- 1 -              I Kž 454/2017-5

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 454/2017-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog V. N., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog V. N., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 15. svibnja 2017. broj K-87/16, u sjednici održanoj 16. ožujka 2021.,

 

 

p r e s u d i o   je  i  r i j e š i o  j e:

 

I. Prihvaća se djelomično žalba optuženog V. N., ukida se pobijana presuda u odnosu na kazneno djelo iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11., opisano pod točkom 2.) izreke te se u tom dijelu predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Uslijed ove odluke, žalba državnog odvjetnika u tom dijelu je bespredmetna.

 

II. Uslijed odluke pod I., preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni te se optuženi V. N. za kazneno djelo iz članak 256. stavak 1. u vezi članka 38. KZ/11., opisano pod točkom 1.) izreke osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci.

 

III. Žalbe državnog odvjetnika i optuženog V. N. u ostalom dijelu odbijaju se kao neosnovane te se u ostalom pobijanom, a neukinutom i nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu, optuženi V. N. proglašen je krivim da je na način i pod okolnostima opisanim u izreci presude počinio kaznena djela, i to pod točkom 1.) kazneno djelo pomaganja u utaji poreza ili carine iz članka 256. stavak 1. u vezi članka 38. KZ/11, a pod točkom 2.) kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11., pa mu je za kazneno djelo pomaganja u utaji poreza ili carine na temelju članka 256 stavak 1. u vezi čl. 38 KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju šest mjeseci, a za kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju na temelju članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11. utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju jedne godine, pa je na temelju članka 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine i dva mjeseca.

 

Na temelju članka 158. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.) oštećenoj Republici Hrvatskoj djelomično je dosuđen imovinskopravni zahtjev te je naloženo optuženom V. N. da oštećenoj Republici Hrvatskoj na ime imovinskopravnog zahtjeva isplati iznos od 115.443,68 kuna solidarno sa tvrtkom D. d.o.o. (a ispravno bi bilo: solidarno sa osuđenikom D. M.). S preostalim dijelom imovinskopravnog zahtjeva oštećena Republika Hrvatska upućena je u parnicu.

 

Na temelju članka 77. KZ/11. i članka 4 stavak 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem ("Narodne novine" broj 145/2010) utvrđeno je da iznos od 2.310.500,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženi V. N. ostvario kaznenim djelom iz članka 246. stavak 2. KZ/11. te je utvrđeno da je novčani iznos od 2.310,500,00 kuna imovina Republike Hrvatske pa je naloženo optuženom V. N. da navedeni iznos uplati u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 4 godine od dana pravomoćnosti presude.

 

Temeljem članka 148. stavak 1. ZKP/08. naloženo je optuženom V. N. da plati trošak za provedeno vještačenje iz članka 145 stavak 2. točka 1. ZKP/08., u iznosu od 5.400,50 kuna.

 

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način se optuženik strože kazni.

 

Žalbu je podnio i optuženi V. N. po braniteljici odvjetnici M. P. S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni, oduzimanju imovinske koristi, troškovima kaznenog postupka i imovinsko pravnom zahtjevu, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, podredno da istu preinači na način da optuženika oslobodi od optužbe za kazneno djelo iz točke 2.), a da mu u odnosu na točku 1.) izrekne blažu kaznu.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni

 

Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba optuženog V. N. je djelomično osnovana, dok je žalba državnog odvjetnika neosnovana.

 

U okviru žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka, žalitelj prvenstveno ističe povredu iz članka 468. stavak 1. točka 3. ZKP/08., tvrdeći da je optuženik, koji se u odnosu na obje točke optužbe očitovao da se ne smatra krivim, bez zahtjeva u smislu članka 417.a stavak 5. ZKP/08., ispitan prije završetka dokaznog postupka, upućujući na to da je prvostupanjski sud, nakon što je optuženik iznio obranu, nastavio s dokaznim postupkom.

 

Prvenstveno, valja istaknuti da je optuženik iznosio obranu na raspravi u više navrata, a nakon iznošenja i dopuna obrana, postojala je potreba i za dopunom dokaznog postupka. Konačno, a što je neupitno, optuženik je zadnji puta iznosio obranu na raspravi od 11. svibnja 2017., a uvidom u raspravni zapisnik (list 3149 spisa), utvrđeno je da tu obranu iznio na kraju dokaznog postupka. Stoga bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju optuženik upućuje nije ostvarena.

 

Nadalje, optuženik tvrdi kako je u pobijanoj presudi počinjena i daljnja bitna povreda odredaba kaznenog postupka i to ona iz članka 468. stavak. 1. točka 11. ZKP/08. jer da prvostupanjski sud u istoj nije iznio razloge o odlučnim činjenicama, s obzirom na to da se ograničio isključivo na izlaganje optuženikove obrane (koju je on iznosio u više navrata), ne spominjući niti analizirajući iskaze ispitanih svjedoka, a ni provedeno knjigovodstveno vještačenje.

