Poslovni broj 46 P-22/2019-26

Republika Hrvatska
Općinski sud u Dubrovniku
Dr. Ante Starčevića 23

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji toga suda Nevi Lukin, u pravnoj stvari tužiteljice
K. B. iz M., O. i. …, OIB: …, zastupane po punomoćniku S.
Š., odvjetniku u D., protiv tuženika P. banka Z. d.d. Z., R. c. …, OIB: …, zastupanog po punomoćnicima iz O. d. L. i P.
d.o.o. Z., D. …, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne
rasprave zaključene 28. siječnja 2021. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenika
punomoćnika tuženika, 15. ožujka 2021. javno je objavio i

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke i da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj
… solemniziranog po javnom bilježniku L. C. u D. pod brojem OV
… dana 11. lipnja 2007. u dijelu kojim je određeno pravo banke izvršiti promjenu kamatne
stope sukladno jednostranoj odluci, a koju odluku korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru
potvrđuje, kao i u dijelu kojim je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog
franka - CHF.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 25.878,19 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku

- na iznos od 48,48 kn od 31.08.2007. godine,
- na iznos od 23,74 kn od 30.09.2007. godine,
- na iznos od 22,00 kn od 31.10.2007. godine,
- na iznos od 41,41 kn od 30.11.2007. godine,
- na iznos od 31,23 kn od 31.12.2007. godine,
- na iznos od 55,50 kn od 31.01.2008. godine,
- na iznos od 134,61 kn od 29.02.2008. godine,
- na iznos od 160,64 kn od 31.03.2008. godine,
- na iznos od 117,74 kn od 30.04.2008. godine,
- na iznos od 108,30 kn od 31.05.2008. godine,
- na iznos od 122,29 kn od 30.06.2008. godine,
- na iznos od 94,49 kn od 31.07.2008. godine,
- na iznos od 96,07 kn od 31.08.2008. godine,
- na iznos od 112,47 kn od 30.09.2008. godine,
- na iznos od 249,91 kn od 31.10.2008. godine,
- na iznos od 157,22 kn od 30.11.2008. godine,
- na iznos od 256,15 kn od 31.12.2008. godine,
- na iznos od 271,27 kn od 31.01.2009. godine,

2 Poslovni broj 46 P-22/2019-26

- na iznos od 277,90 kn od 28.02.2009. godine,
- na iznos od 257,06 kn od 31.03.2009. godine,
- na iznos od 260,37 kn od 30.04.2009. godine,
- na iznos od 233,23 kn od 31.05.2009. godine,
- na iznos od 210,05 kn od 30.06.2009. godine,
- na iznos od 215,24 kn od 31.07.2009. godine,
- na iznos od 228,59 kn od 31.08.2009. godine,
- na iznos od 227,10 kn od 30.09.2009. godine,
- na iznos od 214,36 kn od 31.10.2009. godine,
- na iznos od 238,19 kn od 30.11.2009. godine,
- na iznos od 255,59 kn od 31.12.2009. godine,
- na iznos od 283,55 kn od 31.01.2010. godine,
- na iznos od 276,27 kn od 28.02.2010. godine,
- na iznos od 312,38 kn od 31.03.2010. godine,
- na iznos od 304,48 kn od 30.04.2010. godine,
- na iznos od 320,96 kn od 31.05.2010. godine,
- na iznos od 430,28 kn od 30.06.2010. godine,
- na iznos od 406,93 kn od 31.07.2010. godine,
- na iznos od 469,94 kn od 31.08.2010. godine,
- na iznos od 449,68 kn od 30.09.2010. godine,
- na iznos od 406,78 kn od 31.10.2010. godine,
- na iznos od 489,75 kn od 30.11.2010. godine,
- na iznos od 593,06 kn od 31.12.2010. godine,
- na iznos od 129,80 kn od 31.01.2011. godine,
- na iznos od 383,72 kn od 28.02.2011. godine,
- na iznos od 360,45 kn od 31.03.2011. godine,
- na iznos od 363,95 kn od 30.04.2011. godine,
- na iznos od 456,46 kn od 31.05.2011. godine,
- na iznos od 462,68 kn od 30.06.2011. godine,
- na iznos od 542,51 kn od 31.07.2011. godine,
- na iznos od 503,81 kn od 31.08.2011. godine,
- na iznos od 461,13 kn od 30.09.2011. godine,
- na iznos od 455,81 kn od 31.10.2011. godine,
- na iznos od 452,02 kn od 30.11.2011. godine,
- na iznos od 470,77 kn od 31.12.2011. godine,
- na iznos od 490,50 kn od 31.01.2012. godine,
- na iznos od 491,98 kn od 29.02.2012. godine,
- na iznos od 478,76 kn od 31.03.2012. godine,
- na iznos od 485,30 kn od 30.04.2012. godine,
- na iznos od 491,48 kn od 31.05.2012. godine,
- na iznos od 481,67 kn od 30.06.2012. godine,
- na iznos od 484,97 kn od 31.07.2012. godine,
- na iznos od 479,44 kn od 31.08.2012. godine,
- na iznos od 465,40 kn od 30.09.2012. godine,
- na iznos od 480,23 kn od 31.10.2012. godine,
- na iznos od 488,41 kn od 30.11.2012. godine,
- na iznos od 485,56 kn od 31.12.2012. godine,
- na iznos od 453,79 kn od 31.01.2013. godine,
- na iznos od 480,85 kn od 28.02.2013. godine,
- na iznos od 482,16 kn od 31.03.2013. godine,

3 Poslovni broj 46 P-22/2019-26

- na iznos od 470,78 kn od 30.04.2013. godine,
- na iznos od 440,48 kn od 31.05.2013. godine,
- na iznos od 439,67 kn od 30.06.2013. godine,
- na iznos od 446,21 kn od 31.07.2013. godine,
- na iznos od 458,46 kn od 31.08.2013. godine,
- na iznos od 477,19 kn od 30.09.2013. godine,
- na iznos od 467,54 kn od 31.10.2013. godine,
- na iznos od 473,09 kn od 30.11.2013. godine,
- na iznos od 479,80 kn od 31.12.2013. godine

do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske
narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza

2015. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na
stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima
izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve ovo
u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim se potražuje isplata iznosa od 3,90 kn kao neosnovan.

r i j e š i o j e

IV. Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu točke II. tužbenog zahtjeva kojim je tražena isplata iznosa od 2.733,13 kn sa zakonskom zateznom kamatom.

V. Nalaže se tuženiku po osnovi naknade troškova ovog parničnog postupka isplatiti tužiteljici
iznos od 10.008,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 15. ožujka 2021.
do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje
kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima
izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku
od 15 dana.

Obrazloženje

Tužiteljica K. B. ranije V. iz M. (dalje: tužiteljica) 14. siječnja 2019.
podnosi tužbu protiv tuženika P. b. Z. d.d. Z. (dalje: tuženik) radi isplate
iznosa od 28.615,22 kn sa zateznim kamatama u kojoj navodi da su stranke 11. lipnja 2007. sklopile
Ugovor o kreditu broj za kupnju motornog vozila broj: … solemniziran po javnom
bilježniku L. C. pod brojem OV-… kojim da je tužiteljici odobren kredit u iznosu od

21.697,69 švicarskih franaka. Od sklapanja Ugovora o kreditu tužiteljica da je plaćala mjesečne
anuitete, međutim, iznosi kojih anuiteta da nisu uvijek iznosili kako je predviđeno u čl. 4. i drugim
odredbama Ugovora o kreditu već da su se povećavali temeljem jednostrane promjene kamatne
stope od strane tuženika kao i nezakonito ugovorenoj valutnoj klauzuli. U kolektivnom sporu
pokrenutom od strane Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više
poslovnih banaka, među kojima i tuženika, pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog
trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. da je utvrđeno da je
ništetna ugovorna odredba kojom je kamatna stopa u potrošačkim kreditima jednostrano
promjenjiva te se tužiteljica u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva poziva na ovu sudsku odluku
citirajući dijelove izreke kao i obrazloženja odluke. Označena presuda i rješenje da su potvrđeni
odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/14 od 09. travnja 2015. kojom da je taj
sud odgovorio na pitanje koje se javljalo pred prvostupanjskim sudovima povodom pojedinačnih
tužbi, a vezano za pitanje izračuna preplaćenih iznosa, otklonivši tumačenje banaka da su one

4 Poslovni broj 46 P-22/2019-26

zapravo imale pravo mijenjati kamatu, ali na zakonit način pa da bi stoga u svakom pojedinačnom
postupku trebalo utvrditi kolika je ta promjena mogla biti, upućivanjem na Direktivu 93/13 EEZ
koja propisuje da pravo pružatelja financijske usluge da jednostrano mijenja kamatnu stopu postoji
isključivo u ugovorima sklopljenim na neodređeno vrijeme. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog
suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. da je utvrđeno da je tuženik
povrijedio interes tužiteljice ugovaranjem odredbi kojima je glavnica otplate kredita vezana uz
švicarski franak bez prethodnog adekvatnog informiranja i bez pojedinačnog pregovaranja, što je
protivno načelu savjesnosti i poštenja, pa sukladno tome i ništetno te se tužiteljica u pogledu
osnovanosti tužbenog zahtjeva poziva na ovu sudsku odluku. Upravo odredbama čl. 4. i čl. 6.
Ugovora o kreditu promjena kamatne stope da je učinjena ovisnom o odluci banke što da te
ugovorne odredbe čini nepoštenim i ništetnim, kao što da je ništetna i ugovorna odredba o valutnoj
klauzuli. S obzirom na to, tužiteljičino potraživanje da predstavlja razliku između iznosa anuiteta
koje je stvarno plaćala i iznosa anuiteta koje bi plaćala da joj tuženik nije nametnuo ove ništetne
odredbe. Budući da sukladno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka o zaštiti kolektivnih interesa
potrošača obvezuje ostale sudove, tužiteljica predmetnom tužbom traži isplatu iznosa od 28.615,22
kn sa zakonskom zateznom kamatom. Istaknimo ovdje da je u tijeku postupka tužiteljica
promijenila prezime pa je u tom smislu uređena tužba.

