- 1 -              I Kž-Us 113/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž-Us 113/2020-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća te Perice Rosandića i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog A. S., zbog kaznenog djela iz članka 291. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak i 101/17.; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje: državni odvjetnik) i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 19. rujna 2019. broj K-Us-40/2017., u sjednici vijeća održanoj 16. ožujka 2021.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženog A. S. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu, optuženi A. S. proglašen je krivim zbog dva kaznena djela protiv službene dužnosti, zlouporabe položaja i ovlasti i to iz članka 291. stavka 1. KZ/11. opisanog u točki 1. izreke prvostupanjske presude te iz članka 291. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. opisanog u točki 2. izreke prvostupanjske presude, zatim zbog kaznenog djela krivotvorenja i to krivotvorenja službene ili poslovne isprave iz članka 279. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. opisanog u točki 1. izreke prvostupanjske presude te zbog kaznenog djela protiv gospodarstva, povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz članka 248. KZ/11. opisanog u točki 3. izreke prvostupanjske presude, a sve u vezi s člankom 51. KZ/11. Optuženiku je za kazneno djelo iz članka 291. stavka 1. KZ/11., na temelju navedene zakonske odredbe, utvrđena kazna zatvora od deset mjeseci, za kazneno djelo iz članka 279. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., na temelju članka 279. stavka 1. KZ/11., kazna zatvora od šest mjeseci, za kazneno djelo iz članka 291. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., na temelju članka 291. stavka 2. KZ/11., kazna zatvora od jedne godine te za kazneno djelo iz članka 248. KZ/11., na temelju navedene zakonske odredbe, kazna zatvora od četiri mjeseca pa je optuženi A. S. za navedena kaznena djela i uz primjenu članka 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od dvije godine i četiri mjeseca.

 

Na temelju članka 57. KZ/11. optuženiku je izrečena djelomična uvjetna osuda na način da se od jedinstvene kazne zatvora na koju je osuđen izvršava deset mjeseci, a dio kazne zatvora od jedne godine i šest mjeseci neće se izvršiti ako optuženik u vremenu provjeravanja od četiri godine, koje počinje teći nakon izdržavanja neuvjetovanog dijela kazne, ne počini novo kazneno djelo.

 

Na temelju članka 62. stavka 1. točke 1. u vezi s člankom 57. stavkom 6. KZ/11. optuženiku je naložena posebna obveza popraviti štetu počinjenu kaznenim djelom na način da oštećenoj Općini L. naknadi iznos od 56.787,34 kuna u roku jedne godine od pravomoćnosti presude te je na temelju članka 58. stavka 5. KZ/11. određeno da sud može opozvati uvjetovani dio osude i odrediti izvršenje izrečene kazne ako optuženik u roku koji mu je određen za izvršenje posebne obveze, u potpunosti ili većoj mjeri ne izvrši naloženu posebnu obvezu.

 

Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08-17) oštećenoj općini L. dosuđen je imovinskopravni zahtjev u iznosu 56.787,34 kuna pa je optuženi A. S. dužan na ime imovinskopravnog zahtjeva uplatiti iznos od 56.787,34 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. lipnja 2013. po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određivala za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, na račun oštećene Općine L. u roku jedne godine od pravomoćnosti presude.

 

Na temelju članka 71. KZ/11. optuženiku je izrečena sigurnosna mjera zabrane obavljanja dužnosti ili djelatnosti i to dužnosti dužnosnika u jedinicama lokalne samouprave u trajanju tri godine, računajući od izvršnosti presude.

 

Na temelju članka 560. stavaka 1. i 2. ZKP/08-17 u vezi s člankom 77. stavkom 1. KZ/11. utvrđeno je da novčani iznos od 309.300,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženi A. S. ostvario kaznenim djelom iz članka 291. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., opisanim u točki 2. izreke prvostupanjske presude te da je navedeni iznos postao imovina Republike Hrvatske pa je naloženo optuženiku da novčani iznos od 309.300,00 kuna uplati u korist proračuna Republike Hrvatske u roku 15 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe. Ujedno je na temelju članka 58. stavka 1. KZ/11. određeno da će sud opozvati uvjetovani dio kazne ako optuženik bez opravdanog razloga u roku dvije godine od pravomoćnosti presude ne vrati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08-17 optuženom A. S. naloženo je plaćanje troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1., 6. i 8. ZKP/08-17 i to troškova knjigovodstveno-financijsko vještačenja u iznosu od 34.000,00 kuna, sudskomedicinskog vještačenja u iznosu od 900,00 kuna, troškova svjedoka u iznosu od 2.862,00 kuna te paušalnu svotu u iznosu od 3.000,00 kuna, odnosno ukupno iznos od 40.762,00 kuna, u roku 30 dana od pravomoćnosti presude, kao i troškove oštećenika o visini kojih će se odlučiti posebnim rješenjem.

