Poslovni broj: 8 Gž-200/2021-2

1

 

 

 

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Marina Grbića, predsjednika vijeća, Sanje Dujmović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Katije Hrabrov, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice G. J. iz Z., OIB: ..., koju zastupaju punomoćnici-odvjetnici u Odvjetničkom društvu M., J. i M. j.t.d., Z., protiv tuženika G. Z., OIB: ..., koga zastupaju punomoćnici-odvjetnici u Odvjetničkom društvu H. i P. d.o.o., Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-11376/10-66 od 13. srpnja 2020., u sjednici vijeća održanoj 16. ožujka 2021.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice G. J. i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-11376/10-66 od 13. srpnja 2020.

 

Obrazloženje

 

 

Uvodno označenom presudom suđeno je:

"I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

''I Nalaže se tuženiku G. Z. iz Z., OIB: ..., platiti tužiteljici G. J. iz Z., OIB: ..., iznos od 151.023,54 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 1.016,41 kn od 15.07.2005.

- 1.016,41 kn od 15.08.2005.

- 1.016,41 kn od 15.09.2005.

- 1.016,41 kn od 15.10.2005.

- 1.016,41 kn od 15.11.2005.

- 1.016,41 kn od 15.12.2005.

- 1.209,01 kn od 15.01.2006.

- 1.209,01 kn od 15.02.2006.

- 1.209,01 kn od 15.03.2006.

- 1.209,01 kn od 15.04.2006.

- 1.209,01 kn od 15.05.2006.

- 1.209,01 kn od 15.06.2006.

- 1.209,01 kn od 15.07.2006.

- 1.209,01 kn od 15.08.2006.

- 1.209,01 kn od 15.09.2006.

- 1.209,01 kn od 15.10.2006.

- 1.209,01 kn od 15.11.2006.

- 1.209,01 kn od 15.12.2006.

- 1.339,81 kn od 15.01.2007.

- 1.339,81 kn od 15.02.2007.

- 1.339,81 kn od 15.03.2007.

- 1.339,81 kn od 15.04.2007.

- 1.339,81 kn od 15.05.2007.

- 1.339,81 kn od 15.06.2007.

- 1.339,81 kn od 15.07.2007.

- 1.339,81 kn od 15.08.2007.

- 1.339,81 kn od 15.09.2007.

- 1.339,81 kn od 15.10.2007.

- 1.339,81 kn od 15.11.2007.

- 1.339,81 kn od 15.12.2007.

- 1.375,42 kn od 15.01.2008.

- 1.375,42 kn od 15.02.2008.

- 1.375,42 kn od 15.03.2008.

- 1.375,42 kn od 15.04.2008.

- 1.375,42 kn od 15.05.2008.

- 1.375,42 kn od 15.06.2008.

- 1.375,42 kn od 15.07.2008.

- 1.375,42 kn od 15.08.2008.

- 1.375,42 kn od 15.09.2008.

- 1.375,42 kn od 15.10.2008.

- 1.375,42 kn od 15.11.2008.

- 1.375,42 kn od 15.12.2008.

- 1.301,80 kn od 15.01.2009.

- 1.301,80 kn od 15.02.2009.

- 1.301,80 kn od 15.03.2009.

- 1.301,80 kn od 15.04.2009.

- 1.301,80 kn od 15.05.2009.

- 1.301,80 kn od 15.06.2009.

- 1.301,80 kn od 15.07.2009.

- 1.301,80 kn od 15.08.2009.

- 1.301,80 kn od 15.09.2009.

- 1.301,80 kn od 15.10.2009.

- 1.301,80 kn od 15.11.2009.

- 1.301,80 kn od 15.12.2009.

- 1.188,81 kn od 15.01.2010.

- 1.188,81 kn od 15.02.2010.

- 1.188,81 kn od 15.03.2010.

- 1.188,81 kn od 15.04.2010.

- 1.188,81 kn od 15.05.2010.

- 1.188,81 kn od 15.06.2010.

- 1.188,81 kn od 15.07.2010.

- 1.188,81 kn od 15.08.2010.

- 1.188,81 kn od 15.09.2010.

- 1.188,81 kn od 15.10.2010.

- 1.188,81 kn od 15.11.2010.

- 1.188,81 kn od 15.12.2010.

- 1.128,20 kn od 15.01.2011.

- 1.128,20 kn od 15.02.2011.

- 1.128,20 kn od 15.03.2011.

- 1.128,20 kn od 15.04.2011.

- 1.128,20 kn od 15.05.2011.

- 1.128,20 kn od 15.06.2011.

- 1.128,20 kn od 15.07.2011.

- 1.128,20 kn od 15.08.2011.

- 1.128,20 kn od 15.09.2011.

- 1.128,20 kn od 15.10.2011.

- 1.128,20 kn od 15.11.2011.

- 1.128,20 kn od 15.12.2011.

- 1.153,20 kn od 15.01.2012.

- 1.153,20 kn od 15.02.2012.

- 1.153,20 kn od 15.03.2012.

- 1.153,20 kn od 15.04.2012.

- 1.153,20 kn od 15.05.2012.

- 1.153,20 kn od 15.06.2012.

- 1.153,20 kn od 15.07.2012.

- 1.153,20 kn od 15.08.2012.

- 1.153,20 kn od 15.09.2012.

- 1.153,20 kn od 15.10.2012.

- 1.153,20 kn od 15.11.2012.

- 1.153,20 kn od 15.12.2012.

- 980,80 kn od 15.01.2013.

- 980,80 kn od 15.02.2013.

- 980,80 kn od 15.03.2013.

- 980,80 kn od 15.04.2013.

- 980,80 kn od 15.05.2013.

- 980,80 kn od 15.06.2013.