U odgovoru na tužbu dostavljenom sudu 01. veljače 2019. tuženik prvenstveno ističe kako
tužba nije pogodna za raspravljanje budući ista ne sadrži deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje
ništetnosti ugovornih odredbi kojima se tužiteljica obvezala tuženiku platiti kamatu po godišnjoj
kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a poradi čega da
nema procesnih pretpostavki za postavljanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva na isplatu. Nadlaje
navodi da je tužba koncipirana na način kao da je ugovor o kreditu još uvijek na snazi, iako je isti
prestao isplatom kredita. Sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku, interes za podizanje
tužbe iz čl. 311. Zakona o zaštiti potrošača da postoji sako ako i dok postoji povreda koju je
potrebno otkloniti, a odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13.
lipnja 2014. na koju se tužiteljica poziva, da se ne može odnositi na predmetni ugovor budući da je
isti istekao prije nego je pokrenut postupka u kojem je donesena označena odluka. Predmetni
Ugovor o kreditu da je započeo 2006. i dugovanje po istom da je u cijelosti otplaćeno. Kako
povrede stoga u trenutku podizanje tužbe više nema, odluka suda da ne može biti usmjerena na
utvrđenje i uklanjanje povrede koje nema što ukazuje da je tužba promašena. Odredba na koju se
tužiteljica poziva u pogledu primjene odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, da se
odnosi na posebne parnice za naknadu štete dok predmetnom tužbom tužiteljica ne traži naknadu
štete već utvrđenje i povrat stečenog bez osnove poradi čega da su sudske odluke na koje se ista
poziva irelevantne za ovu parnicu. Nadalje tuženik ističe da je predmetni Ugovor o kreditu
solemniziran i da ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta što da ukazuje da je njegov sadržaj
stvarna volja ugovornih strana i što znači da je neosnovan zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih
odredbi u prilog čemu tuženik ističe odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 895/2003
od 09. veljače 2005. Tužiteljica da je polovno sposobna osoba koja prilikom razmatranja Ugovora o
kreditu nije izdvojila niti jedno pitanje kao sporno niti je tražila ikakva razjašnjenja njenih
ugovornih obveza i ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa i
javnog bilježnika, iz čega da se može zaključiti da spornih odredbi u Ugovoru o kreditu niti nema.
Tužiteljica da se svjesno odlučila sklopiti Ugovor o kreditu sa svim njegovim uvjetima i odredbama
dok da naknadno nikad nije prigovorila obračunatoj rati kredita ili zatražila dodatna objašnjenja.
Ako tužiteljica smatra da ju je tuženik trebao prisiliti na pregovaranje o pojedinim odredbama
ugovora, tada je neživotno i jednostrano promatra predmetnu situaciju jer da bi to značilo da samo
tuženik u ovom poslovnom odnosu preuzima cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje
tako i za postupanje tužiteljice. Banka da to ne može učiniti već da jedino može potrošaču ponuditi
onu uslugu za koju će on sam ocijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, a što da

5 Poslovni broj 46 P-22/2019-26

je tužiteljica nesporno i učinila. Tvrdi da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim
ugovornim odredbama sa svakim potrošačem. To da jednostavno nije moguće te da upravo zbog
toga banka nudi veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim
uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim potrebama i
mogućnostima. Tužiteljica da je prije sklapanja Ugovora o kreditu dobila od tuženika sva potrebna
pojašnjenja i informacije što da je i potvrdila potpisom Ugovora o kreditu. Nadalje tuženik ističe
kako tužiteljica pogrešno tumači presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-
7129/13 od 13. lipnja 2014. obzirom da ista zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena
fiksna kamatna stopa, što da iz označene presude ni na koji način ne proizlazi i u kojem smislu
tuženik dalje detaljno izlaze i ocjenjuje sadržaj ove sudske odluke, ističući da je nesporno da je
između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa te da nije ostavljen prostor primjenu
drugačije kamatne stope. Do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013.
godine tuženik da nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj
stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti. Istog da su
tako jedino, u pogledu promjenjive kamatne stope, obvezivale odredbe u trenutku sklapanja
Ugovora o kreditu važećih zakona odnosno odredbi Zakona o obveznim odnosima kojima je
regulirana najviša visina ugovorene kamate. Sporna ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje
mijenjati kamatnu stopu da nije sama po sebi nepoštena, niti je obveza temeljem takve kamate
neodrediva, a ugovorena kamata da svakako nije viša od zakonom dozvoljene. Ugovor o kreditu da
sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriteriji
promjene da su sadržani u općim uvjetima s kojima je tužiteljica prethodno upoznata. Ova odredba
da nije ništetna niti sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama, a osim toga i
Zakon o obveznim odnosima da dopušta i predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne
stope te da isto nije ništetno. Konačno, tužiteljica da je izričito pristala na klauzulu o promjeni
kamatne stope, a promjene iste da se nisu događale jednostrano i proizvoljno već primjenom točno
određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika, pri čemu da je tuženik o svakom promjeni
kamatne stope obavijestio tužiteljicu. Ukoliko bi se kamatna stopa vratila na prvotno ugovorenu,
time da bi sud Ugovor o kreditu pretvorio u ugovor s fiksnom kamatnom stopom, što da nije bila
volja ugovornih stranaka i čime da bi izazvao povredu načela jednake vrijednosti činidbi. U vrijeme
zaključenja Ugovora o kreditu da je na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br.
96/03, dalje: ZZP/03) koji da propisuje obvezan sadržaj ugovora o zajmu, a u skladu s kojim da je
zakonom tuženik u Općim uvjetima poslovanja važećim u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu
objavio kriterije promjenjivosti kamatne stope, ističući čl. 3.6. Općih uvjeta poslovanja tuženika.
Što se pak tiče uvjeta promjenjivosti kamatne stope, tuženik da je po stupanju na snagu Zakona o
kreditnim institucijama učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi
Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka
nadležnih tijela Banke. Iako da to nije bilo propisano važećim propisima, tuženik da je tužiteljici
dostavljao personalizirane obavijesti o promjeni kamatnih stopa i novoj visini anuiteta. Iz
navedenog da proizlazi da je tuženik prilikom zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu u
potpunosti poštivao važeću zakonsku regulativu te da pogrešno tužiteljica pokušava svoj slučaj
podvesti pod zakonsku regulativu važeću u trenutku podnošenja tužbe umjesto onu važeću u
vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje mijenjati
kamatnu stopu da nije sama po sebi ništetna budući da tuženik nije samostalno ugovorio
promjenjivu kamatnu stopu te nije u potpunosti samostalno i bez adekvatnih kriterija istu mijenjao,
pri čemu tuženik iznosi objektivne kriterije koji određuju cijenu kredita tj. kamatnu stopu. Dalje
tuženik iznosi navode o postupanju Hrvatske narodne banke tijekom 2006. godine, 2008. godine i

2009. godine koji da su utjecali na promjenu visine kamatne stope te daje prikaz troškova ukupnog
financiranja iz kojeg da je vidljivo da je 2007. i 2008. godine cijena kredita niža od ukupnih
troškova financiranja što da znači da tuženik nije teretio klijente za ukupni iznos povećanja troškova
financiranja. Smisao ugovaranja promjenjive kamatne stope da je upravo prilagođavanje stope

6 Poslovni broj 46 P-22/2019-26

uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati u razdoblju na koje je ugovor zaključen, a
tuženiku da nije u interesu proizvoljno i nerazmjerno tom stanju mijenjati kamatnu stopu. Osim
toga, Hrvatska narodna banka koja vrši redovni nadzor poslovanja tuženika da je navela da se u
slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope radi o uobičajenom i zakonitom poslovanju banaka u
potpunosti usklađenom s regulativom Hrvatske narodne banke. Svoje ugovorno i zakonsko pravo na
promjenu visine tuženik da ostvaruje sukladno načelu savjesnosti i poštenja kao i sukladno tržišnim
okolnostima te da u postupanju tuženika nema protupravnosti. Zahtjev za isplatu tužiteljice da
temelji na premisi da je kamata trebala ostati fiksna za cijelog trajanja ugovora, a što da je pogrešno
i što da negira i sama presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske na koju se poziva
tužiteljica. Dakle, ugovaranje promjenjive kamatne stope da je dopušteno što znači da sama
promjenjiva kamatna stopa ne može biti ništetna, da su konkretne kamatne stope u primjeni
predmetnog Ugovora o kreditu određene na temelju ugovorne ovlasti smisao koje je prilagodba
kamatne stope uvjetima na tržištu poradi čega da se ne može smatrati da kamatna stopa nije
odrediva, da nijedna od primijenjenih kamatnih stopa nije prešla zakonom najvišu dopuštenu stopu
ugovorne kamate i da je ugovorna volja stranaka bila upravo ugovaranje promjenjive, a ne fiksne
kamatne stope. Zaključno, tuženik ističe prigovor zastre u odnosu na sva potraživanja s dospijećem
unazad tri godine od dana podnošenja tužbe obzirom da se radi o potraživanju s osnova preplaćene
kamate. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev i naknaditi tuženiku trošak postupka.

U podnesku dostavljenom sudu 09. listopada 2019. tuženik dopunjuje prigovor zastare
obrazlažući razloge nastupa zastare potraživanja tužiteljice dok u podnesku dostavljenom sudu 18.
listopada 2019. navodi da se protivi objektivnoj preinaci tužbe obzirom da se radi o proširenju
tužbenog zahtjeva te ponavlja da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna.

U odnosu na navode tuženika da je tužba nepodobna za raspravljanje jer da ne sadrži
deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi, sud ističe kako
kondemnatornom zahtjevu na vraćanje primljenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi ne mora
nužno prethoditi deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti tih ugovornih odredbi. Ugovorne
odredbe su ništetne na temelju zakona poradi čega nije nužna deklaratorna odluka suda kako bi se
uspostavilo stanje ništetnosti pa da bi postojanje takve odluka suda uvjetovalo mogućnost traženja
povrata stečenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi. U slučaju kad se tužbom traži povrat
stečenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, tužiteljica zahtjev za isplatu temelji na činjenici
ništetnosti ugovornih odredbi što znači da će za potrebe ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva na
isplatu, sud kao prethodno pitanje raspraviti pitanje ništetnosti ugovornih odredbi. Poradi
navedenog nije osnovan navod tuženika da tužba nije podobna za raspravljanje jer ne sadrži
deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti. Ipak, na pripremnom ročištu održanom 09. listopada
2019. tužiteljica predaje podnesak kojim uz tužbeni zahtjev za isplatu novčanog iznosa sadržanom u
tužbi, ističe i dodatni tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu
kojima je određeno pravo banke izvršiti promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj odluci i
koju odluku korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru potvrđuje kao i utvrđenje ništetnim
odredbi Ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj
švicarskog franka. Kako sukladno čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“
br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje:
ZPP) isticanje drugog zahtjeva uz postojeći zahtjev predstavlja preinaku tužbe, sud je tuženiku
dodijelio rok za očitovanje na izvršenu preinaku te je usprkos protivljenju tuženika toj preinaci
tužbe sud na pripremnom ročištu 27. studenog 2019. dopustio označenu preinaku tužbe budući je
istu kao prvo, cijenio pravodobnom u smislu čl. 190. st. 1. ZPP te kao drugo, svrsishodnom za
konačno rješenje odnosa među strankama u smislu čl. 190. st. 3. ZPP.

7 Poslovni broj 46 P-22/2019-26

U odnosu na navod tuženika da tužiteljica nema pravni interes za podnošenje predmetne
tužbe jer da interes za podizanje tužbe postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno
otkloniti, a predmetni ugovor da je u cijelosti prestao isplatom kredita prethodno podnošenju tužbe,
sud ističe da se pravni interes za postavljanje deklaratornog zahtjeva koji ovdje glasi na utvrđenje
ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu očituje već u isplati koju tužiteljica traži drugim zahtjevom
postavljenim u tužbi, onom na isplatu novčanog iznosa plaćenog po osnovi ništetnih ugovornih
odredbi. Osim toga, pravo na isticanje ništetnosti se sukladno čl. 328. Zakona o obveznim odnosima
(„Narodne novine“ br. 35/05, dalje: ZOO) ne gasi, a iz čega proizlazi zaključak da pravo tužiteljice
isticati ništetnost ugovornih odredbi nije uvjetovano trajanjem ugovornog odnosa već isključivo
činjenicom da li takav deklaratorni zahtjev slijedi zahtjev kondemnatorne naravi koji opravdava
postavljanje zahtjeva deklaratorne naravi. Što se pak tiče samog zahtjeva na isplatu, za koji sud
ocjenjuje da predstavlja zahtjev za povrat stečenog bez osnove, taj je zahtjev već po svojoj definiciji
iz čl. 1111. ZOO, zahtjev koji ugovorna strana može postaviti tek nakon što je nastupila povreda
njenog prava odnosno nakon što je dio njezine imovine neosnovano prešao u imovinu druge osobe.
Kao pri tome povreda prava osobe koja postavlja osnovu zahtjeva za stečeno bez osnove, traje sve
dok dio njezine imovine koji je neosnovano prešao u imovinu druge osobe ne bude vraćen, odluka o
vremenu postavljanja zahtjeva za povrat stečenog bez osnove tako ovisi tako isključivo o osobi koja
zahtjev postavlja te važećim propisima postavljanje tog zahtjeva nije vezano uz činjenicu trajanja
ugovornog odnosa u svezi kojeg je došlo do neosnovanog prijelaza dijela imovine jedne osobe u
imovinu druge. Slijedom navedenog, sud je tuženikov prigovor nedostatka pravnog interesa za
podnošenje predmetne tužbe, istaknut s obzirom na činjenicu prestanka obveznopravnog odnosa
zasnovanog Ugovorom o kreditu prethodno podnošenju tužbe, ocijenio neosnovanim.

