REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
ex. Vojarna Sveti Križ
Dračevac, Split

P 5617/17

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja
Ž. C., O.: …, iz Z., protiv tužene
M. M., O.: …, iz S., radi isplate, nakon održane glavne
i javne rasprave zaključene dana 1. veljače 2021. g. u odsutnosti uredno pozvanog tužitelja i
prisutnosti tužene, dana 15. ožujka 2021. g.,

p r e s u d i o j e

I.Dužna je tužena M. M., O.: …., isplatiti tužitelju Ž. C.,
O.: …, u roku od 15 dana iznos od 22.238,80 kn sa zateznom kamatom propisanom
zakonom koja na iznos od:

-11.506,80 kn teče od 9. rujna 2000. g. do isplate i
-10.732,00 kn teče od 11. listopada 2000. g. do isplate,

i to po stopi:

-od 18% godišnje u periodu od 9. rujna 2000. g. do 30. lipnja 2002. g.,
-od 15% godišnje u periodu od 1. srpnja 2002. g. do 31. prosinca 2007. g.,
-od 14% godišnje u periodu od 1. siječnja 2008. g. do 30. lipnja 2011. g.,
-koja se u periodu od 1. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. g. izračunava prema eskontnoj
stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu
uvećanoj za pet postotnih poena,

-koja se u periodu od 1. kolovoza 2015. g. do isplate izračunava prema prosječnoj
kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim
trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu
uvećanoj za tri postotna poena.

II. Dužna je tužena u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime troškova postupka iznos od 3.554,70 kn.

2 P 5617/17

Obrazloženje

U tužbi podnesenoj Općinskom sudu u Zagrebu dana 27. lipnja 2003. g., evidentiranoj
pod poslovnim brojem P 7505/03, tužitelj je naveo da mu tužena duguje iznos od 22.238,80 kn i
to iznos od 11.506,80 kn prema potvrdi od 10. srpnja 2000. g. koji je iznos dospio na plaćanje 8.
rujna 2000. g. te iznos od 10.732,00 kn prema potvrdi od 11. kolovoza 2000. g. koji je iznos
dospio na plaćanje 10. listopada 2000. g. Kako tužena, unatoč višekratnom pozivanju od strane
tužitelja i pisanoj opomeni pun. tužitelja, odbija platiti dug predloženo je donošenje presude
kojom će se tuženu obvezati na plaćanje iznosa od 22.238,80 kn s pripadajućim kamatama.

U odgovoru na tužbu tužena je istaknula prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u
Zagrebu jer stranke nisu ugovorile nadležnost tog suda. Naime, tužitelj da je na dokumentaciji
dostavljenoj uz tužbu samoinicijativno dopisao-umetnuo rok plaćanja od 60 dana i nadležnost
Općinskog suda u Zagrebu za slučaj eventualnog spora, čime da je počinio kazneno djelo
prevare. Tužena da posjeduje original dokumentacije na kojoj nije ugovoren rok plaćanja, koji
rok da nije ni mogao biti ugovoren jer su stranke ugovorile komisionu prodaju. Svu robu koju je
tužena preuzela od tužitelja i koju je uspjela prodati uredno je podmirila tužitelju, a robu koju nije
prodala vratila je tužitelju što se dokazuje popisom vraćene robe s potpisom tužitelja kojim
potvrđuje da je 22. siječnja 2001. g. preuzeo od tužene 22 (dvadesetdva) paketa robe, s tim da
pojedinačne artikle nije želio brojiti. Tužena je navela da dokumentacija koju je dostavio tužitelj
uz tužbu ne sadrži nikakve potvrde o dugu tužene niti ta dokumentacija predstavlja relevantne
dokaze iz kojih bi se nesumnjivo mogao izvesti zaključak da tužena duguje tužitelju navedeni
iznos. Nadalje, da dvije fizičke osobe ni po kojoj osnovi ne mogu ugovarati poslove na način
kako je to prikazano u dostavljenoj dokumentaciji. Tužitelj da je vlasnik t.d. S. p. d.o.o.
Z., a tužena t.d. S. d.o.o. S., što da znači da je tužitelj bio ovlašten ispostaviti račun
za predanu robu t.d. S. d.o.o. S. te temeljem računa, koji predstavlja vjerodostojnu
ispravu, pokrenuti ovršni postupak.

