Poslovni broj: 9 Kž-211/2021-7

 

Poslovni broj: 9 Kž-211/2021-7

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Rajke Tomerlin-Almer kao predsjednice vijeća te Lidije Vidjak i Siniše Plešea kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Gordane Banušić, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog H. H., zbog kaznenog djela uvrede iz čl. 147. st. 2. Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18 i 126/19 – dalje u tekstu: KZ/11), rješavajući povodom žalbe privatnog tužitelja S. M., izjavljene protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj: K-1560/20 od 17. prosinca 2020., a objavljene 28. prosinca 2020., na javnoj sjednici vijeća održanoj 15. ožujka 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

              Odbija se žalba privatnog tužitelja S. M. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

Pobijanom presudom, na temelju odredbe čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17, 126/19 – dalje u tekstu: ZKP/08), oslobođen je optužbe okrivljeni H. H. zbog kaznenog djela uvrede iz čl. 147. st. 2. KZ/11, činjenično opisano izrekom te presude. Na temelju odredbe čl. 149. st. 3. ZKP/08 privatni tužitelj S. M. dužan je naknaditi troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP/08, te nužne izdatke okrivljenika i nužne izdatke i nagradu njegovog branitelja.

 

Protiv ove presude žalbu je podnio privatni tužitelj putem punomoćnika Č. P., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. U žalbi je predložio da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U žalbi je punomoćnik privatnog tužitelja odvjetnik Č. P. zatražio obavijest o sjednici vijeća, te su privatni tužitelj i njegov punomoćnik

 

pozvani na sjednicu vijeća, kojoj sjednici je pristupio N. L., odvjetnik iz Z., u zamjeni za odvjetnika Č. P. i u cijelosti ostao kod navoda žalbe, dok privatni tužitelj sjednici nije pristupio iako je o istoj uredno obaviješten. 

 

U odgovoru na žalbu privatnog tužitelja, okrivljeni H. H. putem branitelja S. I., odvjetnika iz Z., predložio je da se žalba privatnog tužitelja odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda. Branitelj okrivljenog H. H. zatražio je obavijest o sjednici vijeća, kojoj je pristupio okrivljeni H. H. i njegov branitelj S. I., te su u cijelosti ostali kod navoda odgovora na žalbu.

 

Žalba nije osnovana.

 

Nije u pravu privatni tužitelj kada se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

 

U žalbi se ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, iz razloga jer da se iz pobijane presude ne može zaključiti je li sud okrivljenog H. H. oslobodio optužbe jer smatra da nije imao namjeru uvrijediti privatnog tužitelja ili zato što sud smatra kako u konkretnom slučaju ne postoji društvena potreba da se pravu privatnog tužitelja da prednost pred pravom okrivljenog H. H. ili možda čak sud smatra da nepostojanje namjere kod okrivljenika proizlazi iz nepostojanja društvene potrebe da se pravu privatnog tužitelja na ugled da prednost pred pravom okrivljenog H. H. na slobodu izražavanja. Ističe se i da je uvidom u izreku pobijane presude vidljivo kako u izreci pobijane presude uopće nije opisano bilo kakvo subjektivno obilježje djela, a u obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud navodi da je stava da okrivljeni H. H. inkriminiranu izjavu nije iznio s namjerom da privatnog tužitelja uvrijedi, već je ista iznesena u raspravi od javnog interesa. Iz navedenog privatni tužitelj zaključuje da je izreka pobijane presude proturječna razlozima pobijane presude.

 

Međutim, nije u pravu privatni tužitelj kada ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, jer da je izreka nerazumljiva i proturječna razlozima.

 

Kod kaznenog djela uvrede kriminalizirana je samo namjerna uvreda, pa kada prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude navodi da okrivljeni H. H. inkriminiranu izjavu za privatnog tužitelja nije iznio s namjerom da privatnog tužitelja uvrijedi, time nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, jer time izreka pobijane presude, kada u izreci okrivljenika oslobađa optužbe na temelju odredbe čl. 453. toč. 3. ZKP/08, nije proturječna razlozima pobijane presude.

 

Nadalje, nije u pravu niti privatni tužitelj kada se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

To iz razloga što je prvostupanjski sud činjenično stanje u ovom postupku pravilno utvrdio u odnosu na sve odlučne činjenice kada je utvrdio da nije dokazano da bi okrivljeni H. H. počinio kazneno djelo uvrede iz čl. 147. st. 2. KZ/11 na način i pod uvjetima kako je to navedeno u izreci pobijane presude. Takovo činjenično stanje utvrdio je prvostupanjski sud sa potpunom sigurnošću na temelju savjesne ocjene i analize svih izvedenih dokaza.