U postupku je po prijedlogu tužiteljice na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno
financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije
I. S. te je tužiteljica po zaprimanju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka od 31. srpnja

2020. (list spisa 108-117) u podnesku dostavljenom sudu 22. rujna 2020. uredila tužbu sukladno
nalazu i mišljenju vještaka na način da iznos isplatu kojeg potražuje od tuženika sada iznosi

26.453,11 kn sa zakonskom zateznom kamatom specificiranom u tom podnesku. Označeni je
podnesak, koji predstavlja djelomično povlačenje tužbe za iznos od 2.162,11 kn, uredno dostavljen
na očitovanje tuženiku koji se nije usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe, ali je u podnesku
dostavljenom sudu 05. listopada 2020. iznio prigovore na nalaza i mišljenje sudskog vještaka od 31.
srpnja 2020. povodom kojih je prigovora stalni sudski vještak izradio dopunu nalaza i mišljenja od

04. studenog 2020. (list spisa 131-133) i po zaprimanju koje dopune nalaza i mišljenja tužiteljica u
podnesku dostavljenom sudu 21. prosinca 2020. uređuje tužbu na način da iznos isplatu kojeg
potražuje od tuženika sada iznosi 25.882,09 kn za zakonskom zateznom kamatom specificiranom u
tom podnesku. Označeni je podnesak, koji predstavlja djelomično povlačenje tužbe za iznos od
571,02 kn, uredno dostavljen na očitovanje tuženiku koji se nije usprotivio djelomičnom povlačenju
tužbe, međutim, koji je u podnesku dostavljenom sudu prigovorio i dopuni nalaza i mišljenja
sudskog vještaka od 04. studenog 2020. Kako je označenim podnescima tužiteljica djelomično
povukla tužbu, sud je u točci I. izreke rješenja utvrdio da je tužba povučena u dijelu kojim je tražena
isplata iznosa od 2.733,13 kn sa zakonskom zateznom kamatom.

U dokaznom je postupku sud pročitao Ugovor o kreditu broj: … sklopljen između
P. b. Z. d.d. Z. kao B. i K. V. kao korisnika kredita dana 05.
lipnja 2007. solemniziran po javnom bilježniku L. C. u D. pod brojem OV-…(list spisa 7-14), pregled uplata za partiju kredita … izrađenu 10. siječnja 2014. (list spisa
15-16), potvrdu o plaćanju sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 636,00 kn (list spisa 19-20),
Informaciju o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka
nadležnih tijela B. (list spisa 32-39), Opće uvjete poslovanja s građanima P. b.

8 Poslovni broj 46 P-22/2019-26

Z. d.d. na snazi od 01. studenog 2004. (list spisa 40-51), Informaciju o načinu promjene
kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela B. (list
spisa 52-59), potvrdu o plaćanju predujma troškova vještačenja u iznosu od 3.000,00 kn (list spisa
81), otplatnu tablicu sa prikazom kamatne stope izrađenu 05. lipnja 2007. (list spisa 83-85), plan
otplate za ugovor o kreditu … (list spisa 86-87), knjigovodstvenu karticu za kredit
… sa stanjem na dan 02. prosinca 2019. (list spisa 80-100), pregled uplata po kreditu
… za razdoblje od 11. lipnja 2007. do 09. siječnja 2014. (list spisa 101-103), rodni list
K. B. izdan od M. u. D. klasa: … dana 16. prosinca 2019.
(list spisa 105), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije I. S.
od 31. srpnja 2020. (list spisa 108-117) i dopunu nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za
računovodstvo i financije I. S. od 04. studenog 2020. (list spisa 131-133), izvršen je uvid u
presliku osobne iskaznice K. B. broj … izdane 15. listopada 2019. od PU
… (list spisa 80) te je saslušan stalni sudski vještak I. S. radi
usmenog iznošenja nalaza i mišljenja s dopunom i očitovanja na prigovore tuženika (list spisa 142).
Sud je odbio dokazni prijedlog za saslušanje tužiteljice i javnog bilježnika, osobnog bankara i
analitičara tuženika kao svjedoka ocijenivši da je temeljem izvedenih dokaza pravno relevantno
činjenično stanje dovoljno raspravljeno za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu poradi čega bi
izvođenje daljnjih dokaza bilo protivno načelu ekonomičnosti parničnog postupka. Isprave koje
tuženik predlaže pročitati u dokaznom postupku u podnesku dostavljenom sudu 09. listopada 2019.
sud nije pročitao u dokaznom postupku iz razloga što tuženik iste nije dostavio u spis sve do
zaključenja rasprave.

Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

Isplatu iznosa od 25.882,09 kn sa zateznim kamatama tužiteljica od tuženika potražuje kao
iznos više naplaćenih redovnih kamata od ugovorenih i kao preplatu koja je nastala uslijed
promjene tečaja valute švicarskog franka uz koji je vezana glavnica kredita u odnosu na tečaj važeći
u trenutku korištenja kredita tvrdeći da je tuženik tužiteljici redovnu kamatu obračunavao
primjenom više kamatne stope od ugovorene temeljem nepoštene i stoga ništetne ugovorne odredbe
te da je kredit vezao uz valutu švicarskog franka (dalje: CHF) nepoštenom i stoga ništetnom
ugovornom odredbom pa je predmet ovog postupka utvrđenje ništetnost ugovornih odredbi i povrat
stečenog bez osnove.

Odredba čl. 322. ZOO propisuje da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske,
prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na
neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo pri čemu
odredba čl. 324. ZOO propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora
ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda
zbog koje je ugovor sklopljen, ali će ugovor ostati valjan i ako je ništetna odredba bila uvjet ili
odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio
oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

Odredba čl. 1111. st. 1. ZOO propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način
prijeđe u imovinu druge, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge
nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi
vrijednost postignute koristi.

U ovom postupku među strankama nije sporno da su tužiteljica kao K. kredita i
tuženik kao B. 05. lipnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu kojim je ugovorom tužiteljici odobren
i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.697,69 CHF obračunato prema srednjem
tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, da se tužiteljica obvezala na

9 Poslovni broj 46 P-22/2019-26

kredit u otplati platiti tuženiku kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci
B. o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja na dan sklapanja tog Ugovora iznosi
5,10% godišnje, da je ugovoreni rok otplate kredita 84 mjeseca te da se kredit u iznosu od

21.697,69 CHF i kamata iz toč. 4. Ugovora otplaćuju u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u
kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja,
prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio tog Ugovora kao i da u slučaju promjene kamatne stope
iz toč. 4. Ugovora, tužiteljica pristaje da tuženik povisi ili snizi iznos anuiteta te da se obvezuje
plaćati tako izmijenjene anuitete, o kojim će izmijenjenim anuitetima tuženik pisano obavijestiti
tužiteljicu. Navedene činjenice tuženik ne osporava, a iste proizlaze i uvidom u Ugovor o kreditu
broj: … sklopljen između P. b. Z. d.d. Z. kao B. i K.
V. kao korisnika kredita dana 05. lipnja 2007. solemniziran po javnom bilježniku L. C.
u D. pod brojem OV-… (list spisa 7-14, dalje: Ugovor o kreditu).

Tako iz toč. 4. Ugovora o kreditu proizlazi da se K. kredita ovdje tužiteljica na kredit
u otplati obvezuje B. ovdje tuženiku platiti kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva
sukladno odluci B. o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja na dan sklapanja tog
Ugovora iznosi 5,10% godišnje, da se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom
proporcionalnom metodom), da je sadržana u anuitetima i da dospijeva na naplatu zajedno s njima
dok iz toč. 6.2. Ugovora o kreditu proizlazi da u slučaju promjene kamatne stope iz toč. 4. Ugovora,
K. kredita pristaje da B. povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako
izmijenjene anuitete o kojima će B. pisano obavijestiti K. kredita.

Nadalje, iz toč. 6.2. Ugovora o kreditu proizlazi da se kredit u iznosu od 21.697,69 CHF i
kamata iz toč. 4. Ugovora otplaćuju u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj
protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja, prema
otplatnoj tablici koja je sastavni dio tog Ugovora.

Da je Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa te da je
glavnica kredita odnosno anuitet (glavnica i kamata) vezana uz valutu švicarskog franka, među
strankama u ovom postupku nije sporno, štoviše, tužiteljica tijekom postupka niti ne tvrdi da je
predmetni Ugovor o kreditu sklopljen uz fiksnu kamatnu stopu ili da nije sklopljen uz valutnu
klauzulu. Ono što tužiteljica tvrdi međutim je to da su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojim je
određeno pravo banke izvršiti promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj odluci i u dijelu
kojim je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka, dakle odredbe o
jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu, nepoštene
i ništetne ugovorne odredbe pa kako je tužiteljica vršila plaćanja po ništetnim odredbama smatra da
je tuženik dužan vratiti novčani iznos stečen temeljem ništetnih odredbi odnosno stečen bez osnove.
Obzirom da tuženik osporava tužbene navode o ništetnosti označenih ugovornih odredbi, kao prvo
sporno se u ovom sporu postavilo pitanje jesu li odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi
i o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu nepoštene i ništetne. Kao drugo sporno se
postavilo pitanje visine tužbenog zahtjeva.

Pravna osnova tužbenog zahtjeva.

