REPUBLIKA HRVATSKA Pr-781/17 OPĆINSKI SUD U SPLITU

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu Snježani Cvitanović u pravnoj stvari tužitelja I.
M. iz S., U. G. h. 11, OIB:, zastupan po
punomoćniku J. J., odvjetniku u S., protiv tuženika R. H.,
M. u.p., OIB:, zastupana po O. d.
o. S., radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana

16. prosinca 2020. u nazočnosti pun. tužitelja te zz tuženika L. P., po objavi dana 15.
ožujka 2021. ,

p r e s u d i o j e

I.Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju s
osnova povrede prava osobnosti iznos od 20.000,00 kn sa zakonskim kamatama koje teku od
podnošenja tužbe 30.10.2017.g. do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako
polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje
dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje
koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok se sa više zatraženim iznosom
od 155.000,00 kn ovo traženje tužitelja odbija kao neosnovano.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iz
osnova manje isplaćene razlike plaća za vrijeme suspenzije iznos od 331,44 kn sa zakonskim
kamatama koje teku od 1.3.2017.g. do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako
polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje
dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje
koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iz osnova
troškova prijevoza ukupan iznos od 360,00 kn sa zakonskim kamatama koje teku od
podnošenja tužbe do konačne isplate.", kao neosnovan.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"IV. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iz osnova
neisplaćenih naknada za godišnje odmore za period 2011.g. do 2015.g. ukupan iznos od

42.694,65 kn sa zakonskim kamatama koje teku po stopi od 14 % godišnje a u slučaju
promjena stopa zakonskih kamata prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana

2 Pr-781/17

polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu ,uvećano za 5 % ,do konačne isplate kako slijedi:

-na iznos od 8.538,93 kn od 1.1.2012.g. do konačne isplate
-na iznos od 8.538,93 kn od 1.1.2013.g. do konačne isplate
-na iznos od 8.538,93 kn od 1.1.2014.g. do konačne isplate
-na iznos od 8.538,93 kn od 1.1.2015.g. do konačne isplate
-na iznos od 8.538,93 kn od 1.1.2016.g. do konačne isplate.", kao neosnovan.

V-Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju s
osnova pripadajuće zatezne kamate na razliku isplaćene plaće i plaće za vrijeme udaljenja iz
službe ukupan iznos od 28.463,74 kn sa zakonskim kamatama koje teku od 12.svibnja 2017.
do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne
stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim
trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu
za tri postotna poena, dok se sa više zatraženim tijekom zakonskih zateznih kamata od prvog
dana u mjesecu za protekli mjesec za razdoblje od 01.travnja 2011. do 12. svibnja 2017.
odbija kao neosnovan.

VI. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

Tužitelj, I. M. podnio je 30.listopada 2017 tužbu protiv tužene R.
H. M.U.P. ( dalje tužena) radi naknade štete i isplate. Tužitelj u
tužbi navodi kako je radi službenog postupanja od 14.01.2011. kao višeg policajaca protiv
njega podnesena kaznena prijava i stegovni postupak na prijedlog unutarnje kontrole tužene,
radi čega je bio odmah udaljen iz službe te je određen i pritvor u trajanju od dva dana nakon
čega se branio sa slobode. Nakon provedenih sudskih i stegovnih postupaka 16.02.2017.
tužitelj je bio pravomoćno oslobođen svih optužbi a 30.03.2017. vraćen u službu. Tužitelj je
tuženoj 12.05.2017. podnio prijedlog za isplatu i naknadu štete koji je bio odbijen. Tužitelj
drži da bi ga pripadala naknada štete poradi povrede prava osobnosti te duševne boli koje je
pretrpio a poradi bivanja u pritvoru dva dana imajući u obzir posebnu okolnost da je on
policajac, kao i da je tijekom dugotrajnog vođenja stegovnog i kaznenog postupka doživio
razne neugodnosti uslijed čega je došlo do trajne promjene osobnosti, radi čega tužitelj drži da
ga pripada naknada od 129.000,00 kn. Osim navedenog, tužitelj tijekom suspenzije nije
koristio godišnje odmore radi čega traži naknadu za godišnji odmor za svaku godinu od 2011
do 2015. od po 11.780,00 kn tj ukupno 58.900,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama.
Naime, tužitelj drži da ga ova naknada pripada jer da nije mogao koristiti godišnji odmor za
koju uskratu je odgovorna tužena jer je u stegovnom i kaznenom postupku utvrđeno da nije
počinio djelo koje mu se stavilo na teret. Tužitelj također traži da mu tužena isplati manje
isplaćeni iznos naknade plaće za razdoblje od suspendiranja pa do vraćanja na rad, uzimajući
u obzir nesporne činjenice da je tužena tužitelju isplatila 13.06.2017. iznos neto od 15.821,64
kn, 16.05.2017 iznos neto od 19.514,10 kn i 13.04.2017. iznos od 20.633,87 kn tj ukupno

55.969,61 kn jer da mu je po izračunu vještaka trebalo biti isplaćen iznos od 117.449,38 kn pa
iz toga osnova tužitelj potražuje daljnji iznos od 61.479,77 kn. Osim toga, a u svezi sa
isplatama tužitelj potražuje i zakonske zatezne kamate koje mu tužena nije obračunala niti
isplatila a koje potraživanje će tužitelj specificirati nakon vještačenja po vještaku
knjigovodstveno financijske struke. Tužitelj potražuje i materijalne troškove od 300,00 kn na
ime troškova puta za lokalni prijevoz od mjesta stanovanja do mjesta suđenja kao i za odlaske
kod psihijatra radi zdravstvenih tegoba koje je odgovorna tužena.

3 Pr-781/17

Radi svega navedenog tužitelj predlaže sudu donijeti presudu kojom bi tuženu
obvezala na isplatu 129.000,00 kn s osnova povrede prava osobnosti sa zz kta, na ime
imovinske štete iz osnova neplaćenih godišnjih odmora 58.900,00 kn, iz osnove razlike plaće

61.479,77 kn, s osnove troškova prijevoza 360,00 kn, tj ukupno 120.739,77 kn, kao i
naknaditi mu parnični trošak sve u roku od 15 dana sa pripadajućim zz kta.

Tužena u odgovoru na tužbu od 20.12.2017. protivi se tužbenom zahtjevu sa
prijedlogom da se isti odbije kao neosnovan. Naime, točno je da je pravomoćnom presudom
Općinskog suda u Splitu br. K Us-1/19 od 09.09.2016. tužitelj oslobođen od optužbe da je
počinio kazneno djelo protiv službene dužnosti zlouporabom položaja i ovlasti te je

03.03.2017. vraćen u službu. Međutim, tužena drži neosnovanim potraživanjem naknade štete
zbog povrede prava osobnosti obzirom da tužitelj nije dokazao da je njegovo narušeno
zdravlje u uzročno posljedičnoj vezi sa udaljenjem iz službe da u postupanju nadležnih tijela
tužene u svezi donošenja odluke o udaljenju iz službe te vođenja kaznenog postupka nije bilo
elementa nezakonitog ili nepravilnog rada za koji bi odgovarala tužena.

