Poslovni broj 7. Pr-42/2019-30

 

 

Republika Hrvatska

Općinski sud u Slavonskom Brodu-Stalna služba u Novoj Gradiški

Nova Gradiška

 

                                                                                                                     Poslovni broj: 7. Pr-42/2019-30

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A  

 

              Općinski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški po sutkinji Mirjani Šebalj Meglajec kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja M. Ć. iz O., OIB:…, zastupanog po punomoćniku Ž. K. dipl. iur., zaposlenom u NHS - Regionalni ured O., protiv tuženika D. z. Dr. A. Š. N.G. iz N. G., OIB:…, zastupanog po punomoćnici J. Č.- D., odvjetnici iz O., radi isplate, dana 28. siječnja 2021., nakon održane glavne javne rasprave u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, dana 15. ožujka 2021.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Nalaže se tuženiku D. z. Dr. A. Š. N. G. iz N. G., OIB:…, da tužitelju M. Ć. iz O.,  OIB:…, na ime dnevnica počevši od 1. prosinca 2013. do 16. siječnja 2019., isplati iznos od 26.215,00 kn (dvadeset šest tisuća dvije stotine i petnaest kuna) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

 

-          na iznos od 475,00 kn od 20. siječnja 2014. pa do isplate,

-          na iznos od 525,00 kn od 20. veljače 2014. pa do isplate,

-          na iznos od 450,00 kn od 20. ožujka 2014. pa do isplate,

-          na iznos od 450,00 kn od 20. travnja 2014. pa do isplate,

-          na iznos od 150,00 kn od 20. svibnja 2014. pa do isplate,    

-          na iznos od 225,00 kn od 20. srpnja 2014. pa do isplate,    

-          na iznos od 150,00 kn od 20. kolovoza 2014. pa do isplate,    

-          na iznos od   75,00 kn od 20. siječnja 2015. pa do isplate,    

-          na iznos od  150,00 kn od 20. veljače 2015. pa do isplate,    

-          na iznos od  150,00 kn od 20. ožujka 2015. pa do isplate,    

-          na iznos od   75,00 kn od 20. travanj 2015. pa do isplate,  

-          na iznos od   75,00 kn od 20. srpnja 2015. pa do isplate,    

-          na iznos od 225,00 kn od 20. kolovoza 2015. pa do isplate,

-          na iznos od 675,00 kn od 20. rujna 2015. pa do isplate,

-          na iznos od 525,00 kn od 20. listopada 2015. pa do isplate,

-          na iznos od 300,00 kn od 20. studenog 2015. pa do isplate,

-          na iznos od   75,00 kn od 20. prosinca 2015. pa do isplate,

-          na iznos od 150,00 kn od 20. siječnja 2016. pa do isplate,

-          na iznos od 150,00 kn od 20. veljače 2016. pa do isplate,

-          na iznos od 150,00 kn od 20. ožujka 2016. pa do isplate,

-          na iznos od 525,00 kn od 20. travnja 2016. pa do isplate,

-          na iznos od 450,00 kn od 20. svibnja 2016. pa do isplate,

-          na iznos od 225,00 kn od 20. lipnja 2016. pa do isplate,

-          na iznos od 225,00 kn od 20. kolovoza 2016. pa do isplate,

-          na iznos od 975,00 kn od 20. rujna 2016. pa do isplate,

-          na iznos od 600,00 kn od 20. listopada 2016. pa do isplate,

-          na iznos od 600,00 kn od 20. studeni 2016. pa do isplate,

-          na iznos od 750,00 kn od 20. prosinca 2016. pa do isplate,

-          na iznos od 150,00 kn od 20. siječnja 2017. pa do isplate,

-          na iznos od 1.050,00 kn od 20. veljače 2017. pa do isplate,

-          na iznos od 450,00 kn od 20. ožujka 2017. pa do isplate,

-          na iznos od 1.275,00 kn od 20. travnja 2017. pa do isplate,

-          na iznos od 765,00 kn od 20. svibnja 2017. pa do isplate,

-          na iznos od 595,00 kn od 20. lipnja 2017. pa do isplate,

-          na iznos od 1.020,00 kn od 20. srpnja 2017. pa do isplate,

-          na iznos od 1.360,00 kn od 20. kolovoza 2017. pa do isplate,

-          na iznos od 595,00 kn od 20. rujna 2017. pa do isplate,

-          na iznos od 680,00 kn od 20. listopada 2017. pa do isplate,

-          na iznos od 425,00 kn od 20. studenog 2017. pa do isplate,

-          na iznos od 850,00 kn od 20. prosinca 2017. pa do isplate,

-          na iznos od 510,00 kn od 20. siječnja 2018. pa do isplate,

-          na iznos od 1.275,00 kn od 20. veljače 2018. pa do isplate,

-          na iznos od 425,00 kn od 20. ožujka 2018. pa do isplate,

-          na iznos od 595,00 kn od 20. travnja 2018. pa do isplate,

-          na iznos od 1.190,00 kn od 20. svibnja 2018. pa do isplate,

-          na iznos od 1.530,00 kn od 20. lipnja 2018. pa do isplate,

-          na iznos od 765,00 kn od 20. srpnja 2018. pa do isplate,

-          na iznos od 765,00 kn od 20. siječnja 2019. pa do isplate,

-          na iznos od 395,00 kn od 20. veljače 2019. pa do isplate,     

 

i to po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 (pet) postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015., pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, kao i da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 4.500,00 kn, a sve to u roku od 8 dana.

