Poslovni broj: 66 Pž-3316/2019-2

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 66 Pž-3316/2019-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Tatjana Kujundžić Novak, u pravnoj stvari tužitelja Z. S. iz Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika C. B. d.d. u stečaju, OIB …, Z., radi utvrđenja osporene tražbine u iznosu od 23.027,92 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1285/2014 od 21. veljače 2019., 12. ožujka 2021.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1285/2014 od 21. veljače 2019.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi: „I Utvrđuje se da je osnovana osporena tražbina tužitelja S. Z. iz Z., OIB …, protiv tuženika C. B. d.d. u stečaju Z., OIB … u iznosu od 23.027,92 kn kao tražbina viših isplatnih redova, četvrtog višeg isplatnog reda, s osnove naknade materijalne štete, jer 2188 dionica ZABA-R-A sa CEBA-B nije bilo vidljivo na korisničkom računu tužitelja do 23.08.2011. čime mu je počinjena šteta jer od 08.08.2011. nije bio u mogućnosti trgovati sa svojim dionicama.

II Tuženik je tužitelju dužan nadoknaditi prouzročene parnične troškove zajedno sa zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene eskontne stope Hrvatske narodne banke, po stopi koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5 postotnih poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“.

 

Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi kako tužitelj tvrdi da tuženik na temelju Ugovora o obavljanju brokerskih poslova i ugovora o korištenju usluge „C. T.“ za tužitelja kao klijenta obavljao poslove registriranja vlasničke pozicije kod Središnjeg klirinškog depozitarnog društva d.d. (SKDD d.d.) i da je kod SKDD d.d. tužitelju bilo registrirano 8. kolovoza 2011. 2.188 dionica ZABA-R-A sa CEBA-B, a da je do tada tužitelj imao na računu prikazanih 547 dionica. Kako tuženik nije prikazao pravo stanje na tužiteljevom računu počinio je štetnu radnju propustom, tako da 2.188 dionica nije bilo vidljivo na korisničkom računu tužitelja do 23. kolovoza 2011. S obzirom na to da su navedene dionice Zagrebačke banke d.d. vrijedile 8. kolovoza 2011. 60,00 kn po dionici, a 23. kolovoza 2011. prodavale su se po cijeni 51,63 kn po dionici, razlika je 8,37 kn po dionici x 2.188 dionica što iznosi 18.313,56 kn uvećano za kamate do dana otvaranja stečajnog postupka sveukupno u iznosu od 23.027,00 kn. Tvrdi da mu je počinjena šteta u osporenom iznosu od 23.027,00 kn jer nije bio u mogućnosti trgovati svojim dionicama. Tuženik osporava i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva i navodi da nije dokazana niti jedna od pretpostavki odgovornosti za štetu tuženika.

 

Nakon provedenog dokaznog postupka sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 219. i čl. 221.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14; u daljnjem tekstu: ZPP), odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje osnovanom osporene tražbine.

 

Protiv prvostupanjske presude u cijelosti žalbu je podnio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnome navodi kako je pobijana presuda proturječna provedenim dokazima. Tvrdi kako je tužitelj poslovao preko internetske platforme koja svaki par sekundi pokazuje pravo stanje. Brokerska kuća-tuženik bila je u obvezi štititi interese tužitelja i omogući mu trgovanje dionicama. Iz očitovanja HANFE je vidljivo kako to tuženik nije učinio. Tvrdi da tužitelj trguje isključivo radi dobiti, budući da u spornom periodu nisu bile vidljive dionice tužitelja na njegovom računu onemogućeno mu je ostvariti dobit. Smatra kako tužitelj ne mora dokazivati da je poslije želio prodavati dionice ako mu to u određenom trenutku donosi gubitak, jer je tužitelju nastala šteta u vrijeme kada nije mogao trgovati svojim dionicama, jer nisu bile vidljive na njegovom računu. Predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presudu uz naknadu troškova postupka, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Tužiteljeva žalba nije osnovana.

 

Ispitavši pobijanu presudu na osnovi odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je presuda pravilna i zakonita iako je donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava.