Tužitelj tijekom postupka ustraje u navodima iz tužbe držeći kako neprimjereno dugo
trajanje kaznenom progonu nakon oslobođenja tužitelja u stegovnom postupku postupanjem
tužene protivno zakonu a na čemu tužitelj ustanovljuje naknadu štete. Nakon što je kazneni
odjel Općinskog suda u Splitu odbio dati na uvid kazneni spis broj K Us 2/14, kao i što nije
dao upute što sve uredujući sudac mora napraviti koju provjeru proći da bih mogao u dokazne
svrhe pregledati isti, tužitelj ističe da se takvo postupanje tužene treba cijeniti sukladno
odredbama Zakona o parničnom postupku u svezi sa takvim ne udovoljenju nalogu suda.
Tužitelj nakon provedenih dokaza saslušanjem tužitelja i svjedoka te nakon
vještačenja od strane specijaliste psihijatra i knjigovodstveno financijskog vještaka, na koje
nalaze i mišljenja i dopunu u konačnici nije imao primjedbi, podneskom od 07.12.2020. je
konačno postavio tužbeni zahtjev i to iz osnova naknade štete zbog povrede prava osobnosti ,
uzimajući utvrđenje vještaka psihijatra da će tužitelj trajno imati teškoće od 20% , te potražuje

175.000,00 kn sa zz kta od utuženja pa do isplate, na ime manje isplaćene razlike plaće iznos
od 331,44 kn sa zz kta od 01.06.2017., na ime troškova prijevoza iznos od 360,00 kn sa zz kta
od utuženja pa do isplate, na ime neisplaćenih naknada za godišnje odmora za razdoblje od
2011 do 2015 za svaku godinu od po 8.538,93 kn sa kta od 01.01. sljedeće godine za proteklu,
tj ukupno 42.694,65 kn a na ime zatezne kamate na razliku isplaćene plaće i plaće za vrijeme
udaljenja iz službe od ukupno 28.463,74 kn sa zz kta od prvog dana u mjesecu za svaki
mjesec kroz razdoblje od 01.04.2011. do 01.03. 2017., kao i naknadu parničnog trošak sa zz
kta od presuđenja pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

Tužena tijekom postupka ustraje u navodima iz odgovora na tužbu a u odnosu na
potraživanje naknade štete zbog boravka u pritvoru ističe kako se tužitelj trebao obratiti
Ministarstvu pravosuđa sukladno odredbama Zakona o kaznenom postupku iz 1997., kao lex
specijalis jer da se na ta potraživanja ne primjenjuje čl. 186a Zakona o parničnom postupku.

Tužena je prigovorila izrađenom nalazu i mišljenju knjigovodstveno financijskog
vještaka Z. M. i to u odnosu na način obračuna kamate. Naime, vještak je obračunao
zz kamate u bruto iznosu. S tim u vezi potrebno je istaknuti da se na iznose poreza na
dohodak i prireza poreza na dohodak ne obračunavaju zakonske zatezne kamate. Naime, bruto
plaća sastoji se od neto plaće te doprinosa, poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak, a
sukladno odredbi čl. 15. st. 3. Zakona o porezu na dohodak te čl. 17. st. 3. Pravilnika o porezu
na dohodak zz kamate koje se na zakašnjele isplate plaće isplaćuju po sudskoj presudi ne
smatraju se dohotkom te ne podliježu oporezivanju. U odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva
dalje se ističe kako tužitelj neosnovano traži naknadu za korištenje godišnjeg odmora u iznosu
od 42.694,65 kn budući isti nije koristio godišnji odmor u utuženom razdoblju te mu s te
osnove niti ne pripada pravo na naknadu budući se naknada za godišnji odmor isplaćuje samo
u slučaju ukoliko je godišnji odmor stvarno i korišten. Izuzetak od gore navedenog predstavlja

4 Pr-781/17

jedino situacija predviđena čl. 42. ZR-a i to u slučaju prestanka državne službe što ovdje nije
slučaj. U odnosu na dopunski nalaz i mišljenje vještaka M. ističe da izračun pripadajućih
zateznih kamata na razliku isplaćene plaće i plaće za vrijeme udaljenja iz službe, matematički
ispravan. Protivi se u cijelosti uređenom tužbenom zahtjevu iz podneska tužitelja od 7.
prosinca 2020., a posebno u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim se potražuje naknada
neimovinske štete s naslova povrede prava osobnosti. Naime tužena smatra da samo vođenje
i trajanje kaznenog postupka protiv tužitelja kao i sama činjenica suspenzije ne predstavljaju
pravno priznatu osnovu za dosudu neimovinske štete, već jedino vrijeme za koje je tužitelj
neosnovano bio lišen slobode. U svakom slučaju kad bi u tom dijelu zahtjev bio osnovan
osporava se visina istog, jer u konkretnom slučaju relevantne kvalifikatorne okolnosti koje je
utvrdio sudski vještak dr. L. ne daju osnova za dosudu iznosa koji se potražuje, već
znatno nižeg iznosa. U odnosu na ostale stavke tužbenog zahtjeva se ustraje u ranije
istaknutim prigovorima.

U dokaznom postupku sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem Rješenja RH MUP PI
SD od 23.03.2017., (str.9), IP obrazac na ime tužitelja ( str 10-13), Prijedlog Nagodbe od

12.05.2011. ( str 14-15) na ime G. S., Zahtjev za isplatu i naknadu štete upućen
ODO Split od 12.05.2017 ( str 13,17), IP 1 Obrazac ( str18-20), Presude Županijskog suda u
Splitu br. Kž Us-6/16 od 16.02.2017. ( str 21,22), Presuda Općinskog suda u Splitu br. K-Us-
1/16 od 09.09.2016. ( str. 23-28), medicinska dokumentacija na ime tužitelja, Presuda
Općinskgo suda u Splitu br. K-Us 2/14 od 11.11.2015., str (75-82), Žalba tužitelja od

15.12.2015. ( str 83-87), Presuda i rješenje Županijskog suda u Splitu br. Kž-Us 1/16 od

03.03.2016., (str.88-90), Presuda Općinskog suda u Splitu br. K-Us-7/11 od 18.10.2013., (str.
91-97), Žalba od 11.11.2013., Rješenje Županijskog suda u Splitu bnr. Kž-Us-7/13 od

15.04.2014. ( str.102-103), Pregled spisa ODO Split br. N-DO-197/2017, Disciplinskog spisa
br. 511-01-158-ST, Klasifikacijske oznake UP/I-2020/11, obračunske platne liste od ožujka
do lipnja 2017. na ime tužitelja, saslušanjem tužitelja kao parnične stranke, svjedoka F.
B., M. B., N. M., (str 146-149.), sudsko medicinsko vještačenje
od strane stalnog sudakog vještaka dr. Č. L., spec. Psihijatra ( str 154-158),
knjigovodstveno financijsko vještvo Z. M. mag. oec. od 02.11.2019., ( str 167-178),
dopuna vještva od 07.10.2020. (str.257-262), obračunske platne liste na ime tužitelja od
siječnja 2011. do lipnja 2017. (str 184-248).