 

Protiv te je presude žalbu podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni i nedonošenja odluke o oduzimanju imovinske koristi od druge osobe (članak 471. stavci 1. i 2. ZKP/08-17), s prijedlogom „da Vrhovni sud Republike Hrvatske ovu žalbu uvaži i preinači navedenu presudu na način da okrivljeniku izrekne strožu kaznu zatvora te odredi da se imovinska korist stečena kaznenim djelom namiri iz imovine na kojoj je određena privremena mjera osiguranja oduzimanja imovinske koristi“.

 

Protiv presude se žali i optuženi A. S., i to osobno zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-17, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom „da Vrhovni sud Republike Hrvatske prvostupanjsku presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak“, kao i po branitelju, odvjetniku M. P., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-17, povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 2. ZKP/08-17., pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni, sigurnosnoj mjeri i oduzimanju imovinske koristi te imovinskopravnom zahtjevu, predlažući „da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu Županijskog suda u Zagrebu kao suda prvog stupnja ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje“. Budući da se ove dvije žalbe sadržajno podudaraju i nadopunjuju, s njima je postupljeno kao s jednom optuženikovom žalbom.

 

Državni odvjetnik je na optuženikovu žalbu podnio odgovor, smatrajući žalbene navode obrane neosnovanim, dok optuženik na žalbu državnog odvjetnika odgovor nije podnio.

 

Sukladno članku 474. stavku 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.; dalje: ZKP/08-19), koji se sada primjenjuje u postupku, spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-17, optuženik navodi da se ta presuda ne može ispitati jer da u izreci, kako u odnosu na djelo iz točke 1., tako i u odnosu na djelo iz točke 2., nisu navedeni datumi podizanja gotovine te točni iznosi koji su podignuti te da nije navedeno što se dogodilo s razlikom novca koji nije inkriminiran kao korist ostvarena za optuženika, a podignut je. No, protivno takvim žalbenim navodima, presuda je sasvim jasna i može se ispitati i bez navođenja točnih datuma i iznosa podizanja novca te za opstojnost djela za koje je optuženik proglašen krivim takvo navođenje nije nužno, upravo suprotno, da je u izreci naveden svaki datum podizanja novac kao i iznos koji je podignut, izreka bi bila preopširna i nepregledna te samim tim i nejasna. Također je iz presude jasno vidljivo što je bilo s ostatkom novca za koji optuženik nije osuđen (u odnosu na točku 1. ostatak podignutog novca je uplaćen u blagajnu te isplaćen za darove djeci i tomu slične potrebe, dok je u odnosu na točku 2. ostatak podignutog novca utrošen na kupnju goriva za službene automobile, kosilice, sitne popravke, potrošni materijal kao što su rukavice, maske za lice i tomu slično, o čemu su iskazivali svjedoci).

 

Također, s obzirom na činjenicu da u tijeku postupka nije bilo sporno što predstavlja locco vožnja, izostanak navođenja propisa kojim je određeno što je to locco vožnja ne čini pobijanu presudu nerazumljivom. Jednaka je situacija i s nenavođenjem u presudi jesu li odbijeni i koji dokazni prijedlozi te je li sud koji dokaz izveo po službenoj dužnosti. Odbijanje izvođenja dokaznih prijedloga može biti od utjecaja na potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, a što se u žalbi ne pobija na način da bi činjenično stanje bilo nepotpuno utvrđeno jer da nisu izvedeni neki od predloženih dokaza.

 

Stoga u pobijanoj presudi nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-17, a ispitujući tu presudu po službenoj dužnosti u smislu članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08-19 nije utvrđeno da bi u istoj bila počinjenja ijedna od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje sud prilikom ispitivanja žalbi protiv prvostupanjske presude pazi po službenoj dužnosti.