 

Pobijana presuda nije zahvaćena bitnim povredama odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa ni povredom iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju ukazuje tužitelj u svojoj žalbi. Pobijana presuda može se ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, a u obrazloženju su navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama.

Zahtjev tužitelja odnosi se na utvrđenje osnovanom njegove tražbina u iznosu od 23.027.92 kn, koja mu je osporena u stečajnom postupku nad dužnikom-tuženikom kao tražbina četvrtog višeg isplatnog reda, s osnove naknade materijalne štete-izmakle koristi.

 

Iz isprava u spisu proizlazi kako tužitelj potražuje naknadu štetu povredom obveze iz ugovornog odnosa i to Ugovora o obavljanju brokerskih usluga i Ugovora o korištenju usluga „C.-T." od 29. studenog 2007. (str. 1.-20. spisa), a ne naknadu štete na temelju izvanugovorne odgovornosti za štetu iz čl. 1045. ZOO-a kako to pogrešno navodi sud u svojoj odluci, u kojem dijelu je pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

Odredbom iz čl. 342. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), propisano je kako je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi (st. 1.), a kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i popravljanje štete koju je zbog toga pretrpio (st. 2.).

 

Pretpostavke odgovornosti za ugovornu štetu jesu postojanje ugovora, neispunjenje odnosno neuredno ispunjenje dužnikove obveze, šteta nanesena vjerovniku, postojanje uzročne veze odnosno nepostojanje neke od okolnosti koja dopušta oslobođenje dužnika od odgovornosti sukladno odredbi iz čl. 343. ZOO-a.

 

Između stranaka je sporna uzročno posljedična veza između radnje tuženika (propustom) i štetne posljedice i sama šteta. Tužitelj tvrdi da se radi o štetnoj radnji tuženika propustom evidentiranja točnog broja dionica ZABA-R-A na korisničkom računu tužitelja s obzirom na to da nije prikazao pravo stanje na tužiteljevom računu jer 2.188 dionica nije bilo vidljivo na korisničkom računu tužitelja od 8. kolovoza do 23. kolovoza 2011., zbog čega tužitelj nije mogao s njima trgovati.

 

Odredbom iz čl. 219. st. 1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, dok je odredbom iz čl. 221.a ZPP-a propisano da ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će se primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio kako tužitelj na kome je teret dokaza nije dokazao, da je tuženik odgovoran za štetu, odnosno da postoji štetna radnja tuženika, a niti je tužitelj dokazao da je pretrpio štetu u vidu izmakle koristi.

 

Tužitelj ne spori da je s Bankom potpisao ugovor o korištenju usluge ceb@trade, čija uvjeti poslovanja su definirani Općim uvjetima za korištenje ceb@trade, i u skladu s kojima Banka korisniku dostavlja- korisničko ime, početnu zaporku, te četveroznamenkasti broj PIN za autorizaciju naloga, te na taj način korisnik ostvaruje pristup korisničkom računu. Iz Izjave od 29. studenog 2007. (str. 22. spisa) proizlazi da je tužitelj potpisao da izjavljuje da je upoznat s Općim uvjetima tuženika za obavljanje brokerskih poslova, tarifama naknada, te izmjenama i dopunama Općih uvjeta i da je suglasan da ga banka klasificira kao malog ulagatelja (uz potvrdu o istinitosti navedenih osobnih podataka), te je također iz upitnika za klijente – fizičke osobe razvidno i da je tužitelj posebno potpisao da je suglasan s politikom zaprimanja i izvršavanja naloga (koja je dokument banke koji određuje procedure i postupke primjenom kojih će banka nastojati omogućiti izvršavanje naloga klijenata po najpovoljnijim mogućim uvjetima za klijenta).