Parnične strane su popisale parnični trošak.
Tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.
Među strankama nije sporno:

- da je protiv tužitelja vođen disciplinski postupak koji je pravomoćno okončan na način da je
RHMUP Uprava za pravne poslove i ljudske potencijale, Odjel disciplinskog sudovanja,
Odsjek prvostupanjskog disciplinskog sudovanja u Splitu, Rješenjem broj 511-01-158-ST-
UP/I-2020/17-11 od 18.10.2012. utvrdilo da tužitelja I. M. nije odgovoran za
počinjenja teže povrede službene dužnosti iz čl. 99.st.1.t.e. i g. Zakona o državnim
službenicima i čl. 112.st.1.t.4. Zakona o policiji, opisane kao nezakonit rad ili propuštanje
poduzimanja mjera ili radnji na koje je službenik ovlašten radi sprječavanja nezakonitosti,
zlouporaba položaja ili prekoračenje ovlasti u služi i nedolično ponašanje u službi ili izvan
službe,

- da je tužitelj temeljem Rješenja tužene od 30.03.2011. bio udaljen iz službe ( str. 107) za koje vrijeme je primao 80% plaće isplaćene mu u veljači 2011.,

- da je protiv tužitelja vođen kazneni postupak koji je okončan pravomoćnom oslobađajućom
presudom Općinskog suda u Splitu broj K-Us-1/16 od 09.09.2016., koja je potvrđena
presudom Županijskog suda u Splitu br. Kž-Us-6/16 od 16.veljače 2017.,

5 Pr-781/17

- da je tužitelj vraćen u službu 30.03.2017.

- da je tužena tužitelju na ime ustegnute plaće za vrijeme u kojem je bio suspendiran isplatila

13.06.2017. iznos neto od 15.821,64 kn, 16.05.2017 iznos neto od 19.514,10 kn i 13.04.2017.
iznos od 20.633,87 kn tj ukupno 55.969,61 kn, kako to proizlazi iz uvida u IP1 obrazac ( str
18-20.),

- da je tužitelj proveo u pritvoru dva dana,

- da se tužitelj prije podnošenja ovo predmetne tužbe obratio nadležnom O.
d.o. u S. zahtjevom za isplatom i naknadu štete 12.05.2017. ( str
116,117),

- matematički izračun po osnovnom vještvu u odnosu na manje isplaćenu razliku plaće od
331,44 kn, a po dopunskom vještvu u odnosu na izračun zakonskih zateznih kamata na razliku
isplaćene plaće i plaće za vrijeme udaljenja iz službe od ukupno 28.463,74 kn.

Među strankama je sporno:

-je li tužena odgovorna za naknadu štete povreda prava osobnosti na tjelesno i duševno
zdravlje poradi tužiteljeva boravka u pritvoru dva dana te radi pretrpljenih neugodnosti koje
su narušile tužiteljevo psihičko zdravlje radi dugotrajnog vođenja kaznenog postupka nakon
pravomoćno okončanog disciplinskog postupka, a u tom smislu postoji li na strani tužene
protupravnost kao i uzročno posljedična veza između neimovinske štete koju tužitelj trpi i
postupanja ili pak propuštanja tužene tj štetne radnje,

- je li tužena tužitelju manje isplatila razliku između 80% iznosa plaće i one koju bi primao da nije bio suspendiran kroz razdoblje od 01.travnja 2011. do 01.ožujka 2017., i u kojem iznosu,

- je li osnovano potraživanje tužitelja za isplatom naknade za godišnji odmor kraj činjenice da
je kroz razdoblje od 2011- do 2015. bio suspendiran pa nije koristio godišnji odmor a služba
mu nije prestala,

- je li osnovano potraživanje tužitelja na ime imovinskih (materijalnih) troškova korištenja
javnog prijevoza radi dolazaka na ročišta disciplinskog i kaznenog postupka te odlazaka ka
psihijatru poradi narušenog zdravlja,

- je li osnovano potraživanje tužitelja glede zakonskih zateznih kamata koje su obračunate po
dospijeću do isplate od strane tužene, a koje su postale glavno potraživanje u iznosu a prema
dopunskom vještvu u postupku imenovanog vještaka.

1. U odnosu na naknadu štete s osnove povrede prava osobnosti tužitelja radi boravka dva dana u pritvoru te radi dugotrajnog vođenja disciplinskog i kaznenog postupka.

Člankom 1046. ZOO šteta je opisana kao umanjenje nečije imovine (obična šteta),
sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).
Člankom 1100. ZOO-a propisano je da će sud u slučaju povrede prava osobnosti, ako
nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu
nezavisno od naknade imovinske štete, pa i kad nje nema, vodeći pritom računa o jačini i
trajanju fizičkih bolova, duševnih bolova i straha, te cilju kojem služi ta naknada. Pri
odlučivanju o zahtjevu za naknadu neimovinske štete, te o visini njezine naknade, sud će
voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se
njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom prirodom i društvenom svrhom.
Inače, za odgovornost za štetu je potrebno postojanje ugovora odnosno poslovno-
pravne veze između parničnih stranaka, potrebna je štetna radnja u vidu činjenja ili nečinjenja,
potreban je daljnji element nastanka štete, uzročno-posljedična veza između štetne radnje i

6 Pr-781/17

štete, tako da se šteta javlja kao posljedica štetne radnje i potrebna je protupravnost tj.
protupravno postupanje štetnika koji svojim djelovanjem ili propuštanjem povrijedi neki
propis.

Uvidom u Disciplinskog spisa br. 511-01-158-ST, Klasifikacijske oznake UP/I-
razvidno je da je isti pokrenut podnesenim prijedlogom od 06.04.2011., da su u tom
postupku bila određena ročišta za glavnu raspravu 07.06.2011., 14.07.2011., 27.09.2011. te je
ročište glavne rasprave održano 15. listopada 2012., dakle, nakon godinu i šest mjeseci od
pokretanja postupka i to na način da je doneseno Rješenje kojim se tužitelj utvrđuje ne
odgovornim za počinjenje djela koja su mu stavljena na teret i to radi teže povrede službene
dužnosti iz čl. 99.st.1.t.e. i g. Zakona o državnim službenicima ( NN ..27/08) i čl. 112.st.1.t.1.
Zakona o policiji ( NN ..41/08). Iz obrazloženja navedenog Rješenja koje je postalo izvršno

07.11.2012., proizlazi ( str 7 Rješenja) da podnositelj zahtjev nije vijeću pružio dokaze i to
iskaze prikrivenih istražitelja br. 1. i 2., u vidu sačinjenih izvješća kao ni CD audio medija tj
DVD video medija događaja koji su sačinjeni o onome što se zbilo dana 14.01.2011., oko
11,05 i 12,04 sati, pa kako vijeće nije raspolagalo sa nekim drugim dokazima na temelju kojih
bi na nedvojben i nedvosmislen način bila utvrđena odlučna činjenica da je prijavljeni
službenik Matas tj tužitelj počinio propust u službi na način kako mu se te stavljalo na teret,
tim više što tužitelj bilo kakav propust negira, to je vijeće donijelo Rješenje kojim je tužitelja
utvrdio ne odgovornim, kako je to ranije citirano. Iz Disciplinskog postupka je razvidno da je
poslodavac podnio kaznenu prijavu 28.ožujka 2011. na temelju koje je vođen kazneni
postupak pred Općinskim sudom u Splitu.