 

Optuženik u uvodnom dijelu žalbe ističe da se žali i zbog povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 2. ZKP/08-17, no, iz obrazloženja žalbe proizlazi da pobija pravilnost činjeničnih utvrđenja, o čemu će više riječi biti u nastavku ove presude. I u ovom je dijelu presuda u smislu članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08-19 ispitana i po službenoj dužnosti te nije utvrđeno da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

 

Pobijajući presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženi A. S. prvenstveno tvrdi da je sav novac koji je podigao utrošio u poslovne svrhe te da su sva putovanja za koja je na kraju godine predavao putne naloge i poduzeta i to s ciljem poboljšanja statusa i stanja u Općini L., a da bi se, da nije sakrivena dokumentacija koja se odnosila kako na njegova putovanja u svojstvu načelnika Općine L. u tijeku 2010. i 2011., tako i na poslovanje L. humanitarne udruge (dalje: L.), vidjelo da je sav podignuti novac utrošen u službene svrhe i da ništa od tog novca on nije zadržao za sebe.

 

No, protivno takvim žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud, raščlanjujući svaki izvedeni dokaz te ih međusobno povezujući, utvrdio da je optuženik počinio kaznena djela iz članka 291. stavka 1. i članka 279. stavka 2. KZ/11. opisana u točki 1. izreke pobijane presude, odnosno kazneno djelo iz članka 291. stavka 2. KZ/11. opisano u točki 2. izreke i članka 248. KZ/11. opisano u točki 3. izreke te je za takvo svoje utvrđenje dao potpune, jasne i iscrpne razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

 

Pritom na takvo utvrđenje nisu od utjecaja navodi u optuženikovoj žalbi da se brojnost njegovih putovanja mogla utvrđivati i na temelju prometa na njegovom računu u banci iz kojeg je vidljivo da je plaćao putovanje autocestom, o čemu je u spis predmeta uz žalbu dostavljen i ispis prometa na optuženikovom računu otvorenom u Z. ... d.d., kao i iskazima svjedoka koji su iskazivali o njihovim zajedničkim putovanjima. Naime, iz priloženih izvadaka iz banke doista je vidljivo da je optuženik plaćao cestarinu, ali niti iz tih izvadaka, jednako kao niti iz iskaza ispitanih svjedoka, nije vidljivo s kojom svrhom su poduzeta ta putovanja niti kamo se putovalo, s time da se iz iskaza ispitanih svjedoka nije moglo utvrditi niti točno vrijeme poduzetih putovanja. Stoga, s obzirom na činjenicu da optuženiku nisu priznata samo ona putovanja za koja su ustanove, institucije, odnosno državna i druga tijela i pravne osobe izričito navele da optuženik u vrijeme koje je naveo u nalozima o vožnji nije bio kod njih, dok su mu sva ostala putovanja navedena u nalozima, koji niti ne predstavljaju vjerodostojnu dokumentaciju, priznata (kako ona za koja se tijela navedena u nalozima nisu mogla očitovati, tako i ona za koja je potvrđeno da je optuženik u navedeno vrijeme tamo bio), to ovi žalbeni navodi nisu od utjecaja na pravilnost činjeničnih utvrđenju u odnosu na djela iz točke 1. izreke prvostupanjske presude.

 

Jednaka je situacija i u odnosu na tvrdnju da je optuženik bio u posjetu B., čemu u prilog dostavlja i fotografiju gdje da je nazočio uručivanju povelje profesoru I. R. te da je bio u prostorijama trgovačkog društva T. d.o.o. u S. I. Z. o čemu dostavlja izjavu K. H. te dokumentaciju o radovima koje je navedeno trgovačko društvo izvelo za Općinu L. Naime, iz priložene fotografije nije vidljivo niti kada je niti gdje je nastala, s time da je u nalozima o locco vožnji u odnosu na putovanja u B. navedeno da se radilo o konzultacijama, a ne o predaji povelje. Što se tiče odlazaka u S. I. Z., iz izjave Z. i M. H. koja prileži u spisu na listu 2262. proizlazi da optuženik nikada nije bio u prostorijama društva T. d.o.o., s time da iz naloga koje je sačinjavao optuženik proizlazi da je on tamo odlazio u tijeku 2012., dok se dokumentacija priložena uz žalbu o obavljenim radovima odnosi na 2009. Stoga niti ovim žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju činjenična utvrđenja iz prvostupanjske presude.