             

              II. Tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi u ovome postupku.

 

 

Obrazloženje

 

              Tužitelj je utužio tuženika radi isplate navodeći u tužbi da je prema ugovoru o radu na neodređeno vrijeme u radnom odnosu kod tuženika na radnom mjestu vozača sanitetskog prijevoza s mjestom rada u N. G., odnosno po potrebi službe i ukazanog rasporeda u službi na cjelokupnom području koje svojom djelatnošću pokriva D.z. N. G. Naveo je da je tuženik kao javna ustanova u odnosu na svoje radnike obvezan primjenjivati osim Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja i Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama (Narodne novine 128/17), kao i ranije važeće Temeljne kolektivne ugovore za službenike i namještenike u javnim službama (Narodne novine 24/17, 141/12), te Dodatak I i Dodatak II tom ugovoru (Narodne novine broj 150/13, 153/13). Pozvao se na odredbu čl. 64. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (Narodne novine 141/12), te Dodatak I i Dodatak II tom ugovoru (Narodne novine 150/13, 153/13), koji je bio u primjeni od 12. prosinca 2012. do 12. prosinca 2016., koji uređuje pitanja dnevnica i naknade troškova putovanja, kojom odredbom je ugovoreno da kada je zaposlenik upućen na službeno putovanje u zemlji, pripada mu puna naknada troškova prijevoza, dnevnica i naknada punog iznosa troškova smještaja sukladno Uredbi Vlade Republike Hrvatske. U st. 2. istoga članka, određeno je da dnevnica iznosi 170,00 kn, a zaposlenik ima pravo na punu dnevnicu ako putovanje traje više od 12 sati, a pola dnevnice ako putovanje traje više od 8, a manje od 12 sati, a ako zaposlenik ima plaćen smještaj tj. spavanje i prehranu, pripada mu 30% od dnevnice. Nadalje se tužitelj u tužbi pozvao i na odredbu čl. 3. Dodatka I TKU-a (Narodne novine 141/12) kojom je određeno da će visina dnevnice za službena putovanja u Republici Hrvatskoj iz članka 64. st. 2. TKU-a, iznositi 150,00 kn u 2012. i 2013. godini. Člankom 3. Dodatka II TKU-a (Narodne novine 150/13 i 153/13) određeno je da će visina dnevnice za službena putovanja u Republici Hrvatskoj iz članka 64. st. 2. TKU-a, iznositi 150,00 kn. Pozvao se i na odredbu čl. 63. st. 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (Narodne novine 24/17) koji je bio u primjeni od 9. ožujka 2017. do 1. kolovoza 2017., kao i Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama (Narodne novine 128/17) koji je bio u primjeni od 1. prosinca 2017., kojom odredbom je propisano da zaposleniku kada je upućen na službeno putovanje u zemlji, pripada puna naknada troškova prijevoza, dnevnica i naknada punog iznosa troškova smještaja sukladno Uredbi Vlade Republike Hrvatske, koja prema odredbi čl. 63. st. 2., iznosi 170,00 kn. Osim toga, tužitelj je u tužbi naveo da je u čl. 13. st. 3. Pravilnika o porezu na dohodak (Narodne novine 95/05 i dr.), određeno kako se dnevnice za službena putovanja u zemlji i inozemstvu isplaćuju za putovanja iz mjesta u kojemu je mjesto rada ili iz mjesta prebivališta/uobičajenog boravišta radnika koji se upućuje na službeno putovanje u drugo mjesto (osim u mjesto u kojem ima prebivalište ili uobičajeno boravište), a udaljenosti najmanje 30 kilometara, radi obavljanja u nalogu za službeno putovanje određenih poslova njegova radnog mjesta, a u svezi s djelatnosti poslodavca. Dnevnice za službena putovanja u zemlji i inozemstvu jesu naknade za pokriće izdataka prehrane, pića i prijevoza u mjestu u koje je radnik upućen na službeno putovanje, a isto je propisano i odredbom čl. 5. st. 8. Pravilnika o porezu na dohodak (Narodne novine 1/17) odnosno odredbom čl. 8. st. 7. Pravilnika o porezu na dohodak (Narodne novine 10/17). Tužitelj je naveo da tijekom obavljanja poslova kod tuženika temeljem naloga tuženika vrši prijevoz pacijenata u mjesta udaljenija od 30 kilometara i da na tom putu provede više od 8 sati, a manje od 12 sati, u kojem slučaju ostvaruje pravo na iznos pola dnevnice, dok u slučaju kada na putu provede više od 12 sati, ima pravo na punu dnevnicu. Međutim, unatoč postojanju naloga izdanih i ovjerenih od strane tuženika te putnih radnih listova iz kojih je nesumnjivo vidljivo kako odredište tako i vrijeme trajanja puta, a koja sva dokumentacija je u posjedu tuženika, tuženik ne poštuje obvezu obračuna i isplate dnevnice i na taj način mu uskraćuje prava koja mu pripadaju temeljem relevantnih pravnih normi. Slijedom navedenoga, sindikalni povjerenik Sindikata hitne medicine, gospodin V. B., uputio je tuženiku dopis u kojem je ukazao na obvezu poštivanja odredbi TKU-a u svezi dnevnica i to u odnosu na sve vozače koji ispunjavaju propisane uvjete za ostvarenje dnevnica, na koji dopis je tuženik  odgovorio na način koji ukazuje da ne razumije institut dnevnice, te je istu obrazložio isplatom prekovremenih sati, što je u suprotnosti sa relevantnim zakonskim odredbama. Obzirom na takav odgovor tuženika, sindikalni povjerenik sindikata hitne medicine, obratio se NHS-u RU O., iz kojeg ureda je dana 31. ožujka 2016., ponovljen zahtjev tuženiku u kojem je istome pojašnjen institut dnevnica, te je pozvan na ispunjenje obveza. Na taj zahtjev tuženik je dana 22. travnja 2016., dostavio odgovor u kojem je naveo da je taj zahtjev uputio Ministarstvu radi davanja mišljenja i eventualnih naputaka u svezi istoga, a kako ga do dana 19. rujna 2016., tuženik više nije obavještavao o bilo kakvoj novoj radnji u svezi navedenog, kao niti o naputku Ministarstva zdravlja, to je tuženiku uputio i opomenu na koju se isti nije očitovao. Napose je tužitelj naveo da obzirom da je sva potrebna dokumentacija za obračun pripadajućih dnevnica u posjedu tuženika, da nije u mogućnosti točno utvrditi iznos koji mu tuženik duguje na ime dnevnica, ali smatra da se radi o iznosu oko 10.000,00 kn, kao i da je neophodno izvršiti financijsko-knjigovodstveno vještačenje dokumentacije tuženika u svrhu utvrđenja visine tužbenog zahtjeva.   

 

Slijedom navedenog tužitelj je predložio da sud nakon provedenog dokaznog postupka donese presudu kojom će se naložiti tuženiku da mu na ime dnevnica počevši od 1. prosinca 2013., pa nadalje, isplati iznose čija će se točna visina utvrditi provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, kao i da mu naknadi prouzročeni parnični trošak.

 

              U odgovoru na tužbu tuženik je učinio nespornim da je tužitelj kod njega u radnom odnosu na neodređeno vrijeme na radnom mjestu vozača sanitetskog prijevoza.