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 dana 13.
lipnja 2014. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja

2013. u dijelu kojim je utvrđeno da su Banke, među kojima i ovdje tuženik, u razdoblju od 10. rujna

2003. do 31. prosinca 2008., povrijedili kolektivne interese i prava potrošača time što su u
potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena
redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s
jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, dakle,

10 Poslovni broj 46 P-22/2019-26

pravomoćno je utvrđeno da je nepoštena i ništetna ugovorna odredba kojom je promjena kamatne
stope iz ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca

2008. vezana uz jednostranu odluku banke. Pri tome, samo utvrđenje ništetnom odredbe ugovora
kojom je određen način promjene ugovorene kamatne stope, nema onaj učinak koji mu pripisuje
tuženik, taj da bi u slučaju takvog utvrđenja ugovori o kreditu postali ugovori s fiksnom kamatnom
stopom, budući činjenica da je ništetna odredba kojom je promjena kamatne stope vezana uz
jednostranu odluku tuženika ne mijenja nedvojbenu činjenicu da su ugovori o kreditu sklapani uz
promjenjivu kamatnu stopu te da oni i uslijed citiranog utvrđenja ostaju ugovoru s promjenjivom
kamatnom stopom, samo da tuženik nije ovlašten visinu iste mijenjati svojom jednostranom
odlukom jer je ugovorna odredba koja određuje takav način promjene redovne kamate ništetna.
Nadalje, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-6632/2017-10 od

14. lipnja 2018. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.
srpnja 2013. kojim je utvrđeno da su Banke, među kojima i ovdje tuženik, u razdoblju od 01.
travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika
kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe
kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u
vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim
potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je
imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Predmetni Ugovor o kreditu je potrošački ugovor o kreditu sklopljen među strankama 05.
lipnja 2007. dakle u razdoblju od 01. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. te isti sadrži odredbu
kojom je ugovorena kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke kao i
odredbu kojom je glavnica kredita odnosno anuitet vezan za valutu švicarskog franka, iz čega
proizlazi da Ugovor o kreditu spada upravo među ugovore o kreditu za koje je presudom
Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. pravomoćno utvrđeno da
sadrže odredbu kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom isključivo o jednostranoj odluci
Banke bez da su pri tome u ugovor o kreditu uneseni parametri koji određivanje visine kamatne
stope ne prepuštaju u cijelosti nepredvidivoj jednostranoj odluci Banke i promjenu čine
nepodložnom kontroli potrošača kao korisnika kredita odnosno o kojima se nije pojedinačno
pregovaralo radi čega su takve odredbe, osim u dijelu kojim je visina promjenjive kamatne stope
određena na dan sklapanja ugovora, nepoštene i stoga ništetne, kakva su utvrđenja i odluka o
ništetnosti potvrđeni presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-
7129/13-4 od 13. lipnja 2014. te za koje je pravomoćno utvrđeno da sadrže odredbu kojom je
glavnica kredita vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih
ugovora Banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima
bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana što takvu odredbu čini ništetnom, kakva su
utvrđenja i odluka o ništetnosti potvrđeni presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske
poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

Označene su sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz
čl. 131. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12)
u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona i poradi
navedenog sukladno čl. 138.a. tog Zakona obvezujuće za druge sudove u postupku koji potrošač
osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dakle i za ovaj sud
u ovom sporu, pri čemu činjenica da se ovaj spor vodi poradi vraćanja stečenog bez osnove, a ne
radi naknade štete, nije od utjecaja na pitanje da li je ovaj sud vezan odlukama donesenim u
postupku radi zaštite kolektivnih interesa ovo jer je i kod povrata stečenog bez osnove i kod
naknade štete naglasak na umanjenju nečije imovine i zahtjevu za naknadu vrijednosti umanjenja

11 Poslovni broj 46 P-22/2019-26

odnosno restituciji plaćenog temeljem ništetne osnove. Pri tome sud ističe da već iz samog sadržaja
izreke označenih presuda proizlazi da je ovdje tuženik, time što je u potrošačkim ugovorima o
kreditima sklopljenim u označenom razdoblju koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je
ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu
s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna,
odnosno time što je zaključivao ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene
ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije
zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti
informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na
potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana
na štetu potrošača, povrijedio ne samo kolektivne interese već i prava potrošača, dakle, nedvojbeno
prava ovdje tužiteljice kao potrošača s kojim je tuženik u označenom razdoblju nesporno sklopio
Ugovor o kreditu koji sadrži odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom
postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i kojom je
ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Takvo utvrđenje obuhvaća sve
potrošačke ugovore o kreditu koji su sklopljeni u utuženom razdoblju ugovaranjem odredbi o
promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli švicarskog franka upravo iz razloga što je u tom
kolektivnom sporu nadležni sud utvrdio da se sa konkretnim potrošačima poput ovdje tužiteljice
nije pojedinačno pregovaralo o spornim ugovornim odredbama odnosno da konkretni potrošači nisu
informirani o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o odabiru švicarskog
franka kao ugovorne valute i koje su stoga ugovorne odredbe ocjenjene nepoštenim i ništetnim. U
kolektivnom sporu nije pri tome pružena samo apstraktna zaštita, jer se radi ostvarenja apstraktne
zaštite sukladno načelima parničnog postupka niti ne može voditi postupak već je svrha vođenja
predmetnog kolektivnog spora radi zaštite interesa i prava potrošača utvrđenje radnji kojima su
prava potrošača povrijeđena u točno određenom razdoblju, upravo kako potrošači u pojedinačnim
parničnim postupcima ne bi morali dokazivati postojanje takve povrede već samo ostvariti prava
koja imaju temeljem utvrđenja o povredi prava potrošača u kolektivnom sporu. Negirati i otkloniti
pravni učinak odluka prvostupanjskog, drugostupanjskog te revizijskog suda donesenih u
predmetnom kolektivnom sporu značilo bi u cijelosti negirati svrhu i cilj tužbe radi zaštite
kolektivnih interesa i prava kojom je pokrenut taj kolektivni spor te postupiti protivno čl. 502.c ZPP
kojim je izričito propisano da se fizičke osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno
utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u
kojem je slučaju sud vezan za te utvrđenja, a što tužiteljica u sporu nedvojbeno čini već u tužbi u
pogledu pitanja ništetnosti spornih ugovornih odredbi. Ako sud ne bi odluku u ovom sporu
utemeljio na utvrđenjima iz odluka donesenih u kolektivnom sporu, tužba za zaštitu kolektivnih
interesa pružala bi samo prividnu zaštitu osobama radi zaštite čijih je interesa i prava podnesena, a o
direktnom učinku presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa na postupke u kojima
potrošači ustaju s individualnim restitucijskim zahtjevima i obvezujućem učinku presuda donesenih
u sporu radi zaštite kolektivnih interesa za sudove koji odlučuju o tim individualnim restitucijskim
zahtjevima izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka

2019. te Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020.

Iako tako već iz označenih i za ovaj sud obvezujućih presuda proizlazi da su odredbe
Ugovora o kreditu koje promjenu kamatne stope vezuju uz jednostranu odluku tuženika i kojima je
ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak nepoštene i ništetne, sud ističe da
utvrđenje ništetnim spornih ugovornih odredbi proizlazi i iz ocjene dokaza izvedenih u postupku,
koje utvrđenje sud temelji kao prvo, na činjenici da je odredbama Ugovora o kreditu promjena
kamatne stope učinjena ovisnom isključivo o jednostranoj odluci tuženika bez da sam Ugovor o
kreditu ili primjenjivi akti tuženika sadrže egzaktni parametar kojim određivanje visine kamatne
stope ne bi bilo prepušteno u cijelosti nepredvidivoj jednostranoj odluci tuženika već bi bilo

12 Poslovni broj 46 P-22/2019-26

odredivo i podložno kontroli te kao drugo, na činjenici da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja
Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i otplata anuiteta švicarski
franak tuženik kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima
bitnim za donošenje valjane odluke o izboru švicarskog franka utemeljene na potpunoj obavijesti
što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

U pogledu ugovornih odredbi kojim je određeno pravo tuženika izvršiti promjenu kamatne
stope sukladno jednostranoj odluci tuženika, sud ističe da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu
nije postojala zakonska zabrana sklapanja ugovora o kreditu sa promjenjivom kamatnom stopom,
dakle, tuženik je imao zakonsko pravo tužiteljici ponuditi ugovor o kreditu sa promjenjivom
umjesto fiksnom kamatnom stopom i po prihvaćanju ponude od strane korisnika kredita sklopiti
ugovor sa promjenjivom kamatnom stopom. Tužiteljica tijekom postupka niti ne tvrdi da tuženik u
vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije imao zakonsko pravo sklopiti ugovor sa promjenjivom
kamatnom stopom niti tvrdi da je njezina namjera prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bila
ugovaranje fiksne kamatne stope, pri čemu sud već samim čitanjem sadržaja toč. 4. Ugovora o
kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa utvrđuje da je ista jasno uočljiva, razumljiva
i izričita te da čak kod tužiteljice kao potrošača koja nesporno nije financijski stručnjak nije ni na
koji način mogla dovesti u sumnju da stranke sklapaju ugovor o kreditu s promjenjivom, a ne
fiksnom kamatnom stopom, visina koje kamatne stope u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu
iznosi 5,10% godišnje. Međutim, čitanjem odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sud kao
nedvojbeno utvrđuje i to da ta odredba, kao ni preostale odredbe Ugovora o kreditu, ne sadrže
egzaktne, razumljive i provjerljive parametre promjene kamatne stope koji bi tužiteljici omogućili
utvrđenje načina i uvjeta eventualne kasnije promjene njene visine početno određene toč. 4.
Ugovora o kreditu već u trenutku sklapanja Ugovora, slijedom koje činjenice sud izvodi zaključak
da ugovorne stranke prethodno sklapanju Ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarale o
uvjetima, načinu i egzaktnim parametrima o kojima ovisi eventualna kasnija promjena visine
kamatne stope, dok tuženik u postupku ne dokazuje da bi egzaktni, razumljivi i provjerljivi
parametre i uvjeti koji definiraju način promjene kamatne stope bili sadržani u kakvom internom
aktu tuženika važećem u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i primjenjivom na predmetni
obveznopravni odnos stranaka.

Naime, sam tuženik u odgovoru na tužbu ističe kako je iluzorno očekivati da će B.
pregovarati o pojedinačnim ugovornim odredbama sa svakim potrošačem i da stoga B.
potrošaču ponudi uslugu i proizvod, koji potrošač može prihvatiti ili ne, a iz čega proizlazi da
tuženik nije prethodno sklapanju Ugovora o kreditu s tužiteljicom pregovarao o spornim ugovornim
odredbama već da je Ugovor o kreditu tužiteljici ponuđen pod uvjetom uzmi ili ostavi kao gotov
proizvod i usluga. Osim toga, tvrdnja da su stranke pojedinačno pregovarale oko uvjeta i načina te
parametara temeljem kojih se može mijenjati ugovorena kamatna stopa ne bi bila prihvatljiva jer
sud smatra da se o onom što nije uneseno u Ugovor o kreditu, ovo imajući na umu da isti sadrži
odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i točno određenu početnu visinu kamatne stope poradi čega
bi bilo logično i životno da sadrži i jasne parametre o kojima ovisi promjena iste u slučaju da se o
istima među strankama pojedinačno pregovaralo, nije niti pojedinačno pregovaralo. Da je tome tako
proizlazi po ocjeni suda i iz činjenice da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu niti B. ovdje
tuženik nije kao nedvojbeno mogla odrediti uvjete i parametre promjene kamatne stope, jer da je za
to imala jasno određene parametre nije niti životno niti logično da takve parametre ne bi uključila u
predmetni Ugovor o kreditu odnosno da se u njemu ne bi pozvala na zakonski ili podzakonski akt
kojim bi ti uvjeti bili određeni. Osim toga, tuženik navodi da promjena kamatne stope ovisi o
uvjetima i promjenama na financijskom tržištu, a koje uvjete tuženik zasigurno ne može predvidjeti
poradi čega iste u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije niti mogao odrediti kao egzaktne uvjete
promjene kamatne stope. Činjenica da je nakon svake promjene visine kamatne stope tuženik o