 

Pogrešno optuženik u žalbi smatra da iz prvostupanjske presude proizlazi da on u tijeku 2010. i 2011. nije bio niti na jednom putovanju, s obzirom na to da za te dvije godine nedostaje dokumentacija o putnim nalozima. Naime, optuženik propušta uočiti da mu je izmijenjenom optužnicom za svaku tu godinu priznato da je za korištenje privatnog automobila u službene svrhe utrošio po 40.000,00 kuna, odnosno ukupno 80.000,00 kuna te da je od ukupno podignutog iznosa od 106.283,34 kune za sebe zadržao iznos od 26.283,34 kune, za što je u konačnici i proglašen krivim.

 

Pritom je, suprotno navodima u žalbi, financijsko-knjigovodstvena vještakinja u nedostatku bilo kakve dokumentacije za pojedine godine, iznos novca utrošenog u službene svrhe mogla utvrđivati na temelju personalnih dokaza jer drugog načina nije bilo, pri čemu je, prihvaćajući iskaze svjedoka, a dijelom i optuženikovu obranu, kao i nevjerodostojnu dokumentaciju, nalaz i mišljenje vještakinje izrađen maksimalno u korist optuženika.

 

Također je pravilno iznos pribavljene koristi u odnosu na djelo iz članka 291. stavka 2. KZ/11. iz točke 2. izreke prvostupanjske presude na štetu L.-a utvrđen samo na temelju iskaza svjedoka jer u odnosu na djelovanje te udruge nije pronađena bilo kakva dokumentacija. Pritom je i u odnosu na ovo djelo financijsko-knjigovodstvena vještakinja uzela za optuženika najpovoljniju opciju, a to je prihvatio i prvostupanjski sud u pobijanoj presudi uz korekciju pogrešnog izračuna od strane vještakinje. Naime, iz iskaza prvenstveno svjedokinje T. G. K., a i ostalih ispitanih svjedoka, proizlazi da je optuženik podizao gotovinu i predavao je svjedokinji T. G. K. upravo za „troškove goriva za službena vozila, radne strojeve, materijal za čišćenje i održavanje, materijal za radionice, popravke vozila i strojeva, poštarinu, biljege, participacije seminarima i reprezentacijske troškove“, kako se to sada ističe i u žalbi te je ta svjedokinja za svaki takav trošak optuženiku donosila R1 račun, dok su svi ostali troškovi plaćani preko računa. Ta je svjedokinja navela da joj je optuženik za navedene troškove davao mjesečno 2.000,00 kuna, a iznimno 3.000,00 kuna. Stoga je iznos novca utrošenog za djelovanje L.-a izračunat tako da je uzeto da je svaki mjesec utrošeno 3.000,00 kuna, što je povoljnije za optuženika i to u tijeku ukupno 66 mjeseci, što iznosi 198.000,00 kuna, a ostatak, odnosno 309.300,00 kuna je očigledno optuženik zadržao za sebe. U nedostatku bilo kakve dokumentacije, a s obzirom na iskaze svjedoka, i prema ocjeni ovog suda, pravilno je upravo na ovakav način utvrđeno koliko je od ukupno podignutog novca s računa L.-a utrošeno za djelovanje te Udruge, a koliko je optuženik zadržao za sebe. Stoga niti u odnosu na ovo djelo navodima žalbe nisu dovedena u pitanje činjenična utvrđenja iz pobijane presude.

 

Također je, protivno optuženikovim žalbenim navodima, prvostupanjski sud osnovano na temelju iskaza svjedoka B. M., B. J., D. H., T. G. K. i I. M., utvrdio da nitko osim optuženika nije dolazio u doticaj s dokumentacijom L.-a niti je točno znao gdje je optuženik drži, ali je sigurno da ta dokumentacija nije zatečena u Općini L. prilikom dolaska novog načelnika. Vodeći računa o činjenici da je jedino optuženik imao interesa da sva ta dokumentacija i poslovne knjige postanu nedostupni, upravo s ciljem da se ne bi moglo utvrditi na koji je način stvarno vodio financijsko poslovanje L.-a te ujedno prikriti i neosnovano zadržavanje novca, i prema ocjeni ovog suda, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je upravo optuženik sakrio dnevnik i glavnu knjigu, pomoćne knjige te knjigovodstvene isprave na temelju kojih su podaci uneseni u te knjige. Naime, jedino je on bio zainteresiran da razni podaci iz poslovanja L.-a ne izađu na vidjelo, nikome osim njemu ta dokumentacija i poslovne nisu toliko značile odnosno nisu ga mogle ugroziti, a poglavito kada se ima na umu njegov stav da se bez dokumentacije ništa ne može dokazati.