Naveo je da je tužiteljev posao, voziti i to raditi svaki dan, sukladno rasporedu u Službi sanitetskog prijevoza, te da je vožnja pacijenata njegov posao, a službeni automobil je tužiteljevo radno mjesto, što nije izuzetak, već pravilo. Tuženik se pozvao na Zaključak br. 277 Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, navodeći da je isti imao pravnu snagu Kolektivnog ugovora i da ga je primjenjivao na vozače sanitetskog prijevoza, a koji je određivao: "Vozači sanitetskog prijevoza koji na radu provedu više od 8 sati imaju pravo na plaćeni prekovremeni rad iznad 8 sati, jer je vožnja upravo njihov posao. Pravo na dnevnicu imali bi tek nakon 16 sati puta, jer im je prvih 8 sati redoviti rad koji se ne može uračunavati u vrijeme za dnevnicu. Stoga se vrijeme puta na temelju kojeg bi dobivali dnevnicu počinje računati nakon 8 sati rada, pa bi na pola dnevnice imali pravo nakon ukupno 16 sati puta, a punu dnevnicu nakon 20 sati puta, što se očito u praksi neće dešavati, osim u slučaju nepredviđenih poteškoća (kvar i sl.)."

Tuženik je naveo da je dana 6. travnja 2016., uputio dopis Ministarstvu radi davanja mišljenja i eventualnih naputaka u svezi zahtjeva tužitelja od 31. ožujka 2016., ali da odgovor, odnosno naputak vezano uz navedeno nije dobio. Nadalje se pozvao na odredbu čl. 13. st. 3. Pravilnika o porezu na dohodak (Narodne novine br. 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 9/09 - ispravak, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13, 157/14 i 137/15) kojom je određeno da se dnevnice za službena putovanja u zemlji i inozemstvu isplaćuju za putovanja iz mjesta u kojemu je mjesto rada ili iz mjesta prebivališta/uobičajenog boravišta radnika koji se upućuje na službeno putovanje u drugo mjesto (osim u mjesto u kojemu ima prebivalište ili uobičajeno boravište), a udaljenosti najmanje 30 kilometara, radi obavljanja u nalogu za službeno putovanje određenih poslova njegova radnog mjesta, a u svezi s djelatnosti poslodavca, kao i da su dnevnice za službena putovanja u zemlji i inozemstvu naknade za pokriće izdataka prehrane, pića i prijevoza u mjestu u koje je radnik upućen na službeno putovanje, vezano uz čega je napose istakao da vozači sanitetskog prijevoza tijekom prijevoza pacijenata za Z. ili O., ne obavljaju "određene poslove svoga radnog mjesta", već rade ono za što su primljeni u radni odnos, dakle voze. Istakao je i prigovor zastare potraživanja.

 

              Tuženik je predložio da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cijelosti.

              U podnesku od 20. veljače 2019., tužitelj je istakao da vozači nisu isključeni od prava na dnevnice, zatim da se tuženik pogrešno poziva na Zaključak Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja br…, koji se u ovoj pravnoj stvari ne može primijeniti budući se radi o Zaključku iz 2007., dok njegova tražbina datira od prosinca 2013. pa nadalje. Istakao je da se u slučaju postojanja više različitih tumačenja vezano za isto pitanje, primjenjuje novije tumačenje pozivajući se pri tome na tumačenje br.… čl. 64. Temeljnog kolektivnog ugovora. U odnosu na prigovor zastare, istakao je da je isti neosnovan budući da na temelju odredbe čl. 139. Zakona o radu, potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina, a kako tužbom potražuje neisplaćene dnevnice počevši od 1. prosinca 2013. sa dospijećem za isplatu u siječnju 2014., evidentno je da u vrijeme podnošenja tužbe zastarni rok od pet godina nije nastupio.

 

              Nakon provedenog financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo mr.sc. F. T., dipl. oec., tužitelj je u podnesku od 12. listopada 2020., specificirao tužbeni zahtjev. Predložio je donošenje presude kojom će se naložiti tuženiku da mu na ime dnevnica počevši od 1. prosinca 2013. do 16. siječnja 2019., isplati ukupan iznos od 26.215,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini utuženi iznos kako je pobliže navedeno u tome podnesku, te u izreci ove presude.

 

              Na ročištu održanom dana 28. siječnja 2021., punomoćnica tuženika je navela da u konkretnom slučaju niti za jedan prijevoz pacijenata koji je tužitelj obavio, što je njegov redovan posao, nije dobio nalog za službeni put. Putni radni list za putničko motorno vozilo je Zakonom o prijevozu u cestovnom prometu, propisan kao obavezna isprava koju mora imati svako službeno vozilo koje vrši prijevoz, u konkretnom slučaju prijevoz pacijenata temeljem naloga za sanitetski prijevoz, te je nabrojala što sve treba sadržavati putni radni list, kao i razlike u odnosu na putni nalog za službeno putovanje koje prati radnika kada se upućuje na put od strane ovlaštene osobe koji mora imati likvidaciju obračuna i izvješće sa puta, a u konkretnom slučaju na putnom radnom listu toga nema. Navela je i da nalog za sanitetski prijevoz izdaju liječnici primarne zdravstvene zaštite i bolnica, što je propisano Pravilnikom o sanitetskom prijevozu.

 

Punomoćnik tužitelja je uzvratio da se pravo tužitelja na isplatu dnevnica ne temelji na odredbama Pravilnika o porezu na dohodak koji propisuje slučajeve i iznose koje poslodavac ne može neoporezivo isplatiti radniku, između ostaloga i u slučaju obavljanja službenog puta.

Naveo je da pravo tužitelja na isplatu dnevnica proizlazi iz odredbi Temeljnog kolektivnog ugovora za javne službe i Zaključka povjerenstva za tumačenje istoga br. …, u kojemu je dan odgovor da vozač sanitetskog prijevoza ima pravo na pola dnevnice u slučaju da putovanje traje više od 8 sati, a manje od 12 sati, odnosno na punu dnevnicu ukoliko putovanje traje više od 12 sati, pri čemu se pozvao i na presudu Županijskog suda u Rijeci kojom je odlučeno u predmetu koji se vodio u identičnom sporu kod ovoga suda pod brojem Pr-234/16. (Gž R-573/2018-3 od 8. srpnja 2020.)      

