P 273/2019-36 Općinski sud u Makarskoj

Pristupanje sadržaju

6 P-273/19-

Republika Hrvatska

Općinski sud u Makarskoj

Makarska, Kralja Petra Krešimira IV 2 6 P-273/19-

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Makarskoj, po sucu Barbari Mendeš, u pravnoj stvari tužitelja pod 1) I. G. iz G., OIB:…, pod 2) M. G. iz G., OIB:… i pod 3) Z. G. iz G., OIB: …, svi zastupani po punomoćniku T. V., odvjetniku u S., protiv tuženika R. S.. S.-J.-W sa sjedištem u M. 23, A,, upisana u sudski registar Z. suda u G. pod brojem 57965v, OIB: …, zastupana po punomoćniku N. R., odvjetnik u Z., radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave dana 25. siječnja 2021. godine, u nazočnosti punomoćnika tužitelja pod 1) do 3), te punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu presude dana 12. ožujka 2021. godine,

p r e s u d i o j e

I/ Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja pod 1) do 3) koji glasi:

1. "Utvrđuje se ništetnim Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama ovjeren 4. srpnja 2008. godine, pod br. OU-115/08 kod B. J., javnog bilježnika u S., kao i Ugovor o jednokratnom kreditu br. konta 541.482 od 2. srpnja 2008. godine na iznosa od 110.000 EUR, zajedno sa aktivnom kamatnom stopom od 9% godišnje vezano na EURIBOR 3 mjeseca, na dan prilagodbe dodatak od 4% apsolutno, tromjesečna prilagodba počev od 1. listopada 2008. godine, trgovinski zaokružena na cijelu 1/8 u slučaju, a kašnjenja uz dodatne zatezne kamate od 5% godišnje, jednokratni troškovi obrade EUR 2.200 EUR, jednokratna naknada 880,00 EUR, završni troškovi po završenom terminu 6,00 EUR, završni termini 31.03., 30.06., 30.09. i 31.12., otplata u 180 mjesečnih paušalih obroka po 1.136,00 EUR uvijek 20-tog u mjesecu počevši s 20.09.2008. godine, a koja otplata kredita završava 20.08.2023. godine, kod promjene uvjeta dolazi do promjene roka dospijeća, efektivna godišnja kamatna stopa 9,8 % ukupno opterećenje prema Zakonu o bankarstvu 203.868,71 EUR, koji su uknjiženi u zemljišniku pod posl. br. Z-1840/08.

2. Nalaže se zemljišno-knjižnom odjelu Općinskog suda u Makarskoj, brisanje založnih tereta upisanih pod brojem Z-1840/08, kao i brisanje ovrhe ovog suda br. Ovr-758/12 uknjižene pod brojem Z-3635/12, temeljem Sporazuma i Ugovora opisanih u točci 1. ove presude u odnosu na nekretnine vlasništva tužitelja koje su u zemljišnoj knjizi navedenog suda opisane kao:

-125/350 dijela čest. zgr. 706 s kojim dijelom se uspostavlja pravo vlasništva posebnog dijela na stanu oznake S-2 u prizemlju, koji se sastoji od verande s hodnikom, kuhinje i dnevnog boravka, konobe, kupaonice, WC-a, tri spavaće sobe, ostave, sušare, trijema, hodnika, u ukupnoj korisnoj površini od 125,40 m2 sve u elaboratu etažiranja – tlocrt prizemlja – označeno zelenom bojom, upisano u ZU 1984, broj poduloška 2, k.o. G.,

-53/350 dijela čest. zgr. 706 s kojim dijelom se uspostavlja pravo vlasništva posebnog dijela na stanu oznake S-3 u katu koji se sastoji od dnevnog boravka, blagovaonice, dvije spavaće sobe, kupaonice, kuhinje, loggie, u ukupnoj korisnoj površini od 53,35 m2, sve u elaboratu etažiranja – tlocrt prizemlja – označeno zelenom bojom, upisano u ZU 1984, broj poduloška 3, k.o. G.,

-33/350 dijela čest. zgr. 706 s kojim dijelom se uspostavlja pravo vlasništva posebnog dijela na stanu oznake S-4 u katu koji se sastoji od dnevnog boravka i kuhinje, spavaće sobe, kupaonice, predprostora, loggie, balkona, u ukupnoj korisnoj površini od 32,95 m2, sve u elaboratu etažiranja – tlocrt prizemlja – označeno plavom bojom, upisano u ZU 1984, broj poduloška 4, k.o. G.,

3. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužiteljima troškove ovog postupka zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a koje na isti iznos teku od dana presuđenja pa do isplate.

II/ Nalaže se tužiteljima pod 1) I. G., pod 2) M. G. i pod 3) Z. G., u roku od 15 dana, naknaditi tuženiku troškove predmetnog parničnog postupka u iznosu od 94.050,00 kn."

Obrazloženje

Tužitelji pod 1) I. G., pod 2) M. G. i pod 3) Z. G. su kod ovog suda, kao stvarno i mjesno nadležnog ustali tužbom protiv tuženika u kojoj navode da su dana 2. srpnja 2008. godine, sa tuženikom zaključile Ugovor o jednokratnom kreditu br. konta 541.482 iznosa od 110.000 EUR zajedno sa aktivnom kamatnom stopom od 9% godišnje vezano na EURIBOR 3 mjeseca, na dan prilagodbe dodatak od 4% apsolutno, tromjesečna prilagodba počev od 1. listopada 2008. godine, trgovinski zaokružena na cijelu 1/8 u slučaju, a kašnjenja uz dodatne zatezne kamate od 5% godišnje, jednokratni troškovi obrade EUR 2.200 EUR, jednokratna naknada 880,00 EUR, završni troškovi po završenom terminu 6,00 EUR, završni termini 31.03., 30.06., 30.09. i 31.12., otplata u 180 mjesečnih paušalnih obroka po 1.136,00 EUR uvijek 20-tog u mjesecu počevši s 20.09.2008. godine, a koja otplata kredita završava 20.08.2023. godine, kod promjene uvjeta dolazi do promjene roka dospijeća, efektivna godišnja kamatna stopa 9,8 % ukupno opterećenje prema Zakonu o bankarstvu 203.868,71 EUR, s tim da su u svrhu vraćanja navedenog iznosa, tužitelji 4. srpnja 2008. godine sastavili pod br. OU-115/08 kod B. J., javnog bilježnika u S., i ovjerili Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, temeljem koje je omogućena u korist tuženika, kao sigurnost u svrhu vraćanja navedenih sredstava u zemljišniku upis navedenog založnog prava nad nekretninom tužitelja pod 3) označenom kao:

-30/350 dijela čest. zgr. 706 s kojim dijelom se uspostavlja pravo vlasništva posebnog dijela na stanu oznake S-5 u katu koji se sastoji od kuhinje, spavaće sobe, kupaonice, predprostora, balkona u ukupnoj korisnoj površini od 29,65 m2 sve u elaboratu etažiranja – tlocrt prizemlja – označeno crvenom bojom, upisano u ZU 1984 broj poduloška 5, k.o. G.. Tužitelji ističu da premda u tim ispravama stoji da su navedenog dana zaključene u mjestu S., ta činjenica ne odgovara istini, pa stoga te isprave nisu mogle biti korištene za uknjižbu založenog prava na teret imovine tužitelja, a što je razvidno i iz činjenice da se na njima ne nalaze "Apostile" - pečat koji bi potvrdio da se spomenuti dokumenti mogu koristiti u međunarodnom pravnom prometu i da proizvode pravni učinak na području RH. Kako su citirani dokumenti zaključeni na području RH upozoravaju da tuženik, kao i pravne osobe /financijske ustanove zajedničkog naziva R. i R. u Republici Hrvatskoj su trebale poslovati, obavljati djelatnost sukladno odredbama hrvatskih propisa, a što je u slučaju nadležna zakonska regulative Zakon o bankama i Zakon o kreditnim ustanovama, uz primjenu Zakona o deviznom poslovanju i Zakon o zabrani i sprječavanju obavljanja neregistrirane djelatnosti. Budući da iste nisu zadobile dozvolu, niti su tražile dozvolu/suglasnost za obavljanje poslovanja i svoje djelatnosti u RH, a sve kako bi mogle osnovat podružnicu, iste su nesporno radile protuzakonito. Protuzakonitost, odnosno postupanje suprotno odredbama zakona / propisa RH uzrokuje ništetnost i samim time poništavanja predmetnih pravnih radnji, poslova, ugovora itd. Ističu da tuženik nije radio, obavljao poslovnu djelatnost sukladno zakonima, te je uzrokovao ništetnost ugovora i poslovanja, pa stoga ističu da je predmetna tužba na ništetnost osnovana te je treba usvojiti uz obvezivanje tuženika na snošenje troškova postupka. Tužitelj je zatražio usmeno zasebno od Hrvatske narodne banke potvrdu o tome da li je tuženik imao valjanu dozvolu za obavljanje djelatnosti u RH, odnosno da li je isti ovlašten od strane HNB za obavljanje svoje djelatnosti. Tužitelj je u posjedu potvrde, koja se prilaže uz tužbu, a koja je tražena od strane punomoćnika za druge klijente koji su sklopili kredite s tuženim i temeljem koje se izvješćuje od strane HNB da HNB nije dala ovlaštenje da obavlja djelatnost kreditnog poslovanja, niti je isti tuženik tražio naknadno istu suglasnost. Tužitelji nadalje ističu da su stranke ovog postupka sklopile predmetni Ugovor o kreditu zajmu, kojim su se regulirala prava vjerovnika i dužnika iz kreditnog odnosa, te je definiran kreditni odnos stranaka i to za davanje kredita koje je tuženik dao tužitelju. Predmetni pravni posao kreditiranja sklapan je na području RH, ugovor je sklopljen pored hrvatskim javnim bilježnikom, primjena je hrvatskog zakonodavstva i smatra se da ovdje tuženik profesionalno obavljao određene bankovne poslove i to poslove davanja kredita. Također je tuženik kontinuirano duži niz godina davao kredite i obavljao kreditne poslove na području RH, te je organizirano putem mreže posrednika vršio davanje kredita i samim time kreditno poslovanje kao banka na području RH. Organizirano vršio prodaju svojih proizvoda nudeći ih, te potom sklapao poslove kredita na području RH. Stoga ugovor ima sve elemente koji određuju da je predmetni ugovor sklopljen na području RH i da se na predmetni ugovor u cijelosti primjenjuju odredbe hrvatskog zakonodavstva. Cjelokupni postupak dobivanja kredita od dogovora, posredovanja, ovjere i drugog, vršio se na području RH, pa je samim time i posao djelatnost bankovnog kreditiranja vršen na području RH. Tuženik je obavljao poslovnu djelatnost na području RH i to poslovnu djelatnost iz domene financijskih/bankovnih poslova, davanja kredita. Dakle, na predmetni posao primjenjuju se i odredbe hrvatskog zakonodavstva koje određuju valjanost ovakvog pravnog posla, ugovora o kreditu. Sukladno Lex specialis određivat će se mogućnost davanja kredita nekoj pravnoj osobi u ovom slučaju tuženika. Predmetno definiranje obavljanja poslova banke određene su čl. 4. i 5. Zakona o bankama.

Bankovne usluge su primanje novčanih depozita i odobravanje kredita i drugih plasmana iz tih sredstava u svoje ime i za svoj račun, kao i izdavanje sredstava plaćanja u obliku elektronskog novca. Bankovne usluge smiju pružati samo osobe koje su prije navedene i koje imaju dozvolu HNB. Banka je financijska institucija koja je od HNB dobila odobrenje za rad i koja je osnovana kao dioničko društvo sa sjedištem u RH. Banka i podružnica strane banke, osim bankovnih usluga, može pružati i ostale financijske usluge, ako od HNB dobije odobrenje za pružanje tih usluga i to: kreditiranje, uključujući potrošačke kredite, hipotekarne kredite i financiranje komercijalnih poslova (uključujući forfeiting), HNB izdaje banci, štednoj banci i podružnici strane banke odobrenje za rad. Odobrenje za rad sadrži odobrenje za pružanje bankovnih usluga. Odobrenje za rad može sadržavati i odobrenje za pružanje ostalih financijskih usluga, pa u tom pravcu tužitelji ukazuju na odredbe Zakona o deviznom poslovanju. Tužitelji stoga ističu da ako se gleda osnovani ugovor i poslovni odnos između stranaka ovog posla, tuženik je vršio poslovanje bankovnih poslova na području RH, postupao je kao banka na području RH i kao rezultata rada davao je kredite, isplaćivao iste, upisivao se u zemljišne knjige i sada provodi postupak naplate svoje tražbine odnosno naplatu danog kredita. Ukazuju nespornim činjenicu da je tuženik poslovao kao banka na području RH, da je isti trebao imati suglasnost i odobrenje HNB za obavljanje predmetnih poslova kreditiranja na području RH, što proizlazi iz poslovanja ovrhovoditelja, te da je trebao imati i otvorenu podružnicu na području RH, a da isti to nije učinio, kao i da tuženik predmetnu dozvolu nema, odnosno da ju nije imao u trenutku vršenja predmetnih poslova. Bez obzira što je novac bio uplaćivan iz Republike Austrije i da su obrasci kredita dolazili iz Republike Austrije, predmetni pravni posao vršen je na području RH i smatra se da je isti sklopljen i vršen na području RH, pa se stoga treba primjenjivati sve odredbe hrvatskih zakona, a oni određuju da upravo tuženik je u obvezi zaprimiti predmetnu dozvolu, odnosno zatražiti je. Takav način poslovanja je strogo zabranjen i mora biti kontroliran. Tuženik je protivno propisima RH vršio poslovanje bankovnih usluga. Čl. 322. Zakona o obveznim odnosima navodi da je Ugovor koji je protivan Ustavu RH prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je. Budući da se ovdje radi o kreditnom ugovoru isti mora biti u skladu s odredbama zakona koji određuju sam posao kredita i načina rada. Budući da za vrijeme poslovanja tuženik nije imao odobrenje, dozvolu HNB za davanje kredita na području RH, niti je imao opisanu podružnicu, odnosno isti nije ni mogao postupati, isti ugovor je ništetan, odnosno isti ne polučuje učinak. Kako isti ne polučuje učinak, tada ugovor po sili zakona nestaje, poništava se. Dakle, tuženik je vršio poslovanje davanja kredita bez valjanog odobrenja, odnosno isti je poslovao protivno propisima RH sklapajući poslove kreditiranja bez dozvole provodeći tako ništetnost posla i ništetnost ugovora. Slijedom toga, tužitelji ustaju ovom tužbom, te glavnim tužbenim zahtjevom traže da se stavi van snage Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama ovjeren 4. srponja 2008. god. pod br. UP-115/08 kod B. J., javnog bilježnika u S. i prileženic Ugovor o jednogkratnom kreditu br. Konta 541.482 od 2. sprnja 2008. god. (točka 1. tužbenog zahtjeva). U točci 2. tužbenog zahtjeva tužitelja sadržan je nalog zemljišno-knjižnom odjelu naslovnog suda, brisanje upisanih tereta temeljem sporazuma i kredita opisanog u točci I. presude, u roku od 8 dana od dana pravomoćnosti ove presude i to nad nekretninama upisanim u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Makarskoj na suvlasničkim dijelovima čest. zgr. 706 k.o. G., pobliže navedenih u toj točci tužbenog zahtjeva. Sve uz naknadu troškova postupka tužiteljima (točka 3. tužbenog zahtjeva).

Tužitelji nadalje ističu, ukoliko sud ne prihvati prethodno opisani tužbeni zahtjev, pozivom na odredbe čl. 188. ZPP-a u cilju svrsishodnosti konačnog rješavanja spornog odnosa među strankama, postavljaju podredni tužbeni zahtjev kojim u točci 1. traže utvrđenje ništetnim Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama ovjeren 4. srpnja 2008. godine, pod br. OU-115/08 kod B. J., javnog bilježnika u S. i priležeći Ugovor o jednokratnom kreditu br. konta 541.482 od 2. srpnja 2008. godine. U točci 2. sadržan je nalog zemljišno-knjižnom odjelu naslovnog suda, za brisanje upisanih tereta temeljem sporazuma i kredita opisanog u točci I. presude, u roku od 8 dana od dana pravomoćnosti presude i to nad nekretninama upisanim u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Makarskoj suvlasničkim dijelovima čest. zgr. 706 k.o. G., pobliže navedenih u tužbenom zahtjevu. Sve uz naknadu troškova postupka tužiteljima (točka 3. tužbenog zahtjeva).

