Poslovni broj: 5 P-540/2018-56

             

      

   REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

       Rijeka, Zadarska 1 i 3

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Trgovački sud u Rijeci, po sucu J. P. Č. kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužitelja C. O. d.d. Z.,  OIB: …, kojeg zastupaju odvjetnice iz ZOU T. Z. J. i A. J. iz R., , protiv tuženika  L. D. O. O., OIB: …, kojeg zastupaju D. B. i M. B., odvjetnici iz R., radi isplate 9.415,34 kn, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 29. siječnja 2021. godine u prisutnosti punomoćnice  tužitelja A. J., odvjetnice iz R. i punomoćnika tuženika D. B., odvjetnika iz R., a objavljene dana 15. ožujka 2021. godine

 

p r e s u d i o  j e

 

I.              Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 9.415,34 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 24. listopada 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, sve u roku od 8 dana.

 

II.              Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 10.008,05 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, u roku od 8 dana.

 

Obrazloženje

 

              Tužitelj je u tužbi od 23. kolovoza 2018. godine naveo da je dana 14. rujna 2015. godine na otoku K., na državnoj cesti Rijeka-Krk, došlo do prometne nezgode tako što je na vozilo marke Renault "Clio" reg. oznake DA…u vlasništvu U. L. C. d.o.o., kojim je toga dana upravljala R. R., iznenada iskočila srna  koja je udarila u vozilo i prouzročila materijalnu štetu na vozilu.  Tužitelj da je kao osiguravatelj oštećenog vozila na temelju police automobilskog kaska broj …naknadio svom osiguraniku U. L. C. d.o.o. Z. materijalnu štetu na vozilu u iznosu od 9.415,34 kn dana 23. listopada 2015. godine. Naveo je da je pitanje odgovornosti osoba koje gospodare lovištima za naknadu štete pričinjene na  vozilima naletom divljači na javnim cestama uređeno općim propisima obveznog prava i Zakonom o lovstvu. Odgovornost da je objektivna pozivom na odredbe čl. 1063. - 1067. ZOO-a. Pozvao se na odredbu čl. 83. Zakona o lovstvu kojom da je propisano da je za štetu koju počini divljač u lovištu odgovoran lovoovlaštenik lovišta u kojem ta divljač stalno živi. Lovačko društvo da se može osloboditi svoje odgovornosti ako dokaže da je šteta nastala od uzroka koji se nalazio izvan stvari, a čije se djelovanje nije moglo predvidjeti, izbjeći ni otkloniti ili pak krivnjom oštećenika ili treće osobe koju lovačko društvo nije moglo predvidjeti, izbjeći, a niti otkloniti. Iz zapisnika o očevidu kojeg su sačinili policijski službenici da ne proizlazi da bi se radilo o odgovornosti vozača za nastanak štetnog događaja. Vozačica R. R. da se kretala unutar dozvoljene i prilagođene brzine u koloni vozila tako da nije mogla izbjeći nalet na divljač ni kočenjem, a niti izmicanjem vozila. Cesta na kojoj se dogodila nesreća da je bila pravilno građena i održavana zbog čega da nema odgovornosti pravne osobe koja upravlja cestom. Na iznijete činjenice predložio je provesti uvid u isprave dostavljene uz tužbu, pribaviti službenim putem  dokumentaciju od MUP-a te provesti saslušanje svjedoka R. R. i policijskih djelatnika I. C. i A. S.. Predložio je i provođenje očevida kao i prometno-procjeniteljsko vještačenje.

Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbeni zahtjev u cijelosti kako u pogledu osnove tako i u pogledu visine zahtjeva. Istaknuo je prigovor promašene pasivne legitimacije budući da se tužitelj neutemeljeno poziva na odredbe čl. 75. i 83. Zakona o lovstvu. Naveo je da se naznačene odredbe odnose na štete koje nastanu od divljači na poljoprivrednom zemljištu i nasadima. Relevantnom smatra odredbu čl. 50. Zakona o cestama koja propisuje štete uslijed izlijetanja divljači na cestu za koje se odgovara po načelu krivnje. Predmetna šteta nastala je na javnoj cesti koja nije lovište i na kojoj tuženik kao lovoovlaštenik nema nikakvih ovlasti poduzimati bilo kakve mjere ili radnje u svrhu sprječavanja izlijetanja divljači na cestu. Navedeno da je u isključivoj nadležnosti pravne osobe koja upravlja cestom, u predmetnom slučaju Hrvatskih cesta d.o.o. Pozvao se i na odredbe Pravilnika o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama i to odredbi čl. 85. prema kojoj je pravna osoba koja upravlja tom prometnicom bila dužna ograditi cestu zaštitnom žičanom ogradom kako bi se spriječila ova vrsta štete. Da je opasnost izlijetanja divljači na cestu bila poznata pravnoj osobi koja upravlja cestom proizlazi iz činjenice što je na toj dionici postavljen znak opasnosti "divljač na cesti". Naveo je da smatra odgovornim i samu vozačicu R. R. koja je naletjela i udarila u srnu zasigurno vozeći prekomjernom brzinom. Navedeno je potkrijepio navodom da se radi o ravnom i preglednom dijelu cestu na kojem je moguće pravovremenim manevrom i/ili kočenjem izbjeći nalet na životinju. Zbog postavljenog znaka divljač na cesti vozačica da je morala i mogla predvidjeti iskakanje divljači na cestu i tome prilagoditi svoju vožnju. U prilog prekomjerne brzine govori i opseg oštećenja nastalih na vozilu. Stoga da vozačica nije kretanje vozila prilagodila stanju na cesti sukladno odredbi čl. 51. st. 1 Zakona o sigurnosti prometa na cestama. Osporio je i visinu procijenjene štete izražavajući sumnju da je moguće da su ranija oštećenja na vozilu podvedena pod ovaj događaj. Istaknuo je da tuženik nije vlasnik divljači već da je vlasnik divljači kao dobra od interesa za Republiku Hrvatsku upravo Republika Hrvatska. Tuženik da postaje vlasnikom divljači tek nakon njezinog uginuća. Smatra da je upravo vozilo u pokretu opasna stvar, a da živa divljač nije opasna stvar. Tuženik da je taj kojem je prouzročena šteta jer mu se na ovaj način smanjuje kvota za odstrjel. Na iznijete okolnosti predložio je saslušanje svjedoka B. P. i pribavu podataka od H. cesta d.o.o. o znaku ograničenja brzine na predmetnoj dionici ceste.

Na pripremnom ročištu održanom 14. studenoga 2018. godine tužitelj je ustrajao kod svih navoda i dokaznih prijedloga, a osobito prijedloga da se službenim putem pribavi od PP K. kompletna dokumentacija sačinjena povodom očevida. Tuženik je ustrajao kod svih prigovora iz odgovora na tužbu. Istaknuo je da ne osporava činjenicu da je tužitelj izvršio isplatu utuženog iznosa već da osporava osnovanost visine cijeneći ju previsokom.

Na ročištu za glavnu raspravu održanom 14. veljače 2019. godine tužitelj je ustrajao kod prijedloga za provođenjem očevida na licu mjesta uz provođenje prometno-procjeniteljskog vještačenja.

Rješenjem od 7. svibnja 2020. godine, na zahtjev imenovanog vještaka A. R., sud je istog oslobodio dužnosti vještačenja  te za vještaka imenovao G. H., stalnog sudskog vještaka za cestovni promet i procjenu vozila. Takva se odluka temeljila na primjeni odredbe čl. 253. st. 3 ZPP-a  budući  da je ranije imenovani vještak bio brisan s popisa stalnih sudskih vještaka.

U podnesku od 15. listopada 2020. godine tužitelj je naveo da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka G. H. od 28. rujna 2020. godine. Istaknuo je da iz nalaza proizlazi da se tužiteljev osiguranik kretao brzinom od 60 km/h, a što da je daleko ispod ograničenja brzine od 90 km/h. Zbog toga da nije bilo mogućnosti za izbjegavanjem nezgode. Isto tako da nije bilo vremena za bilo kakvu reakciju vozača u svrhu sprječavanja udara. Stoga da se radilo o iznenadnoj, nepredvidivoj i neočekivanoj opasnosti za tužiteljevog osiguranika. U vožnji tužiteljevog osiguranika da nije bilo nikakvog propusta ni protupravnosti. Pozvao se na stavove recentne sudske prakse iz kojih proizlazi objektivna odgovornost lovoovlaštenika s obzirom da je srna na cesti opasna stvar.