 

No, prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, pobijana presuda sadrži, doduše šture, no dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, oni su jasni i bez proturječnosti, te su suglasni kako iskazima u postupku ispitanih svjedoka, tako i materijalnim dokazima koje je sud u postupku proveo. Druga je stvar što žalitelj subjektivno drži da ti razlozi nisu valjani pa ih ne prihvaća, a što se odnosi na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne označenu bitnu povredu. Ispitujući pobijanu presudu u smislu članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08. ovaj sud drugog stupnja nije našao da bi u presudi bile ostvarene neke druge bitne povrede odredbi kaznenog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, pa žalba optuženika zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka nije osnovana.

 

U odnosu na kazneno djelo iz točke 2.) pobijane presude:

 

Pobijajući utvrđeno činjenično stanje u odnosu na kazneno djelo iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11. iz točke 2.) izreke pobijane presude, optuženik s pravom upućuje kako prvostupanjski sud nije s dostatnom pažnjom analizirao obranu optuženika, materijalnu dokumentaciju i provedeno knjigovodstveno vještačenje. Stoga je ostalo nejasno kakav je značaj sud dao dokumentaciji vezanoj uz izjavu o preuzimanju duga od strane TD A. k. d.o.o. i TD V. d.o.o.

 

Naime, prvostupanjski sud ispravno utvrđuje, a što niti optuženik ne dovodi u pitanje, da je u inkriminiranom razdoblju podigao sa računa TD "V. p." iznos od 2.310.500,00 kuna, pri čemu je nesporno da je on bio osnivač i direktor navedenog trgovačkog društva, ovlašten za vođenje poslova tog društva. Također, nesporno je i da je optuženik kao direktor i osoba ovlaštena za zastupanje pravne osobe sa samim sobom, kao fizičkom osobom, zaključio ugovor o zajmu, što je popraćeno kako osnovnim ugovorom, tako i aneksom te odgovarajućim isplatnicama (listovi 2996 do 3007 spisa). Kako je to ispravno zaključio prvostupanjski sud, neupitno je da nema zakonske zapreke za zaključenje ovakvog ugovora o zajmu, kao što nema niti zapreka da treća osoba preuzme isplatu duga koji se temelji na ugovoru o zajmu, sastavljanjem Izjave o preuzimanju duga. Takve izjave postoje i u konkretnom slučaju obzirom da je TD A. k. d.o.o. sastavio Izjavu o preuzimanju duga uz specifikaciju računa u odnosu na TD V. p. d.o.o., dok je TD V. d.o.o. sastavio Izjavu o preuzimanju duga optuženika prema TD V. p. d.o.o.

 

Međutim, iako prvostupanjski sud percipira postojanje gore navedene dokumentacije u vidu Ugovora o zajmu i Izjava o preuzimanju duga, pa unatoč tome što je u tome smjeru vršeno i knjigovodstveno vještačenje, ne analizira međusobne odnose poslovnih subjekata (TD "V. p.", TD „A. k.“ i TD "V." d.o.o.) i optuženika, nego samo daje svoju ocjenu kako dokumentaciju ne prate stvarni poslovni događaji koji bi opravdavali preuzimanje duga, a koja ocjena se, za sada, čini pogrešna i preuranjena, kako to i upućuje žalitelj. Ujedno, prvostupanjski sud obranu optuženika u pogledu odnosa sa poslovnim subjektima kojima opravdava svoje postupanje u cijelosti otklanja kao neistinitu, zanemarujući da obimna dokumentacija, iskazi svjedoka pa i knjigovodstveno vještačenje, kojeg je u pogledu ove točke pobijane presude prvostupanjski sud propustio analizirati, govore u prilog zaključku da su postojali vrlo složeni i intenzivni poslovni odnosi ranije spomenutih poslovnih subjekata, koji su se odvijali i neovisno od Ugovora o zajmu i Izjava o preuzimanju duga.

 

Prema tome, u pravu je optuženik da je u odnosu na kazneno djelo iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11. iz točke 2.) pobijane presude činjenično stanje za sada pogrešno, a čini se i nepotpuno utvrđeno, zbog čega je tu presudu, na temelju članka 483. stavka 1. ZKP/08., trebalo ukinuti i predmet u tom dijelu uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, kao što je odlučeno u točki I. izreke ove presude i rješenja. U takvoj procesnoj situaciji, žalba državnog odvjetnika u odnosu na ovo kazneno djelo je bespredmetna.