U svom odgovoru na tužbu, tuženik poriče i osporava sve navode iz tužbe i protivi se tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti. Prigovaraju označenoj visini predmeta spora kao suviše nisko utvrđenom, a koja je u očitom nerazmjeru sa stvarnom vrijednošću predmeta spora od koje je višestruko manja. Tuženik predlaže naslovnom sudu da sukladno članku 40. stavak 3. Zakona o parničnom postupku na brz i prikladan način odredi visinu vrijednosti predmeta spora u visini od 110.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan podnošenja tužbe (30. svibnja 2014. godine), a što odgovara iznosu u visini 835.579,47 kn. U pogledu eventualnog kumuliranog tužbenog zahtjeva kojim se zahtijeva stavljanje izvan snage sporazuma i ugovora o kreditu, tuženik ističe kako je isti pravno nedopušten. Naime, u Hrvatskom pravnom sustavu ne postoji niti jedan pravni propis temeljem kojeg bi sud bio ovlašten povodom tužbe u parničnom postupku staviti izvan snage privatne i javnobilježničke isprave. Iz navedenog razloga povodom tako postavljenog tužbenog zahtjeva nije moguće donijeti meritornu odluku. Isto tako, u pogledu eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva kojim tužitelji zahtijevaju od suda da proglasi nedopuštenom ovrhu, tuženik ističe da je isti pravno nedopušten budući da nisu ispunjene procesne pretpostavke za odlučivanje o navedenom tužbenom zahtjevu. Naime, sukladno odredbama Ovršnog zakona, tužitelji mogu podnijeti tužbu kojom zahtijevaju utvrđenje ovrhe nedopuštenom, i to u slučajevima ukoliko ih je sud uputio u parnicu, ukoliko su povodom rješenja ovršnog suda o upućivanju u parnicu podnijeli tužbu unutar zakonskog roka, te samo iz razloga koji su istaknuli u žalbi u povodu koji su upućeni u parnicu i to temeljem činjenica i predloženih dokaza koji su naveli u tužbi. Stoga tuženik ističe da budući da tužitelji nisu bili upućeni u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, isti nisu niti bili ovlašteni podnijeti tužbu za proglašenje ovrhe nedopuštenom u rubriciranom u predmetu. Iz navedenog razloga je tužbu potrebno odbaciti prema članku 282. ZPP-a, kojim je izričito propisano da će se tužba odbaciti ako se utvrdi da je tužba podnesena nepravovremeno, ako je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe ili ako prije podnošenja tužbe nije proveden zakonom predviđeni postupak mirnog ili drukčijeg ostvarivanja prava. Pritom tuženik dostavlja sudu rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-151/2014 od dana 13. veljače 2014. godine iz kojeg je razvidno kako je sud u bitno istovrsnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji postupao upravo temeljem članka 282. ZPP-a, te nakon prethodnog ispitivanja tužbe odbacio tužbu u dijelu kojim se zahtijeva proglašenje ovrhe nedopuštenom. Tuženik nadalje ističe da je i tužbeni zahtjev usmjeren na brisanje založnog prava na nekretnini pravno nedopušten. Naime, tako postavljeni tužbeni zahtjev sadržajno predstavlja takozvanu brisovnu tužbu. Naime, članak 129. Zakona o zemljišnim knjigama (dalje u tekstu: „ZZK“) propisuje kako je nositelj knjižnoga prava koje je povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe ovlašten radi zaštite toga svoga prava zahtijevati brisanje svake uknjižbe koja ga vrijeđa i tražiti uspostavu zemljišnoknjižnog stanja (brisovna tužba) sve dok ne nastupe činjenice na temelju kojih bi mu povrijeđeno knjižno pravo i tako trebalo prestati, ako zakonom nije drukčije određeno. Isto tako, u stavku 2. predmetnog članka ZZK izričito propisano kako se brisovnoj tužbi ne može udovoljiti protiv osobe koja je postupajući s povjerenjem u istinitost zemljišnih knjiga, a u dobroj vjeri, uknjižila svoje pravo. Predmetnim sporazumom tuženik pod 3) je kao založni dužnik svojevoljno i samoinicijativno dao pristanak tuženiku da upiše založno pravo na nekretninama. Slijedom navedenog, a čak i ako bi se primjenjivao ZZK, postavljenom zahtjevu za brisanje založnog prava na nekretnine nije moguće udovoljiti. Budući da je tuženik postupao sukladno volji založnog dužnika u sporazumu smatra se da je tuženik postupao u dobroj vjeri prilikom uknjižbe založnog prava na nekretnini. Osim toga, u konkretnom slučaju protekli su svi rokovi za eventualno podnošenje brisovne tužbe pa je u pogledu ovog tužbenog zahtjeva nastupila prekluzija. Nadalje, tuženik ističe prigovor primjene hrvatskog prava za odlučivanje o postavljenim tužbenim zahtjevima kako to neosnovano ukazuju tužitelji u tužbi. Naime, iz historijata tužbe razvidno je kako tužitelj svoju tužbu temelje isključivo na činjenici da tuženik „… kao i pravne osobe/financijske ustanove zajedničkog naziva R. i R. u Republici Hrvatskoj … nisu zadobile dozvolu, niti su tražile dozvolu/suglasnost za obavljanje poslovanja i svoje djelatnosti u Republici Hrvatskoj …“. Na taj način tužitelji neosnovano pokušavaju uvjeriti sud kako tuženiku nije bilo dozvoljeno sklapanje ugovora o kreditu s istima. Slijedom toga, a budući da tužitelji u bitnome tužbene zahtjeve argumentiraju navodima vezanim uz sklapanje ugovora o kreditu, potrebno je napomenuti kako sastavni dio sklopljenog ugovora o kreditu predstavljaju i opći uvjeti poslovanja tuženika. Navedeno je razvidno iz točke C ugovora o kreditu. S tim u vezi, tuženik ističe kako je točkom Z20 Općih uvjeta poslovanja, određeno kako se na sve pravne odnose tužitelja i tuženika pa tako i na ugovor o kreditu primjenjuje austrijsko pravo. Slijedom navedenog, o eventualnoj ništetnosti ugovora o kreditu potrebno odlučivati na temelju mjerodavnih odredbi austrijskog prava. Tuženik ističe kako tužitelji nisu naveli niti jednu odredbu austrijskih zakonskih propisa protivno o kojoj je sklopljen ugovor o kreditu da bi se utvrdila njegova ništetnost ili ništetnost očitovanja. Tužitelji se u tužbi pozivaju samo na hrvatske pravne propise koji nisu uopće mjerodavni za donošenje meritorne odluke u ovom sporu. Budući da su stranke slobodne u izboru prava koji žele da se primijeni na njihov eventualni spor, meritornu odluku o tužbenim zahtjevima postavljenim u ovom postupku potrebno je donijeti temeljem austrijskih pravnih propisa. Obzirom na navedeno, tuženik predlaže sudu na službenim putem od nadležnog tijela u republici Austriji pribavi podatke o mjerodavnom austrijskom pravu koje valja primijeniti u ovom sporu. Međutim, čak i u slučaju da u ovoj pravnoj stvari ne postoji sporazum o primjeni mjerodavnog prava, primjena mjerodavnog prava Republike Austrije nameće se samo po sebi budući da:

1/je kreditni posao realiziran preko austrijske kreditne institucije,

2/ se cjelokupna obrada kredita odvijala u republici Austriji,

3/ su svi obrasci, zahtjevi i ostala popratna dokumentacija na temelju koje je odobren kredit, sastavljeni u skladu s austrijskim propisima i podliježu nadzoru nadležnih austrijskih državnih agencija,