 

U podnesku od 28. siječnja 2021., punomoćnica tuženika je navela da je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao svoje redovne poslove i radne zadatke vozača sanitetskog prijevoza na temelju naloga za sanitetski prijevoz i putnog radnog lista vozila, te da mu tuženik nikada nije izdao pisani nalog za službeni put, pri čemu  je citirala odredbu čl. 8. Pravilnika o porezu na dohodak (Narodne novine 10/17, 128/17, 106/18, 1/19, 80/19, 1/20, 74/20) koja propisuje koje podatke treba sadržavati putni nalog za službeni put i koje se isprave prilažu uz putni nalog, te je navela da je prije stupanja na snagu toga Pravilnika isto bilo propisano odredbom čl. 14. Pravilnika o porezu na dohodak (Narodne novine 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 9/09 - ispravak 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 9/09, 137/15). Pozvala se i na odredbu čl. 63. st. 7. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (Narodne novine 128/17). 

 

U postupku su provedeni dokazi uvidom u priloženi spis br. Pr-235/2016, sa iskazima tužitelja i zakonskog zastupnika tuženika M. Š., ugovor o radu sklopljen između stranaka dana 9. kolovoza 2012., izvod iz Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (Narodne novine 141/12), Dodatak I i Dodatak II navedenom TKU, izvod iz Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (Narodne novine 24/17), preslike putnih radnih listova za tužitelja, zahtjev za isplatu dnevnica od 31. ožujka 2016., odgovor na zahtjev od 22. travnja 2016., zahtjev za očitovanjem, Tumačenje… TKU, nalaz, mišljenje i očitovanje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo mr. sc. F. T., dipl. oec.

 

              Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje ZPP), utvrđeno je da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

 

Tuženik je odbijen sa prijedlogom da se u ovome postupku kao svjedok sasluša voditelj sanitetskog prijevoza kod tuženika, obzirom da je taj dokazni prijedlog iznesen protivno odredbi čl. 299. ZPP-a, nakon zaključenja prethodnog postupka, iako ga je tuženik mogao predložiti ranije prije zaključenja prethodnog postupka.

 

U ovoj pravnoj stvari nesporno je utvrđeno:

- da je tužitelj u radnom odnosu kod tuženika temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 9. kolovoza 2012., sa početkom rada od 13. kolovoza 2012., na radnom mjestu vozača sanitetskog prijevoza,

 

- da su se sukladno odredbi čl. 4. ugovora o radu, ugovorne strane sporazumjele da će tužitelj poslove svoga radnog mjesta obavljati u jedinici sanitetskog prijevoza sa mjestom rada u N. G., odnosno po potrebi službe i ukazanog rasporeda u službi na cjelokupnom području koje svojom djelatnošću pokriva D. z. N. G., što sve proizlazi iz ugovora o radu sklopljenog između parničnih stranaka dana 19. kolovoza 2012. (str. spisa 4-5),

 

- da je tužitelj po nalogu poslodavca ovdje tuženika u utuženom razdoblju radi obavljanja poslova svoga radnog mjesta u svezi sa djelatnošću poslodavca upućivan, te da je putovao u druga mjesta u zemlji, udaljenija više od 30 km od mjesta rada, pri čemu nije imao plaćen smještaj, tj. spavanje i prehranu koja putovanja su nekada trajala više od 12 sati, a nekada više od 8 sati, a manje od 12 sati, što proizlazi iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka, a navedene činjenice niti tuženik ne osporava, te   

 

-  da tuženik tužitelju za ta putovanja u utuženom razdoblju od 1. prosinca 2013. do 16. siječnja 2019., nije izdavao naloge za službeno putovanje, niti isplaćivao dnevnice, što tuženik također ne osporava.                

             

Sporna je osnovanost prigovora zastare utuženog potraživanja, te osnovanost tužbenog zahtjeva.

              Odredbom čl. 139. Zakona o radu (Narodne novine 93/14, 127/17) koji je stupio na snagu dana 7. kolovoza 2014., propisano je da potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina, za razliku od ranije važećeg Zakona o radu (Narodne novine 149/09, 61/11, 82/11, 73/13) kojim je bio propisan zastarni rok od tri godine. U prijelaznim odredbama citiranog Zakona (Narodne novine 93/14, 127/17) određeno je da se to produljenje odnosi samo na tražbine koje će nastati nakon stupanja na snagu novog Zakona o radu, odnosno novi rok zastare od pet godina odnosi se na potraživanja radnika koja su dospjela na naplatu nakon stupanja na snagu novog Zakona o radu, ali i na potraživanja koja su dospjela prije njegovog stupanja na snagu uz uvjet da do 7. kolovoza 2014., nisu pala u zastaru prema starom zakonu.

 

              Tužitelj je predmetnu tužbu podnio dana 16. siječnja 2019., a prva utužena neisplaćena dnevnica dospjela je na naplatu dana 20. siječnja 2014., a ostale, kasnije, pa uvažavajući naprijed navedeno potraživanje tužitelja nije u zastari, dakle neosnovan je prigovor tuženika o zastari utuženog potraživanja.

 

              Tužitelj i zakonski zastupnik tuženika saslušani su u predmetu koji se vodio kod Općinskog suda u Slavonskom Brodu pod br. Pr-235/2016, u kojem je tužitelj povukao tužbu. Sukladno suglasnom prijedlogu parničnih stranaka iskazi tužitelja i zakonskog zastupnika tuženika uzeti su u obzir u ovoj parnici.

 

              Tužitelj M. Ć. je iskazao da je ugovorom o radu od 9. kolovoza 2012., zasnovao radni odnos kod tuženika, te da je dana 13. kolovoza 2012., započeo sa radom na radnom mjestu vozača sanitetskog prijevoza u jedinici sanitetskog prijevoza koji posao je obavljao i izvan područja N. G., npr. u Z., V., O. i dr., a kojim prilikama je ostajao na radu duže od 8 sati. Od sindikalnog povjerenika V. B. saznao je da pojedini domovi zdravlja vozačima sanitetskog prijevoza obračunavaju dnevnice, slijedom čega je podnio zahtjev za isplatu dnevnica koje mu njegov poslodavac, ovdje tuženik ne isplaćuje.      

 

              Zakonski zastupnik tuženika M. Š. je iskazao da tužitelj i drugi vozači sanitetskog prijevoza obavljaju svoje poslove na način kako je ugovoreno i sistematizacijom određeno. Iskazao je i da su tužitelju u utuženom razdoblju obračunati i isplaćeni prekovremeni sati rada, pa smatra da tužitelj nije "oštećen" u plaći za izvršeni rad, kao i da je tuženik pravilno obračunao ostvarene sate rada vozačima sanitetskog prijevoza.