Ovaj sud je od kaznenog odjela istoga suda dva puta zatražio na uvid spis broj K Us-
1/16 i to 22. veljače 2018. te 21.lipnja 2018. na koje traženje a posebno upit od 21.lipnja

2018. nije odgovoreno pa tako ovaj sud nije mogao pregledati u dokazne svrhe gore navedeni
predmet.

Međutim, ovaj sud je u dokazne svrhe pregledao presude koje su u tome predmetu
donesene i iz kojih se može zaključiti da je kazneni počeo od 20. srpnja 2011. kada je ODO
podnio Županijskom sudu u Splitu optužnicu protiv tužitelja zbog kaznenih djela iz čl.

337.st.1. i 347.st.1. KZ/97 u svezi sa čl. 60.st.1. i 2. c. KZ/97 time da je mjesna nadležnost
prešla na Općinski sud Split temeljem Rješenja VSRH od 24.studneog 2011., te je vođen
postupak br. K Us-7/11 u kojemu je donesena presuda od 18.listopada 2013. a kojom je
tužitelj proglašen krivim te mu je izrečena uvjetna osuda. Protiv te presude tužitelj je podnio
žalbu te je Županijski sud u Splitu postupajući po izjavljenoj žalbi Rješenjem Kž-Us-7/13 od

15.travnja 2014., ukinuo presudu ovoga suda br. K-Su-7/11 od 18.10.2013. Postupak se
nastavio voditi pod br. K-Us 2/14 u kojem predmetu je sud nakon provedenog postupka donio
Presudu br. K-Us-2/14 od 11.studenog 2015. kojom je tužitelj proglašen krivim za počinjenja
kaznenog djela protiv službene dužnosti primanja mita dok je oslobođen optužbe radi
počinjenja kaznenog djela protiv službene dužnosti- zlouporabe položaja i ovlasti. Protiv
navedene presude tužitelj je podnio žalbu o kojoj je odlučio Županijski sud u Splitu Presudom
i rješenjem br. Kž-Us-1/16 od 03.ožujka 2016. kojom je prihvaćena žalba tužitelja kao
okrivljenika u odnosu na osuđujući dio dok se žalba ODO odbila kao neosnovana i potvrdila
presuda u odnosu na oslobađajući dio presude. Postupak se nastavio voditi pod br. K-Us-1/16
te je donesena presuda 09.09.2016. kojom je tužitelja kao optuženik oslobođen optužbe da bi
počinio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti koja je presuda potvrđena presudom
Županijskog suda u Splitu br. Kž-Us-6/16 od 16.veljače 2017. Dakle, od podnošenja kaznene
prijave od 28.ožujka 2011. pa do pravomoćno okončanog postupka od 16.veljače 2017. prošlo
je gotovo punih šest godina. Promatrajući tijek postupka za utvrditi je da je postupak K Us-
7/11 trajao od 20.07.2011. do 18.10.2013. dakle, dvije godine i tri mjeseca, žalbeni postupak
pred višim sudom 5 mjeseci, postupak br. K-Us -2/14 od 18.04.2014. do 11.11.2015. trajao je
godinu i 7 mjeseci, žalbeni postupak pred višim sudom 4 mjeseca, a postupak br. K-Us -1/16

7 Pr-781/17

od 03.03.2016. do 09.09.2016. tj. 6 mjeseci, a pred višim sudom daljnjih 5 mjeseci tj do 16.02.2017.

Obzirom da sud nije imao na uvid kazneni predmet ( K-Us 1/16 ranijih oznaka K-Us-
7/11. i K-Us 2/14) koji je vođen protiv tužitelja a po podnesenoj kaznenoj prijavi radi
počinjenja djela radi kojih je vođen i Disciplinski postupak, te kako tužitelj potraživanje
naknade neimovinske štete traži osim što je proveo u pritvoru dva dana, i radi duljine trajanja
disciplinskog postupka te kaznenog postupka, a radi samog vođenja i radi dužine trajanja
postupka a posebno kaznenog postupka nakon oslobađajućeg disciplinskog postupka, ovaj sud
ne pronalazi na strani tuženika elemente šikanoznog ponašanja tj da je tuženik namjerno
vrijeđao i ponižavao tužiteljevu čast, ugled ili dostojanstvo u kojem slučaju bi tužitelj imao
pravo na naknadu štete. Naime, cijeneći presude koje je donio sud u kaznenom postupku te
provedene dokaze a koje je isti cijenio prema okolnostima i slobodnom sudačkom ocjenom, u
kojem postupanju ne bi bilo šikanoznog postupanja, time da se tužitelj poslije svakog
postupka koristio svojim ustavnim pravom na žalbu, te da je viši sud uvažavao njegove
žalbene navode, da bi na kraju bio oslobođen optužbe istina nakon šest godina tj pet godina
nakon okončanog disciplinskog postupka. Međutim, za kazati je tužitelju da duljina trajanja
kako disciplinskog postupka a poslije i kaznenog postupka ne bih bila ona protupravnost za
koju bi se sud mogao vezati radi dosude tražene naknade štete koju tužitelj trpi u vidu
ugroženog duševnog zdravlja. Uostalom, u vrijeme trajanja kaznenog postupka na snazi je bio
Zakon o sudovima koji je u svojim odredbama čl. 63. do 70. ( Narodne novine br. 28/13,
33/2015, 82/2015, 82/2016) predviđa zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, pa je tako
tužitelj ukoliko je smatrao da sud nije odlučio u razumnom roku o njegovoj optužbi za
kažnjivo djelo imao je pravo pokrenuti postupak za suđenjem u razumnom roku, te u koliko bi
se u tom postupku dokazalo da postupak nije okončan u razumnom roku ostvariti naknadu
štete. Međutim, u ovom postupku tužitelj traži naknadu štete sa pozivom na odredbe ZOO-a te
je u ovom postupku na tužitelju teret dokazivanja.

Dakle, da bi sud utvrdio postojanje odgovornosti tuženika za naknadom štete nužno je
kumulativno postojanje pet elemenata. Dakle, između tužitelja i tuženika postoji poslovno
pravna veza jer je tužitelj policijski službenik zaposlen kod tuženika kao poslodavca, postoji
šteta koju tužitelj trpi kako je to utvrdio dr. Č. L. specijalista psihijatar kao i uzročno
posljedična veza između štetne radnje i štete koju tužitelj trpi radi vođenja stegovno a potom
kaznenog postupka.