 

Dakle, tužitelj je sklopio ugovor o korištenju uslugu ceba@trade za obavljanje kupnje/prodaje financijskih instrumenata s brokerskih računa, odnosno za prijenos financijskih instrumenata elektronskim putem na koji način mu je bilo omogućeno da putem SKDD PIN-a za registraciju izvrši provjeru stanja dionica u SKDD d.d. u vremenu od 8. kolovoza do 23. kolovoza 2011., a što je u svom iskazu potvrdio saslušani svjedok G. V. tadašnji broker tuženika (str. 56. -57. spisa). Činjenica da u spornom vremenu tužitelj nije mogao izvršiti pregled skrbničkog računa prema njegovom iskazu (str. 58. spisa) jer se nalazio na području s kojeg nije mogao uspostaviti ugovoreni kontakt, ne može se smatrati propuštanjem tuženika, jer banka nije prekršila svoje ugovorne obveze.

 

Suprotno žalbenim navodima ni od kakvog utjecaja na odnos tužitelja i tuženika ne utječe činjenica da je regulatorno tijelo Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga u postupku nadzora, utvrdila da je u izvještajima „Promet po računu klijenta“ i „Stanje na dan“ tuženik prikazao netočne podatke, na temelju odredbe čl. 22. st. 2. i 3. Pravilnika o organizacijskim zahtjevima za pružanje investicijskih usluga i obavljanje investicijskih aktivnosti i pomoćnih usluga („Narodne novine“ broj 5/09), eventualno se može raditi o prekršajnoj odgovornosti tuženika. Osim toga na ročištu 29. studenog 2018. tuženik je naveo da Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga nije nikada niti u zapisniku niti u bilo kakvom rješenju utvrdila bilo kakve prekršaje od strane tuženika niti je tuženika kaznila niti upozorila na bilo što, a niti je to učinila Hrvatska narodna banka.

 

Isto tako činjenica da je tužitelj u spis dostavio ispis poziva T-Com za mjesec kolovoz 2011. (str. 7. spisa) iz kojeg je razvidno da je s broja 4877447 (za koji tuženik nije osporio da bi se radilo o njegovom telefonskom broju) obavljen poziv 11. kolovoza 2011. u trajanju od 1:03 minute, što samo po sebi, ne predstavlja dokaz da je došlo do propuštanja na strani tuženika, s obzirom na to da tužitelj nije niti predložio pribaviti tonsku snimku (razgovori se snimaju) iz koje bi se mogao utvrdio sadržaj tog razgovora. Dakle, tužitelj nije dokazao propuštanje na strani tuženika, odnosno da postoji štetna radnja tuženika.

 

Nadalje, tužitelj tijekom postupka nije dostavio dokaz da bi nakon 23. kolovoza 2011. prodao predmetne dionice i postigao određenu nižu cijenu za dionice u odnosu na cijenu koju bi postigao na dan 8. kolovoza 2011. ili u razdoblju od 8. kolovoza 2011. do 23. kolovoza 2011, niti bilo kakve dokaze o tome da bi uopće pokušao trgovati dionicama, odnosno da bi zadao nalog tuženiku bilo telefonski ili elektronskim putem preko sustava ceb@trade za kupnju/prodaju vrijednosnih papira (čl. 1. st. 3. Ugovora o obavljanju brokerskih usluga) i na taj način zaista pretrpio štetu, koju potražuje kao izmaklu korist.

 

Analizirajući i ocjenjujući razloge sadržane u obrazloženju pobijane presude, a u odnosu na navode žalitelja, utvrđenje je suda drugog stupnja da tužitelj nije uspješno osporio utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda koji je u zakonito provedenom postupku zaključio kako tužiteljevo potraživanje nije osnovano, s obzirom na to da je na tužitelju bio teret dokazivanja uzročne veze između neurednog ispunjenja ugovora i određene štete, te je pravilno odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje osnovanom osporene tražbine.

 

Slijedom navedenog pravilnom primjenom materijalnog prava iz 342. ZOO-a u vezi s odredbom čl. 179. i čl. 180. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj: 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 82/06, 116/10 i 25/12) valjalo je potvrditi pobijanu presudu.

 

Zagreb, 12. ožujka 2021.

 

Sudac

Tatjana Kujundžić Novak