1

                            Poslovni broj: 3 P-990/19-33

                  

          Republika Hrvatska

     Općinski sud u Vinkovcima

   Trg bana Josipa Šokčevića 17

           32100 Vinkovci                                                     

             OIB:77561654785

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P  R  E  S  U  D  A

 

I

 

R J E Š E N J E

 

 

Općinski sud u Vinkovcima, OIB:77561654785 po sucu Ivi Graovac kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja S. V. iz J., OIB:… zastupan po punomoćniku B. K. odvjetniku iz V., protiv tuženika P. b. Z. d.d., Z., OIB:… zastupani po punomoćnicima odvjetnicima iz O. d. L. i p. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti ugovora i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 18. veljače 2021. u nazočnosti punomoćnika tužitelja B. K. odvjetnika iz V. i punomoćnika tuženika u zamjeni H. Č. odvjetnice iz V., te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom dana 15. ožujka 2021.

 

           p r e s u d i o    j e

             

1./ Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. … sklopljenog dana 15. travnja 2005.g. između tužitelja S. V. iz J., OIB:… (s ranije navedenom adresom J.) kao korisnika kredita i tuženika P. b. Z. d.d. Z., OIB: … (s ranije navedenom adresom Z.), kao kreditora, potvrđen dana 15.04. 2005.g. po javnom bilježniku M. K. iz V., pod posl. brojem OU-631/2005  dijelu u kojem u čl.1  glasi: ,, u kunama koji odgovara protuvrijednosti ...CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita;  u čl. 4 u dijelu u kojem  glasi:,,...kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke..., ..........kamata se obračunava u CHF.; u čl. 5 u  dijelu u kojem glasi: Kamata iz prethodnog stavka  obračunava se u CHF,a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.; u čl.7 dijelu u kojem glasi...plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja.... U slučaju promijene kamatne stope iz čl. 4 ovoga Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi... iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta....ili na adresu koju je Korisnik kredita pisano dostavio Banci. Ova obavijest sastavni je dio ovog Ugovora; u  čl. 12.8 dijelu u kojem  glasi: Potpisom ovog ugovora ugovorne strane izjavljuje...te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune o čemu će ih Banka izvijestiti pismenim putem svojih distribucijskih kanala;  u čl. 12.9  dijelu u kojem glasi Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita... ...izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. , te stoga odredbe navedenih članaka u tome dijelu među ugovornim strankama ne proizvode nikakve pravne učinke.“

 

2./ Nalaže se tuženiku P. b. Z. d.d. Z., OIB: …,  da   tužitelju S. V. iz J., OIB:…      na ime povrata pretplaćenih iznosa otplate kredita zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi isplati iznos od 47,55 kuna sa zakonskim zateznom kamatama koje teku:

-na iznos od   0,92 kuna od 30. travnja 2011. godine               do isplate,

-na iznos od 11,15 kune od 31. svibnja 2011. godine               do isplate,

-na iznos od 11,20 kuna od 30. lipnja 2011. godine                             do isplate,

-na iznos od 11,54 kuna od 31. srpnja 2011. godine                            do isplate,

-na iznos od   0,85 kuna od 31. kolovoza 2011. godine               do isplate,

-na iznos od   0,80 kuna od 30. rujna 2011. godine                             do isplate,

-na iznos od   0,78 kuna od 31. listopada 2011. godine               do isplate,

-na iznos od   0,73 kuna od 30. studenog 2011. godine               do isplate,

-na iznos od   0,73 kuna od 31. prosinca 2011. godine               do isplate,

 

-na iznos od   0,75 kuna od 31.siječnja 2012.godine               do isplate,

-na iznos od   0,75 kuna od 28.veljače 2012.godine                             do isplate,

-na iznos od   0,69 kuna od 31.ožujka 2012.godine                             do isplate,

-na iznos od   0,69 kuna od 30.travnja 2012.godine                             do isplate,

-na iznos od   0,69 kuna od 31.svibnja 2012.godine               do isplate,

-na iznos od   0,69 kuna od 30.lipnja 2012.godine                             do isplate,

-na iznos od   0,62 kuna od 31.srpanj 2012.godine                             do isplate,

-na iznos od   0,62 kuna od 31. kolovoza 2012 godine               do isplate

-na iznos od   0,55 kuna od 30.rujna 2012.godine                             do isplate,

-na iznos od   0,62 kuna od 31.listopada 2012.godine               do isplate

-na iznos od   0,63 kuna od 30.studenog 2012 godine               do isplate

-na iznos od   0,56 kuna od 31.prosinac 2012.godine               do isplate

 

-na iznos od   0,49 kuna od 31.siječnja 2013.godine               do isplate

-na iznos od   0,50 kuna od 28.veljače 2013.godine                             do isplate

 

računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa  do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. god. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, sve do isplate, sve to u roku od 15 dana.