 

 

Ispravno prvostupanjski sud zaključuje da je u konkretnom slučaju potrebno razmotriti specifične okolnosti konkretnog slučaja i da je potrebno utvrditi je li inkriminirajuća izjava okrivljenog H. H. izdvojena iz konteksta ili ne, pri čemu valja voditi računa o postojanju prijeke društvene potrebe koja zahtijeva da se pravu privatnog tužitelja na zaštitu njegovog ugleda da prednost pred pravom na slobodu izražavanja i općeg interesa za zaštitu slobode izražavanja kada je riječ o raspravi od javnog interesa.

 

U konkretnom slučaju nije sporno da je okrivljeni H. H. u intervjuu na portalu D. H., odgovarajući na pitanje za privatnog tužitelja rekao "S. je idiot". Isto proizlazi iz dokaza priležećih u spisu, odnosno članka M. je Idiot, a ćirilice kao znaka na okupatorskom nožu neće biti u Vukovaru". Okrivljeni H. H. ne poriče da je navedeno naveo za privatnog tužitelja, međutim da nije imao namjeru vrijeđati privatnog tužitelja, dok je privatni tužitelj u svom iskazu naveo da se osjetio izuzetno uvrijeđen. Naime, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ispravno je prvostupanjski sud utvrdio da su privatni tužitelj i okrivljeni H. H. javne osobe koje su poznate široj hrvatskoj javnosti, da je sporna izjava proizašla iz intervjua u kojem se tražilo političko mišljenje i stav okrivljenog H. H. o političkom mišljenju privatnog tužitelja, a intervju se bavio političkim pitanjem i temom od javnog interesa vezano za političku debatu o provedbi Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i Zakona o uporabi jezika i pisama nacionalnih manjina, koji su predviđali uvođenje srpskog jezika i ćiriličnog pisma u službenu uporabu Grada Vukovara. U konkretnom slučaju, ispravno prvostupanjski sud zaključuje da je bilo potrebno utvrditi da li je ograničenje slobode izražavanja prijeko društveno potrebno i je li ono razmjerno legitimnom cilju, obzirom da sloboda izražavanja predstavlja jedno od temeljnih načela demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak i za ispunjenje svakog pojedinca, pri čemu se pravo na slobodu izražavanja ne odnosi samo na informacije i ideje koje su prihvaćene, nego i na one koje vrijeđaju ili uznemiruju. Jednako tako, ispravno prvostupanjski sud zaključuje da kada se radi o vrijednosnim sudovima razmjernost ograničenja slobode izražavanja može ovisiti o tome postoji li dostatna činjenična osnova koja te sudove podržava, a u suprotnom ti se sudovi mogu smatrati pretjerani, međutim kada je izjava dana u kontekstu političke debate o pitanju od javnog interesa, prihvatljiva su samo najnužnija ograničenja slobode govora, jer je sloboda političke debate bit demokratskog društva pri čemu su granice prihvatljive kritike šire u slučaju kada se radi o političarima, nego kada su u pitanju privatne osobe.

 

Stoga, zbog naprijed navedenog, a i iz razloga navedenog u pobijanoj presudi, ispravno prvostupanjski sud zaključuje kako u konkretnom slučaju nije utvrđeno postojanje prijeke društvene potrebe koja bi zahtijevala da se pravu privatnog tužitelja na zaštitu njegovog ugleda da prednost nad pravom okrivljenog H. H. na slobodu izražavanja i općeg interesa za zaštitu slobode izražavanja, tim više kada je riječ o raspravi od javnog interesa, pri čemu se radi o osobama koje su političari, gdje ta rasprava često može doprijeti u osobnu sferu, a koja je usko vezana i s političkim djelovanjem političara i slobodom iznošenja misli.

 

U konkretnom slučaju, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da okrivljeni H. H. inkriminiranu izjavu, koju je nesporno iznio za privatnog tužitelja, nije iznio s namjerom da privatnog tužitelja uvrijedi, već je ista iznesena u raspravi od javnog interesa, a u kontekstu političkog mišljenja i stavu okrivljenog H. H. o prethodno danoj izjavi privatnog tužitelja, pri čemu i po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda u konkretnom slučaju prevladava pravo okrivljenog H. H. na slobodu izražavanja i općeg interesa za zaštitu slobode izražavanja u odnosu na pravo privatnog tužitelja na zaštitu njegovog ugleda.

 

 

Stoga, zbog naprijed navedenog, a kako je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi iznio u cijelosti valjane i logične razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, valjalo je žalbu privatnog tužitelja odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu i odlučiti na temelju odredbe čl. 482. ZKP/08.

 

 

U Zagrebu 15. ožujka 2021.