- 980,80 kn od 15.07.2013.

- 980,80 kn od 15.08.2013.

- 980,80 kn od 15.09.2013.

- 980,80 kn od 15.10.2013.

- 980,80 kn od 15.11.2013.

- 980,80 kn od 15.12.2013.

- 952,21 kn od 15.01.2014.

- 952,21 kn od 15.02.2014.

- 952,21 kn od 15.03.2014.

- 952,21 kn od 15.04.2014.

- 952,21 kn od 15.05.2014.

- 952,21 kn od 15.06.2014.

- 952,21 kn od 15.07.2014.

- 952,21 kn od 15.08.2014.

- 952,21 kn od 15.09.2014.

- 952,21 kn od 15.10.2014.

- 952,21 kn od 15.11.2014.

- 952,21 kn od 15.12.2014.

- 965,22 kn od 15.01.2015.

- 965,22 kn od 15.02.2015.

- 965,22 kn od 15.03.2015.

- 965,22 kn od 15.04.2015.

- 965,22 kn od 15.05.2015.

- 965,22 kn od 15.06.2015.

- 965,22 kn od 15.07.2015.

- 965,22 kn od 15.08.2015.

- 965,22 kn od 15.09.2015.

- 965,22 kn od 15.10.2015.

- 965,22 kn od 15.11.2015.

- 965,22 kn od 15.12.2015.

- 965,22 kn od 15.01.2016.

- 965,22 kn od 15.02.2016.

- 965,22 kn od 15.03.2016.

- 965,22 kn od 15.04.2016.

- 965,22 kn od 15.05.2016.

- 965,22 kn od 15.06.2016.

i to od dospijeća svakog navedenog iznosa do 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015.g. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od dana 01.08.2015.g. pa do isplate sa zateznim kamatama po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku G. Z. iz Z., OIB: ..., naknaditi tužiteljici G. J. iz Z., OIB: ..., troškove postupka sa zateznim kamatama s tim da se stopa zatezne kamate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.''

II Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

''I Nalaže se tuženiku G. Z. iz Z., OIB: ..., platiti tužiteljici G. J. iz Z., OIB: ..., iznos od 90.974,06 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 1.016,41 kn od 15.07.2005.

- 1.016,41 kn od 15.08.2005.

- 1.016,41 kn od 15.09.2005.

- 1.016,41 kn od 15.10.2005.

- 1.016,41 kn od 15.11.2005.

- 1.016,41 kn od 15.12.2005.

- 1.209,01 kn od 15.01.2006.

- 1.209,01 kn od 15.02.2006.

- 1.209,01 kn od 15.03.2006.

- 1.209,01 kn od 15.04.2006.

- 1.209,01 kn od 15.05.2006.

- 1.209,01 kn od 15.06.2006.

- 1.209,01 kn od 15.07.2006.

- 1.209,01 kn od 15.08.2006.

- 1.209,01 kn od 15.09.2006.

- 1.209,01 kn od 15.10.2006.

- 1.209,01 kn od 15.11.2006.

- 1.209,01 kn od 15.12.2006.

- 1.339,81 kn od 15.01.2007.

- 1.339,81 kn od 15.02.2007.

- 1.339,81 kn od 15.03.2007.

- 1.339,81 kn od 15.04.2007.

- 1.339,81 kn od 15.05.2007.

- 1.339,81 kn od 15.06.2007.

- 1.339,81 kn od 15.07.2007.

- 1.339,81 kn od 15.08.2007.

- 1.339,81 kn od 15.09.2007.

- 1.339,81 kn od 15.10.2007.

- 1.339,81 kn od 15.11.2007.

- 1.339,81 kn od 15.12.2007.

- 1.375,42 kn od 15.01.2008.

- 1.375,42 kn od 15.02.2008.

- 1.375,42 kn od 15.03.2008.

- 1.375,42 kn od 15.04.2008.

- 1.375,42 kn od 15.05.2008.

- 1.375,42 kn od 15.06.2008.

- 1.375,42 kn od 15.07.2008.

- 1.375,42 kn od 15.08.2008.

- 1.375,42 kn od 15.09.2008.

- 1.375,42 kn od 15.10.2008.

- 1.375,42 kn od 15.11.2008.

- 1.375,42 kn od 15.12.2008.

- 1.301,80 kn od 15.01.2009.

- 1.301,80 kn od 15.02.2009.

- 1.301,80 kn od 15.03.2009.

- 1.301,80 kn od 15.04.2009.

- 1.301,80 kn od 15.05.2009.

- 1.301,80 kn od 15.06.2009.

- 1.301,80 kn od 15.07.2009.

- 1.301,80 kn od 15.08.2009.

- 1.301,80 kn od 15.09.2009.

- 1.301,80 kn od 15.10.2009.

- 1.301,80 kn od 15.11.2009.

- 1.301,80 kn od 15.12.2009.

- 1.188,81 kn od 15.01.2010.

- 1.188,81 kn od 15.02.2010.

- 1.188,81 kn od 15.03.2010.

- 1.188,81 kn od 15.04.2010.

- 1.188,81 kn od 15.05.2010.

- 1.188,81 kn od 15.06.2010.

- 1.188,81 kn od 15.07.2010.

- 1.188,81 kn od 15.08.2010.

- 1.188,81 kn od 15.09.2010.

- 1.188,81 kn od 15.10.2010.

- 1.188,81 kn od 15.11.2010.

- 1.188,81 kn od 15.12.2010.

- 1.128,20 kn od 15.01.2011.

- 1.128,20 kn od 15.02.2011.

- 1.128,20 kn od 15.03.2011.

- 1.128,20 kn od 15.04.2011.

- 1.128,20 kn od 15.05.2011.