 

              3./ Nalaže se tuženiku P. b. Z. d.d. Z., OIB: …,   da   tužitelju S. V. iz J., OIB:…  na ime povrata pretplaćenih iznosa otplate kredita zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 19.924,52  kune sa zakonskim zateznom kamatama koje teku:

 

-na iznos od    775,96   kuna od   31. listopada 2012.godine   do isplate

-na iznos od 2.079,68   kuna od   30. lipnja 2013.godine                  do isplate

-na iznos od 16.222,26 kuna od   31. srpanj 2013.godine                  do isplate,

-na iznos od      826,62 kuna od   31. kolovoza 2013 godine  do isplate,

-na iznos od        20,00 kuna  od  30. rujna 2013.godine                  do isplate,

 

računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa  do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. god. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, sve do isplate, sve to u roku od 15 dana.

 

4./ Nalaže se tuženiku P. b. Z. d.d. Z., OIB:…, da tužitelju S. V. iz J.,  OIB:…                     plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 10.700,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude pa sve do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve to roku od 15 dana.

 

i

 

r  i  j  e  š  i  o     j   e

 

              Odbija se prigovor tuženika glede mjesne nenadležnosti ovoga suda za postupanje.

 

Obrazloženje

             

Tužitelj je po punomoćniku podnio tužbu ovome sudu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, koja tužba je zaprimljena kod ovoga suda dana 12. lipnja 2019.

U podnesenoj tužbi navodi da su tužitelj i tuženik zaključili dana 15. travnja 2005. Ugovor o kreditu broj:… prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 18.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Banke važećem na dan korištenja kredita. Navedenim ugovorom ugovorena je kamatna stopa od 5,25% godišnje, promjenjiva. Radi se o kreditu u kojem nije provedena konverzija i koji je otplaćen.

Tužitelj smatra da su u navedenom ugovoru o kreditu ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli. Pri tome se poziva na pravno shvaćanje odluke Vrhovnoga suda RH, broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kao i na odluku Visokog trgovačkog suda RH, broj: 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u svezi zauzetih stajališta u pogledu ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. U tužbi tužitelj dalje ističe da je tuženik u ugovoru o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovu jednostrane odluke tuženika o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, kao i odredbe kojima je  ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Tužitelj smatra da su navedene odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja i da su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

 

              Imajući u vidu pravne posljedice ništetnih odredbi, tužitelj tužbom potražuje sve iznose koje je uplatio u iznosu većem od stvarne obveze, temeljeći svoj zahtjev na odredbama Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. Obzirom da u vrijeme podnošenja tužbe tužitelj kao korisnik kredita nije raspolagao odgovarajućom dokumentacijom na osnovu koje bi mogao precizirati svoje potraživanje jer mu tuženik na njegovo traženje nije dostavio potrebnu dokumentaciju, to je tužitelj sukladno članku 186.b stavak 3 Zakona o parničnom postupku podnio stupnjevitu tužbu pridržavajući si pravo konačnog postavljanja tužbenog zahtjeva nakon provođenja predloženog knjigovodstveno-financijskog vještačenja.