Naime, u postupku je provedeno sudsko medicinsko vještačenje po specijalisti
psihijatru koji je koji je svoj nalaz i mišljenje dao na temelju medicinske dokumentacije,
zdravstvenog kartona tužitelja te pregleda tužitelja kao i svoje prakse, koje vještvo sud drži
stručnim, vjerodostojnim i utemeljenim na gore navedenih materijalnim dokazima.

U svom nalazu i mišljenju sudski vještak navodi kako je kod tužitelja nakon spornog
pritvaranja i svih istražnih radnji došlo do velikih i negativnih promjena u gotovo sakom
segmentu njegova života. Naime bio je prisiljen izbjegavati izlaske, društvo mjesta okupljanja
i tome treba nadodati da je zbog njegovog poziva policajac sve to bilo još potencirano a
njegova obitelj je bila izložena ruganjima ismijavanjima i poniženjima. Radi toga se tužitelj
povukao postao depresivan sniženog frustracijskog praga tj počeo je reagirati agresivno prema
ukućanima te je zatražio psihijatrijsku pomoć odah nakon izbijanja afere. Za vrijeme trajanja
postupaka bio je izoliran od društva, ponižen radi istoga sa manjim prihodima. Unatoč
obustavi disciplinskog postupka te nakon što je pravomoćno oslobođen optužbi i nadalje trpi
posljedice te afere. U psihičkom statusu uočava se kombinirana depresivno anksiozna slika
kao posljedica traumatskog događaja, a što se sve manifestira u životu tužitelja kao
zabrinutost, emocionalna labilnost, povremena potištenost tjeskoba i preosjetljivost. Naime,
Dijela za koje je tužitelj bio optužen obzirom da je djelatnik MUP-a u pravilu izazivaju
žestoku društvenu osudu tako da se može kazati da kod njega postoji objektivno psihička bol

8 Pr-781/17

zbog povrede njegovog ugleda i časti. Ova bol je prezentirana u svakodnevnom životu kroz
simptome depresije, stida, izbjegavanja kontakta s okolinom, gubitka sigurnosti u svim inter
personalnim relacijama uključivši i one u obitelji, osjećaj da ga drugi osuđuju i podcjenjuju uz
prisutni osjećaj nepravde i ogorčenosti. Radi navedenog, vještak zaključuje da su kod tužitelja
javile duševne boli jakog intenziteta, dok će kod tužitelja duševne boli blagog intenziteta biti
trajno prisutne i to zbog nepopravljive štete nanesene njegovom ugledu , dostojanstvu kao i
zbog uvijek nazočne sumnje od strane okoline u svezi sa njegovom eventualnom krivnjom
bez obzira na obustavu postupka tj oslobađajuću presudu. Stoga, vještak cijeni povredu
tužiteljeva duševnog zdravlja i integriteta za 20% trajno.

Međutim, na strani tuženika ovaj sud nije našao protupravno postupanje kao i da bi
štetna radnja u vidu vođenja stegovnog postupka te podnošenje kaznene prijave koju je
tuženik podnio i proveo protiv tužitelja kao svog djelatnika, bila šikanozna tj štetna radnja,
tim više što su takva postupanja tuženika kao poslodavca predviđena pozitivnim propisima tj
Zakonom o policiji i Zakonom o državnim službenicima. Naime, vođenje stegovnog
postupka, kao i podnošenje kaznene prijave sami po sebi ne daju oštećeniku pravo na
pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štete u svakom slučaju kad su ti postupci okončani
u korist optuženika kao osobe koja je bila okrivljena za određenu nezakonitu radnju. Istina je
da takvi postupci uznemiruju optuženu osobu te da ona ime posljedice na njezino duševno
zdravlje, dostojanstvo, ugled i čast koje se očituju kao duševne boli. Oštećenik bi imao pravo
na pravičnu novčanu naknadu zbog povrede prava osobnosti na čast ili ugled ili dostojanstvo
samo ako bi se pokazalo da s takvi postupci protiv njega pokretani i vođeni upravo zato da ga
ponize, povrijede odnosno da ga se na taj način šikanira. Osim kao povreda prava osobnosti
na čast, ugled i dostojanstvo te bi se manifestacije neugodnih događanja mogle tretirati i kao
povreda prava na duševno zdravlje.

Stoga, kako tužitelj nije dokazao postojanje šikanoznog tj namjernog postupanja
tuženika na način da se tužitelj povrijedi i ponizi pa da mu se na taj način povrede ugled, čast
i dostojanstvo, to u tom slučaju ne bih postojala odgovornost tuženika za štetu koju tužitelj
trpi u vidu narušenog duševnog zdravlja. Za istaći je na kraju da je tužitelj po pravomoćnog
okončanju kaznenog postupka vraćen na rad.

Međutim, među strankama nije sporna osnova odgovornosti tuženika za nastalu štetu
tužitelju zbog boravka u pritvoru od dva dana, dok je međutim, među strankama sporna
visina naknade štete koja bi predstavljala zadovoljštinu tužitelja zbog pretrpljenih duševnih
boli uslijed neosnovanog pritvaranja te boravka u pritvoru.

Dakle, kako je u nastavku postupka kraj prednjih utvrđenja valjalo odlučiti o visini
zahtjevu tužitelja za naknadu neimovinske štete s naslova pretrpljenih duševnih boli zbog
nezakonitog lišenja slobode ili nezakonite osude, to je u konkretnom slučaju valjalo
primijeniti slijedeće odredbe i to baš:

- odredbu čl. 25.s t. 1. Ustava RH, kojom je određeno da svatko tko je bio nezakonito lišen
slobode i osuđen ima, u skladu sa zakonom pravo na odštetu i javnu ispriku, Evropska
konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN – Međunarodni ugovori 6/99 i
9/99) kao izvor prava (čl. 140 Ustava) daje za pravo svakom tko je žrtva uhićenja ili
pritvaranja suprotno odredbama ovog članka pravo na odštetu,

- odredbu o pravu na naknadu štete iz čl. 3 Protokola 7. koja glasi: „Kad je neka osoba
osuđena pravomoćnom presudom za kazneno djelo i kada je naknadno njezina presuda
poništena, ili je ta osoba pomilovana na temelju novih ili novootkrivenih činjenica koje
upućuju na pogrešnu presudu, osoba koja je izdržavala kaznu kao posljedicu te presude
obeštetit će se u skladu sa zakonom ili praksom dotične države, osim ako se dokaže da je
sama djelomice ili u cijelosti odgovorna za zakašnjelo utvrđenje do tada nepoznatih
činjenica“,

9 Pr-781/17

- i odredbu čl. 470 Zakona o kaznenom postupku koja daje pravo na naknadu štete zbog
boravka u pritvoru kada je oštećen pravomoćnom presudom oslobođen od optužbe.
Dakle, kako je gore navedenim odredbama određena štetna radnja koja se kvalificira
kao neopravdana osuda ili neosnovano uhićenje, to se ukazuje u cijelosti tužiteljevo traženje
naknade štete osnovanim time da tužena RH odgovara po principu objektivne odgovornosti za
nastalu štetu u suglasju sa naprijed navedenim odredbama, što je uostalom tuženik učinio
nespornim.