- 1.128,20 kn od 15.06.2011.

- 1.128,20 kn od 15.07.2011.

i to od dospijeća svakog navedenog iznosa do 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015.g. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od dana 01.08.2015.g. pa do isplate sa zateznim kamatama po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku G. Z. iz Z., OIB: ..., platiti tužiteljici G. J. iz Z., OIB: ..., iznos od 134.480,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 29.07.2011. do 31.07.2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od dana 01.08.2015.g. pa nadalje određuje se za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku G. Z. iz Z., OIB: ..., naknaditi tužiteljici G. J. iz Z., OIB: ..., troškove postupka sa zateznim kamatama po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.''

III Nalaže se tužiteljici G. J. iz Z., OIB: ... nakaditi tuženiku G. Z. iz Z., OIB: ... parnični trošak ovog postupka u iznosu od 55.625,00 kn, u roku od 15 dana."

Protiv citirane presude tužiteljica je izjavila žalbu navodeći da istu pobija u svim točkama izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o troškovima parničnog postupka. Ističe se da je prvostupanjski sud pri donošenju presude počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Nadalje, prvostupanjski sud ne navodi valjane razloge, ne analizira i/ili ne ocjenjuje sadržaj spisu priležećih dokaza odnosno ne primjenjuje i/ili nepravilno primjenjuje odredbu čl. 8. navedenog Zakona pri čemu čini bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8. Zakona o parničnom postupku. Nadalje, ističe kako je tužiteljica već u tužbi istaknula da je isključiva vlasnica kat. čest. ... površine 108 m2 i kat. čest. ... površine 82 m2 k.o. S. što je dokazala izvatkom iz zemljišnih knjiga. Međutim, pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda kako su nekretnine u katastarskom operatu neprekidno bile upisane kao javno dobro – putovi odnosno ulica, odnosno cesta. Poziva se na spisu priložene javne isprave u smislu čl. 230. st. 1. Zakona o parničnom postupku odnosno rješenja gradskog ureda za katastar i geodetske poslove, zatim geodetski elaborat, popis promjena geodetskog ureda za katastar i geodetske poslove. Smatra da je nedvojbeno da je u postupku snimanja stvarnog stanja odnosno u postupku reambulacije još 1989. utvrđeno kako predmetne čestice ne predstavljaju javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu tuženika već nekretnina u vlasništvu prednika tužiteljice odnosno tužiteljice, uz napomenu kako utvrđeno stanje nije promijenjeno do 2009. Odlučujući o neosnovanosti oba zahtjeva tj. utvrđujući pravo vlasništva tužiteljice nad nekretninama prvostupanjski je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, a posljedično i pogrešno primijenio materijalno pravo odnosno odredbu čl. 153. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Iz sadržaja spisu priležećih isprava nedvojbeno proizlazi kako je tuženik tužiteljici odnosno predniku tužiteljice u više navrata priznao pravo vlasništva na nekretninama, a priznanje kojeg prava vlasništva zasigurno uvjetuje tuženikovu nesavjesnost stoga je protivno pogrešnim zaključcima prvostupanjskog suda tuženik nepošteni graditelj te kao takav ni po kojoj zakonskoj osnovi nije mogao steći vlasništvo nekretnina. Činjenica da je prednik tužiteljice pristao na prodaju nekretnina ne znači da se isti nije protivio građenju na nekretninama odnosno da prednik tužiteljice tuženiku nije zabranio gradnju, a sve s obzirom da iz zapisnika proizlazi kako je prilikom dogovora o načinu rješavanja imovinskopravnih odnosa na nekretninama uvjet prednika tužiteljice za pristanak na građenje bila prodaja nekretnina tuženiku odnosno isplata tržišne cijene, a koja isplata je izostala te je tužiteljica pokrenula predmetni parnični postupak. Iz obrazloženja pobijane presude nije jasno na koji je način prvostupanjski sud utvrdio trenutak nastanka pravnog odnosa-izgradnje objekta na tuđem zemljištu, a u odnosu na koji se trenutak prosuđuje činjenično i pravno stanje presudno za nastup pravnih učinaka građenja na tuđem zemljištu. Radi toga nije moguće sa sigurnošću utvrditi u kojem je trenutku prednik tužiteljice uopće mogao saznati za tuženikovo građenje stoga nije moguće niti utvrditi je li tuženik na nekretninama gradio uz znanje, a bez protivljenja prednika tužiteljice. Slijedom toga neodrživa su i stajališta prvostupanjskog suda o nastupu zastare primjenom odredbe čl. 371. Zakona o obveznim odnosima, a sve s obzirom da iz obrazloženja ne proizlazi zašto je prvostupanjski sud kao početak tijeka zastarnog roka uzeo baš 20. lipnja 2002. Upućuje na pogrešnu primjenu instituta prekida zastare i to prekida zastare voljom dužnika, a posljedice kojeg prekida su ponovni tijek zastarnog roka. Propušteno je primijeniti čl. 387. Zakona o obveznim odnosima iz 1991., odnosno čl. 240. Zakona o obveznim odnosima iz 2005. odnosno sud propušta utvrditi kako je tuženik i prije i tijekom predmetnog postupka jednostranim pisanim izjavama opetovano predniku tužiteljice odnosno tužiteljici priznavao dug-utuženo potraživanje. Obrazloženje kako u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni instituta stjecanja bez osnove, a sve s obzirom da tužiteljica u utuženom razdoblju više nije bila vlasnica nekretnina, neodrživo je i nezakonito te predstavlja pogrešnu primjenu odredbe čl. 153. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima odnosno čl. 154. st.1. istog Zakona. Tužiteljica i glavnim i eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom potražuje ispunjenje novčane tražbine sve s obzirom da je tuženik uzurpacijom nekretnina u vlasništvu tužiteljice, bez pravne osnove, odnosno bez odobrenja tužiteljice i njezina prednika stekao korist u visini tržišne vrijednosti uzurpiranih nekretnina utvrđene na dan stupanja na snagu Zakona o cestama iz 2011., kao i korist u visini naplaćenih naknada ostvarenih zakupom predmetnih nekretnina u utuženom razdoblju odnosno prije stupanja na snagu Zakona o cestama iz 2011. Pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda da je tužiteljica zahtjev za naknadu tržišne vrijednosti zemljišta istaknula prvi put podneskom od 26. srpnja 2016. Naime, u trenutku podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari još uvijek nije stupio na snagu Zakon o cestama iz 2011. stoga je tužiteljica kao vlasnica nekretnina na kojima je tuženik bez ikakve pravne osnove ostvarivao korist u visini naplaćenih zakupnina, protiv tuženika podnijela tužbu radi isplate. Iako je tužiteljica podnijela tužbu radi isplate iznosa neovlašteno naplaćenih zakupnina tijekom predmetnog postupka parnične su stranke suglasno predlagale odgodu ročišta u svrhu mirnog rješenja spora na način da tuženik otkupi nekretninu odnosno tužiteljici isplati naknadu u visini tržišne cijene nekretnina uz posebnu napomenu kako tijekom pokušaja mirnog rješenja spora među strankama nije bilo sporno tužiteljičino pravo vlasništva na nekretninama, a posljedično niti tužiteljičino pravo na isplatu naknade. Pokušaj mirnog rješenja spora ostao je bezuspješan zbog tuženikove nemogućnosti osigurati sredstva za isplatu navedene naknade tužiteljici. Dakle, predmet raspravljanja je ne samo pravo tužiteljice na isplatu jer tuženik koristi nekretninu u vlasništvu tužiteljice bez valjane pravne osnove i temeljem toga ostvaruje prihod već i s osnove isplate tržišne vrijednosti zemljišta s obzirom da tuženik nikada tužiteljici niti predniku nije isplatio naknadu u visini tržišne vrijednosti nekretnine. Podnescima od 26. srpnja 2016. i 6. veljače 2019. tužiteljica je promijenila i dopunila pojedine navode jer je nakon podnošenja tužbe došlo do promjene prava vlasništva na nekretninama, a time i samog pitanja naknade tržišne vrijednosti nekretnina i obveznika isplate navedene naknade. Tim podnescima tužiteljica nije promijenila tužbeni zahtjev koji glasi na isplatu kao i u tužbi. Uslijed navedenog prilikom odlučivanja o osnovanosti prigovora zastare pogrešno je u obzir uzet 26. srpnja 2016. kao dan podnošenja tužbe odnosno kao dan mjerodavan za ocjenu podnošenja tužbe unutar zastarnog roka, a sve s obzirom da je zahtjev podneskom od 26. srpnja 2016. sadržajno istovjetan zahtjevu iz tužbe, a koji zahtjevima, kako glavnim tako i eventualno kumuliranim, tužiteljica potražuje isplatu. Nadalje, ističe kako je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 338. Zakona o parničnom postupku. Naime, o odlučnim pravnim  pitanjima prvostupanjski sud u obrazloženju ne zauzima niti iznosi pravna shvaćanja unatoč navodima parničnih stranaka. Posebno se naglašava da do stupanja na snagu Zakona o cesta iz 2011. vlasnici nerazvrstanih cesta bile su osobe upisane u zemljišne knjige, a kojim su osobama pripadala sva vlasničko pravna ovlaštenja. Do stupanja na snagu tog zakona tužiteljica odnosno prednik kao isključivi vlasnici jedini su bili ovlašteni koristiti se nekretninom no tužiteljica se do stupanja na snagu tog Zakona uslijed uzurpacije od strane tuženika nekretninama nije mogla koristiti. Stoga je tužiteljica ovlaštena od tuženika potraživati naknadu za korištenje nekretnina u njezinom vlasništvu odnosno neosnovano stečene zakupnine. U odnosu na predmetne nekretnine nije proveden postupak izvlaštenja, niti je tuženik tužiteljici odnosno predniku isplatio bilo kakvu naknadu na ime vrijednosti nekretnina, a zemljišnim knjigama nikad nije proveden upis nerazvrstane ceste niti bilo koji drugi postupak radi uređenja zemljišnoknjižnog stanja sa stvarnim stanjem. Stupanjem na snagu Zakona o cestama u odnosu na tužiteljicu nastupilo je faktično izvlaštenje nekretnina stoga vlasniku nekretnine, ukoliko ne može uspješno zahtijevati predaju nekretnine u posjed, pripada pravo zahtijevati naknadu za oduzetu nekretninu u parničnom postupku. Pri tome se poziva na praksu Europskog suda za ljudska prava utemeljenoj na čl. 1. Protokola broj 1 plus Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda, a iz kojih pravnih osnova nedvojbeno proizlazi osnovanost stajališta o nezastarivosti potraživanja prijašnjih vlasnika na ime naknade za bespravno oduzetu nekretninu. Poziva se na načelo razmjernosti i još jednom ističe da je početak tijeka zastarnog roka od pet godina jedino moguće računati od trenutka u kojem je nekretnina prešla u poseban pravni status tj. trenutak stupanja na snagu Zakona o cestama dan 28. srpnja 2011. jer prijašnji vlasnik nema više mogućnosti zahtijevati povrat faktično izvlaštenih nekretnina. Slijedom navedenog, tužiteljica je do stupanja na snagu Zakona o cestama ovlaštena potraživati od tuženika naknadu neosnovane koristi stečene ubiranjem civilnih plodova – zakupninu primjenom odredbe čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima iz 2005. u svezi čl. 1111. st. 1. i 2. odnosno čl. 1115. istog Zakona. Nakon stupanja navedenog Zakona ovlašteno je od tuženika potraživati isplatu naknade na ime vrijednosti faktično izvlaštenih nekretnina uz napomenu kako navedeno pravo tužiteljice ne zastarijeva odnosno kako podredno navedeno pravo zastarijeva u općem zastarnom roku ističe 28. srpnja 2016., a kao je tužiteljica isti postavila najkasnije 26. srpnja 2016. slijedi da je unutar zastarnog roka. Uslijed nepravilne i neodržive odluke prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva nepravilno je odlučeno i o troškovima parničnog postupka. Slijedom navedenog predlaže se žalbu uvažiti u cijelosti i pobijanu presudu preinačiti na način da se u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev, podredno presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje sve uz naknadu troška žalbenog postupka.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba nije osnovana.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst i 25/13.; dalje ZPP) koji se ovdje primjenjuje na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19. dalje ZID ZPP), te je po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, koje je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima pa se može provjeriti ima li takvo uvjerenje činjeničnu i pravnu osnovu, slijedom čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8. ZPP, na koju tužiteljica ukazuje u žalbi.