U podnesku od 20. listopada 2020. godine tuženik je naveo da znak opasnosti "divljač na cesti" vozačica nije poštivala u dovoljnoj mjeri. To da proizlazi iz njezinih izjava da je vozila 60 ili 70 km/h i da srnu uopće nije uočila već da je čula udarac u bok. Zbog izjave da je vozačici poznata ta dionica ceste smatra da je morala voziti daleko opreznije nego je vozila predmetnom prilikom. Na neprimjerenu brzinu ukazuje i činjenica da je srna odbačena nekih 20-ak metara i da su joj crijeva ispala vani. U prilog tome da govori okolnost da bi šteta na vozilu bila znatno manja da je vožnja bila primjerena.

Na ročištu održanom 29. siječnja 2021. godine tuženik je ustrajao kod prigovora da bi visina štete zasigurno bila niža da je vozačica vozila nižom brzinom. Tužitelj je uzvratio da se vozačica kretala unutar općeg ograničenja brzine i da nije postojala mogućnost izbjegavanja udara vozila u srnu.

Sud je proveo dokaz uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu i saslušanjem svjedoka B. P. (str. spisa 68-69), svjedoka R. R. (str. spisa 70-71), A. S. (str. spisa 71), svjedoka I. C. (str. spisa 71-72), uvidom u pisani nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka G. H. od 28. rujna 2020. godine (str. spisa 115-123) kao i saslušanjem vještaka G. H. (str. spisa 152).           

 

Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno iz svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog raspravljanja, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

 

Nesporna je okolnost da je tužitelj kao osiguravatelj vozila marke Renault "Clio" reg. oznake DA…naknadio, dana 23. listopada 2015. godine, svom osiguraniku - vlasniku vozila U. L. C. d.o.o. Z., štetu nastalu na vozilu u iznosu od 9.415,34 kn sve na temelju police automobilskog kaska broj ….  Stoga je tužitelj aktivno legitimiran potraživati naknadu štete iz predmetnog štetnog događaja pozivom na odredbu čl. 963. st. 1 ZOO-a („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11), prema kojoj je propisano da isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade, sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu.

Sporno je u postupku postoji li odgovornost tuženika za nastalu štetu s obzirom na istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije osobito imajući u vidu činjenicu da cesta ne predstavlja lovište i da se tuženik ne smatra vlasnikom divljači.

Sporno je u postupku postoje li pretpostavke za oslobođenje od odgovornosti, propisane odredbom čl. 1067. ZOO-a odnosno sporno je u vezi toga je li vozačica R. R. doprinijela nastanku štete.

Uvidom u zapisnik o očevidu Policijske postaje K. br. …od 14. rujna 2015. godine (str. spisa 3-6 i 56-59) utvrđeno je da se štetni događaj dogodio dana 14. rujna 2015. godine u 7,50 sati na dionici državne ceste 102, na 7 km+200 m blizu skretanja za mjesto Njivice.

Nesporna je činjenica da tuženik ima svojstvo lovoovlaštenika (čl. 2. točka 8. Zakona o lovstvu („Narodne novine“ broj 140/05, 75/09, 153/09) na lovištu čije se područje nalazi uz cestu na kojoj se dogodio štetni događaj. Lovoovlaštenik je odgovoran za štetu koju počini divljač u lovištu. Navedeno proizlazi iz odgovarajuće primjene odredbe čl. 83. stavak 1 Zakona o lovstvu važećeg u vrijeme štetnog događaja („Narodne novine“ broj 140/05, 75/09, 153/09).