Na posebno pitanje je iskazao da je tužitelj prije pokretanja parničnog postupka podnio zahtjev za isplatu dnevnica, na što je tuženik reagirao na način što je Ministarstvu uputio dopis na koji nije dobio očitovanje.

 

Ovaj sud je poklonio vjeru iskazu tužitelja jer je iskazivao logično, uvjerljivo, te sukladno materijalnim dokazima koji priliježu spisu. Dio iskaza zakonskog zastupnika tuženika M. Š. u kojem je iznio osobno mišljenje vezano za isplatu dnevnica vozačima sanitetskog prijevoza, uspoređujući dnevnice sa plaćom za prekovremene sate rada, sud nije uzeo u obzir kao točan, jer dnevnice i plaća za prekovremene sate rada nisu iste kategorije.    

 

Uvidom u izvod iz Sistematizacije radnih mjesta kod tuženika (spis Pr-235/2016, str. 12), utvrđeno je da su osobe zaposlene na radnom mjestu vozača dužne obavljati prijevoz pacijenata vozilima sanitetskog prijevoza. 

 

Iz ugovora o radu sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 9. kolovoza 2012., utvrđeno je da prema čl. 11., radnik ima pravo na obračun i isplatu plaće prema Zakonu o plaćama u javnim službama, Temeljnom kolektivnom ugovoru za službenike i namještenike u javnim službama i Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, u skladu sa vremenom provedenim na radu, te Uredbom Vlade RH o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti u javnim službama, odnosno odlukama Ministarstva i zavoda.

 

Dakle, tuženik je kao javna ustanova u odnosu na svoje radnike obvezan primjenjivati osim Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja i Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama. 

 

Odredbom čl. 64. st. 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (Narodne novine 141/12 - dalje TKU), propisano je da kada je zaposlenik upućen na službeno putovanje u zemlji da mu pripada puna naknada troškova prijevoza, dnevnica i naknada punog iznosa troškova smještaja, sukladno Uredbi Vlade Republike Hrvatske. Stavkom 2. istoga članka je propisano da dnevnica iznosi 170,00 kuna po danu, a stavkom 3., da zaposlenik ima pravo na punu dnevnicu ako putovanje traje više od 12 sati, a pola dnevnice ako putovanje traje više od 8, a manje od 12 sati. Ako zaposlenik ima plaćen smještaj tj. spavanje i prehranu, pripada mu 30% od dnevnice kako je propisano odredbom stavka 4. istoga članka.    

 

Odredbom čl. 3. Dodatka I Temeljnom kolektivnom ugovoru za službenike i namještenike u javnim službama (Narodne novine 141/12), propisano je da će visina dnevnice za službena putovanja u Republici Hrvatskoj iz članka 64. stavka 2. TKU-a, iznositi 150,00 kuna u 2012. i 2013. godini.

 

Odredbom čl. 3. Dodatka II Temeljnom kolektivnom ugovoru za službenike i namještenike u javnim službama (Narodne novine 150/13, 153/13 - ispravak) propisano je da će visina dnevnice za službena putovanja u Republici Hrvatskoj iz članka 64. stavka 2. TKU-a, iznositi 150,00 kuna.

 

Odredbom čl. 63. st. 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (Narodne novine 24/17 - dalje TKU), koji se primjenjuje od dana potpisa, tj. od 9. ožujka 2017., propisano je da kada je zaposlenik upućen na službeno putovanje u zemlji da mu pripada puna naknada troškova prijevoza, dnevnica i naknada punog iznosa troškova smještaja, sukladno Uredbi Vlade Republike Hrvatske. Stavkom 2. istoga članka je propisano da dnevnica iznosi 170,00 kuna po danu, a stavkom 3., da zaposlenik ima pravo na punu dnevnicu ako putovanje traje više od 12 sati, a pola dnevnice ako putovanje traje više od 8, a manje od 12 sati. Ako zaposlenik ima plaćen smještaj tj. spavanje i prehranu, pripada mu 30% od dnevnice kako je propisano odredbom stavka 4. istoga članka.

 

Dakle, odredbama čl. 63. st. 1., 2., 3. i 4. TKU-a (Narodne novine 24/17), propisano je identično kao i odredbama čl. 64. st. 1., 2., 3. i 4. TKU-a (Narodne novine 141/12).

 

Odredbe čl. 63. st. 1., 2. i 3. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (Narodne novine 128/17 - dalje TKU), koji se primjenjuje od  1. prosinca 2017., identične su  odredbama čl. 64. st. 1., 2. i 3. TKU-a (Narodne novine 141/12 i 24/17). Stavkom 4. članka 63. TKU-a (Narodne novine 128/17), propisano je da ako je na službenom putu na teret poslodavca zaposleniku osiguran jedan obrok (ručak ili večera), iznos dnevnice se umanjuje za 30%, odnosno za 60%, ako su osigurana dva obroka (ručak i večera). 

 

              Člankom 13. st. 2. toč. 13. Pravilnika o porezu na dohodak (Narodne novine 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 9/09 - ispravak, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13, 157/14, 137/15) određeno je da se u skladu sa odredbom članka 10. točke 9. Zakona o porezu na dohodak, oporezivim primicima po osnovi nesamostalnog rada ne smatraju iznosi što ih poslodavci isplaćuju svojim radnicima i to dnevnice u zemlji do 170,00 kuna za službeno putovanje koje traje više od 12 sati. Za službena putovanja u zemlji koja traju više od 8, a manje od 12 sati, neoporezivi dio dnevnica iznosi 85,00 kuna.

 

              Člankom 13. st. 3. istoga Pravilnika, određeno je da se dnevnice za službena putovanja u zemlji i inozemstvu isplaćuju za putovanja iz mjesta u kojemu je mjesto rada ili iz mjesta prebivališta/uobičajenog boravišta radnika koji se upućuje na službeno putovanje u drugo mjesto (osim u mjesto u kojemu ima prebivalište ili uobičajeno boravište), a udaljenosti najmanje 30 kilometara, radi obavljanja u nalogu za službeno putovanje određenih poslova njegova radnog mjesta, a u svezi s djelatnosti poslodavca. Dnevnice za službena putovanja u zemlji i inozemstvu jesu naknade za pokriće izdataka prehrane, pića i prijevoza u mjestu u koje je radnik upućen na službeno putovanje.