 

Stoga je, slijedom svega navedenog, osnovano prvostupanjski sud utvrdio da su se u ponašanju optuženog A. S. ostvarili svi objektivni i subjektivni elementi djela za koja je prvostupanjskom presudom proglašen krivim pa nije osnovana optuženikova žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stavak 2. ZKP/08-17), a niti je žalbom ukazano da bi zbog nekog neizvedenog dokaza činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno (članak 470. stavak 3. ZKP/08-17).

 

U svojoj žalbi zbog odluke o kazni izrečenoj optuženom A. S., državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud precijenio značaj utvrđenih olakotnih okolnosti i podcijenio značaj utvrđenih otegotnih okolnosti i nije uzeo u obzir sve okolnosti i činjenice koje utječu na kaznu, odnosno nije uzeo u obzir optuženikov stav i držanje nakon počinjenih djela, kao i na raspravi prilikom iznošenja obrane kada je iskazao iznimnu drskost relativizirajući svoje ponašanje pa se predlaže optuženikovo strože kažnjavanje.

 

Nasuprot tome, pobijajući odluku o izrečenoj kaznenoj sankciji, optuženik smatra da bi, imajući na umu osobito njegovo narušeno zdravstveno stanje, i blaža sankcija ispunila svrhu kažnjavanja u smislu generalne i specijalne prevencije.

 

Ispitujući u povodu žalbi državnog odvjetnika i optuženog A. S. odluku o kaznenoj sankciji,  ovaj je sud ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su, u smislu članka 47. stavka 1. KZ/11., od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja. Tako mu je pravilno olakotnim cijenjeno da je neosuđivan, zaposlen, ima obitelj, kao i vrijeme koje je proteklo od počinjenja djela, dok mu je pravilno otegotnim cijenjena duljina vremenskog razdoblja u tijeku kojeg je istodobno poduzimao protupravne radnje i na štetu općine kojoj je bio načelnik i na štetu humanitarne udruge kojoj je bio tajnik, a koje su se u jednom hvalevrijednom projektu spojile i uz njegov angažman, koji je na kraju svojim štetnim postupcima on potpuno ruinirao. Imajući na umu navedene okolnosti, suprotno žalbenim navodima, kako državnog odvjetnika, tako i optuženika, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da je u konkretnoj situaciji jedinstvena kazna zatvora od dvije godine i četiri mjeseca (uz pravilno utvrđene pojedinačne kazne od deset mjeseci za djelo iz članka 291. stavka 1. KZ/11., šest mjeseci za kazneno djelo iz članka 279. stavka 2. KZ/11., jedne godine za kazneno djelo iz članka 291. stavka 2. KZ/11. te četiri mjeseca za kazneno djelo iz članka 248. KZ/11.) te izrečene posebnu obvezu i sigurnosnu mjeru zabrane obavljanja dužnosti dužnosnika u jedinicama lokalne samouprave, upravo kazna koja je primjerena okolnostima počinjenja djela, težini i pogibeljnosti djela, stupnju krivnje te ličnosti optuženika. Nadalje, imajući na umu sve navedeno, a cijeneći i optuženikovo zdravstveno stanje, ocjena je i ovog suda, a suprotno žalbi državnog odvjetnika, da postoji visok stupanj vjerojatnosti da optuženik i bez izvršenja cijele kazne neće ubuduće činiti kaznena djela. Stoga mu je, unatoč činjenici da je zlouporabio istovremeno svojstvo načelnika Općine L. i tajnika L.-a, prvostupanjski sud opravdano na temelju članka 57. KZ/11. izrekao djelomičnu uvjetnu osudu na način da se od kazne na koju je optuženik osuđen izvršava deset mjeseci, dok je dio kazne od jedne godine i šest mjeseci uvjetovan vremenom provjeravanja od četiri godine, cijeneći da će se svrha kažnjavanja postići i izricanjem djelomične uvjetne osude. Pritom, suprotno optuženikovim žalbenim navodima, upravo ovakav odnos uvjetovanog i neuvjetovanog dijela kazne s navedenim vremenom provjeravanja može utjecati na njega, a i na sve ostale, da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno te će omogućiti optuženiku ponovno uključivanje u društvo. Izrečena kazna sadrži dostatnu moralnu osudu za zlo koje je optuženik počinjenjem djela prouzročio i dostatnu društvenu osudu za počinjenje djela te će jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava. Uz to će upravo naložena posebna obveza te činjenica da će se uvjetovani dio kazne izvršiti ako optuženik ne ispuni posebnu obvezu u roku od jedne godine, odnosno ne vrati imovinsku korist u roku od dvije godine, dodatno utjecati na optuženika da se pridržava tih obveza i na taj način ispuniti svrhu kažnjavanja.