13 Poslovni broj 46 P-22/2019-26

takvoj promjeni obavijestio tužiteljicu, koja činjenica nije sporna, te da je ista nastavila plaćanja po
Ugovoru o kreditu po novo utvrđenoj kamatnoj stopi nije osnova za utvrđenje da se o ugovornoj
odredbi o načinu promjene kamatne stope pojedinačno pregovaralo. Štoviše, tvrditi uslijed
istaknutog da bi korisnik kredita ovdje tužiteljica imala valjani mehanizam suprotstaviti se
jednostranoj odluci banke o promjeni visine redovne kamatne stope stavljanjem prigovora na istu ili
odbijanjem plaćanja obveze obračunate po višoj kamatnoj stopi, kada je potpuno jasno da takvim
prigovorom ne bi polučila nikakav učinak budući je u toč. 6.2. Ugovora o kreditu sadržan pristanak
tužiteljice na sve buduće promjene anuiteta uslijed promjene kamatne stope, u postupnosti je
nelogično i neživotno pa čak i kako to ističe Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi
poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. gotovo cinično, kada se uzme u obzir da je odluka o
promjenjivosti kamatne stope sadržana u standardiziranom ugovoru prethodno formuliranom od
banke koji je korisniku kredita ovdje tužiteljici od strane banke ponuđen pod uvjetom uzmi ili
ostavi čime je tužiteljica dovedena u položaj ugovorne strane koja je u pogledu uvjeta ishođenja
kredita u cijelosti podložna volji kreditora ovdje tuženika. Činjenica da je tužiteljica upoznata sa
svim ugovornim odredbama i da je odlučila potpisati ugovor s upravo takvim odredbama, nije
osnova za nedvojbeno utvrđenje da se o svim ugovornim odredbama među strankama pojedinačno
pregovaralo budući je Ugovor o kreditu, kako to proizlazi iz njegove formulacije, korištenih izraza i
odredbi koje nedvojbeno štite interese tuženika, a ne tužiteljice, standardizirani ugovor o kreditu
prethodno formuliran od tuženika ponuđen tužiteljici pod uvjetom uzmi ili ostavi, a koju činjenicu
tuženik u biti niti ne osporava budući navodi da je iluzorno očekivati da će B. pregovarati o
pojedinačnim ugovornim odredbama sa svakim potrošačem i da stoga B. nudi veći broj
istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima kako bi potrošač mogao
odabrati neki od ponuđenih proizvoda. Da banke kredite nude po unaprijed formiranim uvjetima i
kamatnim stopama, kao gotov proizvod koji korisnik kredita može prihvatiti i na čiji sadržaj, u
pogledu visine kamatne stope i načina njene promjene, ne može utjecati je i općepoznata činjenica
iz koje slijedi zaključak suda da ugovorne strane nedvojbeno nisu pojedinačno pregovarale o načinu
promjene kamatne stope niti je tužiteljica na ikoji način mogla utjecati na parametre i uvjete o
kojima ovisi promjena iste, a niti je istoj dan učinkoviti mehanizam provjere ispravnosti promjene
visine kamatne stope. Pri tome, činjenica da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije postojao
propis koji je bankama nalagao u potrošačkim ugovorima utvrditi egzaktne parametre za koje se
veže promjena kamatne stope i metodu izračuna tih parametara budući važećim zakonskim
odredbama nije bila propisana obveza banke da promjenjive kamatne stope nužno ugovore
povezivanjem na određenu referentnu stopu uvećanu za promjenjivi dio (već je takva obveza
propisana tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne
novine“ br. 127/12, dalje: ZIDZPK/12)), ne ispričavaju tuženika od obveze poštivanja kako
osnovnih načela obveznog prava tako i odredbi mjerodavnog prava o zaštiti potrošača. Štoviše, sud
zaključuje da je u nedostatku takvih zakonskih propisa tuženik osobito bio dužan postupiti sukladno
načelu savjesnosti i poštenja te kao savjesni gospodarstvenik i stručnjak za financije voditi računa o
interesima i pravima u ugovornom odnosu nedvojbeno slabije stranke te u Ugovor o kreditu unijeti
egzaktni parametar kojim bi promjena kamatne stope postala odrediva, barem na način da u ugovor
unese referentnu vrijednost promjene kako visina promjenjive kamatne stope u cijelosti ne bi bila
prepuštena isključivo jednostranoj i nepredvidivoj odluci tuženika koja je u cijelosti nepodložna
kontroli od strane tužiteljice. Navedeno stajalište zauzima i Visoki trgovački sud Republike
Hrvatske u presudi poslovni broj Pž-7129/13-1 od 13. lipnja 2014. ističući kako nepostojanje
propisa koji nalažu bankama da u ugovor o kreditu precizno utvrde način utvrđenja i uvjete
promjenjivosti redovne kamatne stope ne daje bankama ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju
prema svom nahođenju time jednostrano mijenjajući visinu obveze potrošača. Također, niti
činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku ne svjedoči u prilog
utvrđenju da su o načinu promjene kamatne stope stranke pregovarale niti da je tužiteljica upoznata
s mehanizmom promjene i egzaktnim parametrima o kojima ovisi promjena kamatne stope budući

14 Poslovni broj 46 P-22/2019-26

je javni bilježnik prilikom solemnizacije tužiteljicu mogao upoznati isključivo sa sadržajem
Ugovora o kreditu, a mehanizam promjene i egzaktni parametri promjene nisu sadržani u istom. Što
se pak tiče navoda tuženika da su objektivni kriteriji promjene visine kamatne stope sadržani u
Općim uvjetima poslovanja s građanima P. b. Z. d.d. na snazi od 01. studenog

2004. (list spisa 40-51, dalje: Opći uvjeti poslovanja) koji su sastavni dio Ugovora o kreditu, nije
osnovan i to iz razloga što kao prvo, Opći uvjeti poslovanja tuženika u pogledu visine kamatne
stope, načina obračuna i plaćanja kamate upućuju na odluku B. o uvjetima kreditiranja građana
i ostale važeće akte B., a koje akte tuženik ne prilaže u spis te jer kao drugo, uvjete pod kojima
B. može mijenjati kamatne stope vezuje uz ponudu i potražnju na financijskom tržištu, stupu
inflacije, međuvalutarna kretanja i druge mokroekonomske parametre te rizik naplate, iz čega sud
kao nedvojbeno utvrđuje da niti Opći uvjeti poslovanja tuženika ne sadrže egzaktne parametre
barem u vidu referentne stope uz koju se vezuje promjena kamatne stope niti i mehanizam promjene
kamatne stope te da ne daje osnovu za sagledavanje ekonomskih posljedica ugovorne odredbe
kojom se promjena kamatne stope vezuje uz jednostranu odluku tuženika.

Ocjena je ovog suda da je nepošteno i nesavjesno postupanje tuženika koji koristi ugovornu
odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo kao osnovu za kasniju jednostranu promjenu visine
kamatne stope odnosno način da tužiteljicu dovede u znatno nepovoljniji položaj nego što je ista
imala prilikom zasnivanja ugovornog odnosa isključivo radi ostvarenja vlastitih imovinskih
interesa. Unošenje odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi pri čemu takva odredba precizno ne
određuje referentnu stopu za koju se veže promjena ili pak drugi parametar koji promjenu kamatne
stope čini odredivom i podložnom kontroli, tuženik je tužiteljici nametnuo ugovornu odredbu koja
istu stavlja u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika i prema utvrđenju suda nedvojbeno
uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve to na štetu tužiteljice
budući je uslijed promjene visine kamatne stope jednostranom odlukom tuženika obveza po osnovi
redovne kamate tužiteljice kroz otplatno razdoblje rasla u odnosu na početno ugovorenu kamatnu
stopu, a što je po ocjeni suda nedvojbeno postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja kao
temeljnom načelu obveznopravnih odnosa.

Odredba čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošač („Narodne novine“ br. 96/03, dalje: ZZP/03),
koji je zakon bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisuje da se ugovorna odredba
o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i
poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,
dok odredba st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije
pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga
potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed
formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

Utvrdivši da je način promjene ugovorene kamatne stope iz toč. 4. Ugovora o kreditu, a za
koji je ugovor sud nedvojbeno utvrdio da je standardizirani ugovor prethodno formuliran od
tuženika i koji je tužiteljici u predmetnom sadržaju ponuđen pod uvjetom uzmi ili ostavi, učinjen
ovisnim isključivo o budućim jednostranim odlukama tuženika i time ovisnim o promjeni na koju
tužiteljica ne može utjecati, koju ne može predvidjeti te pravilnost koje ne može preispitati, kao
nedvojbeno utvrdivši i činjenicu da se o uvjetima i parametrima koji utječu na promjenu kamatne
stope nije pojedinačno pregovaralo niti je iste tužiteljica mogla iščitati iz ikakvih u trenutku
sklapanja Ugovora o kreditu važećih zakona dok se iz internih akata koje tuženik prilaže također ne
mogu iščitati egzaktni parametri i mehanizam promjene kamatne stope, sud kao nedvojbeno
utvrđuje da ugovorna odredba kojom je određeno pravo tuženika izvršiti promjenu kamatne stope
sukladno svojoj jednostranoj odluci, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih
strana na štetu tužiteljice i da je stoga ista nepoštena u smislu odredbi ZZP/03.

15 Poslovni broj 46 P-22/2019-26

Činjenica da je tuženik javno učinio dostupnim Informaciju o načinu promjene kamatnih
stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela B., ne svjedoči u
prilog zaključku da je tuženik s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o uvjetima i parametrima koji
utječu na promjenu kamatne stope niti da je tužiteljica u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu bila
upoznata s tim aktom tuženika. Međutim, čak i da je bila upoznata, iz sadržaja tog je akta (list spisa
31-39, 52-59) razvidno da isti ne sadrži pojašnjenje mehanizma promjene kamatne stope kao ni
egzaktne parametre njezine promjene već navod da je visina kamatne stope određena osnovnom
cijenom izvora sredstava, regulatornim troškovima, kreditnim rizikom klijenta, operativnim
troškovima poslovanja i maržom B., niti jedan od kojih parametara nije egzaktan, razumljiv
tužiteljici kao prosječnom potrošaču niti tužiteljici omogućava kontrolu visine promjene kamatne
stope ili mogućnost predviđanja ekonomskih posljedica prihvata takvog načina promjene kamatne
stope za cijelog trajanja Ugovora. Osim toga, iz priloženih Informacija nije razvidno niti to da li su
iste bile objavljene prethodno sklapanju Ugovora o kreditu ili je tuženik iste sastavio tek nakon tog.

Nadalje, čl. 46. ZOO/91 propisuje da se ugovorna obveza može sastojati u davanju, činjenju,
nečinjenju ili trpljenju, pri čemu ista mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva.
Temeljem toč. 4. Ugovora o kreditu kojom je regulirana promjenjiva redovna kamatna stopa
tužiteljica je prilikom sklapanja ugovora imala mogućnost kao nedvojbeno utvrditi isključivo visinu
promjenjive kamatne stope u trenutku sklapanja ugovora u visini od 5,10%, međutim, temeljem
odredbi Ugovora o kreditu nije mogla nedvojbeno utvrditi egzaktne parametre o kojima ovisi
promjena kamatne stope odnosno na koji će se način ugovorena promjenjiva kamatna stopa u
iznosu od 5,10% eventualno mijenjati, ovo jer u Ugovor nisu niti uneseni objektivni kriteriji za
procjenu i ispitivanje pravilnosti promjene kamatne stope niti su isti bili utvrđeni Općim uvjetima
tuženika važećim u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, sve što obvezu tužiteljice na isplatu
ugovorene kamate u iznosu višem od početno ugovorene kamatne stope u visini od 5,10% čini
neodredivom za daljnjeg trajanja ugovora. Sud ovdje ponovno ističe, nije sporno da su stranke
imale zakonsko pravo ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, međutim, način promjene iste nije
valjan ukoliko nije određen ili barem odrediv temeljem egzaktnih parametara o kojima su ugovorne
strane prethodno sklapanju Ugovora o kreditu pregovarale. Točno je stoga da su stranke Ugovorom
o kreditu sukladno načelu dispozicije u obveznopravnim odnosima mogle promjenu kamatne stope
vezati za odluku tuženika, međutim, ovo isključivo pod uvjetom da takva odluka sadrži jasne,
nedvojbene i dovoljno egzaktne parametre načina promjene visine kamatne stope koji tužiteljici
omogućuju kontrolu promjene kamatne stope, kako to potvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske
u odluci broj Revt-249/2014 od 09. travnja 2015.