Rješenjem broj P 6052/14 od 9. studenog 2015. g. Općinski građanski sud u Zagrebu
proglasio se mjesno nenadležnim i predmet, nakon pravomoćnosti rješenja, dostavio ovom sudu
kao mjesno nadležnom, uz dopis od 10. studenog 2017. g. Predmet je dobio poslovni broj P
5617/17.

Tužbeni zahtjev konačno je uređen u podnesku predanom u spis na ročištu od 11.
prosinca 2012. g., a radi se o uređenja radi promjene stope zatezne kamate.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom potvrda (popisa knjiga) od 10. srpnja 2000. g. i

11. kolovoza 2000. g., opomene od 19. svibnja 2003. g., popisa knjiga S. p. -komisija,
primjerka potvrda (popisa knjiga) od 10. srpnja 2000. g. i 11. kolovoza 2000. g. koji je tužena
dostavila (list 49, 50 i 51 spisa), ovjerenog primjerka potvrda (popisa knjiga) od 10. srpnja 2000.
g. i 11. kolovoza 2000. g. dostavljenih u spis uz podnesak tužene od 26. rujna 2012. g., potvrde
(popisa knjiga) od 10. srpnja 2000. g. dostavljene u spis od strane tužitelja na ročištu od 23.
siječnja 2013. g., saslušanjem svjedokinje I. S. i saslušanjem parničnih stranaka.

Stranke su popisale parnični trošak.

3 P 5617/17

Tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa koji, po njegovim riječima,
tužena duguje temeljem zaključenog U. o kupoprodaji knjiga o čemu su sastavljene
potvrde od 10. srpnja 2000. g. i 11. kolovoza 2000. g.

Tužena u odgovoru na tužbu i svom iskazu nije poricala da je postojao poslovni odnos
temeljem kojeg je preuzela od tužitelja knjige radi prodaje, ali je navela da se radilo o komisionoj
prodaji te da se radilo o odnosu između pravnih osoba u vlasništvu parničnih stranaka: t.d. S.
plus d.o.o. Z. u vlasništvu tužitelja i t.d. S. d.o.o. S. u vlasništvu tužene, pa je istakla
i prigovor nedostatka odnosno pogrešne aktivne i pasivne legitimacije.

Prema odredbi čl. 454. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 53/91,
73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO) koji se u ovoj pravnoj stvari
primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN broj
35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje novi ZOO) ugovorom o prodaji obvezuje se prodavalac
da stvar koju prodaje preda kupcu tako da kupac stekne pravo raspolaganja odnosno pravo
vlasništva, a kupac se obvezuje da prodavaocu plati cijenu.

Prema navodima tužene između stranaka postojao je drugi odnos koji se bazira na
odredbama U. o komisionu (komisiji): prema odredbi čl. 771. st. 1. ZOO-a ugovorom o
komisionu obvezuje se komisionar da za naknadu (proviziju) obavi u svoje ime i za račun
komitenta jedan ili više poslova koje mu povjerava komitent. Kao jedan od mogućih poslova
takav ugovor uključuje i prodaju robe za račun komitenta, pri čemu komisionar kao svoj prihod
ostvaruje komisionarsku proviziju u obliku posebne marže, sadržane u cijeni robe ili posebne
naknade. Dakle, iako kao predmet komisijskog ugovora (kao sadržaj pravnog posla koji će
komisionar po komitentovu nalogu sklopiti s trećim) može biti svaki posao obveznog prava ipak
prevladava, između ostalog, prodajni komision gdje komisionar dobiva nalog prodati određenu
stvar, a to je upravo ono što je tvrdila tužena da su dogovorile stranke ovog postupka.