Tuženik se, po stavu ovoga suda, ne može s uspjehom pozivati na okolnost da je u vrijeme štetnog događaja (14. rujna 2015. godine) na snazi bila odredba čl. 50. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj 84/2011, 18/2013, 22/2013, 54/2013, 148/2013 i 92/2014). Stavak 1 te odredbe  propisuje da se za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara po osnovi krivnje, a stavak 2 da pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu iz stavka 1. ovog članka nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima. Naime, ovaj sud se priklanja stavu zauzetom u odluci Ustavnog suda RH poslovni broj U-I/6264/2014 od 4. ožujka 2015. godine, iz kojeg proizlazi da se čl. 50. st. 1 Zakona o cestama tiče isključivo odštetne odgovornosti pravne osobe koja upravlja javnom cestom odnosno koncesionara javne ceste. Nije dokazana okolnost da se predmetni štetni događaj dogodio zbog neodržavanja ceste ili izostale opreme i signalizacije na cesti. Isto tako ne radi se o cesti za koju je osoba koja upravlja javnom cestom bila dužna postaviti zaštitnu žičanu ogradu, a isto tako nema dokaza da bi tuženik kao lovoovlaštenik to konkretno tražio od osobe koje upravlja javnom cestom.  Stoga tuženik nije dokazao navode o odgovornosti pravne osobe koja upravlja javnom cestom.

Nadalje, prema općeprihvaćenom stavu sudske prakse utvrđeno je da je divljač na cesti opasna stvar. Tuženik kao lovoovlaštenik odgovara za štetu nastalu od divljači isto kao i vlasnik stvari u smislu odredbe čl. 1066. st.1 ZOO-a, budući da se radi o divljači koja mu je povjerena. To stoga što lovoovlaštenik u sklopu prava lova ima ovlast da na određenoj površini zemljišta i voda provodi radnje uzgoja, zaštite, lova i korištenja divljači i njezinih dijelova u smislu čl. 2. toč. 4 i 8 Zakona o lovstvu, a koje su srodne ovlastima iz odredbe čl. 1066. st.1 ZOO-a. Stoga je tuženik pasivno legitimiran i odgovara po principu objektivne odgovornosti za štetu u smislu odredbe čl. 1063. i 1064. ZOO-a. Zbog utvrđenih ovlaštenja i činjenice da je divljač povjerena tuženiku on se  ne može s uspjehom pozivati na okolnost da divljač predstavlja opće dobro Republike Hrvatske te da lovačko društvo postaje vlasnikom divljači tek nakon njezinog odstrjela. Stoga je njegov prigovor promašene pasivne legitimacije ocijenjen neosnovanim.

Uzročno-posljedična veza između udara u divljač i oštećenja na vozilu utvrđena je uvidom u zapisnik o očevidu od 14. rujna 2015. godine (l. spisa 3-6) iz kojeg proizlazi da su oštećenja nastala na prednjem braniku. U vezi osporavanja uzročno-posljedične veze između nastalih oštećenje i visine štete sud je prihvatio stručnu procjenu vještaka prometne i procjeniteljske struke G. H., stalnog sudskog vještaka za promet, koju je  iznio u pisanom nalazu  i mišljenju od 28. rujna 2020. godine (str. spisa 117-123), a iz koje proizlazi detaljan opis i kalkulacija procjene popravaka i rezervnih dijelova koja, po stručnom mišljenju vještaka, doseže iznos od 11.084,82 kn (bez PDV-a). S obzirom da tuženik svojim prigovorima nije prigovorio detaljnoj specifikaciji iz  procjene vještaka, sud je utvrdio da je šteta u iznosu od 9.415,34 kn u uzročnoj vezi s predmetnim štetnim događajem. Zbog navedenog, tuženikovo osporavanje visine štete ocijenjeno je neutemeljenim.

S obzirom na utvrđenu uzročno-posljedičnu vezu između udara u divljač i nastalih oštećenja na vozilu, pravno je irelevantan prigovor tuženika da cesta ne predstavlja dio lovišta. To osobito i  iz razloga što se za štetu nastalu u vezi s opasnom stvari smatra da potječe od te stvari, osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete, sve pozivom na odredbu čl. 1063. ZOO-a.