Temeljem obrazloženog kao i utvrđenja da na temelju odredbi Ugovora o kreditu tužiteljica
objektivno nije mogla sagledati kretanje kamatne stope ubuduće odnosno da na temelju formulacije
navedene u Ugovoru o kreditu nije bilo osnove za sagledavanje ekonomskih posljedica ugovorne
odredbe kojom se promjena kamatne stope vezuje uz jednostranu odluku tuženika, sud kao
nedvojbeno utvrđuje da je odredba Ugovora o kreditu kojima je određeno pravo tuženika izvršiti
promjenu kamatne stope sukladno njegovoj jednostranoj odluci (sadržane u toč. 4. Ugovora o
kreditu) nepoštena odredba o kojoj stranke nisu pojedinačno pregovarale i stoga ništetna odredba te
da ista ne stvara obvezu tužiteljice na isplatu anuiteta u iznosu višem od iznosa koji se dobije
obračunom kamatne stope po početno ugovorenoj kamatnoj stopi odnosno po kamatnoj stopi koja je
određena prisilnim zakonskim odredbama. To ne znači da Ugovorom o kreditu stranke nisu
ugovorile promjenjivu kamatnu stopu već znači da je način promjene kamatne stope onako kako je
definiran spornom odredbom nepošten i ništetan. Drugim riječima, utvrđenje suda da je ugovorna
odredba kojom je promjena kamatne stope vezana uz jednostranu odluku tuženika ništetna, ne znači
da je Ugovor o kreditu onaj s fiksnom kamatnom stopom, kako to pogrešno tijekom postupka ističe
tuženik, već znači da je Ugovor o kreditu onaj s promjenjivom kamatnom stopom, ali da stranke

16 Poslovni broj 46 P-22/2019-26

prilikom sklapanja ugovora nisu valjano ugovorile način promjene njezine visine, poradi čega je
obvezu tužiteljice na isplatu po Ugovoru o kreditu potrebno obračunavati primjenom kamatne stope
čiju su visinu stranke valjano ugovorile (5,10% godišnje).

Odredba čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno
pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. tog članka
propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta
odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin
sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

Tužiteljica tvrdi da se o ugovornim odredbama kojima je glavnica kredita vezana uz valutu
švicarskog franka nije pojedinačno pregovaralo te da ona nije utjecala na sadržaj istih čime
tužiteljica iznosi negativnu činjenicu koju ne mora dokazivati, već je na tuženiku, koji tvrdi
suprotno, teret dokaza da su ugovorne strane pregovarale o odabiru švicarskog franka i da je
tužiteljica mogla promijeniti odredbu kojom se glavnica i način otplate anuiteta veže uz valutu
švicarski franak bez da pri tome promijeni i uvjete ugovora, međutim, što tuženik prema ocjeni suda
nedvojbeno ne dokazuje. Štoviše, u svom odgovoru na tužbu kao ni tijekom postupka, tuženik ne
iznosi nikakve činjenice niti dokazne prijedloge s ciljem osporavanja navoda tužbe o ništetnosti
odredbi kojima je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan uz valutu švicarskog franka.
Općepoznata je činjenica da su banke u Republici Hrvatskoj u vrijeme sklapanja predmetnog
kredita klijentima koji nisu ostvarivali uvjete za podizanje kredita u kunama ili u EUR valuti nudile
upravo kredite u švicarskim francima te je općepoznata činjenica da klijenti pri ishođenja kredita
navedu iznos koji im je potreban te im zatim banka ponudi konkretne uvjete pod kojima mogu
ostvariti kredit u traženom ili njemu najbližem ostvarivom iznosu, ponudom valute u kojoj im je taj
kredit dostupan i ponudom kamatne stope pod kojom banka nudi takav kredit, pa nije uvjerljivo da
je tuženik sa tužiteljicom o izboru švicarskog franka pojedinačno pregovarao u smislu da je
tužiteljica imala realnu mogućnost utjecaja na ugovornu odredbu kojom se glavnica veže uz valutu
švicarski franak bez da pri tome promijeni i ostale uvjete ugovora. Identično kao što nije mogla
utjecati ni na odredbu kojom se promjena kamatne stope veže uz jednostranu odluku tuženika.

Odredba čl. 84. ZZP/03 propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o
predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive s tim da
ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, tumačena u duhu prakse Suda
Europske unije, nalaže dativ ocjenu da li su u trenutku sklapanja ugovora o kreditu potrošačima bila
transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji
utječu na kreditnu zaduženost, a sve to uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih
prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, kao potencijali korisnik kredita, može procijeniti rizik
koji preuzima sklapanjem ugovora s određenim odredbama i može li znati ukupne ekonomske
posljedice koje za njega kao individualnog potrošača mogu proizaći, vezano za obim njegovih
obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

Čitanjem sporne odredbe sadržane u toč. 6.2 Ugovora o kreditu, sud utvrđuje da iako u toj
odredbi nije izričito upotrijebljen izraz „valutna klauzula u švicarskim francima“, da je iz sadržaja
te odredbe tužiteljici kao prosječnom potrošaču kojem je poznat pojam valutne klauzule bila jasna
odredba da se glavnica kredita i kamata vezuju uz valutu švicarskog franka. Nadalje, iz činjenice da
se sporna ugovorna odredba nalazi na drugoj stranici Ugovora o kreditu u toč. 6.2. pod nazivom
otplata kredita te da nije pisana sitnim slovima, ocjena je ovog suda kako je ista lako uočljiva svakoj
osobi koja čita Ugovor o kreditu pa time i tužiteljici. Međutim, što se tiče činjenice da li je sporna
ugovorna odredba potrošaču lako razumljiva, sud je utvrdio da nije. Naime, čitanjem Ugovora o

17 Poslovni broj 46 P-22/2019-26

kreditu, sud kao nedvojbeno utvrđuje da u samom kreditu nisu sadržani razlozi niti su vidljivi
kriteriji na temelju kojih bi tužiteljica kao prosječni potrošač mogla predvidjeti ekonomske
posljedice koje za nju proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a tuženik u
tijeku dokaznog postupka ne dokazuje da je tužiteljicu u fazi pregovaranja o sklapanju Ugovora o
kreditu informirao o rizicima vezanim uz ugovaranje odredbe kojom se glavnica i otplata anuiteta
vezuje upravo uz valutu švicarskog franka. Tužiteljica koja od tuženika nije o riziku švicarskog
franka bila dovoljno informiran, ni uz svu razumnu pažnju i oprez nije mogla razumjeti spornu
ugovornu odredbu i donijeti informiranu odluku o sklapanju Ugovora o kreditu koji sadrži takvu
odredbu, isto kao što to ne može niti ovaj sud samo čitanjem odredbi Ugovora o kreditu.

Utvrdivši tako da sporna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli tužiteljici nije bila razumljiva
i imajući u vidu da ugovorne strane o istoj nisu pojedinačno pregovarale, sud je dalje ocjenjivao da
li je propust informiranja tuženik učinio u dobroj vjeri kako to tvrdi ili suprotno načelu savjesnosti i
poštenja te jesu li sporne ugovorne odredbe dovele do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih
strana na štetu tužiteljice. Tuženik u postupku tvrdi da usluge i proizvode nudi pod zadanim
uvjetima, što znači da je potrošačima nudio i mogućnost sklapanja ugovora o kreditu s valutnom
klauzulom u švicarskim francima. I iako u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ni jedan pozitivni
propis nije izričito propisivao obvezu davatelja kredita da u fazi oglašavanja informira potrošače o
konkretnim činjenicama o kojima ovisi odluka o uzimanju kredita s valutnom klauzulom u
švicarskim francima u vidu mogućnosti procjene ekonomskih posljedica sklapanja takvog ugovora,
izostanak zakonske regulative u tom pogledu ne znači da tuženik nije imao obvezu postupati
sukladno načelu svjesnosti i poštenja odnosno učiniti sve potrebno da u cijelosti informira potrošače
ovdje tužiteljicu o svim bitnim elementima ugovora uključivo i o riziku ugovaranja odredbi kojima
se glavnica kredita vezuje uz valutu švicarskog franka i za postojanje kojih rizika tuženik za razliku
od tužiteljice nedvojbeno zna, budući mu postojeći rizici kao financijskom stručnjaku nisu mogli
ostati nepoznati. Takvo je osnovno načelo postupanja sudionika u zasnivanju obveznih odnosa
propisano upravo zbog nemogućnosti zakonodavca da unaprijed propiše regulativu za sve životne
situacije te upravo u tom smislu čl. 4. ZOO propisuje da su se u zasnivanju obveznih odnosa i
ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja, a
što je tuženik propustio iako je kao savjesni gospodarstvenik i stručna osoba trebao voditi računa o
interesima tužiteljice kao nedvojbeno slabije strane u ugovornom odnosu. Činjenica da je Ugovor o
kreditu sklopljen za potrebe kupnje osobnog automobila, dakle, rješavanja pitanja od svakodnevnog
značaja te što u današnje vrijeme predstavlja potrebu svakog čovjeka, govori u prilog ocjeni suda da
je već sama činjenica da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu postoje dva promjenjiva elementa,
tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorene kamate, o kojima ovisi obveza tužiteljice, uzrok
određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Značaj
neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je time veći što tužiteljica nedvojbeno
prilikom sklapanja Ugovora o kreditu smatra da je prihvatila opći valutni rizik te jer se i ugovorna
kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a pri tome je još i promjenjiva u skladu
s jednostranom odlukom tuženika. I sama nerazumljivost odredbi kojima se glavnica vezuje uz
švicarski franak prema ocjeni suda je uzrok neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka
na štetu tužiteljice i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik koji nedvojbeno zna za rizik
odabira švicarskog franka, rizik transparentno ne prezentira tužiteljici. Neravnoteža u pravima i
obvezama koja proizlazi iz spornih ugovornih odredbi je pri tome značajna, što proizlazi iz
nesporne činjenice o značajnom porastu tečaja švicarskog franka i posljedično tome značajnog
porasta visine anuiteta po Ugovoru o kreditu. Logično je i životno da je tužiteljica, polazeći od
načela povjerenja prema tuženiku, prihvatila onaj kredit koji joj je tuženik ponudio, upravo Ugovor
o kreditu, te je isključivo tužiteljica, koja kredit otplaćuje u kunama kao valuti u kojoj nesporno
zarađuje, a ne u švicarskim francima o čijoj vrijednosti ovisi glavnica i kamata koju otplaćuje,
spornom ugovorom odredbom preuzela rizik promjene tečaja švicarskog franka. Kako je tuženik

18 Poslovni broj 46 P-22/2019-26

znao za rizik koji nosi švicarski franak, koju činjenicu tijekom postupka niti ne osporava, a nije na
adekvatan način o istom informirao tužiteljicu kojoj su odredbe kojima je glavnica vezana uz valutu
švicarskog franka nedvojbeno bila nerazumljive poradi čega ista nije mogla donijeti informiranu
odluku hoće li preuzeti rizik koji nose sporne ugovorne odrede ili neće, ocjena je suda da tuženik
nije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupao savjesno i pošteno te je kao posljedica tog
propusta tuženika došlo do ugovaranja spornih odredbi koje su uzrokovale značajnu neravnotežu u
pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice.