 

U ponovljenom postupku prvostupanjski će sud voditi računa o okolnostima na koje mu je ovdje ukazano te će provesti sve do sada izvedene dokaze, koje će prema potrebi i dopuniti posebno u dijelu knjigovodstvenog vještačenja u pogledu međusobnih poslovnih odnosa na koje je ranije ukazano, a nakon čega će dati i ocjenu optuženikove obrane da li je preuzimanje duga bilo stvarno ili samo fiktivno. Stoga će prvostupanjski sud tek nakon provedene svestrane analize i ocjene rezultata dokaznog postupka iznova ocijeniti ima li pouzdanih dokaza o učinu terećenog kaznenog djela  te će donijeti novu, na zakonu osnovanu presudu.

 

U odnosu na kazneno djelo iz točke 1.) pobijane presude:

 

Iako optuženik i u odnosu na kazneno djelo iz članka 256. stavak 1. u vezi članka 38. KZ/11. iz točke 1.) pobijane presude, iznosi prigovore činjenične naravi, on u stvari ne dovodi u pitanje zaključak prvostupanjskog suda da je on, kao direktor TD "V. p.", na traženje D. M. kao direktora TD "D." d.o.o., izdao 5 računa te tvrtke na ukupni iznos od 640.187,68 kuna, u kojima je iskazan porez na dodanu vrijednost u iznosu od 115.443,68 kuna. Jednako tako, optuženik ne spori niti da izdati računi ne prikazuju stvarne poslovne događaje između TD "V. p." i TD "D.", no ponavlja i sada u žalbi navode koje je iznosio u obrani, kako je on bio uvjerenja da su poslovi naznačeni u računima izvršeni od strane drugog poslovnog subjekta - TD A. k., a da je on samo, iz usluge, "prefakturirao" račune, unoseći podatke koje mu je dao direktor TD D. d.o.o. D. M.

 

Nasuprot takvim žalbenim prigovorima, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud na temelju potpune i pravilne ocjene svakog dokaza za sebe i u vezi s drugim provedenim dokazima, sve odlučne i važne činjenice raspravio i utvrdio, te zaključio kako je optuženik počinio kazneno djelo pomaganja u utaji poreza ili carine opisano u točki 1.) pobijane presude.

 

Naime, a kako je to ispravno utvrdio prvostupanjski sud cijeneći ponajprije materijalnu dokumentaciju i iskaz svjedoka D. M., nedvojbeno je da je optuženik znao za namjeru D. M. da izdavanjem inkriminiranih računa umanji poreznu obvezu i to za iznos od 115.443,68 kuna. Naime, navedeni je svjedok jasno iskazao da je podatke optuženiku davao upravo radi sastavljanja računa kojima bi umanjio poreznu obvezu, iako nije bilo osnove za obračunavanje i iskazivanje pretporeza, jer poslovni odnosi subjekata navedenih u računima nisu postojali. Optuženik ovakav iskaz svjedoka D. M. ničime nije doveo u pitanje, a okolnost da u pogledu radova koji su opisani u izdanim računima, za koje i sam optuženik navodi da nisu postojali niti su izvršeni, na nedvojbeni način ukazuju na ispravan zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik znao i bio svjestan da izdavanjem računa koji uključuju i PDV, omogućuje D. M. da na osnovu njih neosnovano obračuna i iskaže pretporez za TD D. d.o.o., te na taj način umanji poreznu obvezu po osnovi PDV u visini od 115.443,68 kuna, za koji iznos je oštetio državni proračun RH.

 

Slijedom svega navedenog, osnovano je prvostupanjski sud utvrdio da su se u ponašanju optuženog V. N. ostvarili svi elementi kaznenog djela pomaganja u utaji poreza ili carine opisano u članak 256. stavak 1. u vezi članka 38. KZ/11. za koje je u točki 1.) izreke prvostupanjske presude proglašen krivim pa nije osnovana optuženikova žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na tu točku pobijane presude.

 

Nadalje, nije u pravu optuženik kada prvostupanjsku presudu pobija zbog povrede kaznenog zakona, nalazeći istu u okolnosti da je on, iako pomagač za kojeg je predviđeno da se može blaže kazniti, strože kažnjen od počinitelja kaznenog djela utaje poreza i carine D. M.

 

Iako je optuženik u pravu kada tvrdi da je njemu izrečena bezuvjetna kazna zatvora, dok je D. M. za kazneno djelo iz članka 256. stavak 1. i 3. KZ/11. presudom Županijskog suda u Zagrebu K-42/2016 od 19. listopada 2016. izrečena uvjetna osuda (sa dvostrukim uvjetom) on gubi iz vida da je blaže kažnjavanje pomagača tek fakultativno, i to ukoliko se pri individualizaciji kazne primjeni institut ublažavanja kazne u skladu sa člankom 48. KZ/11. Pravilo je, a što proizlazi iz članka 38. KZ/11., da se onaj tko drugome s namjerom pomogne u počinjenju kaznenog djela kažnjava kao da ga je sam počinio, pri čemu je okvir za izricanje kazne ona kazna koja je  predviđena za kazneno djelo u kojem je imao pomagačku funkciju, a neupitno je da je za kazneno djelo iz članka 256. stavak 1. KZ/11. propisana kazna zatvora u trajanju od 6 mjeseci do 5 godina. Temeljem navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud na konkretnu situaciju ispravno primijenio kazneni zakon kada je optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju šest mjeseci, pa nije došlo do povrede kaznenog zakona kako to tvrdi optuženik u žalbi.