Tužitelj u ovoj pravnoj stvari na ime naknade neimovinske štete zbog pretrpljenog
straha i duševnih boli, zbog povrede dostojanstva, ugleda i časti, uslijed neosnovanog
uhićenja i pritvaranja te vođenja stegovnog i kaznenog postupka ukupno potražuje iznos od

175.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate.
Obzirom, da je odredbom čl. 22. st. 1. Ustava RH određeno da je čovjekova sloboda i
osobnost nepovrediva, dok je odredbom čl. 1100.st.1. i 2. Zakona o obveznim odnosima
( Narodne novine broj 35/05, 41/08- dalje ZOO/05 određeno da će sud za pretrpljene fizičke
bolove, duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti,
slobode ili prava ličnosti, smrti bliske osobe te za strah, ako nađe da okolnosti slučaja, a
osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu
naknadu, te će pri tome voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta
naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom
prirodom i društvenom svrhom.

Slijedom prednjeg, ovaj sud je radi utvrđivanja povrijeđenog dobra, proživljenih i
pretrpljenih duševnih boli i straha a poradi dosude pravične novčane naknade posebno cijenio
u postupku izvedene dokaze, saslušanjem tužitelja( str 146-147 spisa), svjedoka F. B.
i M. B., te supruge N. M. ( list 147 i 148 spisa), koji opisuju stanje
tužitelja i njegove tegobe koje je trpio tijekom pritvora, te trajanja disciplinskog i kaznenog
postupka, kao i one nesporne, posebno vodeći računa o okolnostima slučaja tj. iznenadnost
uhićenja te pritvaranja, ne razumijevajući razloge uhićenja i pritvaranja, neizvjesnost a kasnije
i samu duljinu trajanja pritvora, tužiteljevu iznenadnu izdvojenost od obitelji i prijatelja,
reakcije opće životne sredine na pritvaranje tužitelja, ne zanemarivši činjenicu da je boravak u
pritvoru bitno utjecao na njegov budući život a posebno drži otegotnim činjenicu da je tužitelj
policijski službenik koji je po prirodi svoga posla počinitelje kaznenih dijela stavljao u pritvor
te da je u pritvoru bio upravo sa drugim počiniteljima kaznenih dijela koji imaju izraženi
animozitet prema policijskim službenicima, drži da je u konkretnom slučaju:

- tužitelj je trpio duševne boli i strah, koji su, po uhićenju, bili prvo jakog intenziteta a koji su
mogli trajati i nekoliko sati sve do smještanja u pritvorsku ćeliju, na koji se nadovezuje strah i
duševne boli srednjeg intenziteta, koji su zasigurno trajali kroz cijelo trajanje neosnovanog
uhićenja i boravka u pritvoru u duljini od dva dana, i to upravo radi neizvjesnosti trajanja,
pojačani ne samo zbog saznanja težine kaznenog dijela koje mu se stavljalo na teret već i
zbog osobnog saznanja svoje nevinosti i nedužnosti kao i subjektivne spoznaje osobne nemoći
i bezizlaznosti,

- da je pritvaranje te boravak u pritvoru u uvjetima koje tužitelj vjerno i vrlo emotivno opisao,
bitno utjecalo na njegovo psihičko zdravlje i budući razvoj osobnosti te formiranje u
kompletnu odraslu osobu, budući da je bio nepravedno uhićen i pritvoren našao zatvoren te
je tužitelj slabo i nikako spavao, doživljavao strah, nelagodu i stres, radi čega se u pritvoru
liječio kod psihijatra, uzimao sredstva za smirenje te protiv bola glave, bivajući u teškom
psihičkom stanju,

- da je tužitelju radi pritvaranja i pokretanja postupka za ovo teško kazneno djelo narušen
ugled i cjelokupan privatni i društveni život, jer ga je okolina u kojoj se kretao izbjegavala,
smatrajući ga kriminalcem, te je pokrenutim procesom osramoćen i označen,

10 Pr-781/17

dakle, da je kod tužitelja došlo do povrede slobode, časti, ugleda, dostojanstva i osobnosti kao
jednih od najvećih vrijednosti zaštićenih najvišim aktima našeg i sveopćeg ljudskog društva.
Stoga, ovaj sud drži osnovanim traženje naknade neimovinske štete upravo u
dosuđenom iznosu od 20.000,00 kuna, držeći taj novčani ekvivalent primjerenom naknadom
prema okolnosti predmetnog slučaja pri tome voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i
cilju kome služi ta naknada, time da se dosuđenim iznosom ne pogoduje težnjama koje nisu
spojive sa njezinom prirodom i društvenom svrhom, već se isti iznos ima smatrati samo
satisfakcija za pretrpljene duševne boli, strah i svekoliko trenutne i dugotrajne patnje kojima
je tužitelj bio izložen i koje proživljava, ističući kako sa tim novčanim ekvivalentom tužitelj
može iste ublažiti ali ih ne može izbrisati. Naime, nema tog novčanog ekvivalenta kojim se
može nadoknaditi samo jedan dan neosnovanog oduzimanja slobode bilo kojeg čovjeka, a ne
kamoli oduzimanje slobode u trajanju od dva dana, a da se pri tome ne uzima daljnje
oduzimanje ugleda kako u subjektivnom tako i u objektivnom smislu.

Tužitelju na dosuđeni iznos pripada i zakonska zatezna kamata koja na iznos dosuđene
nematerijalne štete teče od 30.10.2017. kao dana podnošenja zahtjeva pa do isplate, temeljem
odredbe članka 1103.ZOO-a, kako je to tužitelj potraživao svojih tužbenim zahtjevom, time
da je za više zatraženi iznos od kuna to traženje odbiti kao neosnovano. Visina i način
obračuna zakonske zatezne kamate određena je člankom 29. ZOO/05.Obzirom da je tužitelj
ukupno na ime neimovinske štete potraživao iznos od 175.000,00 kn a sud mu je dosudio

20.000,00 kn to je sa više zatraženim iznosom od 155.000,00 kn ovo traženje tužitelja odbiti
kao neosnovano, te je odlučeno kao u točki I izreke ove presude.U odnosu na tuženikov
prigovor da se tužitelj trebao glede naknade štete obratiti tuženoj sa pozivom na odredbe
ZKP-a i KZ-a kraj nesporne činjenice da se tužitelj prije podnošenja ovo predmetne tužbe
obratio nadležnom Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu zahtjevom za isplatom i
naknadu štete 12.05.2017. ( str 116,117), ovaj sud drži da se tužitelj obratio nadležnom
odvjetništvu te da je na taj način udovoljio zakonskom uvjetu za utuženu štetu poradi boravka
u pritvoru.