Kao argument da se radilo o komisionoj prodaji tužena je navela da je u posjedu
dokumenta koji je tužitelj u tužbi nazvao potvrda od 10. srpnja 2000. g. i 11. kolovoza 2000. g., a
koji ne sadržava oznaku: "rok plaćanja-60 dana" i oznaku "u slučaju spora nadležan sud Općinski
u Zagrebu". Tužena je, naime, uz podnesak od 26. rujna 2012. g. u spis dostavila ovjerenu kopiju
dokumentacije u primjerku koji ove navode ne sadrži. Tužena je protumačila da izostanak riječi
"rok plaćanja-60 dana" znači da su stranke ugovorile komisionu prodaju.

Što se tiče okolnosti da su stanke bile u posjedu istog dokumenta koji je sastavljan 10.
srpnja i 11. kolovoza 2000.g., a koji se u nekim dijelovima ipak razlikuje, to je sudu pokušao
objasniti tužitelj u podnesku od 9. svibnja 2011. g., na ročištu od 23. siječnja 2013. g. i u svom
iskazu s ročišta od 11. prosinca 2012. g., pa je tako navedeno da se prilikom predaje knjiga
tuženoj sastavljao popis i to pisanjem preko indigo papira, da su se u pravilu radile dvije kopije
uz original, da je tužena zadržala original te još jedan primjerak, da je tužena potpisala i
primjerak koji sadrži oznaku roka plaćanja i nadležnosti suda, a što da proizlazi iz primjerka koji
je predočen na ročištu od 23. siječnja 2013. g.: popisa knjiga preko indiga koji sadrži potpis
tužene u originalu.

Iz dokumentacije koju su stranke dostavile u sudski spis sud je zaključio, prije svega, da
se radilo o usmenom ugovoru i da taj ugovor nisu sklopila t.d. u vlasništvu parničnih stranaka, što
je tvrdila tužena, jer za takvu tvrdnju u spisu nema nikakvog dokaza, već stanke kao fizičke

4 P 5617/17

osobe. Nadalje, dokazano je da su postojali primjerci potvrda-popisa knjiga koji su sastavljani 10.
srpnja i 11. kolovoza 2000. g. koji se u nekim detaljima razlikuju, ali je sud prihvatio navod
tužitelja da je tužena potpisala i primjerak odnosno kopiju preko indigo papira na kojoj je
dopisana nadležnost Općinskog suda u Zagrebu i rok plaćanja.

Međutim, to nije osnovni razlog radi čega je sud prihvatio navod tužitelja da se radilo o
kupoprodaji, a nije prihvatio navod tužene da je bilo riječ o posebnom obliku komisione prodaje:
naime, jedina svjedokinja čije je saslušanje predloženo u postupku I. S. koja je bila
zaposlena u periodu od 1999. do 2004. g. kao honorarna radnica kod tužitelja potvrdila je da je
popis knjiga, izračun rabata i konačan iznos od 11.506,80 kn na dokumentu koji je dostavljen uz
tužbu napisala svojom rukom kao i dokument s lista 6 spisa (potvrdu od 11. kolovoza 2000. g.).
Sudu je navela da se radilo o knjigama koje je od tužitelja htjela kupiti tužena, a kopije popisa
knjiga su se izradile preko indiga jer je tuženoj dokument trebao za prodaju knjiga na štandu i u
njenoj firmi. Navela je da se i inače prilikom izdavanja knjiga na otpremnicama navodio rok i
način plaćanja te nadležnost suda u Z., a u ovom slučaju nije se izradila otpremnica nego
popis knjiga koji da se pisao u njenom stanu u D., a tuženoj da su knjige izdane u skladištu
u Gajnicama, te je tužena sve potpisala nakon što je preuzela knjige.

Kako ova svjedokinja, koja je direktno sudjelovanja u realizaciji posla koji su zaključile
stranke, nije spominjala nikakvu komisionu prodaju već uobičajeni modalitet poslovanja: prodaju
knjiga uz rok plaćanja sud je prihvatio navod tužitelja da se radilo o običnoj kupoprodaji s rokom
otplate od 60 dana i uz odobreni popust od 60% i 65%.