 

Ispitujući, nadalje, u tom dijelu pobijanu presudu po službenoj dužnosti sukladno članku 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08. ovaj sud drugog stupnja nije utvrdio da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

 

Žaleći se zbog kazne, državni odvjetnik smatra kako je prvostupanjski sud optuženiku izrekao preblagu sankciju, neadekvatnu težini počinjenog kaznenog djela te sigurnosti trgovačkog prava i financijske discipline.

 

Nasuprot tome, optuženik drži da bi se u odnosu na kazneno djelo iz točke 1.) pobijane presude svrha kažnjavanja mogla ispuniti i primjenom uvjetne osude ili novčane kazne.

 

Međutim, određujući vrstu i mjeru kazne koju u konkretnom slučaju valja primijeniti, prvostupanjski sud je uzeo u obzir sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela. Stoga je ispravnom ocjenom utvrđenih okolnosti, između ostalog i u vidu činjenice da se radi o starijoj osobi s ozbiljnim zdravstvenim problemima, prvostupanjski sud optuženiku pravilno izrekao kaznu zatvora u trajanju šest mjeseci, kojom će se u konkretnom slučaju, i po mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

 

Stoga, strože kažnjavanje, za koje se u žalbi zalaže državni odvjetnik, a niti blaže kažnjavanje, u konkretnoj situaciji ne bi bilo opravdano, slijedom čega žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni nisu osnovane.

 

Imajući u vidu da je zbog prihvaćanja optuženikove žalbe u odnosu na kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. opisanog u točki 2.) izreke, prvostupanjska presuda u tom dijelu ukinuta, valjalo je pobijanu presudu preinačiti u odluci o kazni, kako to stoji u točki II. ove drugostupanjske presude.

 

Optuženik podnosi žalbu protiv prvostupanjske presude i u pogledu imovinskopravnog zahtjeva koji je dosuđen oštećenoj Republici Hrvatskoj, navodeći kako je u tom pogledu odluka prvostupanjskog suda donesena na njegovu štetu obzirom da je optuženiku naloženo plaćanje iznosa od 115.443,68 kuna Republici Hrvatskoj i to solidarno sa tvrtkom "D." d.o.o., koja više ne postoji.

 

U pogledu ovih žalbenih tvrdnji valja prvenstveno navesti kako TD "D." d.o.o., u ovome postupku nije bila optužena pravna osoba, pa u odnosu na nju nije mogao biti niti dosuđen imovinskopravni zahtjev. Međutim, ovdje ne treba izgubiti iz vida da je presudom Županijskog suda u Zagrebu K-42/16 od 19. listopada 2016. D. M., direktor i osnivač TD "D." d.o.o., proglašen krivim za kazneno djelo iz članka 256. stavak 1. i 3. KZ/11., u kojem je inkriminirana i utaja iznosa od 115.443,68 iz točke 1.) pobijane presude. U odnosu na taj iznos naloženo je D. M. da isti uplati u državni proračun, i to solidarno. U tim okolnostima je prvostupanjski sud ispravno i optuženika obvezao na plaćanje imovinskopravnog zahtjeva u cijelosti, no solidarno, obzirom da se o imovinskopravnom zahtjevu odlučuje po pravilima građanskog prava, prema kojima za štetu koju je više osoba prouzročilo zajedno svi sudionici odgovaraju solidarno. U konkretnom slučaju radi o solidarnoj odgovornosti optuženog V. N., kao pomagatelja u kaznenom djelu utaje poreza ili carine, i osuđenog D. M., kao počinitelja kaznenog djela utaje poreza ili carine. Stoga žalba optuženika u odnosu na imovinsko pravni zahtjev nije osnovana.

 

Nadalje, nije osnovana niti žalba optuženika u pogledu troška kaznenog postupka u iznosu od 5.400,50 kuna. Naime, u ovom postupku je izvršeno knjigovodstveno vještačenje i više dopuna po vještaku D. P., pa je ispravno, u skladu sa člankom 148. stavak 1. ZKP/08. optuženiku naloženo plaćanje tog dijela troška kaznenog postupka, u skladu sa izdatim računima vještaka.

 

Slijedom svega izloženog, odlučeno je kao u izreci na temelju članka 483. stavak 1. ZKP/08. i članka 482. ZKP/08.

 

Zagreb, 16. ožujka 2021.