Temeljem utvrđenja da je odredba Ugovora o kreditu kojima je otplata glavnice odnosno
anuiteta vezana uz valutu švicarskog franka tužiteljici kao prosječnom potrošaču bila nerazumljiva,
a da je tuženik propustio prilikom sklapanja Ugovora o kreditu informirati tužiteljicu o rizicima
vezanim uz odabranu valutnu klauzulu odnosno da tužiteljici nije prilikom sklapanja Ugovora o
kreditu transparentno izložio konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na njezinu
kreditnu zaduženost uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih je tužiteljica mogla
procijeniti ekonomske posljedice koje će za nju potencijalno nastati odabirom kredita s valutnom
klauzulom u švicarskim francima (tuženik tijekom postupka niti tvrdi niti dokazuje da je postupio
na opisani način) kakvo je postupanje sud ocijenio protivnim načelu savjesnosti i poštenja i koje je
uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, sud
kao nedvojbeno utvrđuje da je odredba Ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita odnosno
otplata anuiteta vezana za valutu švicarskog franka (toč. 6.2. Ugovora o kreditu) nepoštena i stoga
ništetna te da je obvezu tužiteljice za utuženog razdoblja trebalo obračunavati primjenom srednjeg
tečaja CHF tečajne liste B. važeće na dan korištenja kredita kao jedinog tečaja švicarskog
franka koji je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu tužiteljici bio poznat i određen.

Visina tužbenog zahtjeva.

Tvrdeći upravo navedeno, da je u utuženom razdoblju izvršila preplate po Ugovoru o kreditu
jer je tuženik visinu anuiteta obračunavao temeljem ništetnih ugovornih odredbi, tužiteljica
postavlja zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta kredita. Kako je međutim tuženik osim
osnove osporavao i visinu tužbenog zahtjeva, sud je odredio financijsko-knjigovodstveno
vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije I. S. na okolnost
visine tužbenog zahtjeva uz zadatak vještaku da utvrditi razliku, izraženu u kunama, između iznosa
mjesečnih anuiteta naplaćenih tužiteljici po Ugovoru o kreditu u utuženom razdoblju i iznosa koji bi
istoj bili naplaćeni da je tuženik mjesečni iznos anuiteta obračunavao primjenom kamatne stope od
5,10% godišnje i da glavnica kredita (otplata anuiteta) nije bila vezana za promjenu tečaja
švicarskog franka. Po takvoj je uputi, stalni sudski vještak I. S. izradila nalaz i mišljenje od

31. srpnja 2020. (list spisa 108-117) u kojem je dala izračun razlike u anuitetima uslijed obračuna
po višoj kamatnoj stopi i po promjeni tečaja švicarskog franka na iznos od 26.453,11 kn. Nalaz i
mišljenje sudskog vještaka od 31. srpnja 2020. je dostavljeno strankama te je nakon prigovora
tuženika da je vještak obračun vršio uzimajući za inicijalni tečaj CHF tečaj važeći na dan prijenosa
kredita u otplatu umjesto tečaja važećeg na dan korištenja kredita, navodeći da je taj prigovor
osnovan, stalni sudski vještak izradio dopunu nalaza i mišljenja od 04. studenog 2020. (list spisa
131-133) u kojem je dala izračun razlike u anuitetima uslijed obračuna po višoj kamatnoj stopi i
promjeni tečaja švicarskog franka na iznos od 28.878,19 kn. Vidljivo je pri tome da je novi obračun
napravljen tako da je za inicijalni tečaj vještak uzeo tečaj CHF važeći na dan korištenja kredita čime
je otklonjen prvi prigovor tuženika dan na nalaz i mišljenje vještaka. U odnosu na drugi istaknuti
prigovor, onaj da pri obračunu nije uzeta u obzir prijevremena djelomična otplata iz srpnja 2010.
kojom da je rok otplate skraćen s 84 na 78 mjeseci, sud ističe da iz nalaza i mišljenja s dopunom
jasno razvidno, a kako to uostalom izrijekom navodi i sudski vještak kako u dopuni nalaza i
mišljenja tako i prilikom usmenog iznošenja nalaza, da se prijevremena djelomična otplata dogodila

19 Poslovni broj 46 P-22/2019-26

u siječnju 2011. i da je ista uzeta u obzir što je razvidno iz činjenice da su do prosinca 2010.
zaključno sa 42. anuitetom iznosi anuiteta bili 307,69 CHF, a od siječnja 2011. počevši sa 43.
anuitetom iznosi anuiteta su smanjeni na 202,39 CHF, a do promjene koje je visine anuiteta došlo
upravo jer se djelomičnom prijevremenom otplatom smanjila glavnica kredita. U odnosu na
prigovor tuženika da je matematički izračun vještaka neispavan jer da je vještak konačni iznos
obračunao kao razliku nastalu zbog promjene kamatne stope i kao razliku nastalu zbog promjene
anuiteta, dakle, da je dvostruko obračunao razliku nastalu zbog promjene u kamatnoj stopi, sud
takav prigovor cijeni neosnovanim i to iz razloga što je iz nalaza i mišljenja vještaka s dopunom
razvidno da je dani obračun razlika između anuiteta, a koja obuhvaća razliku u kamatnoj stopi i
razliku zbog valutne klauzule, a ne dvostruko obračunatu razliku u kamatnoj stopi kako to tvrdi
tuženik, a što potvrđuje i sudski vještak prilikom usmenog iskaza kada navodi da je u dopuni nalaza
i mišljenja dan obračun tražene razlike u anuitetima, koji u sebi obuhvaćaju kamatnu stopu i
glavnicu, dakle, da je konačno utvrđeni iznos razlike u visini od 25.878,19 kn razlika u anuitetima
kredita koja obuhvaća razliku u kamatnoj stopi, a ne razlika u anuitetima plus još razlika u kamatnoj
stopi. Konačno, u odnosu na posljednji istaknuti prigovor, taj da je vještak obračun vršio primjenom
kamatne stope od 5,10% za cijelog trajanja otplatnog razdoblja kao da se radi o fiksnoj kamatnoj
stopi, sud ističe da je obračun primjenom kamatne stope od 5,10% za cijelog otplatnog razdoblja
vještak vršio prema uputi suda i to jer je sud kao nedvojbeno utvrdio da je ugovorna odredba kojom
je promjena kamatne stope vezana uz jednostranu odluku tuženika ništetna, što ne znači da je
Ugovor o kreditu onaj s fiksnom kamatnom stopom, kako to pogrešno ističe tuženik, već znači da je
Ugovor o kreditu onaj s promjenjivom kamatnom stopom, ali da stranke prilikom sklapanja ugovora
nisu valjano ugovorile način promjene njezine visine, poradi čega je obvezu tužiteljice na isplatu po
Ugovoru o kreditu potrebno obračunavati primjenom kamatne stope čiju su visinu stranke valjano
ugovorile (5,10% godišnje). Time su otklonjeni svi prigovori tuženika izneseni na nalaz i mišljenje
stalnog sudskog vještaka te je sud dopunu nalaza i mišljenja ocijenio detaljnim, jasnim, izrađenim
temeljem priloženih materijalnih dokaza, objektivnim i izrađenim sukladno pravilima struke, u
cijelosti ga prihvaćajući i temeljem tog dokaza nedvojbeno utvrdivši da razlika, izraženu u kunama,
između iznosa mjesečnih anuiteta naplaćenih tužiteljici po Ugovoru o kreditu u utuženom razdoblju
i iznosa koji bi istoj bili naplaćeni da je tuženik mjesečni iznos anuiteta u tom razdoblju
obračunavao primjenom kamatne stope od 5,10% godišnje te da glavnica kredita i otplata anuiteta
nije vezana za promjenu tečaja švicarskog franka iznosi 25.878,19 kn.

U pogledu prigovora zastare, sud ističe da je predmet ovog spora klasificirao kao zahtjev za
vraćanje stečenog bez osnove slijedom čega sud utvrđuje da je zastaru prava tužiteljice potraživati
isplatu utuženog iznosa potrebno cijeniti primjenom općeg petogodišnjeg zastarnog roka. Iako
tužiteljica potražuje povrat dijela naplaćenih anuiteta kredita, iznosi povrat kojih potražuje nisu
tražbine povremenih davanja koje dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima već upravo iznos za
koji tužiteljica ispravno tvrdi da ga je tuženik stekao temeljem ništetne ugovorne odredbe, dakle,
bez valjane pravne osnove, poradi čega je pravo tužiteljice tražiti isplatu potrebno cijeniti
primjenom petogodišnjeg zastarnog roka, koji zastarni rok osim za povrat stečenog bez osnove
vrijedi i za restitucijski zahtjev ugovorne stranke za povrat danog temeljem nišetnog ugovora
odnosno temeljem ništetne ugovorne odredbe.

Utvrdivši time rok zastare, valjalo je utvrditi od kojeg dana taj rok počinje teći, da li od dana
kad je tuženi stekao određeni novčani iznos temeljem ništetnih ugovornih odredbi, što bi u
konkretnom slučaju značilo da se zastarni rok ima zasebno računati za svaki pojedini više naplaćeni
iznos dijela anuiteta povrat kojeg tužiteljica potražuje tužbom, ili pak po danu pravomoćnosti
sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljeno da su odredbe o kamatnoj stopi
promjenjivoj temeljem jednostrane odluke tuženika i odredbe o valutnoj klauzuli, a koje su sadržane
u ugovoru kakav je i Ugovoru o kreditu, ništetne. U svezi navedenog, sud ističe da predmetno