 

Slijedom svega navedenog nije mogla biti prihvaćena niti žalba državnog odvjetnika, a niti optuženikova žalba zbog odluke o kazni.

 

Pravilno je od optuženika oduzeta i imovinska korist stečena počinjenjem kaznenog djela iz članka 291. stavka 2. KZ/11. u iznosu od 309.300,00 kuna jer nitko ne može zadržati imovinsku korist stečenu protupravnom radnjom, za koju je, suprotno optuženikovim žalbenim navodima, utvrđeno da ju je optuženik počinio, pri čemu je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i jasno i valjano obrazložio i visinu te koristi.

 

Pobijajući presudu zbog nedonošenja odluke o oduzimanju imovinske koristi od druge osobe, državni odvjetnik zapravo pobija odluku prvostupanjskog suda o ukidanju privremene mjere osiguranja oduzimanja imovinske koristi, pri čemu je taj dio žalbe sadržajno jednak žalbi podnesenoj protiv rješenja o ukidanju privremene mjere, a što je predmet odlučivanja u spisu ovog suda broj I Kž-Us-114/2020-4.

 

U odnosu na ostale žalbene tvrdnje državnog odvjetnika treba istaknuti da je člankom 557. stavkom 1. ZKP/08-17 (koji se sada primjenjuje u postupku oduzimanja imovinske koristi), propisano da se postupak za oduzimanje predmeta i imovinske koristi provodi na prijedlog ovlaštenog tužitelja, dok je stavkom 2. istog članka propisano da će sud i bez prijedloga ovlaštenog tužitelja od optuženika oduzeti onu imovinsku korist ostvarenu protupravnom radnjom koja je sadržana u opisu kaznenog djela iz optužbe.

 

Budući da državni odvjetnik u svom prijedlogu za oduzimanje imovinske koristi nije predložio oduzimanje koristi iz točke 2. izreke prvostupanjske presude od druge osobe, nema niti uvjeta za oduzimanje te koristi iz imovine druge osobe. Također, suprotno žalbenom upiranju državnog odvjetnika na članak 77. KZ/11; prvostupanjski sud nije mogao niti primjenom navedenog članka oduzeti imovinsku korist jer, kao što je navedeno, imovinsku korist ostvarenu protupravnom radnjom sud može bez prijedloga državnog odvjetnika oduzeti samo od optuženika, ako je takva korist opisana u činjeničnom opisu, pri čemu je od osobe na koju je ta korist prenesena, iako nije stečena u dobroj vjeri, sve i da je to opisano u činjeničnom opisu, sud ne može oduzeti bez prijedloga državnog odvjetnika.

 

Optuženik pobija žalbom i odluku prvostupanjskog suda o troškovima postupka, ističući da, s obzirom na njegovo imovno stanje, nije u mogućnosti platiti navedene troškove, tvrdeći ujedno da ti troškovi nisu obrazloženi. No, protivno ovakvim žalbenim navodima, prvostupanjski je sud u izreci pobijane presude naveo na što se točno odnose troškovi postupka te je, vodeći računa o tome da je optuženik naveo da je zaposlen, naložio plaćanje istih optuženiku, s obzirom na to da isti nema obvezu uzdržavanja drugih osoba čija bi egzistencija plaćanjem tih troškova bila ugrožena. Pritom se optuženik upućuje na odredbu članka 148. stavka 6. ZKP/08-19, prema kojoj, ako se okolnosti nemogućnosti plaćanja troškova postupka utvrde nakon donošenja odluke o troškovima, predsjednik vijeća može optuženika rješenjem osloboditi dužnosti naknade troškova postupka.

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih se pobija prvostupanjska presuda, to je žalbe državnog odvjetnika i optuženog A. S. trebalo odbiti kao neosnovane i na temelju članka 482. ZKP/08-19 odlučiti kao izreci ove presude.

 

Zagreb, 16. ožujka 2021.