Poslovni broj: 19 Kž-37/2021-4

 

Poslovni broj: 19 Kž-37/2021-4

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vlaste Patrčević Marušić, predsjednice vijeća, te Rajka Kipkea i Tomislava Brđanovića, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Jasmine Šagi, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. M., zbog kaznenog djela iz čl. 232. st. 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11. i 144/12., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj: 86 K-320/2016 od 28. prosinca 2020., u sjednici vijeća održanoj 16. ožujka 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba optuženog M. M. i potvrđuje pobijana presuda suda prvoga stupnja.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom suda prvoga stupnja je na temelju čl. 455. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08) optuženi M. M. proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 232. st. 3. KZ/11 (ispravno bi trebalo stajati iz čl. 232. st. 1. i 3. KZ/11) na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude te je na temelju čl. 232. st. 3. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i jednog mjeseca, s time da mu je na temelju čl. 57. KZ/11 izrečena djelomična uvjetna osuda na način da će se prema imenovanom optuženiku izvršiti kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, dok se preostali dio kazne zatvora u trajanju od sedam mjeseci neće izvršiti ako optuženi M. M. u roku od četiri godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Na temelju čl. 54. KZ/11 u izrečenu kaznu zatvora optuženiku je uračunato vrijeme lišenja slobode i to od 27. siječnja 2016. do puštanja na slobodu.

 

Na temelju čl. 560. st. 1. i 2. ZKP/08 utvrđeno je da novčani iznos od 94.715,48 kn predstavlja imovinsku korist koju je optuženik ostvario kaznenim djelom i da isti predstavlja imovinu Republike Hrvatske, te je naloženo optuženom M. M. da Republici Hrvatskoj isplati taj iznos u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 30 dana od pravomoćnosti presude.

 

 

 

              Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08  naloženo je optuženom M. M. da plati trošak kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. t. 6. ZKP/08 u iznosu od 500,00 kn u roku od 30 dana od pravomoćnosti presude.

 

Protiv te presude je optuženi M. M. putem branitelja J. S., odvjetnika, pravovremeno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluka o djelomičnoj uvjetnoj osudi i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači na način da optuženika oslobodi optužbe, a podredno da je ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

U smislu čl. 474. st. 1.  ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu  na obvezno razgledavanje, nakon čega je državni odvjetnik isti s podneskom broj: KŽ-DO-39/2021 od 28. siječnja 2021. vratio ovome sudu drugog stupnja.

 

Žalba nije osnovana.

 

              Kazneno djelo utaje iz čl. 232. st. 1. KZ/11 sastoji se od prisvajanja tuđe pokretne stvari koja je povjerena počinitelju. Za razliku od kaznenog djela krađe, utaja se čini u prisvajanju pokretne stvari koja se nalazi u detenciji počinitelja. Dakle, počinitelj tog imovinskog delikta je osoba koja je po bilo kojem dopuštenom temelju u posjedu tuđe pokretne stvari s kojom je u takvom odnosu da s njom može raspolagati kao svojom (npr. ponuditi je na prodaju, prodati je, zamijeniti je i slično). Za postojanje kaznenog djela utaje ne traži se da je pokretna stvar povjerena optuženiku, koji je počinio utaju, neposredno od strane oštećenika (vlasnika), već je dovoljno da mu je povjerena od strane ovlaštenog držatelja te stvari. Bitno je da je temelj detencije dopušten i da on pruža počinitelju stvarnu mogućnost nesmetanog raspolaganja pokretnom stvari u trenutku počinjenja kaznenog djela.

 

              Prema tome, preneseno na konkretno inkriminirani slučaj, u situaciji kada je J. P. 14. lipnja 2014. u Z. luci Z. s rent a car agencijom S. sklopila Ugovor o najmu osobnog automobila marke O. A., registarske oznake NA ..., vlasništvo S. S. L., kojeg je po isteku najma trebala vratiti 23. lipnja 2014., i kada je ona, zbog avionskog leta u Kanadu, zadaću povrata predmetnog vozila povjerila optuženom M. M., koji je u tu svrhu isto i preuzeo, znajući da je to vozilo unajmljeno jer je i sam bio nazočan sklapanju Ugovora o najmu, ali nije ispunio povjerenu mu obvezu, već je spomenuti automobil predao stanovitom Mariju radi njegove prodaje u Beogradu, za što je primio 1.000,00 eura, tada je u skladu s naprijed iznijetim pravnim stajalištem vezanim za radnju počinjenja, počinitelja i njegovog subjektivnog odnosa prema djelu utaje, sud prvoga stupnja na temelju iznijetog činjeničnog stanja, koje je pravilno i potpuno utvrdio, s pravom zaključio da je optuženi M. M. inkriminiranim činom ostvario sva bitna obilježja bića kaznenog djela utaje. Objektivni i subjektivni učin predmetnog kaznenog djela proizlazi de facto iz njegova priznanja danog prilikom prvog ispitivanja, a kao što je već rečeno za opstojnost predmetnog delikta nije od presudnog značaja što je predmetni Ugovor o najmu sklopila J. P., budući da je nakon toga ona u svojstvu ovlaštenog držatelja predmetno vozilo povjerila optuženiku u cilju da ga on vrati u rent a car agenciju, čime je optuženik zapravo i sam postao osoba koja to vozilo ima u dopuštenoj detenciji koja mu realno omogućuje da istim nesmetano raspolaže po svojoj volji, a što dokazuje i činjenica da je on navedeni automobil, umjesto da ga vrati najmodavcu, ustvari prodao za 1.000,00 eura, što je i sam potvrdio.