2. U odnosu na zatraženu razliku između 80% iznosa plaće koju je tužitelj primao tijekom
suspenzije i one koju bi primao da nije bio suspendiran kroz razdoblje od 01.travnja 2011. do

01.ožujka 2017., postoji li i u kojem iznosu.

Kraj nespornih činjenica:

- da je tužitelj temeljem Rješenja tužene od 30.03.2011. bio udaljen iz službe ( str. 107) za koje vrijeme je primao 80% plaće isplaćene mu u veljači 2011.,

- da je tužitelj vraćen u službu 30.03.2017.

- da je tužena tužitelju na ime ustegnute plaće za vrijeme u kojem je bio suspendiran isplatila

13.06.2017. iznos neto od 15.821,64 kn, 16.05.2017 iznos neto od 19.514,10 kn i 13.04.2017.
iznos od 20.633,87 kn tj ukupno 55.969,61 kn, kako to proizlazi iz uvida u IP1 obrazac ( str
18-20.),

- da se tužitelj prije podnošenja ovo predmetne tužbe obratio nadležnom Općinskom
državnom odvjetništvu u Splitu zahtjevom za isplatom i naknadu štete 12.05.2017. ( str
116,117),

- matematički izračun po osnovnom vještvu od 06.11.2019. u odnosu na manje isplaćenu
razliku plaće od 331,44 kn, a po dopunskom vještvu od 07.10.2020. u odnosu na izračun
zakonskih zateznih kamata na razliku isplaćene plaće i plaće za vrijeme udaljenja iz službe od
ukupno 28.463,74 kn.

11 Pr-781/17

Obzirom, da je među strankama nesporan utužen iznos razlike od 331,44 kn kako je
to izračunao u postupku imenovanim stalni sudski vještak za knjigovodstveno i financije
Z. M. u svom osnovnom vještvu od a kako je tuženik kao poslodavac obvezan tužitelju
kao svom djelatniku naknaditi manje isplaćenu plaću sve temeljem odredbe članka 114.
st.2.t.2. i 3. Zakona o policiji ( Narodne novine br. 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15,
121/16, 66/19- dalje Zakona o policiji), i čl. 114. st.2.t.2. i 3. Zakona o državnim službenicima
i namještenicima ( Narodne novine br. 92/05, 140/05, 77/07, 107/07, ….38/13, 01/15, 138/15,
61/07) to je taj iznos valjalo tužitelju dosuditi. Naime, navedenom odredbom propisano je da
se policijskom službeniku se vraća obustavljeni dio plaće od prvog dana udaljenja u sljedećim
slučajevima:

1. ako disciplinski sud uvaži njegovu žalbu protiv rješenja o udaljenju iz službe i vrati ga u službu,

2. ako je pravomoćnim rješenjem obustavljen kazneni, odnosno disciplinski postupak, osim u
slučaju pisanog otkaza koji podnese policijski službenik,

3. ako je pravomoćnom presudom u kaznenom, odnosno disciplinskom postupku oslobođen od odgovornosti.

Tužitelju na navedeni iznos od 331,44 kn pripadaju i zakonskih zateznih kamata od

01.ožujka 2017. obzirom da se tužitelj vratio na rad 03.ožujka 2017. a na temelju čl. 29.st.2.
ZOO. Radi svega navedenog valjalo je odlučiti kao u točki II izreke ove presude.

3. U odnosu na traženje tužitelja naknade imovinskih troškova prijevoza od ukupno 360,00 kn
a koje se odnose troškove koje je tužitelj imao prilikom dolaska na ročišta disciplinskog
postupka i kaznenog postupka, kao i liječenja, valjalo je odbiti jer kako tuženik nije
odgovoran za neimovinsku štetu poradi vođenje navedenih postupaka jer nema protupravnosti
kao ni štetne radnje, to je ovo traženje tužitelja valjalo odbiti kao neosnovano te odlučiti kao u
točki III izreke ove presude.

4. U odnosu na tužiteljevo traženje naknade za godišnji odmor od 2011. do 2015.

Tužitelj u ovom postupku potražuje naknadu jer da nije koristio svoje pravo na
godišnji odmor iz razloga što je bio udaljen sa dužnosti i to u visini kako je to u postupku
imenovani sudski vještak Z. M. izračunao u svom vještvu od 06.11.2019. Naime,
vještak je izračunao i visinu naknade za vrijeme korištenje godišnjeg odmora za razdoblje od
2011 do 2015., i to na temelju tromjesečne plaće prije odlaska na godišnji odmor, i to na
temelju obračunskih platnih lista, pa kako mu je plaća iznosila 8.538,93 kn to je taj iznos na
ime naknade plaće vještak izračunao za sve godine utuženog razdoblja.

Međutim, po mišljenju ovoga suda tužitelja ne bih pripadalo utuženo potraživanje od
ukupno 42.694,65 kn sa zakonskom zateznom kamatom a na ime naknade za godišnji odmor
za utuženo razdoblje, iz razloga što tužitelju nije prestao radni odnos već je isti bio udaljen iz
službe Naime, pravo na godišnji odmor je pravo radnika tj djelatnika koje proizlazi iz
činjenice da je isti radio tijekom kalendarske godine a služi da bi se radnik nakon rada u
procesu rada ili djelatnosti odmorio te da bi mogao nakon korištenja istog za odmaranje
mogao nastaviti raditi. Dakle, kako je odredbom čl. 111. Zakona o radu ( Narodne novine
broj 93/14) propisano da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je
dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava time da pravo na naknadu
štete odnosi se i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz
radnog odnosa, a odredbom članka 82. ZR-a je propisano da se naknada za neiskorišteni
godišnji odmor radnika pripada u slučaju prestanka ugovora o radu kada je poslodavac dužan
radniku koji nije iskoristio godišnji odmor isplatiti naknadu umjesto korištenja godišnjeg
odmora. Čl. 81. ZR-a propisano je da za vrijeme godišnjeg odmora radnik ima pravo na

12 Pr-781/17

naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovora o
radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca. U
predmetnom slučaju, tužitelj je bio udaljen sa posla temeljem odluke tuženika kao
poslodavca, i nije radio, dakle, nije mu prestao radni odnos. Tijekom razdoblja njegove
udaljenosti tužitelj nije radio pa stoga nije niti mogao koristiti godišnji odmora niti imao
potrebu za istim, jer nije radio. Naime, tužitelj je bio u radnom odnosu ali nije radio te primao
80% plaće. Uostalom, tuženik je tužitelju isplatio i manje isplaćenu plaću sve na temelju
odredbe članka 114. Zakona o policiji i Zakona o državnim službenicima i namještenicima,
osim razlike od 331,44 kn sa zakonskom kamatom koja mu je dosuđena u točki II izreke ove
presude. Inače pravo na godišnji odmor ti propisi to pravo ne propisuju tako detaljno kao što
to propisuje Zakon o radu te Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike, pa je
traženje naknade za neiskorišteni godišnji odmor propisano Zakonom o radu kao općim
propisom. Dakle, kako je odredbom čl. 82. ZR-a propisano pravo na naknadu za neiskorišteni
godišnji odmor vezano za prestankom službe tj radnog odnosa, što se nije dogodilo u
konkretnom slučaju to tužitelja utužena naknada ne bih pripadala. U odnosu na naknadu štete
tužitelja isto tako ne bih pripadalo pravo na naknadu jer nisu ispunjene sve pretpostavke
tuženikove odgovornosti iz razloga što je sud naveo pod točkom 1. i 3 obrazloženja na što se
poziva radi bez potrebnog ponavljanja. Radi navedenog valjalo je odlučiti kao u točki IV
izreke ove presude.