Tužiteljica žalbu izjavljuje i zbog relativno bitne povrede odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u svezi čl. 230. ZPP, a kojom odredbom je propisano da isprava koju je u propisanom obliku izdalo državno tijelo u granicama svoje nadležnosti te isprava koju je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu (javna isprava), dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje (st.1.), zatim da istu dokaznu snagu imaju i druge isprave koje su, posebnim propisima u pogledu dokazne snage izjednačene s javnim ispravama (st. 2.). U st. 3. tog članka određeno je da je dopušteno dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena te da ako sud posumnja u autentičnost isprave, može zatražiti da se o tome izjasni tijelo od kojega bi ona trebalo da potječe (st. 4.).

Sud prvog stupnja utvrdio je da su katastarske čestice ... i ... k.o. P. od 1. siječnja 1964. (bez obzira na izmjene površine, cijepanja, odnosno pripajanja drugim česticama) neprekidno u katastarskom operatu bile upisane kao javno dobro - putevi, odnosno ulica, odnosno cesta, pa kako je prvostupanjski sud pri ocjeni dokaza istinitosti navedene činjenice polazeći od sadržaja uvjerenja od 31. srpnja 2015. (l.s.94) zaključio upravo da su predmetne nekretnine u katastarskom operatu upisane kao javno dobro – putovi neprekidno od 1964. to sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 230. ZPP.

Suprotno navodima žalbe, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nije počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 338. ZPP jer pobijana presuda ima sve elemente sadržane u čl. 338. st. 1. – 4. ZPP, dakle i obrazloženje sadrži zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, koje je činjenice sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio te koje je dokaze izvodio te kako ih je ocijenio.

Nastavno navedenom, a ispitujući prvostupanjsku presudu ovaj drugostupanjski sud nalazi da navedena presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati budući da izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, u obrazloženju iste navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ili proturječni te nisu u suprotnosti sa sadržajem isprava priloženih spisu radi čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a na koju ukazuje žalba tužiteljice.

Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

U predmetnoj pravnoj stvari glavnim zahtjevom je tužiteljica tražila da joj tuženik isplati iznos od 151.023,54 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose kroz period od 15. srpnja 2005. do 15. lipnja 2016., temeljeći takav zahtjev na činjenici da je tuženik neosnovano zauzeo nekretnine u njezinom vlasništvu i prostor iznajmljuje trećim osobam potražujući tako izmaklu korist, dok podrednim zahtjevom traži isplatu iznosa od 90.974,06 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kroz period od 15. srpnja 2005. do 15. srpnja 2011. po istoj činjeničnoj osnovi s time što ujedno potražuje i iznos od 134.480,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 29. srpnja 2011. kao tržišnu vrijednost tužiteljici uzurpiranih nekretnina.

Prvostupanjski sud je odbio zahtjev tužiteljice zaključujući da nema mjesta primjeni odredbi čl. 1111. st. 1. i 2., čl. 1115. i čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 78/15. i 29/18.; dalje ZOO) u korist tužiteljice, a na teret tuženika, odnosno da neosnovano tužiteljica zahtjeva od tuženika naknadu koristi upotrebom tuđe stvari (u visini izmakle zakupnine za terasu, odnosno izmakle zakupnine za parkirališno mjesto) u razdoblju od 15. srpnja 2005. pa nadalje, jer tužiteljica u tom periodu više i nije bila vlasnicom stvari, tj. predmetne nekretnine te je odbijen glavni tužbeni zahtjev, kao i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev pod točkom I izreke eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva  (s naslova stjecanja bez osnova). Što se tiče dijela zahtjeva tužiteljice za isplatu naknade za oduzeto zemljište (koji je postavljen u točci II izreke eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva), sud je uvažio prigovor zastare koji je istaknuo tuženik, pa je stoga odbio i taj dio zahtjeva tužiteljice. Naime, tražbina tužiteljice prema tuženiku s tog osnova (tj. zahtjev za isplatu naknade za zemljište na kojem je izgrađen javni put) da zastarijeva u općem zastarnom roku iz čl. 371. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., 112/99. i 88/01.; dalje ZOO/91) tj. u roku od 5 godina, a koji rok u ovom slučaju počinje teći 20. lipnja 2002.g. Stoga, a na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, te primjenom citiranih zakonskih odredbi, sud prvog stupnja je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice zastario protekom 20. lipnja 2007., pa kako je tužiteljica taj zahtjev prvi puta istakla u podnesku od 26. srpnja 2016. (l.s.110-115 spisa), to je primjenom odredbe čl. 360. st. 1. ZOO/91 zahtjev (s naslova isplate naknade za oduzeto zemljište) odbio kao neosnovan.