4/ su kreditna sredstva isplaćena u republici Austriji,

5/ već iz samih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu, jasno proizlazi da su se stranke izričito sporazumjele o primjeni austrijskog prava, budući da se u samom ugovoru na nekoliko mjesta poziva isključivo na austrijske propise (primjerice JN, KSchG itd.). Isto tako, a nakon naprijed iznesenih procesnih prigovora, tuženik smatra bitnim prvenstveno ukazati sudu na važnu činjenicu kako u ovom postupku nije sporno da je tuženik isplatio tužiteljima novčana sredstva prema ugovoru o kreditu. Tuženik ističe da je ispunio svoju ugovornu obvezu, da bi se sada u ovom postupku pokušalo na najrazličitije moguće načine izbjeći ispunjenje ugovorne obveze na ime vraćanja danog kredita. Već sama ta činjenica dovoljno ukazuje na prijevarnu namjeru i nesavjesno postupanje tužitelja, protivna načelu savjesnosti i poštenja i dužnosti ispunjenja obaveze prema Zakonu o obveznim odnosima. Iz navedenog je razvidno kako su tužitelji prilikom pokretanja ovog postupka bili vođeni samo jednim motivom, a to je da spriječe tuženika u ostvarivanju svog prava na prisilnu naplatu duga. Dakle, nije bilo nikakvih problema u trenutku kad su tužitelji primili novac od tuženika, ali sada nastaje problem kada primljeni novac treba vratiti i to iz razloga koji nemaju nikakve veze sa samom biti sklapanja pravnog posla s tuženikom (odjednom je sada problem što tuženik nema odobrenje HNB-a za rad, bez obzira što navedeno odobrenje u konkretnom slučaju nije niti bilo potrebno). Kao da je ta okolnost utjecala na mogućnost raspolaganja zaprimljenim kreditnim sredstvima od strane tužitelja. Uzevši u obzir sve naprijed navedeno, razvidno je kako su tužitelji primili novčana sredstva od tuženika te kako ista jednostavno ne žele i neće vratiti. Također, neistiniti je navod iz tužbe da je Ugovor o kreditu zaključen na području Republike Hrvatske putem posrednika. Naime, iz preslike ugovora o kreditu razvidno kako je isti nedvojbeno zaključen u republici A. odnosno u sjedištu tuženika. S tim u vezi, tuženik ističe da mu nije jasno temeljem kojih to onda okolnosti tužitelj zaključuje da u konkretnom slučaju činjenica da je ugovor o kreditu zaključen u Republici Austriji predstavlja neistinit navod. S obzirom da su navedene tvrdnje tužitelja potpuno paušalne i nepotkrijepljene bilo kakvim dokazima, jasno je da time tužitelj potpuno neosnovano pokušava uvjeriti sud da je kreditni posao realiziran na području Republike Hrvatske. Jedinu dodirnu točku s Republikom Hrvatskom u konkretnom slučaju predstavlja činjenica da je ugovor o kreditu sklopljen s hrvatskim državljanima. Nadalje, tuženik ističe kako na području RH nikada nije nudio niti pružao usluge odobrenja kredita. Naime, cjelokupna obrada kredita odvijala se samo u sjedištu tuženika u Republici Austriji i to od provjere podataka naznačenih u kreditnom zahtjevu, provjere kreditnog rejtinga kreditnih nositelja, potpisa ugovora o kreditu pa do same isplate iznosa kredita. Već i iz samog zahtjeva za odobrenje kredita, nedvojbeno razvidno da je isti potpisan je dostavljen tuženiku u mjestu sjedišta tuženika Isto tako, tuženik ističe kako tužitelj neosnovano nastoji uvjeriti sud da je tuženik pružao usluge kreditiranja na području Republike Hrvatske putem „organizirane mreže posrednika …“. Međutim, suprotno naprijed navedenim paušalnim tvrdnjama tužitelja, tuženik ističe da nema niti je ikada imao sklopljen ugovor o pružanju posredničkih usluga s bilo kojim fizičkim ili pravnim osobama na području Republike Hrvatske. Dakle, tuženik nije angažirao nikakve posrednike za sklapanje ugovora o kreditu s tužiteljima niti je tuženik preko bilo kakvih posrednika vršio prodaju svojih proizvoda na području Republike Hrvatske. Slijedom toga, ako su tužitelji eventualno doznali za mogućnost kreditiranja kod tuženika posredstvom treće osobe, onda se takvo postupanje primatelja kredita ne može dovesti u bilo kakvu korelaciju s tuženikom niti se istog može pozvati na bilo kakvu odgovornost po navedenoj osnovi. Primatelji kredita su se sami obratili tuženiku sa zahtjevom za odobravanje kredita. Slijedom svega navedenog, razvidno je kako se niti jedna radnja u postupku odobravanja isplate po ugovoru o kreditu nije obavljena u Republici Hrvatskoj. Isto tako, iako je iz naprijed navedenih materijalnih dokaza nedvojbeno razvidno da je ugovor o kreditu sklopljen u Republici Austriji, tuženik napominje da je i člankom 252. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima, propisano kako se smatra da je ugovor sklopljen u mjestu u kojem je ponuditelj imao svoje sjedište u trenutku davanja ponude. Budući da tuženik ima sjedište u S.. S. im R., nedvojbeno kako je ugovor o kreditu sklopljen u S.. S. im R., odnosno u R. A.. T., tuženik ističe kako je mjesto sklapanja ugovora navedeno se i u samom ugovoru o kreditu. Međutim, opreza radi, a podredno naprijed navedenim prigovorima, tuženik se detaljno očituje o svim navodima tužitelja kako slijedi. Sukladno članku 322. ZOO-a, ugovor je ništetan ako je isti protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva. Tužitelji u tužbi u bitnome navode da je ugovor o kreditu ništetan iz razloga što tuženik nije imao odobrenje, dozvolu HNB-a za davanje kredita na području Republike Hrvatske, niti je imao upisanu podružnicu. Tuženik osporava pozivanje tužitelja na dopise HNB-a Republike Hrvatske te vremenski primjenjivog Zakona o bankama (dalje u tekstu: "ZOB"), jer je navedeni zaključak tužitelja neosnovan obzirom da ovdje nema mjesta primjeni odredaba ZOB-a (niti bilo kojih drugih hrvatskih pravnih propisa) budući da tuženik ne pruža niti ikada pruža bankovne usluge na području Republike Hrvatske, a podredno, sve i da se primjenjuju odredbe ZOB-a u konkretnom slučaju, ugovor o kreditu ne bi se mogao utvrditi ništetnim odgovarajućom primjenom članka 322. stavka 2. ZOO-a, koji propisuje da je ugovor valjan ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, a strana koja je povrijedila