 

              U izloženom kontekstu ovaj drugostupanjski sud nije našao osnovanima žalbeni prigovor da se u konkretnom slučaju ne radi o kaznenom djelu utaje jer da predmetno vozilo nije bilo povjereno optuženiku, već J. P., i da iz niti jednog dokaza ne proizlazi da bi optuženik isto zadržao za sebe.

 

              Što pak se tiče vrijednosti utajenog automobila, koju žalitelj također problematizira u žalbi, valja primijetiti da je isti kupljen 29. travnja 2014. za iznos od 94.715,48 kn (račun na listu 78 spisa predmeta), a notorna je činjenica da njegova vrijednost objektivno nije mogla pasti u roku od nešto više od mjesec i pol dana, imajući na umu da je inkriminirano kazneno djelo počinjeno 23. lipnja 2014. U tom smislu je prvostupanjski sud osnovano zaključio da je ovdje riječ o kvalificiranom obliku kaznenog djela utaje iz čl. 232. st. 1. i 3. KZ/11, jer je vrijednost utajene stvari velika (prelazi cenzus od 60.000,00 kn) i da je imovinska korist ostvarena ovim kaznenim djelom upravo 94.715,48 kn.

 

              Žalitelj smatra da je izrečena kaznenopravna sankcija prestroga i da je prvostupanjski sud trebao izreći kaznu u visini zakonskog minimuma uz primjenu uvjetne osude s rokom kušnje kraćim od četiri godine.

 

              Prvostupanjski sud je kod odabira vrste kaznenopravne sankcije uzeo kao olakotnu okolnost da je optuženik prilikom prvog ispitivanja opisao način počinjenja djela, dok je otegotnim cijenio njegovu višestruku osuđivanost. Optuženi M. M. je opći i specijalni kazneni povratnik, jer je do sada bio čak šest puta osuđivan, od čega u pet navrata zbog kaznenog djela krađe, čime je iskazao veći stupanj kriminalne volje, te upornosti i odlučnosti u činjenju imovinskih delikata i to unatoč izrečenim kaznama koje očito nisu polučile traženi pozitivan učinak u smislu njegove resocijalizacije. Imajući u vidu ove okolnosti ovaj žalbeni sud nalazi da se predmetna kaznenopravna sankcija u obliku djelomične uvjetne osude nipošto ne može smatrati prestrogom.

 

              Odluka o troškovima kaznenog postupka temelji na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i valjanoj primjeni zakona.

 

              Ovaj je sud drugog stupnja primijetio da se optuženiku u neuvjetovani dio kazne uračunava i vrijeme lišenja slobode od 27. siječnja 2016. do puštanja na slobodu makar za takvu odluku nije našao uporišta u prvostupanjskom kaznenom spisu, međutim eventualnu pogrešku u tom kontekstu moguće je u smislu čl. 180. st. 2. ZKP/08 otkloniti donošenjem posebnog rješenja od strane prvostupanjskog suda.

 

              Premda je u uvodu pravnog lijeka naznačio da ga ulaže i zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, optuženik tu žalbenu osnovu nije posebno obrazložio, pa je stoga pobijana presuda u tom segmentu ispitana u granicama ovlaštenja iz čl. 476. st. 1. t. 1. ZKP/08, pri čemu nije uočeno da bi prvostupanjski sud počinio ma koju od bitnih postupovnih povreda na čije postojanje se u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

 

 

 

              Slijedom svega izloženog žalba optuženika nije prihvaćena te je na temelju čl. 482. ZKP/08 odlučeno kao u izreci ove presude.

             

U Varaždinu 16. ožujka 2021.