U vezi same dinamike prometne nezgode u postupku je iz iskaza svjedoka R. R. (str. spisa 70-71) utvrđeno da se toga dana kretala u koloni vozila i da su ispred nje bila dva automobila, a da su dva automobila vozila iza nje. Njoj da je iznenada s boka s desne stranke iskočila srna iz šume. Sjeća se da srna još nije ni kročila na kolnik i da je mjesto udara bilo na boku auta. Nakon udara u vozilo srna da je ostala ležati uz rub kolnika. Da je točno mjesto sraza srne i automobila prednji bočni dio vozila i da joj je bilo poznato u trenutku nezgode da za tu dionicu ceste vrijedi opasnost od iskakanja divljači na cestu. Izjavila je da je bila alkotestirana (zapisnik na str. spisa 60 dokazuje da nije bila pod utjecajem alkohola), da je ograničenje brzine bilo nekih 60-70 km/h no da se ne sjeća kojom se brzinom kretala.

U vezi utvrđivanja same dinamike nastanka prometne nezgode proveden je očevid na licu mjesta uz prisustvo vještaka prometne struke. Vještak G. H. fotografirao je mjesto  koje divljač koristi za prolaz (fotografija na str. spisa 120). Uvidom u pisani nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka prometne struke G. H. od 28. rujna 2020. godine (str. spisa 117-123) utvrđeno je da je srna pretrčavala kolnik odnosno da je iskočila na kolnik, da takvo ponašanje srne nije predvidivo i da se takvi sudari s divljači vrlo rijetko mogu izbjeći. Vještak je izjavio da bi zaustavni put za predmetno vozilo za brzinu od 60 km/h tijekom reagiranja od jedne sekunde i kočenja intenziteta 5 m/s iznosio 44,5 m tijekom 4,5 sekundi. U svom je iskazu danom na ročištu 29. siječnja 2021. godine, vještak G. H. (str. spisa 152) naveo da je njegovo mišljenje da se vozilo kretalo najmanje 60 km/h. Otklonio je mogućnost da se vozilo kretalo više od 90 km/h jer da bi pri takvim brzinama i udaru u srnu nastale rotacije koje ne bi odgovarale skicama i utvrđenjima iz policijskog zapisnika. Iznio je mišljenje da s obzirom na konfiguraciju ceste i postojanje znaka opasnosti "divljač na cesti" primjerenom brzinom kretanja smatra raspon od 60-90 km/h. Iznijeto stručno mišljenje vještaka sud je prihvatio kao vjerodostojno s obzirom na stručnu, dosljednu, logičnu i temeljito iznijetu analizu dinamike nezgode. Zbog navedenog, u postupku je utvrđeno da brzina kretanja vozila tužiteljevog osiguranika nije uzrok štetnog događaja. Isto tako nema niti doprinosa vozačice R. R. nastanku štete budući da iz navoda vještaka proizlazi da pri takvim iznenadnim iskakivanjima divljači gotovo da ne postoji mogućnost izbjegavanja sudara. Navedeno osobito u ovom slučaju kada je sam nalet bio s prednje desne strane vozila kako to proizlazi iz fotografija na str. spisa 23 i 24. Slijedom toga, neutemeljeni su prigovori tuženika da bi šteta nastala isključivo radnjom oštećenika, kao i da bi se radilo o vozačevom  doprinosu nastanku štete. Stoga u postupku nije dokazano postojanje ekskulpacionih razloga u smislu odredbe čl. 1067. st. 2 i 3 ZOO-a.