zabranu snosit će određene posljedice. Nadalje ističe da se ne može se pozivati na ništetnost ugovora ona strana koja je bila nesavjesna pri sklapanju ugovora, budući da je takvo postupanje protivno načelu savjesnosti poštenja. Budući da u konkretnom slučaju tuženik posluje i ima sjedište na području Republike Austrije, to je razvidno kako tuženik ne mora imati osnovanu podružnicu u Republici Hrvatskoj niti bilo kakvu posebno odobrenje HNB-a za zaključivanje ugovora o kreditu s državljaninom Republike Hrvatske kao korisnikom kredita. Tuženik ističe da su se prema propisima Republike Hrvatske građani i pravne osobe sa sjedištem u RH smjeli zaduživati u inozemstvu, s tim da su do 31. prosinca 2010. godine bili obvezni prenositi sredstva kredita primljenih u inozemstvu na račune u bankama sa sjedištem u RH i prijaviti kreditni posao s inozemstvom u HNB-u. Navedeno je razvidno iz mišljenja HNB-a, Sektora za bonitetnu regulativu i supervizije, Ur. Broj..500/2013 – 1232/1-VFR-ŽJ od dana 9. listopada 2013. godine. Osim što takav nedvojben zaključak proizlazi već iz same zakonske norme, tuženik ističe kako „… da Hrvatska narodna banka nije dala ovlaštenje da obavlja djelatnost kreditnog poslovanja niti je isti tuženik tražio naknadno istu suglasnost …“ iako je razvidno kako ni odredbama ZOB-a, ni Zakona o kreditnim institucijama („Narodne novine broj 117/2008, 74/2009, 153/2009, 108/2012, 54/2013 i 159/2013, dalje u tekstu "ZOKI“) nije propisana, tj. ne postoji potreba za izdavanje odobrenja HNB-a u konkretnom slučaju. Pritom tuženik također ukazuje na članak 3. Zakona o deviznom poslovanju (dalje u tekstu "ZDP“) prema kojem rezidenti (u konkretnom slučaju tužitelji) mogu kreditne poslove s nerezidentima (u konkretnom slučaju se tuženicima), ugovarati u svoje ime i za svoj račun. Imajući u vidu tu odredbu, tuženik također ukazuje na mišljenje HNB-a, Sektora bonitetne regulative i supervizije Ur broj. 500/2014 – 1791/1 – VFR-ŽJ od dana 25. studenoga 2014. godine, prema kojem mišljenju je jasno utvrđeno da zaduživanje hrvatskih građana u inozemstvu nije bilo zabranjeno. Nadalje ističe da je iz navedenog razvidno kako za sklapanje ugovora o kreditu nije bilo potrebno odobrenje HNB-a, niti je bilo potrebno osnovati podružnicu u Republici Hrvatskoj jer tuženik ne pruža bankarske usluge u Republici Hrvatskoj već u Republici Austriji. Naime, kao što je naprijed već utvrđeno, cjelokupna obrada kredita odvijala se u sjedištu tuženika u Republici Austriji i to od provjere podataka naznačenih u kreditnom zahtjevu, provjere kreditnog rejtinga kreditnih nositelja, prijave kreditnom zaštitnom udruženju (KZV) pa do same isplate iznosa kredita. Dakle, po osnovi činjenice sklapanja ugovora o kreditu sa tuženikom, tužitelji izvode potpuno neosnovani zaključak da je za navedeni kreditni posao bilo potrebno pribaviti bilo kakvo odobrenje HNB-a ili osnovati podružnicu u RH. Iz odredbi ZDP-a i spomenutih mišljenja HNB-a, jasno proizlazi kako je prema hrvatskim propisima dopušteno sklapati kreditne poslove s inozemstvom. Tužitelji su iskoristili spomenutu zakonsku mogućnost i ugovorili kredit sa stranom kreditnom institucijom. Tuženik ne obavlja djelatnost kreditiranja na području RH (a za koju djelatnost je potrebno odgovarajuće odobrenje HNB-a), već obavlja djelatnost kreditiranje hrvatskih državljana (za koju djelatnost nije potrebno nikakvo posebno odobrenje). Slijedom toga, a budući da za sklapanje ugovora o kreditu nije bilo potrebno ishoditi nikakvo odobrenje od HNB-a, za rad tuženika bila je potrebna samo koncesija austrijske agencije FMA. Sukladno austrijskom Zakonu o bankama (Njem. „Bankwesengesetz“) određeno je kako bankarske poslove mogu obavljati kreditne institucije (društva kapitala, zadruge ili štedionice) koje imaju koncesiju Agencije za nadzor financijskih tržišta (Njem. „Finanzmarktaufsicht Österreich“ u daljnjem tekstu „FMA“). Iz liste koncesija Austrijske agencije za nadzor financijskih tržišta (FMA), vidljivo je da tuženik ima, između ostalog, i ovlaštenje za obavljanje kreditnih poslova, odnosno sklapanje ugovora o novčanim kreditima i davanja novčanih zajmova. Isto tako FMA je izričito utvrdila kako tuženik ima koncesiju u Republici Austriji. Tuženik je stoga bio ovlašten sklopiti ugovor o kreditu, i na istog se ne primjenjuju odredbe ZOB-a na koje se pozivaju tužitelji. Tuženik iznova ističe kako za sklapanje ugovora o kreditu nije bilo potrebno ishoditi nikakvo odobrenje HNB-a, niti je bilo potrebno osnovati bilo kakvu podružnicu u RH. Međutim, čak i da je temeljem mjerodavnih pravnih propisa postojala neka od naprijed navedenih obveza, ugovora o kreditu ne bi se moglo utvrditi ništetnim s odgovarajućom primjenom članka 322. stavka 2. ZOO-a. Naime, navedenom zakonskom odredbom je propisano da je ugovor valjan ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, s a strana koja je povrijedila zabranu snosit će određene posljedice. Slijedom toga, zbog nedostatka eventualno potrebnog odobrenja HNB-a, sklapanje ugovora o kreditu bilo bi zabranjeno samo tuženiku, ali ne i tužiteljima. Iz navedenog razloga ugovor o kreditu ne može biti ništetan već je isti valjan, a tuženik bi zbog takvog propusta bio dužan snositi određene posljedice. Tuženik ističe da ukoliko bi sud kojim slučajem usvojio stajalište tužitelja da tuženik zbog nepostojanja odobrenja HNB-a nije bio ovlašten isplatiti kredit, iz toga proizlazi zaključak da upravo tuženiku bilo zabranjeno sklapanje ugovora o kreditu. Međutim, sa druge strane, tužiteljima nije bilo zabranjeno sklapanje ugovora o kreditu sa tuženikom, budući da tome ne postoje nikakve pravne zapreke. Iz navedenog, razvidno je da je u ovom slučaju primjenjiva upravo spomenuta odredba članka 322. stavka 2. ZOO-a, budući da je upravo tuženiku, kao jednoj ugovornoj strani, bilo zabranjeno sklapanje ugovora o kreditu, dok s druge strane tužiteljima kao drugoj ugovornoj strani isto nije bilo zabranjeno. Pravne posljedice takvog postupanja jasno su vidljive iz samog ZOO-a:

1/ ugovor valjan (dakle, nije i ne može biti ništetan),

2/ strana koja je povrijedila zabranu (u ovom slučaju tuženik), snosit će određene posljedice. Tuženik stoga ističe da se ugovor o kreditu sklopljen između tuženika i tužitelja nikako ne može utvrditi ništetnim, upravo zbog primjene spomenute odredbe ZOO–a.

Podredno svemu naprijed navedenom, tuženik ističe kako je protivno načelu savjesnosti i poštenja pozivati se na ništetnost ugovora o kreditu, ako je strana koja se poziva na ništetnost ugovora bila nesavjesna. U konkretnom slučaju tužitelji su nesavjesni, budući da u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nisu iznijeli nikakve prigovore tuženiku u vezi s pitanjima koja su tužitelji učinili spornima tek u ovom parničnom postupku, a koji se odnose na odobrenje HNB-a, mjerodavno pravo, pravni oblik tuženika itd. Iz navedenog razloga, prilikom ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva, valja voditi računa o činjenici da su tužitelji prilikom sklapanja ugovora o kreditu znali i morali znati da tuženik nije imao odobrenje HNB-a (bez obzira što u konkretnom slučaju navedeno odobrenje nije potrebno), da tuženik može davati valjane kredite iako je registriran kao zadruga te se na konkretni pravni odnos primjenjuje austrijsko pravo. Naime, tuženik je u cijelosti ispunio svoju ugovornu obvezu te isplatio tužiteljima cjelokupan iznos ugovorenog kredita na način kako je to određeno ugovorom o kreditu, da bi sada u ovom postupku tužitelji zahtijevali utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu iz razloga koji su bili svjesni i prije sklapanja samih ugovora. Takvo postupanje tužitelja protivno načelu savjesnosti i poštenja a iz kojeg razloga također valja u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev kao one osnovan. Tuženik nadalje opreza radi ističe da se ugovor o kreditu i sporazum ne mogu utvrditi ništetnim niti primjenom Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u RH s neovlaštenim vjerovnikom (Narodne novine broj 72/2017, dalje u tekstu „Zakon o ništetnosti“) koji je stupio na snagu nakon podnošenja tužbe u rubriciranom predmetu i to iz sljedećih razloga: a) tuženik nema status neovlaštenog vjerovnika u smislu Zakona o ništetnosti, b) ugovor o kreditu sklopljen je u republici Austriji. Člankom 1. Zakona o ništetnosti je propisano da se isti primjenjuje na ugovore o kreditu s međunarodnim obilježjem sklopljene u RH između dužnika i neovlaštenih vjerovnika. Nadalje, člankom 2. Zakona o ništetnosti, propisano je da neovlašteni vjerovnik označava pravnu osobu koja je ugovorom o kreditu s međunarodnim obilježjem odobrila kredit dužniku, a na dan sklapanja ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjem ima upisano sjedište izvan RH i nudi ili pruža usluge odobravanja kredita u RH, iako za pružanje tih usluga ne ispunjava uvjete propisane posebnim propisom, odnosno ne raspolaže propisanim odobrenjima i/ili suglasnostima nadležnih tijela RH. Dakle, da bi sud uopće mogao primijeniti Zakon o ništetnosti, potrebno je prethodno nedvojbeno utvrditi sljedeće kumulativno ispunjene pretpostavke i to da je ugovor o kreditu sklopljen je u Republici Hrvatskoj, i da je tuženik je nudio ili pruža usluge odobravanja kredita u RH. Tuženik iznova napominje da na području RH nikada nije nudio niti pružao usluge odobrenja kredita, slijedom čega se isti ni u kojem slučaju ne može smatrati neovlaštenim vjerovnikom. Osim što tuženik nikada nije nudio uslugu odobravanja kredita u RH, ugovor o kreditu sklopljen u Republici Austriji, a što je nedvojbeno razvidno već iz samog ugovora o kreditu, u jasno nedvojbeno navedeno kako je isti sklopljen u S., Republika Austrija. U tom smislu tuženik upućuje na argumentaciju naprijed navedenu u odgovoru na tužbu. Isto tako, iako je iz naprijed navedenih materijalnih dokaza nedvojbeno razvidno da je ugovor o kreditu sklopljen u Republici Austriji, tuženik napominje da je člankom 252. stavkom 2. ZOO-a, propisano kako se smatra da je ugovor sklopljen u mjestu u kojem je ponuditelj imao svoje sjedište u trenutku davanja ponude. Budući da tuženik ima sjedište u S. ima Rosental nedvojbeno kako je ugovor o kreditu sklopljen u S. odnosno u Republici Austriji. Također, tuženik ističe kako je mjesto sklapanja ugovora navedeno i u samom ugovoru o kreditu. Budući da Zakon o ništetnosti primjenjuje samo na neovlaštenog vjerovnika u smislu odredaba navedenog zakona i samo na ugovore o kreditu sklopljene u RH (što ovdje nije slučaj) navedeni zakon nije moguće primijeniti na tuženika obzirom da je iz dokumentacije koju tuženik dostavlja u prilogu ovog odgovora na tužbu nedvojbeno da je ugovor o kreditu sklopljen u republici Austriji, da se cjelokupna obrada kredita odvijala u republici Austriji,da tu ženik nikada nije nudio ili pružao usluge odobravanja kredita u RH, i da se tuženik ne smatra „neovlaštenim vjerovnikom“ sukladno članku 2. Zakona o ništetnosti.

Tuženik ističe kako osobito neshvatljiv i neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim sporazuma. Naime, u konkretnom slučaju bile su ispunjene sve pretpostavke za osnivanje založnog prava na nekretninama sukladno Zakonu o vlasništvu drugim stvarnim pravima i ZZK. Slijedom toga, tuženik je temeljem odobrenja tužitelja pod 3) danog u sporazumu, valjano upisano pravo na nekretninama, pri čemu se tužitelji nisu žalili na rješenju o zasnivanju založnog prava na nekretninama, niti su u trenutku zaprimanja rješenja o zasnivanju založnog prava na nekretninama pokrenuli postupak utvrđenja ništetnosti sporazuma, a što je bilo za očekivati ukoliko očitovanje tužiteljice pod 3) kao založnog dužnika iz sporazuma nije odgovaralo njezinoj volji. Dakle, tužitelji su potpuno legitimno i dobrovoljno, putem privatne izjave potvrđene (solemnizirane) kod javnog bilježnika, dopustili tuženiku da se u slučaju neplaćanja ugovora o kreditu ili zakašnjenja s njegovom otplatom, namiri iz založene nekretnine. Iz navedenog, razvidno je kako sporazum nije u suprotnosti s nijednim prisilnim propisom. Pritom tuženik naglašava da je predmetno založno pravo zakonito zasnovano. Naime, u članku 55. stavak 1. ZZK izrekom propisano da su javne isprave na temelju kojih se može dopustiti uknjižba, isprave koji su o pravnim poslovima sastavili za to nadležno tijelo ili javni bilježnik u granicama svoje ovlasti i u propisanom obliku, ako sadrži sve ono što se zahtjeva za uknjižbu na temelju privatnih isprava. S tim u vezi s, tuženik ističe kako prema članku 54. ZZK privatna isprava na temelju koje se traži uknjižba hipoteke mora sadržavati točnu oznaku zemljišta ili prava glede kojeg se uknjižba traži i clausulu intabulandi. Imajući u vidu navedeno, tuženik ističe kako sporazum sadrži sve što je potrebno prema ZZK-u, za uknjižbu hipoteke na temelju od javnog bilježnika u granicama svojih ovlasti u propisanom obliku potvrdi (solemnizira) privatnu ispravu i to budući da sporazum sadrži točnu oznaku zemljišta glede kojeg se uknjižba traži i sporazum sadrži clausulu intabulandi, odnosno izričitu izjavu tužitelja pod 3), kojom isti, kao založni dužnik, dozvoljava tuženiku da bez ikakvog daljnjeg pitanja ili privole, ishodi upis založnog prava na nekretninama u zemljišnim knjigama, ako sadrži sve što se zahtjeva za uknjižbu na temelju privatnih isprava. Slijedom svega iznesenog, tuženik predlaže naslovnom sudu odbiti tužbu u rubriciranom predmetu i u njoj postavljene tužbene zahtjeve u cijelosti i obvezati tužitelja da tuženiku solidarno naknadi troškove ovog postupka.

Tužitelj je u svom podnesku od predanom na ročištu dana 11. ožujka 2019. godine. (list-291-296 spisa), uredio tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanju založnog prava na nekretninama, ovjeren dana 4. srpnja 2008. godine, kao i Ugovor o jednokratnom kreditu br. konta 541.482 od 2. srpnja 2008. godine, uz nalog zemljišno-knjižnom odjelu suda za brisanje založenih tereta upisanih temeljem navedenih sporazuma i ugovora, na nekretnini u vlasništvu tužitelja, na način da tužbeni zahtjev sad glasi kao u izreci presude pod točkom I/. Na pripremnom ročištu dana 30. kolovoza 2019. godine, sud je raspravnim rješenjem primio na znanje i dopustio preinaku tužbenog zahtjeva tužitelja sadržana u podnesku tužitelja predana na ročištu 11. ožujka 2019. godine.