5. U odnosu na potraživanje tužitelja glede zakonskih zateznih kamata koje su obračunate po
dospijeću do isplate od strane tužene, a koje su postale glavno potraživanje u ukupnom iznosu
od 28.463,74 kn a prema dopunskom vještvu izrađenom od u postupku imenovanog vještaka.

Vještak Z. M. je u dopunskom vještvu od 16.10.2020. ( str 257-262 spisa)
obračunao i zakonske zatezne kamate na razliku isplaćene plaće i plaće za vrijeme udaljenja
iz službe na neto iznos plaće a koja je postala glavno potraživanje obzirom da je tuženik a što
je među strankama nesporno tužitelju isplatio razliku i to13.06.2017. iznos neto od 15.821,64
kn, 16.05.2017 iznos neto od 19.514,10 kn i 13.04.2017. iznos od 20.633,87 kn tj ukupno

55.969,61 kn, kako to proizlazi iz uvida u IP1 obrazac ( str 18-20.). Vještak je izračunao
zakonsku zateznu kamatu na način i visini kako je to bilo propisano čl. 29.st.2 ZOO-a a sud
tužitelju dosudio temeljem odredbe članka 31. st.1. ZOO-a kojom je propisano da na iznos
neisplaćenih kamata mogu se zahtijevati zatezne kamate samo od dana kad je sudu podnesen
zahtjev za njihovu isplatu u svezi sa čl. 160.st.2 ZOO-a koji propisuje da prestankom glavne
obveze gase se jamstvo, zalog i druga sporedna prava a u koja sporedna prava spadaju
zakonske zatezne kamate. Dakle, tek namirom glavnog duga u ovom slučaju isplatom razlike
manje isplaćene plaće radi udaljenja iz službe tužitelja kroz utuženo razdoblje, gasi se glavno
potraživanje a zakonske zatezne kamate postaju glavno potraživanje od dana postavljanja tog
zahtijeva.

Obračun zakonskih zateznih kamata na utvrđenu razliku između pune neto plaće i
isplaćene neto plaće za vrijeme udaljenja iz službe, vještak je prikazao kroz tablice od 1-7 ( str
257-262 spisa). Visina zatezne kamatne stope određen je na temelju tužbenog zahtjeva, gdje
je visina zatezne kamatne stope određena uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke
koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet
postotnih bodova. Iznos pripadajućih zateznih kamata na razliku isplaćene plaće i plaće za
vrijeme udaljenja iz službe na neto iznos plaće, iznosi ukupno 28.463,74 kn. Stoga je valjalo
dosuditi tužitelju traženu uglavničenu izračunatu zateznu kamatu u gore navedenom iznosu na
koji teku zakonske zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva za mirnim rješenjem spora
tuženiku tj od 12.05.2017. jer su iste sadržane u traženom iznosu od 117.449,38 kn koji iznos
je tužitelj potraživao a na temelju izrađeno vještva V. I. ( list 7,8 spisa) time da
se tužbeni zahtjev tužitelja sa više zatraženim tijekom zakonskih zateznih kamata od 01 dana

13 Pr-781/17

u mjesecu za protekli mjesec do 12.05.2017. odbija kao neosnovan. Radi navedenog odlučeno je kao u točki V izreke ove presude.

6. U odnosu na parnični trošak obzirom na uspjeh parničnih stranaka u postupku.

Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi članka 154. st.2. i članka 155.
Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05,
2/07, 84/08, 96/08, 123/08,3 57/11,148/11 (pročišćeni tekst) - dalje ZPP i 25/13, 89/14, 70/19)
i Tbr. 7. 8., 9.,10.,36., 42, 48. i 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika
(Narodne novine br. 62/93, 87/93,16/94, 11/96, 91/04, 148/09,142/12 142/12, 103/14,
118/14, 107/15- dalje Tarife).

Obzirom da je tužitelj u ovoj parnici imao pet točaka tužbenog zahtjeva o kojima je
sud odlučio, pa kako je tužitelj u točki I. uspio sa 56% ( 100% u osnovu a 11,42% u visini), u
točki II. sa 100%, u točki III i IV tužitelj nije uspio a u točki V je uspio sa 100%, to ovaj sud
drži da valja primijeniti 154.st.4. ZPP-a tj da svaka stranka snosi svoje troškove.

Inače, priznati parnični trošak tužitelja sastoji se od sastava tužbe od 250 bodova, od
sastava četiri ( 07.12.2020., 10.04,2019., 29.11.2019., 06.11.2020. ) obrazložena podneska, za
svaku radnju po 250 bodova, za sastav tri obična podneska za svaku radnju po 20 bodova, za
zastupanje na sedam ročišta glavne rasprave ( 10.12.2019., 30.05.2019., 28.02.2019.,

10.01.2019., 20.06.2018., 21.02.2018., 16.12.2020.) za svaku radnju po 250 bodova, za
zastupanje na ročištu od 04.10.2018. od 125 bodova, za ročište za objavu presude od

15.03.2021. od 125 bodova, što ukupno iznosi 3.310. Prema vrijednosti boda priznati parnični
trošak tužitelja je 33.100,00 kn koji uvećan za 25% PDV-a od 8.275,00 kn te troškove
vještačenja od 2.300,00 kn ukupno iznosi 43.675,00 kn.

Priznati parnični trošak tuženika sastoji se od odgovora na tužbu od 250 bodova, za
zastupanje na sedam ročišta glavne rasprave ( 10.12.2019., 30.05.2019., 28.02.2019.,

10.01.2019., 20.06.2018., 21.02.2018., 16.12.2020.) za svaku radnju po 250 bodova, za
zastupanje na ročištu od 04.10.2018. i 11.04.2018. za svaku radnju od po 125 bodova što
ukupno iznosi 2.250 bodova. Prema vrijednosti boda priznati parnični trošak tuženika je

22.500,00 kn.

U Splitu, 15. ožujka 2021.

SUDAC

Snježana Cvitanović,v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana
prijema pismenog otpravka. Žalba se podnosi Županijskom sudu, putem ovog suda, u tri
primjerka.

DNA: - tužitelju
- tuženiku

- u spis

14 Pr-781/17

Broj zapisa: eb2f8-9b566

Kontrolni broj: 051f9-f002d-657f6

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=SNJEŽANA CVITANOVIĆ, L=SPLIT, O=OPĆINSKI SUD U SPLITU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati
izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski sud u Splitu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.