Nakon provedenog financijskog vještačenja u ovome predmetu tužitelj je svojim podneskom  od 2. veljače 2021. specificirao svoj tužbeni zahtjev na način da po konačno uređenom tužbenom zahtjevu od tuženika potražuje isplatu preplaćenog iznosa od 19.972,07 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni mjesečni iznos počev od 30. travnja 2011. zaključno 30. rujna 2013., uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi istaknutom tužbenom zahtjevu kao neosnovanom i to kako u pogledu pravne osnove, tako i u pogledu visine. Tuženik se prvenstveno poziva na odredbu članka 48. Zakona o parničnom postupku kojom je propisana općemjesna nadležnost za tuženika prema području njegovog registriranog sjedišta, te navodi da su stranke sporazumno ugovorile mjesnu nadležnost suda prema sjedištu podružnice Banke u kojoj je sklopljen ugovor o kreditu, odnosno u ovom slučaju to bi bio Općinski građanski sud u Zagrebu odnosno Općinski građanski sud u Osijeku obzirom da je ugovor zaključen u podružnici tuženika u Osijeku. Tuženik čini nespornim da je sa tužiteljem zaključio ugovor o kreditu uz promjenjivu kamatnu stopu. U odnosu na valutnu klauzulu tuženik navodi da je ista dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima te da je sadržaj ugovora i postupanje tuženika u cijelosti usuglašen sa Zakonom. Tužitelj se svjesno odlučio za sklapanje predmetnog ugovora obzirom da mu je takav ugovor najviše i odgovarao. Ugovorne odredbe te prava i obveze tužitelja tužitelju su bile jasne prilikom sklapanja ugovora. Tuženik smatra kako tužitelj pogrešno tumači presudu Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-7129/13. Ističe kako kamata koja se odnosila na konkretan ugovor o kreditu nije mogla biti fiksna, jer su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, a tužitelj je izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope. Do promjene kamatne stope nije došlo jednostrano i proizvoljno od strane tuženika, već primjenom točno određenih kriterija i metodologije. Tuženik također ističe i prigovor zastare potraživanja tužitelja.

Istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda za postupanje sud smatra neosnovanim. Nesporno je između parničnih stranaka da je Ugovorom o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, dakle u Zagrebu, a što je u skladu s odredbom članka 70. Zakona o parničnom postupku (NN broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19).

Isto tako je nesporno da je predmetna odredba o ugovaranju mjesne nadležnosti za sporove koji bi mogli proizaći iz istog Ugovora o kreditu odredba koja je sadržana u unaprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu i da se stoga o takvoj odredbi nije pregovaralo prije sklapanja ugovora, zbog čega je u ovom slučaju nužno na odgovarajući način primijeniti odredbu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj:96/03) a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora i kojom je odredbom propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba članka 49. sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj:41/14., 110/15 i 14/19) koji je usklađen Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

Po ocjeni ovoga suda o odredbi članka 11. predmetnog Ugovora o kreditu, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora stranke nisu posebno pregovarale, slijedom čega tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj takve odredbe. Tužitelj ima status potrošača te sukladno članku 19.L st. 1 Zakona o potrošačkom kreditu može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Kako tužitelj kao potrošač ima prebivalište u mjestu J., koje mjesto se nalazi na području nadležnosti ovoga suda, to je ovaj sud nadležan za postupanje u ovom postupku, slijedom čega je sud odbio prigovor tuženika u pogledu mjesne nenadležnosti ovoga suda.

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u priloženu potvrdu tuženika o zatraženom zahtjevu tužitelja za dostavu dokumentacije, uvid u priloženi ugovor o kreditu sklopljen između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita od 15. travnja 2005., uvid u otplatnu tablicu u svezi otplate predmetnog ugovora o kreditu, uvid u plan otplate kao i evidenciju izvršenih uplata i zaduženja po ugovoru o kreditu, provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku D. V. dipl.oec. iz O., te je saslušana sudska vještakinja D. V. radi obrazloženja svoga nalaza.

Temeljem provedenih dokaza i to prije svega uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu broj:… od 15. travnja 2005. nesporno je utvrđeno da su ovdje tužitelj kao korisnik kredita i tuženik zaključili navedeni Ugovor o kreditu, a temeljem kojeg ugovora je tužitelju odobren kredit u iznosu od 18.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate, a da je u članku 4. određeno da se korisnik kredita obvezuje odobreni iznos vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen istim ugovorom. Nadalje, člankom 7. Ugovora o kreditu određeno je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan plaćanja. Člankom 7. određeno je da se izmjena ugovorene redovne kamatne stope vrši sukladno Odluci o  kamatnim  stopama  kreditora, te da je kamatna stopa promjenjiva u skladu sa promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Privredne banke d.d.

Nesporno je nadalje među parničnim strankama da je kreditom ugovoren rok otplate na 120 mjeseci, te da je isti kredit u cijelosti otplaćen, kao i da je temeljem Ugovora o kreditu i prvotnog otplatnog plana, uz ugovorenu kamatnu stopu od 5,25% godišnje, mjesečni iznos anuiteta trebao iznositi 193,13 CHF u protuvrijednosti kuna.