U dokazne svrhe sud je izvršio uvid u Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama br. OU-115/08 od 4. srpnja 2008. god. ovjeren kod javnog bilježnika B. J. iz S. (list 11-17 spisa), U. o jednokratnom kreditu br. Računa 541.482 od 2. srpnja 2008. god. (list 18-21 spisa), izvadak iz zemljišne knjige ZU 1984 poduložak 2, 3, 4, 5 k.o. G. (list 22-33 spisa), Spezialvollmacht od 21. srpnja 2007. god. (list 34 spisa), BRZI.1082/2007 od 27. studenog 2007. god. uz Apostille i prijevod dokumenata na hrvatski jezik (list 35-38 spisa), Ratenplan - Isplatni plan (lisz 39-45 spisa), rješenje Općinskog suda u Makarskoj br. Z-3635/12 Ovr-758/12 od 15. veljače 2013. god. (list 46-47 spisa), preslik Potvrde P. S.-dalmatinska P. M. od svibnja 2014.god. (list 48 spisa), dopis HNB Sektora bonitetne regulative i supervizije Ur. broj: 500/2014-794/1-VFR-Žj od 1. travnja 2014. god. (list 49 spisa), rješenje Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Makarskoj br. Ovr-2545/15 od 2. studenog 2015. god. (list 50-51 spisa), ovjereni prijevod Općih uvjeta poslovanja –verzija 2007 (list 104-114 spisa), ovjereni prijevod s njemačkog jezika Zahtjeva za odobrenjem kredita broj računa 541.482 od 4. travnja 2018.g od. (list 115-124 spisa), ovjereni prijevod s njemačkog jezika Obavijest P. K. (list 125-128 spisa), ovjereni prijevod s njemačkog jezika Upit s odobrenjem (list 130-132 spisa), ovjereni prijevod s njemačkog jezika Bonitet klijenta G. I. (list 133-135 spisa), ovjereni prijevod s njemačkog jezika Boniteta klijenta M. G. (list136-138 spisa), dopis HNB Sektora bonitetne regulative i supervizije Ur.br. 500/2013-1232/1-VFR-ŽJ od 9. listopada 2013. god. (list 139 spisa), dopis HNB Sektor podrške poslovanju Direkcije pravnih poslova broj: 416-810/10-06-2013/JM-MK od 21. lipnja 2013. god. (list 140 spisa), dopis HNB Sektora bonitetne regulative i supervizije Ur. broj: 500/2014-1791/1-VFR-ŽJ od 25. studenog 2014. god. (list 141 spisa), dopis HNB Direkcije pravnih poslova Ur. br. 751-ŽI/MK-2012 (list 142 spisa), ovjereni prijevod s njemačkog jezika liste koncesija FMA (list 148-147 spisa), ugovor o cesiji prava iz osiguranja života od 15. srpnja 2008. god. (list 249-250 spisa), zamolba za odgodu i refinanciranje kredita (dug 8500 EUR-a) 541.482 (list 251 spisa), ispis e- mail poruke od 11. listopada 2012. god. (list 251 spisa), ovjereni prijevod s njemačkog jezika izvatka s povijesnim podacima sudskog registra Republike Austrije (list 283-288 spisa), dopis Ministarstva unutarnjih poslova RH broj: 511-01-202-74852/2014 od 14. kolovoza 2014. god. (list 298 spisa), punomoć od 21. kolovoza 2008.g od. (list 299 spisa), stanje izvršenih uplata (list 300302 spisa), preslik Prijenosnica Cityex (list 303 spisa), izveo dokaz saslušanjem tužiteljice pod 1) I. G. i zz tuženika u svojstvu parničnih stranaka (list 308-314 spisa), izveo dokaz saslušanjem svjedoka D. G. (list 409-411 spisa), ovjereni prijevod s njemačkog jezika potvrde o isplati od 2. rujna 2008. god., 16. /nečitko/ 08., 15. srpnja 08. , 15. /nečitko/ 08. (list 340-348 spisa), izvadak s računa G. I., M. (list 349-357 spisa), punomoć od 21. kolovoza 2008. god. (list 358 spisa), nakon čega je sud u skladu s odredbom čl. 7.i 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine broj 26/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka USRH, 84/08, 96/08-odluka USRH, 123/08-ispr., 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 dalje u tekstu ZPP), odlučio kao u izreci.

Raspravnim rješenjem s ročišta od 30. kolovoza 2019. god. u skladu s odredbom čl. 40. st. 3. ZPP-a sud je po prigovoru tuženika odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 835.579,47 kn.

Predmet postupka u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja pod 1) do 3) za utvrđenje ništetnosti Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama ovjeren 4. srpnja 2008. godine pod brojem OU-115/08 kod B. J., j.b. u S., kao i Ugovor o jednokratnom kreditu br. konta 541.482 od 2. srpnja 2008. godine, kao i da se naloži zemljišnoknjižnom odjelu naslovnog suda brisanje založenih tereta upisanih pod brojem Z-1840/08, kao i brisanje ovrhe ovog suda br. Ovr-758/12 uknjižene pod brojem Z-3635/12 temeljem Sporazuma i Ugovora koji bi bili utvrđeni ništetnim.

Uvidom u Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama br. OU-115/08 od 4. srpnja 2008. god. ovjeren kod javnog bilježnika B. J. iz S. (list 11-17 spisa), utvrđeno je da je S. zaključen između R. S.., iz Austrije, kao vjerovnika – predlagatelja osiguranja i I. G. i M. G. kao korisnika kredita – dužnika. Navedenim sporazumom, osnovano je dobrovoljno založno pravo temeljem Ugovora o jednokratnom kreditu br. računa 541.482 prema kojima je korisnicima kredita odobren kredit za jednokratno korištenje u iznosu od 110.000,00 Eura uz kamatu i troškove sadržane u čl. 1. Ugovora. Prema navedenom sporazumu, založno pravo osnovano je na nekretnini založnog dužnika Zlatke Gojak, koja jamči vjerovniku da je isključiva vlasnica i posjednica nekretnine i to:

Uvidom u Ugovor o jednokratnom kreditu br. Računa 541.482 od 2. srpnja 2008. god. (list 18-21 spisa), utvrđeno je da je Ugovor zaključen između zajmoprimaca I. G. iz G., i M. G. iz G., i vjerovnika R. S.. S.-J.-, iz Austrije, kao davatelja kredita. Kredit je odobren u iznosu od 110.000,00 Eura, sa aktivnom kamatnom stopom od 9% p.a/godišnje. Vezano na EURIVOR 3 mjeseca, na dan prilagodbe dodatak od 4%, apsolutno, tromjesečna prilagodba počev od 1. listopada 2008., trgovinski zaokružiti na cijelu 1/8. Ukoliko trenutak prilagođavanja padne na dan koji nije uredovni dan banke, tada će se prilagodba izvršiti idućeg uredovnog dana. Sve izmjene kamatnih stopa vrijede uvijek počev od idućeg prvog dana sljedećeg kvartala. U slučaju kašnjenja, dodaje se zakonska kamata od 5%. Jednokratni troškovi obrade 2.200,00 Eura, jednokratna naknada 880,00 Eura, završni troškovi po završnom terminu 6,00 Eura. Otplata je u 180 mjesečnih paušalnih obroka od po 1.136,00 Eura, uvijek 20.-tog u mjesecu, počevši s 20. rujna 2008. godine. Otplata kredita završava 20. kolovoza 2023. godine. Instrument kao osiguranje kredita, ugovoreno je osnivanje založnog prava na nekretnini upisanoj u br. uloška 1984/2, 3, 4, 5, kat. čest. 706, 2.etaža, 125/350, stan S2, ukupnoj korisnoj površini od 125,40 m2, treća etaža 53/350, stan S3, ukupnoj korisnoj površini od 53,35 m2, četvrta etaža 33/350, stan S4, ukupnoj korisnoj površini od 32,95 m2, peta etaža 30/350 stanu S5, ukupnoj korisnoj površini 29,65 m2 k.o. G.. U ugovoru je navedeno da je za sve sporove vezano uz ovaj Ugovor, prema § 104 Sudskog pravilnika, nadležan je Okružni sud Feldbach ili sud u Hrvatskoj, nadležan za prebivalište zajmoprimca. U Ugovoru je navedeno da bračni par potvrđuje primitak informativne brošure u vezi s jamstvom zajedničkih kreditnih obveza prema § 25a Zakona o zaštiti pri otkazu. Na kraju Ugovora, navedeno je da je zaključen u St. Stefan i.R dana 2. srpnja 2008. godine te je potpisan od strane predstavnika vjerovnika, direktora F. F. i ppa A. M., te primatelja kredita I. G. i M. G.. Na Ugovoru se nalazi i potpis Z. G.. Na svim stranicama ugovora nalaze se na samom kraju ugovora vlastoručni potpisi stranaka, od kojih je čitljiv potpis G. Z.. Iz Ugovora je vidljivo da je isti sastavljen i na njemačkom jeziku i na hrvatskom jeziku.

Uvidom u izvadak iz zemljišne knjige ZU 1984 poduložak 2, 3, 4, 5 k.o. G. (list 22-33 spisa), utvrđeno je da je nekretnina označena kao kat. čest. 706 zgrada i dvorište površine 728 m2, u drugoj odjeljku A lista, zabilježeno je da su posebni dijelovi oznake S1 i S2 izgrađeni protivno dozvoli, a posebni dijelovi oznake S3, S4 i S5, izgrađeni bez građevinske dozvole. U B listu upisani suvlasnički dijelovi etaže s kojima su uspostavljeni pravo vlasništva posebnih dijelova stanova oznake S-2, S-3, S-4, S-5, opisane u vlasničkom listu, sve upisano na ime Z. G. za cijelo. U C listu uknjižena prava zaloga na teret nekretnine u korist N. štedno-kreditna zadruga O.. Iznos novčane tražbine 346.976,99 kn.

U spisu je priložen Ratenplan - Isplatni plan (list 39-45 spisa), na ime M. G. i I. G..