 

Člankom 5. st. 2. toč. 19. i 20. Pravilnika o porezu na dohodak (Narodne novine  1/17) koji je stupio na snagu 3. siječnja 2017., određeno je da se u skladu s odredbama članka 9. stavka 1. točke 9. Zakona o porezu na dohodak, oporezivim primicima po osnovi nesamostalnog rada ne smatraju iznosi što ih poslodavac ili isplatitelj plaće isplaćuje svojim radnicima, i to dnevnice za službeno putovanje u tuzemstvu koje traje više od 12 sati dnevno do 170,00 kuna, te dnevnice za službeno putovanje u tuzemstvu koje traje više od 8 sati, a manje od 12 sati dnevno, do 85,00 kuna.

 

              Člankom 5. st. 8. istoga Pravilnika, određeno je da se službenim putovanjem u smislu Zakona o porezu na dohodak i toga Pravilnika, smatra putovanje do 30 dana neprekidno i to iz mjesta u kojem je mjesto rada ili iz mjesta prebivališta/uobičajenog boravišta radnika koji se upućuje na službeno putovanje u drugo mjesto (osim u mjesto u kojemu ima prebivalište ili uobičajeno boravište), a udaljenosti najmanje 30 kilometara, radi obavljanja u nalogu za službeno putovanje određenih poslova njegova radnog mjesta, a u svezi s djelatnosti poslodavca. Stavkom 10. istoga članka, propisano da su dnevnice za službena putovanja u zemlji i inozemstvu naknade za pokriće izdataka prehrane, pića i prijevoza u mjestu u koje je radnik upućen na službeno putovanje.

 

              Pravilnik o porezu na dohodak (Narodne novine 10/17), stupio je na snagu 4. veljače 2017., a danom stupanja na snagu istoga prestao je važiti Pravilnik o porezu na dohodak (Narodne novine 1/17). Novim Pravilnikom odredbama čl. 7. st. 2. toč. 19. i 20., propisano je identično kao i odredbama čl. 5. st. 2. toč. 19. i 20. ranije važećeg Pravilnika (Narodne novine 1/17). Stavkom 8. čl. 7. Pravilnika (Narodne novine 10/17), propisano je da se službenim putovanjem u tuzemstvu, u smislu Zakona o porezu na dohodak i toga Pravilnika, smatra putovanje do 30 dana neprekidno, radi obavljanja u nalogu za službeno putovanje određenih poslova njegova radnog mjesta, a u svezi s djelatnosti poslodavca. Stavak 10. istoga članka, sadrži identičnu definiciju dnevnice kao i čl. 5. st. 10. ranije važećeg Pravilnika, s time da je dodano: i to iz mjesta u kojem je mjesto rada ili iz mjesta prebivališta/uobičajenog boravišta radnika koji se upućuje na službeno putovanje u drugo mjesto (osim u mjesto u kojemu ima prebivalište ili uobičajeno boravište), a udaljenosti najmanje 30 kilometara.  

 

              Na temelju odredbe čl. 20. st. 5. TKU-a (Narodne novine 141/12), te odredbe čl. 19. st. 5. TKU-a (Narodne novine 24/17), tumačenja Povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora i dostavljaju se podnositelju upita, svim potpisnicima Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama i objavljuju na web-stranicama Vlade Republike Hrvatske, a na temelju odredbe čl. 19. st. 6. TKU-a (Narodne novine 128/17), tumačenja Povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora, te se dostavljaju podnositelju upita pisanim putem i objavljuju na web-stranicama Ministarstva.

 

Slijedom navedenoga, u ovoj pravnoj stvari ne može se primijeniti Zaključak br.… Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnike zdravstva i zdravstvenog osiguranja sa 32. sjednice održane 21. veljače 2007., na koje se tuženik neosnovano poziva u odgovoru na tužbu, jer se radi o Zaključku iz 2007. godine, a predmetna tražbina tužitelja nastala je naknadno, točnije počevši od 1. prosinca 2013. godine.   

 

Naime, u slučaju postojanja više različitih tumačenja na istovjetno pitanje, primjenjuje se novije tumačenje (Tumačenje 174/2015).

 

Novije tumačenje koje se ima primijeniti na konkretan slučaj u ovoj pravnoj stvari, a objavljeno je na web-stranici Ministarstva,…, DNEVNICA - članak 64. Temeljnog kolektivnog ugovora, a koje je dano na upit: "Ima li pravo na dnevnicu vozač sanitetskog prijevoza koji više od 12 sati provede na putu izvan svoje županije ?", glasi: "Sukladno uglavku članka 64. st. 3. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama radnik ima pravo na punu dnevnicu ako putovanje traje više od 12 sati, a pola dnevnice ako putovanje traje više od 8 sati, a manje od 12 sati. Prema tome i vozač sanitetskog prijevoza koji više od 12 sati provede na putu izvan svoje županije ima pravo na dnevnicu pod istim uvjetima."

 

Prema mišljenju ovoga suda, tužitelj koji je zaposlen kod tuženika kao vozač sanitetskog prijevoza na kojem radnom mjestu je radio i u utuženom razdoblju, ima pravo na isplatu dnevnica sukladno naprijed citiranim odredbama TKU-a i citiranom tumačenju, bez obzira na činjenicu što mu poslodavac nije izdavao pisane putne naloge, odnosno naloge za službena putovanja.  

 

Odredbom čl. 131. st. 1. Zakona o radu (Narodne novine 149/09, 61/11, 82/11, 73/13), propisano je da je u slučaju spora iz radnog odnosa, teret dokazivanja na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor, ako tim ili drugim zakonom nije drukčije određeno, a isto je propisano i odredbom čl. 135. st. 1. Zakona o radu (Narodne novine 93/14, 127/17).

 

Na temelju odredbe čl. 219. st. 1. ZPP-a, u svezi sa odredbom čl. 7. st. 1. ZPP-a, svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

 

Na temelju odredbe čl. 5. st. 1. i 2. Zakona o radu (Narodne novine 149/09, 61/11, 82/11, 73/13), odnosno odredbe čl. 7. st. 1. i 2. Zakona o radu (Narodne novine 93/14, 127/17), poslodavac je obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao. Poslodavac ima pravo pobliže odrediti mjesto i način obavljanja rada.