Naime, iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi :

- da je tužiteljica zemljišno knjižna vlasnica kat. čest. ... dvorište, Podsusedski trg, površine 82 m2 i kat. čest. ... dvorište, Podsusedska aleja, površine 108 m2, obje upisane u zk. ul. ...k.o. Stenjevec,

- da gornje oznake katastarskih čestica u zemljišnoj knjizi nisu sukladne s njihovim oznakama u katastru zemljišta i katastarskim planovima, pa tako da kat. čest. ... k.o. S. i dio kat. čest. ... k.o. S. (stare izmjere) odgovaraju kat. čest. .... k.o. P. (nove izmjere), a dio kat. čest. ... k.o. S. odgovara i kat. čest. ... k.o. P. (l.s.80),

- da su u katastarskom operatu kat. čest. ...i kat. čest. ... k.o. P. (nastala od ... k.o. P. odnosno ... k.o. P.) evidentirane kao javno dobro – putevi (P. trg i P. aleja) (l.s.49),

- da je u postupku nove izmjere koja je stupila na snagu 1. siječnja 1964. za katastarsku općinu P. u katastarskom operatu upisano na kat. čest. ...i kat. čest. ... k.o. P. - Javno dobro, putevi,

- da je tuženikov Gradski ured za izgradnju grada, dana 10. lipnja 2002. uputio A. T. (pravnom predniku tužiteljice) poziv da pristupi u taj ured u svrhu dogovora o uvjetima rješavanja imovinskopravnih odnosa, a sve stoga jer je sukladno lokacijskoj dozvoli KLASA: ..... od 25. rujna 1998., izdanoj za potrebe uređenja centra Podsused i rekonstrukciju P. aleje, zahvaćen dio parcele kat. čest. ... i kat. čest. ... sve k.o. S., a G. Z. da je investitor predmetnog zahvata, pa da je potrebno riješiti imovinskopravne odnose,

- da je 20. lipnja 2002. prednik tužiteljice A. T. pristupio u prostorije navedenog Gradskog ureda gdje je upoznat da je uređenjem centra P. i rekonstrukcijom P. aleje zahvaćen dio parcele kat. čest. ... k.o. S., odnosno novoformirane parcele kat. čest. ... od 20 čhv i kat. čest. ... od 23 čhv, a investitor predmetne rekonstrukcije G. Z. mora steći vlasništvo nad predmetnih parcelama,

- da se 1. ožujka 2011. Gradski ured G. Z. za imovinskopravne poslove i imovinu grada obratio Gradskom uredu G. Z. za graditeljstvo, komunalne poslove i promet, a povodom zahtjeva ovdje tužiteljice da joj tuženik isplati naknadu za dijelove nekretnina označenih kao kat. čest. .. i ... obje k.o. S., odnosno novoformirane parcele označene kao kat. čest. ... i ... k.o. S., uz molbu da izvijeste da li su u 2011. osigurana sredstva za rješavanje imovinskopravnih odnosa za P. trg,

- da je 11. veljače 2013. Gradski ured G. Z. za imovinskopravne poslove i imovinu grada obavijestio tužiteljicu, a vezano za rješavanje imovinskopravnih odnosa na zemljištu označenom kao kat. čest. ... i ... k.o. S. da G. Z. nema važeće lokacijske dozvole ni druge tehničke dokumentacije za rekonstrukciju C. P. i P. aleje, te kako taj Ured imovinsko-pravne odnose na nekretninama potrebnim za izgradnju prometnica rješava sukladno važećim financijskim, urbanističkim i tehničkim dokumentima, zbog nepostojanja istih nije u mogućnosti pristupiti rješavanju imovinsko-pravnih odnosa na gore označenom zemljištu,

- da je temeljem očevida na licu mjesta identificirano da nekretnine pokazane od strane tužiteljice u naravi predstavljaju javni gradski trg i dio parkirališnog prostora na adresi Z., .... da je navedena površina popločena betonskim opločnicima u kojima su izvedena 3 tlocrtno kvadratna otvora za održavanje postojećeg drveća, da je prostor od prometnice odvojen rubnjacima, zatim postavljena telefonska govornica i jedan prometni znak. Na dijelu navedene površine je betonskim posudama za cvijeće funkcionalno odvojen prostor na kojem je postavljena oprema (stolovi i stolice) ugostiteljskog objekta G. P. te služi kao otvorena terasa istog,

- da je temeljem vještačenja utvrđeno da cijela kat. čest. ... k.o. S. površine 66,43 m2 zauzima dio katastarske čestice br. 2851 k.o. P., da dio kat. čest. ... k.o. S. površine 76,75 m2 zauzima dio kat. čest. .... k.o. P., a drugi dio kat. čest. .... k.o. P. površine 56,26 m2 zauzima dio površine kat. čest. ... k.o. P.. Nadalje, da se parkirališno mjesto, koje je na Grafičkom prikazu stanja u naravi i katastarskog plana označeno crveno i slovom C, nalazi na kat. čest. ... k.o. Podsused, odnosno na kat. čest. .... k.o. S., dakle da se parkirališno mjesto ne nalazi na predmetnim kat. čest. .... i .... k.o. S.. Terasa ugostiteljskog objekta G. P. da je smještena sa sjeverne strane zgrade, koja je na Grafičkom prikazu stanja u naravi i katastarskog plana označena crveno i slovom A, i nalazi se na kat. čest. .... k.o. P., odnosno na kat. čest. .... k.o. S., dakle, da se terasa smještena na sjevernoj strani ne nalazi na predmetnim kat. čest. .... i .... k.o. S.. U pogledu terase ugostiteljskog objekta G. p. smještene sjeverozapadno od zgrade da nije fiksno ograđena, već je u naravi ograđena pomičnim betonskim posudama za cvijeće, a u vrijeme geodetskog snimanja zauzimao je površinu koja je na Grafičkom prikazu stanja u naravi i katastarskog plana označena crveno i slovom B i predstavlja dio predmetne kat. čest. .... k.o. S. površine 17,12 m2,

