Pristupanje sadržaju
1 Poslovni broj: I Kž-uv-32/2021-4
Poslovni broj: I Kž-uv-32/2021-4
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Sanje Katušić-Jergović, predsjednice vijeća te dr.sc. Lane Petö Kujundžić i mr.sc. Ljiljane Stipišić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Vanje Petrović, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv zatvorenika M. H., zbog kaznenog djela iz članka 236. stavka 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17.) i drugih, odlučujući o žalbi zatvorenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, rješenjem broj Ik I-42/2021-8. od 2. ožujka 2021., u sjednici vijeća održanoj 16. ožujka 2021.,
r i j e š i o j e
Odbija se žalba zatvorenika M. H. kao neosnovana.
Obrazloženje
Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, rješenjem broj Ik I-42/2021-8. od 2. ožujka 2021. odbio je prijedlog zatvorenika M. H. za uvjetni otpust.
Protiv tog rješenja žali se zatvorenik osobno, bez navođenja zakonske osnove te predlaže da ga se uvjetno otpusti s izdržavanja kazne zatvora.
Na temelju članka 44. stavka 2. Zakona o izvršavanju kazne zatvora ("Narodne novine" broj 128/99., 55/00., 59/00., 129/00., 59/01., 67/01., 11/02., 190/03., 76/07., 27/08., 83/09., 18/11., 48/11. – odluka i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 125/11. – Kazneni zakon, 56/13., 150/13. i 98/19. - dalje: ZIKZ), u vezi s člankom 495. i člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.), spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
Žalba nije osnovana.
U podnesenoj žalbi zatvorenik navodi da je osuđivan mahom zbog počinjenja kaznenih djela prijevare s ostvarenjem male imovinske koristi no da je osuđen na tako "drastičnu" kaznu jer ta kaznena djela nisu tretirana kao jedno produljeno kazneno djelo. Ističe da ima uredan tijek izdržavanja kazne, da je kroz dulji vremenski period ocijenjen kao "naročito uspješan", da je radno angažiran, brine o invalidnom zatvoreniku, da mu je tijekom izdržavanja kazne umro otac, da se promijenio, da se kaje, da ne postoji opasnost od ponavljanja kaznenih djela, da nema postupaka u tijeku, da je samo jednom stegovno kažnjen jer nije htio biti u sobi s ovisnicima, da mu je baka ostavila u nasljedstvo kuću pa je materijalno osiguran te da je korektan prema drugim zatvorenicima, nema terapiju i nije ovisnik. Takvim navodima zatvorenik upire na pogrešno utvrđeno činjenično stanje.
Međutim, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske utvrdio je, da je odlučujući o prijedlogu za uvjetni otpust podnesen sukladno odredbi članka 158. ZIKZ-a, prvostupanjski sud uzeo u obzir i ocijenio sve one okolnosti koje propisuje odredba članka 59. stavka 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje u tekstu: KZ/11.), te je na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, i po ocjeni ovoga suda, pravilno zaključio da taj prijedlog nije osnovan.
Protivno žalbenim navodima, osnovano prvostupanjski sud odbija prijedlog zatvorenika za uvjetni otpust pravilno se pozivajući se na odredbu članka 41. KZ/11. Naime, ta odredba propisuje da je svrha kažnjavanja izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja, te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo. Uzimajući stoga u obzir relativno visoki preostali neizdržani dio kazne zatvora od pet godina i jedanaest mjeseci te činjenicu da je kod zatvorenika utvrđen izrazito visoki rizik od ponavljanja kaznenih djela, kao i da je zatvor dao negativno mišljenje glede prijedloga zatvorenika za uvjetni otpust ovaj sud nalazi da, barem za sada, program izvršavanja kazne zatvora nije u potpunosti postigao svrhu kažnjavanja, zbog čega nisu ispunjene pretpostavke iz članka 59. stavka 1. i 2. KZ/11.
Neovisno o postojanju određenih pozitivnih okolnosti koje proizlaze iz izvješća kaznene ustanove i to da je aktualna razina uspješnosti programa izvršavanja kazne zatvora ocijenjena s "naročito uspješan", da zatvorenik kaznena djela priznaje i da se kaje, da je radno angažiran i korektan u odnosu s drugim zatvorenicima, da nema drugih postupaka u tijeku te da se namjerava vratiti u obiteljsku kuću koju je naslijedio, s obzirom na ranije navedene negativne okolnosti, te brojnost i težinu počinjenih kaznenih djela i visinu izrečene jedinstvene kazne zatvora, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da do sada izdržana kazna zatvora nije dovoljno utjecala na zatvorenika da se uključi u život na slobodi bez rizika od kriminalnog povrata te da je za postizanje svrhe kažnjavanja nužno da zatvorenik nastavi s izdržavanjem kazne. Na pravilnost odluke prvostupanjskog suda ne utječe niti žalbeni navod zatvorenika da je radi zaštite svojih prava spreman obratiti se Europskom sudu za ljudska prava i štrajkati glađu.
Protivno navodima zatvorenika, s obzirom na izrazito visoki rizik od ponavljanja kaznenih djela svrha kažnjavanja se za sada ne bi mogla postići uvjetnim otpuštanjem uz određivanje jedne ili više posebnih obveza ( zatvorenik u žalbi pogrešno navodi mjere opreza ) iz članka 62. i članka 63. ZKP/08. ili zaštitnim nadzorom iz članka 64. ZKP/08.
Stoga, a kako pobijanim rješenjem nisu ostvarene povrede na koje ovaj sud, sukladno odredbi članka 494. stavka 4. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 494. stavka 3.točke 2. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.