Što se tiče dokumenta koji je tužena dostavila uz odgovor na tužbu i za koji je navela da
se radi o dokazu da je vratila tužitelju knjige koje nije uspjela prodati putem komisione prodaje
što da je tužitelj potvrdio svojim potpisom i navođenjem da je 22. siječnja 2001. g. od tužene
preuzeo 22 paketa robe, točno je da se radi o popisu knjiga bez datuma koji na prvoj stranici
sadrži nečitki potpis, oznaku 22 i datum 22. siječnja 2001. g. Iz ovog dokumenta proizlazi da je
došlo povrata I. i povrata II., s tim da nije navedeno kada, obračunato je stanje, te je uz odobreni
popust obračunata vrijednost stanja u visini od 45.189,90 kn, te je od toga iznosa nepoznatim i
neobjašnjenim postupkom određeno za plaćanje 17.789,90 kn. Tužena dostavom ovog
dokumenta nije uspjela uvjeriti sud i dokazati da je knjige koje je preuzela temeljem potvrda od

10. srpnja i 11. kolovoza 2000. g. zaista i vratila kao neprodane tužitelju, a niti da je onaj dio
knjiga za koje tvrdi da ih je uspjela prodati iznos koji je naveden u dokumentu podmirila tužitelju
i kada.

Stoga je sud smatrao da tužena nije dokazala da je podmirila dugovanje iz potvrda od 10.
srpnja 2000. g. i 11. kolovoza 2000. g. u ukupnom iznosu od 22.238,80 kn. Iznos iz potvrde od

10. srpnja 2000. g. tužena je trebala podmiriti najkasnije 8. rujna 2000. g., što znači da je zahtjev
tužitelja za plaćanje zatezne kamate koji na iznos glavnice od 11.506,80 kn teče od 9. rujna 2000.
g. do isplate trebalo u cijelosti prihvatiti. Iznos iz potvrde od 11. kolovoza 2000. g. tužena je, pak,
trebala podmiriti najkasnije 10. listopada 2000. g., što znači da je zahtjev tužitelja za plaćanje
zatezne kamate koji na iznos glavnice od 10.732,00 kn teče od 11. listopada 2000. g. do isplate
također trebalo u cijelosti prihvatiti, i odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

Tužitelj je isplatu zatezne kamate zatražio po stopi predviđenoj u odredbi čl. 29. st. 2. novog ZOO-a, što je trebalo u cijelosti prihvatiti.

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08,

5 P 5617/17

57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP) jer je tužitelj u cijelosti uspio u
sporu pa je tuženu trebalo obvezati na podmirenje troškova postupka tužitelju.

Tužitelju je trebalo priznati trošak sastava tužbe od 100 bodova, trošak zastupanja na
ročištu od 8. ožujka 2005. g. od 25 bodova i trošak zastupanja na ročištu od 4. listopada 2005. g. i
sastava žalbe od 23. kolovoza 2013. g. i od 4. prosinca 2015. g. po 50 bodova (ukupno 150
bodova).

Ukupan broj bodova od 275 trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 50. Tarife o
nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN broj 112/12, 25/13, 93/14,
55/16 i 73/17). Iznos koji se dobije na opisani način (2.750,00 kn) trebalo je uvećati za zatraženi
PDV i za plaćeni trošak sudskog službenika određenog za dostavu (117,20 kn) te tako dobiti
iznos od 3.554,70 kn koji predstavlja trošak kojem je bio izložen tužitelj u ovoj parnici i kako je
trebala glasiti odluka o troškovima postupka iz točke II. izreke presude.

Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 18. ožujka i 24. travnja 2004. g. i
odgovora na žalbu od 29. rujna 2008. g. jer taj trošak nije bio potreban radi vođenja parnice, a u
smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Tužitelju nije priznat ni trošak zastupanja na ročištu od 7.
prosinca 2004. g., jer to ročište nije održano, niti trošak sudskih pristojbi jer njegov zahtjev u tom
dijelu nije bio postavljen na određeni način, a kako nalaže odredba čl. 164. st. 1. ZPP-a.

U Splitu, 15. ožujka 2021. g.

S U D A C:

SANDI PETRIČIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može
podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi nadležnom
županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno
obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog
dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno
obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena
danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).