- da je temeljem vještačenja po stalnom sudskom vještaku Ž. Ž. dipl.ing.građ. izvršena procjena jedinične vrijednosti zakupa javne površine na dan izrade nalaza i mišljenja u iznosu od 7,54 EUR/m2, a za razdoblje od 01. srpnja 2005. do dana izrade dopunskog nalaza i mišljenja (tabele na listu 198 i 199 spisa) te je vještačenjem učinjena procjena vrijednosti nekretnina na dan stupanja na snagu Zakona o cestama odnosno 28. srpnja 2011. u visini 7,48 EUR/m2 u ukupnom iznosu od 134.480,00 kn (l.s.194) te

- da tuženik nije proveo postupak izvlaštenja sukladno Zakonu o izvlaštenju ("Narodne novine" broj: 9/94, 95/94, 112/00, 114/01, 79/06, 45/11 i 34/12) pri formiranju kat. čest. ....i .... k.o. P. u naravi javno dobro put, pa nije niti odlučivao o isplati naknade tužiteljici ili njezinom pravnom predniku stoga jer su kat. čest. .... i .... k.o. S. ušle u kat. čest. .... i k.č.br. .... k.o. P. sukladno odredbama tog Zakona, a niti je tužiteljici ili njezinom pravnom predniku isplatio naknadu na ime zemljišta na kojemu je sagrađen javni put na temelju nekog pravnog posla ili nekog drugog zakona.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nije osnovan žalbeni razlog nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s time što je sud prvog stupnja djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo time što nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti, ali isto nema za posljedicu drugačiju odluku suda.

U ovoj fazi postupka ostalo je sporno da li tužiteljici po pravilima koja vrijede u slučaju stjecanja bez osnove pripada pravo na ono što je tuženik dobio radnjom kojom je tužiteljici uzrokovana šteta.

Radi razjašnjenja sporne činjenice valja poći od činjenične osnove tužbe - da tužiteljica zahtjeva naknadu izmakle koristi jer da joj je tuženik počinio štetu oduzimanjem nekretnina kojih je zemljišno knjižna vlasnica (kat. čest. .... i kat. čest. .... k.o. S.), a prilikom uređenja centra P. odnosno P. aleje čime ju je onemogućio, odnosno njezinog prednika, u stjecanju koristi.

Tuženik je istaknuo prigovor zastare koji se ima raspraviti po čl. 376. st. 1. ZOO/91 prema kojem potraživanje nakade štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju to potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala (čl. 376. st. 3. ZOO/91).

Pravilno je sud prvog stupnja zaključio da je prednik tužiteljice A. T. 20. lipnja 2002. saznao za činjenicu da je tuženik graditelj javnog gradskog trga na adresi Z., .....budući da to slijedi iz zapisnika sastavljenog 20. lipnja 2002. u prostorijama Gradskog ureda za izgradnju grada (list spisa 54) kada je prednik upoznat da je uređenjem centra P. i rekonstrukcijom P. aleje zahvaćen dio parcele kat. čest. .... k.o. S. od koje je i nastala kat. čest. .... i da je obuhvaćena kat. čest. .... k.o. S.. Naime, da je tome tako jasno slijedi iz činjenice da je pravni prednik tužiteljice A. T. izjavio da je osim navedenih parcela predmetnom rekonstrukcijom zahvaćen i dio k.č.br. .... k.o. S., koja da je u njegovom vlasništvu, dakle, nedvojbeno mu je bila poznata identifikacija spomenutih nekretnina. Prema tome ne stoje žalbeni navodi da nije jasno na koji je način prvostupanjski sud utvrdio trenutak u kojem je prednik tužiteljice uopće mogao saznati za tuženikovo građenje, a čemu valja dodati da upravo iz navoda tužiteljice slijedi da je njezinu ocu, kao investitoru odobrena rekonstrukcija stambeno poslovnog prostora na kat. čest. .... k.o. S. (nova izmjera kat. čest. .... k.o. P.) koja ima zajedničku među upravo s predmetnim nekretninama (l.s.201) tako da mu navedeno, tim više nije moglo ostati nepoznato. Slijedom navedenog žalbeni navodi u svezi s odlučnom činjenicom saznanja prednika tužiteljice u smislu odredbe čl. 376. st. 1. ZOO/91 ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude.

Dakle, kako je prednik tužiteljice, kao oštećenik, doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a tužiteljica je podnijela tužbu prvostupanjskom sudu 9. srpnja 2010., to slijedi da je protekao rok od tri godine određen zakonom u kojem je tužiteljica odnosno njezin prednik mogao sudskim putem tražiti od tuženika naknadu štete.

Usprkos činjenice što je nastupila zastara prava tužiteljice da zahtijeva naknadu štete u vidu izmakle koristi ipak tužiteljica u ovom predmetu, pozivajući se još u tužbi na primjenu odredbe čl. 1110. ZOO, a što ponavlja i u žalbi, potražuje spomenuti iznos od tuženika.