20 Poslovni broj 46 P-22/2019-26

potraživanje proizlazi iz činjenice ništetnosti ugovornih odredbi, poradi čega je isto nužno
razmatrati i u svjetlu prava tužitelja da traži povrat danog temeljem ništetnog ugovora odnosno
ništetne ugovorne odredbe, a u svezi čega sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike
Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zauzima pravno shvaćanje da zastarni rok u
slučaju kad ugovorna strana traži povrat stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe, kao
posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske
odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Cijeneći da je
ništetnost spornih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu za tužiteljicu postala poznata onim
trenutkom kad je pravomoćno utvrđena u postupku kolektivne zaštite prava potrošača te računajući
petogodišnji zastarni rok od dana donošenja tih odluka, odluke od 13. lipnja 2014. u pogledu
jednostrano promjenjive kamatne stope i odluke od 14. lipnja 2018. u pogledu valutne klauzule, sud
nedvojbeno utvrđuje da nije nastupila zastara predmetnog potraživanja tužiteljice te da je prigovor
zastare istaknut po tuženiku neosnovan. Tumačenje da zastarni rok teče od dana sklapanja Ugovora
o kreditu ili pak od dana ispunjenja obveze iz ništetnog ugovora protivno je Direktivi Vijeća
93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95,
dalje: Direktiva) u duhu koje je Direktive kao pravne stečevine Europske unije ovaj sud dužan
tumačiti nacionalno pravo. Pravila nacionalnog prava koja uređuju pravna sredstva za ostvarenje
prava ne smiju u praksi onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarenje prava priznatih pravnim
sustavom Europske unije ovdje konkretno načela djelotvornosti. Kad je riječ o načelu
djelotvornosti, sustav zaštite uspostavljen Direktivom temelji se na ideji da se potrošač nalazi u
slabijem položaju u odnosu na trgovca te je u tom smislu, bez obzira što rok zastare od pet godina i
ako se računa od sklapanja Ugovora o kreditu ili pak od dana ispunjenja obveze iz ništetnog
ugovora u praksi jest dovoljan da potrošač može pripremiti i podnijeti djelotvorno pravno sredstvo
za zaštitu svojih prava, ipak postoji mogućnost da je tako računat rok istekao i prije nego što je
potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe sadržane u ugovoru. Stoga, takvo računanje roka ne
može osigurati potrošaču djelotvornu pravnu zaštitu. U tom smislu, Sud Europske unije u presudi u
spojenim predmetima C-698/18 SC Raiffeisen Bank SA i C-699/18 BRD Groupe Société Générale
SA/JB i KC navodi da se protivi načelu djelotvornosti to da se na tužbu za povrat plaćenog
temeljem nepoštene ugovorne odredbe primjenjuje rok zastare koji počinje teći od trenutka
prestanka ugovora, neovisno o tome da li je potrošač u tom trenutku znao ili je razumno mogao
znati za nepoštenost ugovorne odredbe, dalje utvrđujući da se protivi Direktivi tumačenje
nacionalnog propisa prema kojem zastarni rok za podnošenje sudske tužbe za povrat iznosa
plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe počinje teći od dana kad je ugovor u cijelosti
ispunjen (obuhvaćeno je time prema mišljenju ovog suda nedvojbeno i računanje roka od trenutka
sklapanja ugovora ili isplate za vrijeme trajanja ugovora budući je taj tren raniji od trenutka
prestanka ugovora i time još otegotniji), kad je bez provjere predmnijeva da je potrošač u tom
trenutku znao ili je trebao znati za nepoštenost ugovorne odredbe ili kad za slične tužbe taj isti rok
počinje teći od sudskog utvrđenja osnovanosti tužbe. Također, tumačenje da zastarni rok teče od
dana sklapanja Ugovora o kreditu ili pak od dana ispunjenja obveze iz ništetnog ugovora restiktivno
je i neprimjenjivo iz kako praktičnih tako i moralnih razloga, jer se u ovom slučaju radi o situaciji u
kojoj je tužiteljica teorijski imala pravo zahtijevati povrat danog već od dana sklapanja ništetnog
ugovora odnosno ispunjenja obveze iz istog, ali je realno ista tek u trenutku sudskog utvrđenja
ništetnosti ugovora došla u poziciju poslužiti se svojim zakonskim pravom zahtijevati povrat danog
po osnovi ništetnog ugovora. Valja voditi računa o realnim životnim situacijama u kojima je tek
kvalificiranim (sudskim) utvrđenjem ništetnosti, a nerijetko tek nakon duge parnice, stranka stekla
saznanje o ništetnosti ugovora i time došla u priliku ostvariti pravo na povrat danog po osnovi
ništetnog ugovora. Stoga, fikciju o poznavanju prava treba tumačiti uzimajući u obzir činjenicu da
je ništetnost ugovorne odredbe ili ugovora često dvojbeno i sporno pitanje koje odgovor dobiva tek
nakon dugotrajne parnice, što nije iznimka niti u ovom slučaju budući je o pitanju ništetnosti
ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli u potrošačkim ugovorima o

21 Poslovni broj 46 P-22/2019-26

kreditu koje je u sklapao tuženik, nakon donošenja prvostupanjskih odluka odlučivao povodom
žalbe Visoki trgovački sud Republike Hrvatske te potom Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom
revizije. U slučajevima ništetnosti ugovora u kojima nevaljanost pravnog posla nije uočljiva i
prepoznatljiva već ista dobiva opsežan sudski epilog, ne smije se zakonska odredba po kojoj zastara
počinje teći od dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze tumačiti
na način koji ne odgovara logici i smislu instituta zastare, a poradi čega je ovaj sud stava da zastara
predmetnog potraživanja tužiteljice teče tek od dana 13. lipnja 2014. kad je donesena odluka
Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 kojom je pravomoćno
utvrđeno da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koje promjenu čine ovisnom
isključivo o jednostranoj odluci banke bez da su u ugovor o kreditu uneseni egzaktni parametri
kojima određivanje visine kamatne stope ne bi bilo prepušteno u cijelosti nepredvidivoj
jednostranoj odluci banke nepoštene i stoga ništetne odnosno tek od dana 14. lipnja 2018. kad je
donesena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10
kojom je pravomoćno utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je
vezana glavnica CHF ništetne i nepoštene jer potrošači nisu u cijelosti informirani o svim potrebnim
parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za
posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao dana kad je ustanovljena
ništetnost odredbi ugovora o kreditu u bitno istovrsnom Ugovoru o kreditu. Kako od dana 13. lipnja

2014. odnosno od 14. lipnja 2018. do dana podnošenja ove tužbe 14. siječnja 2019. nije protekao
zastarni rok od pet godina, to je prigovor zastare kojeg ističe tuženik neosnovan.

Slijedom svega navedenog kao nedvojbeno utvrdivši da je uslijed jednostranih odluka
tuženika o promijeni visine stope ugovorene redovne kamate i odredbe kojom je glavnica kredita
odnosno otplata anuiteta vezana za švicarski franak tužiteljica platila iznos od ukupno 25.878,19 kn
više nego što bi platila da je tuženik za vrijeme utuženog razdoblja obračun obveze tužiteljice vršio
primjenom kamatne stope u visini od 5,10% godišnje i primjenom tečaja CHF važećeg na dan
korištenja kredita što je po ocjeni ovog suda bio dužan činiti budući su odredbe Ugovora o kreditu u
dijelu kojim je određeno pravo banke izvršiti promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj odluci,
a koju odluku korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru potvrđuje, kao i u dijelu kojim je
glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka – CHF ništetne, sud je
ovom presudom utvrdio ništetnost tih ugovornih odredbi i naložio tuženiku isplatiti tužiteljici iznos
od ukupno 25.878,19 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Odluku o zakonskoj
zateznoj kamati sud je utemeljio na čl. 1115. ZOO koji propisuje da se kad se vraća ono što je
stečeno bez osnove, moraju platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana
stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, visinu zakonske zatezne kamate odredivši sukladno
čl. 29. st. 2. ZOO i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08,
125/11, 78/15), kao dan početka tijeka zakonske zatezne kamate utvrdivši dan kad je tužiteljica
preplatio dužni iznos budući je tuženik nepošten od dana stjecanja tog iznosa.

U odnosu na dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa u visini od 3,90 kn sud ističe kako iz
dopune nalaza i mišljenja od 04. studenog 2020. ne proizlazi da bi tuženik tužiteljici dugovao iznos
od 25.882,09 kn već upravo iznos od 25.878,19 kn budući je tuženik tijekom utuženog razdoblja i to
u srpnju 2007. po osnovi anuiteta predmetnog kredita tužiteljici naplatio iznos od 3,91 kn manje od
iznosa koji je ista bila dužna platiti po ispravnom obračunu anuiteta. Kako je pri tome predmet ovog
postupka isplata preplate anuiteta u utuženom razdoblju, ispravno je vještak u danom izračunu
traženi iznos preplate anuiteta za utuženo razdoblje računao uz umanjenje za iznos koji je u tom
razdoblju tužiteljici manje naplaćen po osnovi Ugovora o kreditu (umanjenje od 3,91 kn). Stoga,
nije osnovano traženje tužiteljice na isplatu iznosa od 3,90 kn poradi čega je sud u tom dijelu odbio
tužbeni zahtjev kao neosnovan. Sud ističe, nije time tužiteljica uskraćena za iznos od 3,90 kn budući
je taj iznos bila dužna platiti po osnovi predmetnog kredita tuženiku u utuženom razdoblju, a kako
to nije učinila, isto je dovelo do umanjenja preplaćenog iznosa u utuženom razdoblju.

22 Poslovni broj 46 P-22/2019-26

Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točkama I., II. i III. izreke presude.

Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem čl. 154. st. 2. Zakona o
parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08,
123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19) sukladno kojoj je sud utvrđujući postotak u kojem je
svaka stranka uspjela u sporu utvrdio da je tužiteljica s osnovom tužbenog zahtjeva uspjela u
omjeru od 100%, a sa visinom u omjeru od 90% (budući se odbijanje dijela tužbenog zahtjeva
smatra neuspjehom tužiteljice u sporu kao i što se djelomično povlačenje tužbe koje nije posljedica
udovoljenja tuženika tužbenom zahtjevu smatra neuspjehom tužiteljice u sporu) što ukupno te
dijeljeno sa 2 (osnova i visina) daje uspjeh tužiteljice u sporu u omjeru od 95% te uspjeh tuženika u
sporu u omjeru od 5% budući je uspjeh istog u odnosu na osnovu 0%, a u odnosu na visinu 10% te
što nakon oduzimanja postotka uspjeha tuženika kao stranke koja je uspjela u sporu u manjoj mjeri
od postotka uspjeha tužiteljice kao stranke koja je uspjela u sporu u većoj mjeri daje iznos od 90% i
koji iznos predstavlja postotak u kojem će sud tužiteljici priznati troškove koji su joj osnovano
nastali u tijeku ove parnice. Visina troškova je odmjerena prema odredbama Tarife o nagradama i
naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 130/14, 118/14, 107/15, dalje:
Tarifa) i vrijednosti predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva. Tužiteljici su prema
ocjeni suda osnovani nastali troškovi po osnovi zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to
troška sastava tužbe podnesene 14. siječnja 2019. (1 x 100 bodova x 10,00 kn sukladno Tbr. 7. toč.

1. Tarife), troška zastupanja na ročištima održanim 09. listopada 2019., 27. studenog 2019. i 28.
siječnja 2021. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari te trošak pristupa na ročište određeno za 09.
studenog 2020. koje je odgođeno prije početka raspravljanja (3 x 100 bodova x 10,00 kn sukladno
Tbr. 9. toč. 1. Tarife plus 1 x 25% od 100 bodova x 10,00 kn sukladno Tbr. 9. toč. 5. Tarife) te
trošak sastava podneska od 22. rujna 2020. kojim se očituje na nalaza i mišljenje vještaka i uređuje
tužbeni zahtjev i podnesak od 21. prosinca 2020. kojim uređuje tužbeni zahtjev (1 x 100 bodova x
10,00 kn sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife plus 1 x 25% od 100 bodova x 10,00 kn sukladno Tbr. 8.
toč. 3. Tarife), a što sveukupno uz zatraženi i pripadajući PDV od 25% te uz materijalni trošak
nastao za potrebe vještačenja u ovoj pravnoj stvari u visini od 3.000,00 kn i nastao po osnovi
plaćanja sudskih pristojbi na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 1.245,00 kn te sukladno omjeru
od 90% u kojoj se priznaje pravo na naknadu parničnih troškova tužiteljici iznosi 10.008,00 kn. Nije
priznat kao osnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava podnesaka dostavljenih sudu 04.
prosinca 2019. i 17. prosinca 2019. koje tužiteljica dostavlja radi obavijesti o promjeni prezimena i
dokaza u prilog tom navodu, međutim, kako je iz dostavljenih dokaza razvidno da je do promjene
njenog prezimena došlo prethodno održavanju pripremnog ročišta 27. studenog 2019. na kojem su
mogli biti istaknuti ti navodi i za zastupanje na kojem je tužiteljici priznati pravo na naknadu, to je
sud cijenio da propust iznošenja tih navoda na ročištu radi kojeg je propusta došlo do potrebe
dostavljanja pisanih podnesaka ne može pasti na teret tuženika. Slijedom svega navedenog,
odlučeno je kao u točci II. izreke.

U Dubrovniku, 15. ožujka 2021. godine

S u d a c

Neva Lukin, v.r.

23 Poslovni broj 46 P-22/2019-26

Uputa o pravnom lijeku:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za
žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom
sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena,
rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja u
dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena,
rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana.
Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćniku uz rješenje o sudskoj pristojbi na presudu,

2. Tuženiku po punomoćnicima.