 

              Treba napomenuti i da je odnos između poslodavca i radnika ugovorni odnos, slijedom čega se opća načela obveznog prava kao što su načelo slobode uređivanja obveznih odnosa iz čl. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 - dalje ZOO),

te dužnost ispunjenja obveze iz čl. 9. ZOO-a, primjenjuju i na ugovor o radu. Pravilo sadržano u odredbi čl. 336. st. 1. ZOO-a, da ugovor stvara prava i obveze za ugovorne strane, može se uz uvjete iz čl. 5., odnosno čl. 7. Zakona o radu, primijeniti i na ugovor o radu. (presuda VSRH Revr 225/07-2 od 25. travnja 2007.)

 

U konkretnom slučaju odredbom čl. 4. ugovora o radu sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 9. kolovoza 2012., tuženik je kao poslodavac odredio tužitelju mjesto rada, ne samo u svome sjedištu u N. G., već i na cjelokupnom području koje svojom djelatnošću pokriva, slijedom čega je tužitelja upućivao na putovanja radi obavljanja poslova njegovog radnog mjesta vezano uz svoju djelatnost u drugo mjesto udaljenosti više od 30 km od mjesta tužiteljevog rada koja putovanja su trajala ponekad više od 12 sati dnevno, a ponekad više od 8 sati, a manje od 12 sati dnevno, pri čemu je tužitelj nesporno imao troškove prehrane i pića.     

 

Dnevnice za službena putovanja u zemlji i inozemstvu, kako je već naprijed obrazloženo, pokrivaju troškove prehrane, pića i prijevoza u mjestu u koje je radnik upućen na službeno putovanje koje je udaljenosti najmanje 30 kilometara od njegovog mjesta rada, te ih  je poslodavac dužan isplatiti svojim radnicima. Puna dnevnica se obračunava i isplaćuje radniku ako je put trajao duže od 12 sati, a pola dnevnice ako je put trajao više od 8 sati, a manje od 12 sati.

 

Dakle, tužitelj je u ovome postupku dokazao da je u utuženom razdoblju kao radnik tuženika sukladno nalogu tuženika kao svoga poslodavca, vršio prijevoz pacijenata u tuzemstvu u mjesta udaljenija više od 30 km od svoga mjesta rada, koja su nekada trajala više od 12 sati, a nekada više od 8 sati, a manje od 12 sati, pri čemu je obavljao poslove svoga radnog mjesta, a u svezi sa djelatnošću poslodavca, nije imao plaćen smještaj, ali je imao troškove prehrane i pića. Nesporno je u postupku utvrđeno da mu tuženik nije isplaćivao dnevnice, što tuženik niti ne spori, a navedena činjenica proizlazi i iz financijskog vještačenja. 

 

Tuženik tužitelju pri tome nije izdavao naloge za službena putovanja odnosno putne naloge, već je prilikom odlaska na putovanje tužitelj dobivao putni radni list za putničko motorno vozilo i nalog za sanitetski prijevoz. Dio obveznih podataka razvidnih iz obrasca putnog radnog lista, a radi se o podacima koji se odnose na registraciju vozila, datum vožnje, vrijeme polaska i povratka u sjedište poslodavca, prijeđenu kilometražu, identičan je podacima iz naloga za službeno putovanje koje je tuženik propustio prije odlaska na put izdati tužitelju. Iz naloga za sanitetski prijevoz razvidni su podaci o pacijentu kojega prevozi vozač sanitetskog prijevoza, kao i podaci o vozaču. Putni radni listovi na temelju kojih je financijski vještak mr. sc. F. T., dipl. oec., sačinio izračun neisplaćenih dnevnica i na temelju kojih je tužitelj upućivan na službeni put od strane tuženika kao svoga poslodavca, mogu se prema mišljenju ovoga suda smatrati vjerodostojnim dokazom o upućivanju tužitelja na službeno putovanje i visini neisplaćenih mu dnevnica uvažavajući pri tome činjenicu da tuženik uopće niti ne osporava da je tužitelj putovao u mjesta naznačena u putnim radnim listovima, niti točnost podataka na temelju kojih je vještak uvidom u putne radne listove izračunao iznose neisplaćenih dnevnica tužitelju.  

Činjenica što tuženik kao poslodavac tužitelja nije postupao sukladno odredbi čl. 8. Pravilnika o porezu na dohodak (Narodne novine  1/17, 10/17, 128/17, 106/18, 1/19, 80/19, 1/20, 74/20), odnosno ranije sukladno odredbi čl. 14. Pravilnika o porezu na dohodak (Narodne novine 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 9/09 - ispravak, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13, 157/1, 137/15), te odredbi čl. 63. st. 7. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (Narodne novine 128/17), na koje odredbe se poziva tuženik u podnesku od 11. siječnja 2021. (str. spisa 96-97) smatrajući iste razlogom zbog kojih tužitelju prema njegovom mišljenju ne pripada pravo na isplatu dnevnica obzirom da tužitelju prije odlaska na put nije izdavao naloge za službena putovanja, već je putovanje tužitelja popratio samo putnim radnim listovima za službeno vozilo i nalozima za sanitetski prijevoz, ne može ići na štetu tužitelja.

 

To posebno iz razloga što se pravo tužitelja na isplatu dnevnica ne temelji na odredbama Pravilnika o porezu na dohodak, jer pravo na isplatu dnevnica ne reguliraju porezni propisi koji reguliraju samo činjenicu da li je sam iznos i način isplate oporeziv ili nije oporeziv.

 

Porezni propisi ne reguliraju činjenicu da li radnik ima ili nema pravo na dnevnicu, već to pravo ovisi o ugovoru o radu, pravilniku o radu, odnosno u konkretnom slučaju o kolektivnom ugovoru, posebno tumačenju 3/2014, članka 64. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama koje ima pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora.            

 

Na putovanja tužitelj nije išao svojevoljno, nego radi obavljanja poslova svoga radnog mjesta u svezi sa djelatnošću poslodavca. Na putovanja ga je uputio njegov poslodavac pri čemu se tužitelj koristio službenim vozilom uz odobrenje, znanje i volju poslodavca, što dokazuju putni radni listovi za putničko motorno vozilo i nalozi za sanitetski prijevoz. Propust tuženika kao poslodavca tužitelja kojemu prije odlaska na put nije izdavao putne naloge za službena putovanja, ne može ići na štetu tužitelja kao radnika, slijedom čega tužitelj od tuženika osnovano potražuje neisplaćene dnevnice.    