Odredbom čl. 1110. ZOO (istovjetna čl. 209. ZOO/91) regulirano je pravo oštećenika da nakon nastupanja zastare prava zahtijevati naknadu štete može zahtijevati od odgovorne osobe, po pravilima koja vrijede u slučaju stjecanja bez osnove, da mu ustupi ono što je dobio radnjom kojom je uzrokovana šteta odnosno u konkretnom slučaju radnjom oduzimanja tužiteljičinih nekretnina.

Ostalo je sporno i to da li tužiteljici po pravilima koja vrijede u slučaju stjecanja bez osnove pripada pravo na ono što je tuženik dobio radnjom kojom je uzrokovana šteta, a dobio je naknadu davanjem u zakup terase ugostiteljskog objekta G. p. smještene sjeverozapadno od zgrade koja je u vrijeme geodetskog snimanja zauzimala površinu od 17,12 m2 i predstavlja dio predmetne kat. čest. .... k.o. S.

Tužbeni zahtjev na ustupanje onoga što je štetnik dobio radnjom koja je prouzročila štetu, zastarijeva za pet godina od dana nastupanja zastare prava potraživanja naknade štete (čl. 371. ZOO/91).

Budući da je trogodišnji rok zastare protekao 20. lipnja 2005. to tužbeni zahtjev na ustupanje onoga što je tuženik, kao štetnik, dobio radnjom koja je prouzročila štetu, zastarijeva za pet godina od navedenog dana (20. lipnja 2005.), pa budući da je tužiteljica podnijela predmetnu tužbu 9. srpnja 2010., to se osnovanim ukazuje tuženikov prigovor zastare samog prava, pa u takvom slučaju nema ni mogućnosti, primjenom odredbe čl. 373. ZOO/91, potraživati povremena novčana potraživanja (tj. naknadu koju bi tužiteljica odnosno njezin prednik ostvarili davanjem u zakup poslovnog prostora), a koja proizlaze iz takvog zastarjelog prava, u kojem smislu je stav zauzeo u svojoj odluci, na koju upire tuženik, Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev x-270/2011. od 10. srpnja 2012.

Nadalje, u ovoj fazi postupka ostalo je sporno i to da li je nastupila zastara potraživanja naknade za oduzeto zemljište.

Kako je to već naprijed navedeno iz spisa predmeta slijedi da je faktična deposedacija spornih nekretnina učinjena sigurno 2002., dakle, prije stupanja na snagu Zakona o cestama ("Narodne novine" br. 84/11., 18/13., 22/13., 54/13., 148/13., 92/14., 110/19. ; dalje ZC /11) na koji se poziva tužiteljica. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda neosnovano tužiteljica tijekom postupka ističe, što ponavlja i u žalbi, da se početak tijeka zastare za isplatu vrijednosti oduzetog zemljišta ima računati od stupanja na snagu tog Zakona, a ovo s toga što u konkretnom slučaju nije proveden postupak izvlaštenja spornog zemljišta već je izvršena faktična deposedacija odnosno oduzimanje posjeda prenamijenjenog spornog zemljišta, pa je dovršenjem te radnje oduzimanja i prenamjene odnosno uređenjem tog dijela nekretnine počeo teći rok u kojem su prednik tužiteljice odnosno tužiteljica imali pravo potraživati od tuženika isplatu vrijednosti oduzetog dijela nekretnine.

Kako je, dakle, tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 9. srpnja 2010. odnosno nakon proteka roka zastare od pet godina (čl. 371. ZOO/91), pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je osnovan prigovor zastare istaknut od strane tuženika u pogledu isplate vrijednosti oduzetih nekretnina.

Slijedom utvrđenog žalbeni navodi da u postupku snimanja stvarnog stanja odnosno u postupku reambulacije još 1989. predmetne čestice ne predstavljaju javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu tuženika, već nekretnine u vlasništvu prednika tužiteljice odnosno tužiteljice i da se utvrđeno stanje nije promijenilo do 2009. ne dovode u pitanje pravilnost zaključka suda prvog stupnja čiji zaključak se pravilno temelji na sadržaju zapisnika sastavljenog 20. lipnja 2002. (l.s. 54).

Po stavu ovog drugostupanjskog suda dopis Gradskog ureda od 1. ožujka 2012. odnosno 11. veljače 2013. (l.s. 41 i 105) nema utjecaja na tijek zastare budući da je odredbom čl. 388. ZOO/91 određeno da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

Nadalje, odredbom čl. 391. ZOO/91 određeno je da za prekid zastare nije dovoljno da vjerovnik pozove dužnika pisano ili usmeno da obvezu ispuni, pa u konkretnom slučaju podnošenjem podnesaka tužiteljice 19. veljače 2010. odnosno izjavom prednika tužiteljice danom na zapisnik 2002. zastara nije prekinuta već je mogla biti prekinuta podnošenjem tužbe na isplatu ili pokretanjem upravnog postupka izvlaštenjem.

Osim toga dopisi tuženika od 1. ožujka 2011. i 11. veljače 2013. ne predstavljaju priznanje duga budući da priznanje duga mora biti učinjeno izričito kako je to predviđeno odredbom čl. 387. ZOO/91, što u navedenom ne bi bio slučaj, pa utoliko žalbeni navodi u svezi s tim ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude.

Odluku o parničnom trošku prvostupanjski sud je donio pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13. i 70/19) koji se primjenjuje temeljem čl. 117. st. 3. ZID ZPP, u svezi čl. 155. st. 1. ZPP, te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.) radi čega je valjalo žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu i u dijelu pod toč. III izreke (koja se po čl. 129. st. 5. ZPP smatra rješenjem) sukladno odredbi čl. 380. toč. 2. ZPP.

Slijedom svega iznesenog valjalo je po odredbi čl. 368. st. 1. i 2. ZPP odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu kako je to odlučeno u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zadru 16. ožujka 2021.

 

 

Predsjednik vijeća

 

Marin Grbić