Nesporno je nadalje među parničnim strankama da se tijekom razdoblja otplate kredita mijenjala kako visina redovne kamatne stope, ali isto tako da se mijenjao i tečaj CHF u odnosu na kunu, a prema kojem tečaju je tužitelj vršio mjesečnu otplatu kredita.

Nesporno je među parničnim strankama da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih  interesa potrošača  pred Trgovačkim sudom u Zagrebu,  pod  poslovnim brojem P-      1401/12, od 4. srpnja 2013., donesena pravomoćna presuda, a kojom presudom je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora ista banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima

i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,  te da je ista presuda u tom dijelu potvrđena i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014.

Također je nesporno da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, od 4. srpnja 2013., i to točkom 1., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način daje  koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima  i potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Isto tako je nesporno da je u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018., a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj: Rev-2221/18, od 3. rujna 2019.

Sporno je među parničnim strankama da li je ništetan dio zaključenoga Ugovora o kreditu, i to odredbe ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula na način da se tužitelju odobrava kredit u određenom iznosu CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama po srednjem tečaju HNB na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja,  te  u  dijelu  u  kojem  je  ugovoreno  da  je  kamatna stopa  promjenjiva u skladu sa promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluka o kamatnim stopama, i da se zbog toga korisnik kredita obvezuje plaćati tako povišene iznose anuiteta (čl. 1., čl. 4., čl. 7. Ugovora o kreditu).

Sporno je nadalje da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, te da li je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni Ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika,  te je sporno i da li je tužitelj potrošač u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

Po stajalištu ovoga suda neosnovan je prigovor tuženika da tužitelj nije sa tuženikom zaključio potrošački ugovor i da se stoga isti ne može smatrati potrošačem u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

Naime, prema odredbi čl. 5. st. 1. toč. 15. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 97/03; dalje u tekstu: ZZP/03), i  prema svim kasnijim izmjenama istoga zakona, određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

Uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da mu je isti kredit odobren kao namjenski kredit i to za adaptaciju stambenog objekta kako je navedeno u čl. 2. istog Ugovora.

S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene.

U odnosu na sporne činjenice tj. pitanje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula i način promjene kamatne stope, sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03; dalje u tekstu ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

Prema odredbi čanka 81. stavak 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje  značajnu  neravnotežu  u  pravima  i  obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, prema stavku 4. istoga članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u naprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

              Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 83. ZZP/03.              

Odredbom članka 87. stavak 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako ona može opstati bez te ništavne odredbe.

Analizirajući spornu odredbu članka 4. Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu sa promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama P. b. d.d., a da se u čl. 7. navodi da za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete,  proizlazi da  se  radi  o  ugovornoj  odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa

potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača.

Ovo stoga jer je odredba o promjeni kamatne stope kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu, koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog, pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu kamatne stope jednostranoj odluci banke, dakle samo jednoj ugovornoj strani, dok s druge stranke klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredit. U takvoj situaciji korisniku kredita potrebno je pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i promjenu kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti da li ista odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima.

U postupku kolektivne zaštite potrošača nesporno je utvrđeno da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

Takvom formuliranom odredbom o promjeni kamatne stope tuženik je mogao u svakom trenutku skladno svojim internim aktima mijenjati kamatnu stopu, a što je isti učinio bez mogućnosti utjecaja korisnika kredita na navedeno, zbog čega je tužitelj kao korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku.

Da se radi o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu vidljivo je iz samog priloženog ugovora o kreditu, a iz kojeg nesporno proizlazi da isti predstavlja tipski ugovor u kojem se samo unose podaci o datumu zaključenja ugovora, korisniku kredita, sredstvima osiguranja, mijenjaju se podaci o iznosu kredita i roku otplate, dok je iz samog ugovora o kreditu nesporno utvrđeno da je sporna odredba članka 4. i 7. unaprijed formulirana i da dakle nije bila podložna nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na istu odredbu.

              Upravo zbog tog razloga stav je suda da su iste odredbe članka 4. i članka 7. Ugovora o kreditu nepoštene ugovorne  odredbe  u  smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, slijedom čega su iste i ništetne sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03.

              Nadalje, stajalište je suda da se identično materijalno pravo treba primijeniti i u pogledu utvrđenja ništetnim ugovornih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu.