 

Napominje se da je u predmetu koji se vodio kod ovoga suda pod br. 7. Pr-234/16, u pravnoj stvari tužitelja L. M. protiv tuženika D. z. Dr. A. Š. N. G., u identičnom sporu vezanom za isplatu dnevnica, Županijski sud u Rijeci presudom poslovni broj Gž R-573/2018-3 od 8. srpnja 2020., potvrdio presudu ovoga suda br. 7. Pr-234/16-31 od 2. studenog 2018., kojom je tuženiku naloženo da tužitelju isplati neisplaćene dnevnice bez obzira što niti u toj pravnoj stvari tuženik tužitelju koji je također bio zaposlen na radnom mjestu vozača sanitetskog prijevoza, nije izdavao naloge za službena putovanja. 

 

              Visina neisplaćenih dnevnica za utuženo razdoblje utvrđena je financijskim vještačenjem. 

 

              Stalni sudski vještak za financije i računovodstvo mr.sc. F. T., dipl.oec. je u nalazu i mišljenju od 11. rujna 2020., naveo da je vještačenje sačinio uvidom u putne radne listove za putničko motorno vozilo po vozaču M. Ć., koju dokumentaciju je zaprimio od punomoćnice tuženika, uz naznaku da mu tuženik nije predao na uvid putne radne listove za prosinac 2013. i siječanj 2019., pa je stoga izračun za te mjesece sačinio na način da je za prosinac 2013., uzeo u obzir prosjek slijedeća tri mjeseca (siječanj, veljača i ožujak 2014.), te dobio iznos od 475,00 kn, a za siječanj 2019., kao relevantan podatak uzeo je podatak za prosinac 2018., te isti pomnožio sa 16/31, te dobio iznos od 395,00 kn. 

Naveo je i da je osim zaprimljene dokumentacije koristio i slijedeće: - Temeljne kolektivne ugovore za službenike i namještenike u javnim službama (Narodne novine 141/12, 24/17 i 128/17), - Dodatak I (Narodne novine 141/12) i Dodatak II (Narodne novine 150/13, 153/13) Kolektivnom ugovoru, - Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Narodne novine 143/13, 96/15), te - Pravilnik o porezu na dohodak (Narodne novine 95/05, 10/17).

 

              Vještak je sačinio tabelarni prikaz izvršenih putovanja i trajanje istih, te visine dnevnica, prikazao je visinu neisplaćenih dnevnica za svaki mjesec posebno sa oznakom dana dospjelosti (tabela str. spisa 79-80), te je zaključio da u razdoblju od 1. prosinca 2013. do dana podnošenja tužbe, tj. 16. siječnja 2019., tuženik tužitelju nije isplatio dnevnice za službena putovanja u ukupnom iznosu od 26.215,00 kn.  

 

Ovaj sud je u cijelosti poklonio vjeru nalazu, mišljenju i očitovanju financijskog vještaka smatrajući iste stručnim, obrazloženim, te danim u skladu sa pravilima znanosti i vještine, a ističe se da niti tužitelj, niti tuženik nisu imali primjedbi na matematički izračun, odnosno utvrđenu visinu neisplaćenih dnevnica, pa visina utuženog potraživanja nije sporna.   

 

Kako tuženik financijskom vještaku nije omogućio uvid u odgovarajuću dokumentaciju za cijelo utuženo razdoblje, tj. za mjesec prosinac 2013. i siječanj 2019., što ne može ići na štetu tužitelja, izračun neisplaćene dnevnice za te mjesece vještak je ispravno sačinio na način što je  za mjesec prosinac 2013., uzeo u obzir prosjek neisplaćenih dnevnica za slijedeća tri mjeseca (siječanj, veljača i ožujak 2014.), a za siječanj 2019., podatak o neisplaćenoj dnevnici za mjesec prosinac 2018. godine.  Naime, poslodavac je dužan voditi evidenciju o radnicima koji su kod njega zaposleni, a evidencija mora sadržavati sve propisane podatke. U slučaju spora u svezi sa radnim vremenom, teret dokazivanja radnog vremena je na poslodavcu. Obzirom da tuženik nije dostavio tražene podatke za navedene mjesece, ispravan je obračun neisplaćenih dnevnica prema prosjeku, uobzirujući pri tome činjenicu da tuženik ničime nije dokazao da tužitelj u mjesecu prosincu 2013. i siječnju 2019., nije bio upućivan na službena putovanja, kao i da je iz dostavljenih podataka za 2014., 2015., 2016., 2017. i 2018., razvidno da je postojao kontinuitet u upućivanju tužitelja na službena putovanja. (presude i rješenja Županijskog suda u Slavonskom Brodu br. Gž R-110/15-2 od 25. siječnja 2016. i Gž R-113/15-2 od 25. siječnja 2016.)   

 

Slijedom navedenog, valjalo je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti usvojiti, te naložiti tuženiku da tužitelju na ime neisplaćenih dnevnica za razdoblje od 1. prosinca 2013. do 16. siječnja 2019., isplati ukupan iznos od 26.215,00 kn, odnosno mjesečne iznose pobliže navedene u izreci ove presude, koje je tužitelj precizirao sukladno izračunu financijskog vještaka.  

 

Tužitelj na svaki pojedini mjesečni utuženi iznos neisplaćene dnevnice potražuje zakonske zatezne kamate tekuće od 20-og dana u idućem mjesecu za prethodni mjesec, sukladno označenim danima dospjelosti neisplaćenih dnevnica u financijskom vještačenju, pa su mu iste kao osnovane od tada dosuđene, na temelju odredbe čl. 29. st. 1. ZOO-a, kojom je propisano da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice i zatezne kamate.

 

              Visina stope zakonske zatezne kamate određena je na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18).

 

Odluka o parničnom trošku određena je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, u svezi sa odredbom čl. 155. ZPP-a, a odnosi se na trošak tužitelja za provođenje dokaza financijskim vještačenjem u iznosu od 4.500,00 kn, koji trošak je u cijelosti osnovan, te je bio potreban za svrhovito vođenje postupka, pa ga je tužitelju valjalo dosuditi.

 

              Tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi u ovome postupku na temelju odredbe čl. 11. st. 1. toč. 3. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/18).

 

              Uzimajući u obzir naprijed navedeno, odlučeno je kao u izreci.

 

U Novoj Gradiški, 15. ožujak 2021.

 

                                                                                                                         Sutkinja

 

                                                                                                         Mirjana Šebalj Meglajec v.r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 8 dana po primitku prijepisa iste. Žalba se podnosi ovome sudu u pozivom na broj gornji.