U vezi ograničenja brzine na predmetnoj dionici ceste, u vrijeme štetnog događaja 14. rujna 2015. godine, iz dopisa društva H. ceste d.o.o. Z. od 29. rujna 2020. godine ( str. spisa 125)  utvrđeno je da je na predmetnoj dionici ceste i tada važilo opće ograničenje brzine kretanja. Zbog navedenog, pravno su irelevantni navodi svjedoka B. P., tuženikovog lovnika, koji je u svom iskazu (str. spisa 68-69) naveo da je trenutno brzina kretanja na toj dionici ceste ograničena na 60 km/h i da se po njegovim saznanjima nitko ne pridržava ograničenja brzine budući da se radi o ravnoj i preglednoj dionici ceste. Takvi su navodi ocijenjeni neistinim i pristranim s obzirom da se radi o osobi lovnika zainteresiranoj za ishod postupka. To posebno iz razloga što je sud prihvatio stručno mišljenje vještaka G. H. koji je naveo da bi pri brzinama većim od 90 km/h nastala rotacija koja ne odgovara skici iz policijskog zapisnika (str. spisa 61). Stoga je vjerodostojna procjena vještaka da se vozilo kretalo brzinom od najmanje 60 km/h odnosno u okviru dopuštenog i da se radi o brzini primjerenoj konfiguraciji i opremi ceste (str. spisa 152). Uostalom iz zapisnika o očevidu (str. 3-6) ne proizlazi da bi u vrijeme štetnog događaja bilo propisano neko drugo ograničenje od onog općeg ograničenja važećeg na državnim cestama od 90 km/h. Pritom je i sam policijski službenik I. C., koji je rukovodio očevidom, u svom iskazu ( str. spisa 71-72) izjavio da bi se u zapisnik unijelo još kakvo ograničenje da je prema tadašnjem stanju postojalo.

Slijedom iznijetih utvrđenja, valjalo je primjenom odredbe čl. 1089. st.1 ZOO-a ocijeniti osnovanim tužbeni zahtjev za isplatom obične štete. Primjenom odredbe čl. 1086. ZOO-a valjalo je tužitelju priznati i pravo na zakonske zatezne kamate od trenutka nastanka štete (izvršene isplate od 24. listopada 2015. godine pa nadalje ) sve primjenom odredbe čl. 29. st. 2 ZOO-a (ostali odnosi) i nespornu činjenicu da je isplata izvršena. Navedeno iz razloga što tuženik odgovara za štetu po principu objektivne odgovornosti u smislu odredbi čl. 1063., 1064. i 1066. st. 1 ZOO-a, zbog čega je odlučeno kao u točki I. izreke.

Tuženik u postupku nije dokazao postojanje propusta na strani pravne osobe koja upravlja predmetnom dionicom ceste. Nema dokaza ni da je na tom dijelu ceste pravna osoba koja upravlja tom dionicom bila dužna postaviti zaštitnu žičanu ogradu u smislu odredbi čl. 93. i 94. Pravilnika o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama (33/2005, 64/2005, 155/2005, 14/2011).

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 i čl. 155. ZPP-a (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19). Tužitelju su s obzirom na uspjeh u sporu priznati troškovi zastupanja po odvjetniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015) i to za zastupanje na pripremnom ročištu od 14. studenoga 2018. godine 375,00 kn (T.br. 9.2.), zastupanje na ročištu za glavnu raspravu od 14. veljače 2019. godine 750,00 kn (T.br. 9.1.), zastupanje na ročištu za očevid od 14. rujna 2020. godine 750,00 kn (T.br. 9.1.), sastav podneska od 15. listopada 2020. godine 750,00 kn (t.br. 8.1.), zastupanje na ročištu od 29. siječnja 2021. godine 750,00 kn (T.br. 9.1.), PDV 25% 843,75 kn, sudske pristojbe za tužbu 400,00 kn i presudu 400,00 kn sukladno Zakonu o sudskim pristojbama (NN 118/18) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (NN 53/19), kao i troškovi prometnog i procjeniteljskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku za promet i procjenu motornih vozila G. H. u iznosu od 4.500,00 kn (str. spisa 86-87) te troškovi izlaska suda na lice mjesta u iznosu od 489,30 kn (str. spisa 112), budući da se radi o dokazima potrebnim za pravilno utvrđenje činjeničnog stanja. Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke.

U Rijeci, 15. ožujka 2021. godine

Sudac

J. P. Č.

UPUTA  O PRAVNOM LIJEKU:

              Protiv  ove  presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 8 dana od dana objave, a u slučaju da nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje u roku od 8 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud  Republike  Hrvatske.

              Odluka o sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 točka 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1 ZPP-a).

1