              Naime, nesporno je da je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu tužitelju bilo poznato što znači ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu, ali samo to nije dovoljno da bi se ista ugovorna odredba mogla tretirati kao poštena ugovorna odredba, budući je prema zauzetom stavu suda Europske unije u predmetu C 186/16, i to u presudi donesenoj 20. rujna 2017., jasno navedeno da odredbu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, a koja odgovara čl. 84. ZZP/03, treba tumačiti na način da nije dovoljno da ugovorna odredba mora biti samo jasno i razumljivo sastavljena, već da je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite i formirane odluke, te sa tim potrošač mora biti upoznat kako na formalnoj, tako i na gramatičkoj razini, da može procijeniti ekonomske posljedice te odredbe za njegove financijske obveze.

U postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem je i donesena presuda P-141/12, od 4. srpnja 2013., nesporno je utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja", odnosno da isti test poštenja u konkretnom slučaju nije prošao niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija.

              S obzirom na navedeno nesporno je da su ništetne odredbe  i to dijela čl. 4. i 7. Ugovora o kreditu, a kojim se odobrava tužitelju kredit u iznosu od 18.000,00 CHF, odnosno u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, te u dijelu gdje se tužitelj obvezuje vraćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 193,13 CHF obračunatoj po srednjem tečaju kreditora važećem na dan plaćanja.

              Kod utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i načina izmjene kamatne stope, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1.   Zakona o zaštiti potrošača  ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15; dalje u tekstu ZZP/14),  u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika,  ali i odredbi čl. 502. C Zakona o parničnom postupku, kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjevi iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te da je u tom slučaju sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja.

Ovakav direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i presude koja  bude  donesena  u  tom  postupku  i  koja   kao  takva obvezuje  sudove  u pojedinačnim postupcima zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev- 3142/18, od 19. ožujka 2019.                                                                                       

Iz navedene revizijske odluke nedvojbeno proizlazi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači uopće nije nužno provoditi poseban dokazni postupak, jer bi isto bilo, a s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite,  potpuno neekonomično i previše tegobno za potrošača, a isto tako i suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača, te je upravo iz tog razloga i odbijen dokazni prijedlog stranaka da se u ovom postupku saslušava tužitelj kao stranka, te svjedok osobni bankar tuženika, a na okolnost da su isti neposredno pregovarali o ovim spornim odredbama Ugovora o kreditu.

Cijeneći sve naprijed navedeno, a posebno da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i o ugovaranju valutne klauzule i to za tuženika u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., to je primjenjujući sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku presudu donesenu u tom sporu na ovaj konkretni slučaj odlučeno kao u točkama 2. i 3.  izreke ove presude.

S obzirom da su utvrđene ništetnim odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule i načinu promjene kamatne stope, to temeljem odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, a u svezi s čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, tužitelju pripada pravo da mu tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetnih pravnih odredbi.

Radi utvrđivanja visine onoga što je tuženik dužan vratiti tužitelju, provedeno je odgovarajuće financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Dajani Vuković, dipl. oec. iz Osijeka.

Iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenoga vještaka vidljivo je da je na dan isplate kredita tj. na dan 15. travnja 2005. kamatna stopa iznosila, 5,25% godišnje, a mjesečni anuitet 193,13 CHF.

Nesporno je nadalje utvrđeno iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenoga vještaka  da  je  u  razdoblju  od isplate kredita tužitelju pa sve do dana otplate predmetnog kredita tuženik mijenjao visini kamatne stope.

Zaključno je mišljenje vještaka da je tužitelj temeljem promjene tečaja i visine kamatnih stopa preplatio kredit i to za ukupni iznos od 19.972,07 kn, pri čemu je vještak iste iznose prikazao pojedinačno za svaki mjesec u utuženom razdoblju, navodeći točan datum uplate svakog pojedinoga anuiteta.

Iz nalaza i mišljenja vještaka vidljivo je da je prilikom izračuna preplate kako po osnovi izmjene kamatne stope, a isto tako i po osnovi izmjene tečaja, vještak uzeo i negativne iznose u utuženom razdoblju, tj. umanjujući ukupan iznos preplate za iznose koje je tužitelj trebao više platiti. Tako je vještak utvrdio da je ukupan iznos više plaćenih anuiteta utvrđen u iznosu od 19.972,07 kn, pri čemu je iznos od 47,55 kn na ime promjene kamatne stope, a iznos od 19.344,00 kn predstavlja preplaćeni iznos s osnove tečajne razlike.

Na nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenoga vještaka tužitelj nije imao primjedbi, te je svoj tužbeni zahtjev i specificirao sukladno istome nalazu. Primjedbe tuženika iznesene na nalaz vještaka vještak je uspješno otklonio u svom usmenom obrazloženju nalaza na ročištu od 18. veljače 2021.

Kako je u ovom postupku nesporno utvrđeno da je u trenutku zaključenja ugovora o kreditu ugovorena redovna kamatna stopa od 5,25%, te kako je tijekom postupka utvrđeno da su ništetne odredbe u pogledu načina promjene kamatne stope koje su tijekom trajanja ugovora o  kreditu  vršene  jednostrano  od  strane  tuženika,  zbog  čega  tužitelj  ima  pravo  na povrat neosnovano naplaćenih  iznosa  zbog takvog načina jednostrane promjene kamatne stope, to je  u ovom postupku bilo nužno na određeni način odrediti odgovarajući parametar temeljem kojeg će se utvrditi iznos koji pripada tužitelju zbog nesavjesnog ponašanja tuženika kao kreditora.

Nesporno je da je redovna kamatna stopa jedan od bitnih elemenata ugovora o kreditu odnosno isti predstavlja objekt ugovorne obveze, te prema odredbi članka 269. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima činidba mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva.

S obzirom da je način promjene ugovorene promjenjive kamatne stope utvrđen ništetnim to je stav suda da je za utvrđivanje visine naknade koja pripada tužitelju nužno primijeniti jedinu kamatnu stopu koja je u ugovoru o kreditu određena, a to je ugovorena kamatna stopa od 5,25%.

Naime, prema odredbi članka 272. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojeg se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi.

Kako iz ugovora o kreditu nesporno proizlazi da je jedina dovoljno odrediva kamatna stopa od 5,25%, to je stoga prema istoj kamatnoj stopi dan nalog vještaku da utvrdi eventualno preplaćeni iznos tuženika po zaključenom Ugovoru o kreditu, a zbog jednostrane izmjene kamatnih stopa tijekom trajanja ugovora o kreditu.

              Ovakav način obračuna iznosa preplate koji pripada stranci zbog ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope bio je i predmet revizijskog postupka pod brojem Rev-3142/18, od 19. ožujka 2019.

Kako iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je tijekom trajanja otplate kredita tužitelj zbog povećanja kamatnih stopa kao i ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli platio viši iznos od 19.972,07  kn,  to je stoga i odlučeno kao u točki 1. izreke ove presude, te je tuženik po osnovi odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima obvezan da vrati tužitelju navedeni novčani iznos i to zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni mjesečno više plaćeni iznos, s tim da je kamata određena sukladno odredbi članka 29. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

Prigovor zastare tuženika je neosnovan i to iz razloga jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj: Rev-2245/17, od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. Zakona o obveznim odnosima i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014., a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2019., nije istekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, zbog čega je i odbijen prigovor zastare od strane tuženika.

Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1 i članka 155. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj je uspio u cijelosti u sporu te mu je priznat trošak ovog postupka u ukupnom iznosu od 12.575,00 kn.

Odobreni trošak odnosi se na radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za: sastav tužbe = 100 bodova (Tbr. 7 toč. 1 OT), zastupanje na dva ročišta kod suda = svako ročište po 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1 OT), sastav četiri obrazložena podneska = svaki po 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1 OT može se priznati najviše četiri podneska), zastupanje na ročištu za objavu presude = 50 bodova (Tbr. 9 toč. 3 OT), koje radnje ukupno nose 750 bodova što pomnoženo sa vrijednošću boda iznosi 7.500,00 kn (punomoćnik nije u sustavu PDV-a).

Tužitelju je također odobren trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 2.000,00 kn, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 600,00 kn i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 600,00 kn, tako da je tužitelju sveukupno dosuđen trošak u iznosu od 10.700,00 kn. Na dosuđeni iznos parničnog troška, sud je tužitelju priznao zateznu kamatu od dana donošenja ove presude po osnovi odredbe članka 30. stavak 2 Ovršnog zakona. 

 

U Vinkovcima 15. ožujka 2021.

 

                                                                                                                                      Sudac

                                                                                                                                  Iva Graovac, v.r.

 

 

 

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

              Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

              Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.                                                                                    

                                                                                                                                           

DOSTAVITI:

1./ Odvjetnik B. K., V. – punomoćnik tužitelja

2./ O. d. L. i P.d.o.o., Z. – punomoćnik tuženika