Uvidom u rješenje Općinskog suda u Makarskoj br. Z-3635/12 Ovr-758/12 od 15. veljače 2013. god. (list 46-47 spisa), utvrđeno je da je temeljem rješenja Općinskog suda u Makarskoj br. 8-Ovr-758/12 od 23. studenog 2012. godine, određena zabilježba ovrhe posl. br. Ovr-758/12 u predmetu ovrhovoditelja R. S.. i R. M., protiv ovršenika G. Z., G., na nekretninama ovršenika upisanim u zk.ul. 1854 k.o. G., sastojeći se od kčbr 706 zgrada i dvorište sa 728 m2 i to na:

Uvidom u rješenje Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Makarskoj br. Ovr-2545/15 od 2. studenog 2015. god. (list 50-51 spisa), utvrđeno je da se navedenim rješenjem odgađa provedba pravomoćnog rješenja o ovrsi Općinskog suda u Makarskoj posl. br. Ovr-758/12 od 23. studenog 2012. godine do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji se vodi kod Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Makarskoj pod posl. br. P-2348/15 (ranije predmet Općinskog suda u Makarskoj P-360/14). Određeno je da će se postupak nastaviti po službenoj dužnosti nakon proteka vremena za koje je određena odgoda ovrhe.

U spis je od strane tuženika dostavljen ovjereni prijevod Općih uvjeta poslovanja –verzija 2007 (list 104-114 spisa)u kojem je pod točkom Z20 utvrđeno da se na sve pravne odnose između klijenta i banke primjenjuje austrijsko pravo.

Uvidom u ovjereni prijevod s njemačkog jezika Zahtjeva za odobrenjem kredita broj računa 541.482 od 4. travnja 2018.g od. (list 115-124 spisa), utvrđeno je da je podnositelj zahtjeva za kredit G. I. rođena …. godine iz G., kao supružnik, životni partner naznačen M. G. rođen …. godine, zahtjev za izdavanje kredita u iznosu od 110.000,00 Eura, sa svrhom korištenja refinanciranje, renoviranje 2 sobe u prizemlju, renoviranje potkrovlja, dovršavanje dvorišta, ličenje. Početak otplate kredita 09/08, rata u iznosu od 1.114 Eura + osiguranje, trajanje 180 paušalnih rata uz naznaku naknade kredita 0,8 % u iznosu od 880,00 Eura, pristojba za obradu 2% u iznosu od 2.200,00 Eura, naznačeno je da je izvršen uvid u zemljišnu knjigu, aktivne kamate 9%, kamate na dopušteno prekoračenje po tekućem računu 5%. U zahtjevu je navedena i visina dohotka uz naznaku mjesečnog neto iznosa potvrde plaće isplatne liste, u imovinsko stanje naznačena je nekretnina 1984/ k.o. G. 2, 3, 4, 5, vlasništvo G. Z., čije je ime navedeno kod osiguranja kredita. U bilješkama je navedena odluka uprave, kredit odobren 21. lipnja 2008. godine.

Uvidom u ovjereni prijevod s njemačkog jezika Obavijest P. K. E. K. (list 125-128 spisa), utvrđeno je da su u navedenoj evidenciji sadržani podaci korisnika kredita I. G., te podaci suodgovorne osobe M. G., a vezano za dodjelu kredita u iznosu od 110.000,00 Eura.

Uvidom u ovjereni prijevod s njemačkog jezika Upit s odobrenjem (list 130-132 spisa), utvrđeno je da su u navedenoj ispravi sadržani podaci korisnika kredita G. I. i suugovaratelja G. M..

Uvidom u ovjereni prijevod s njemačkog jezika Bonitet klijenta G. I. (list 133-135-138 spisa), i M. G. utvrđeno je da su u navedenim ispravama sadržani podaci klijenta, boniteta broja klijenta, te broj socijalnog osiguranja.

Uvidom u ovjereni prijevod s njemačkog jezika liste koncesija (list 148-147 spisa), utvrđeno je da se radi o podacima austrijske agencije za nadzor financijskih tržišta, gdje je navedena lista koncesija R. S.., a prema Zakonu o bankama (BWG).

Na ročištu dana 15. studenog 2019. god. (list 308-315 spisa), saslušani su tužiteljica pod 1) i zz tuženika u svojstvu parničnih stranaka, u izočnosti uredno pozvanih tužitelja pod 2) i 3).

Tužiteljica pod 1) I. G. pok.N. u svom iskazu navodi da što se tiče zasnivanja ugovornog odnosa njene majke, brata i nje, ovdje tužitelja sa tuženikom, oni su kao i dosta njih iz mjesta gdje žive našli mogućnost da lagano podignu kredit prema oglasu koji je bio po mjestu oglašen na električnom stupu. U to je vrijeme bila u teškoj financijskoj situaciji, njena firma „B.“ čiji je vlasnik je loše poslovala, bila je pred stečajem, majka u mirovini, brat nezaposlen, uvjeti su bili takvi da su morali dignuti kredit. Radi sigurnosti življenja i činjenice što je kuća u kojoj su živjeli bila stara, građena 1962. g. krov na kući je prokišnjavao, morali su je urediti te su se odlučili za podizanje kredita. Kako joj nijedna banka obzirom na uvjete i njeno financijsko stanje nije mogla dati kredit ovo je bila prilika da na jednostavan način dođe do tog kredita. Nazvala je broj na oglasu nakon čega ju je kontaktirala jedna gospođa N. T. iz S., Č., koja je nakon telefonskog razgovora došla kod njih zajedno sa gospođom koja ju je pratila Ivana iz Splita, čije prezime ne zna. Pri tom joj se nisu identificirale ispravom kojom bi potvrdile da su zaposlenice Austrijske zadruge tuženika, već joj je gđa N. rekla da ona radi za njih i došla je na dogovor. Cijela priprema dokumentacije za realizaciju tog kredita je trajala otprilike 8 mjeseci. U to vrijeme morala je nabaviti svu dokumentaciju vezanu za nekretninu, vlasničke listove, a dostavljala je i svoj platne liste, pri tom je svaka tri mjeseca slala svu dokumentaciju pa i te platne liste koji su bili obrasci iz Narodnih Novina, a njih je bianko pečatirala pečatom firme, bez da je ispisivala podatke o primanjima. Sve te podatke ispunjavala bi gospođa Nada, a sve kako bi joj bila što veća kreditna sposobnost, kako bi se iz tih platnih lista stvorili uvjeti da joj se isplati kredit. Navodi da je znala da to nije u redu, nije joj bilo jasno kakve su platne liste kod tuženika prolazila, jer da je tada njena firma bila pred stečajem. Kako je njihova nekretnina bila uknjižena na trećim osobama u to vrijeme su radili i na sređivanju vlasništva nekretnine. Prizemlje je u samom startu bilo legalizirano već 1962. g. kad je izgrađeno, građena je sa građevinskom dozvolom, 1969. g. je izgrađena dopuna kuće, jedan dio prvog kata 50%, a to nije bilo legalizirano, a ostatak kuće i krov je napravljen kad su dizali kredit. Tada su i pokrenuli postupak etažiranja objekta kako bi mogli založiti dio kuće po stambenim jedinicama , na kraju je založena cijela kuća. Navodi da iako joj je bilo sumnjivo, posebno to izdavanje bianko platnih lista koje je pečatirala, ispunjavala i dostavljala sve dokumente koje su tražili. Nakon 8 mjeseci su dobili prvi dio kredita od 55.000,00 Eura, čime je podmirena ranija hipoteka koja je bila upisana na nekretnini štedno kreditne zadruge N. i nakon što je dobila brisovnicu, nakon toga je zaključen predmetni sporazum i ugovor s tuženikom. Taj iznos od 55.000,00 Eura, prvi iznos koji joj je dostavljen u koverti je donijela N. T. s tim da je od tog iznosa odbila iznos od 11.000,00 Eura na ime obrade cijelog kredita. Prethodno je bilo dogovoreno da će na ime troškova obrade kredita od tog iznosa kredita biti njima isplaćen iznos od 4% da bi pritom kad joj je uručen iznos od 55.000,00 Eura , Nada rekla da taj iznos obrade kredita iznosi 10%.. O tome prije nije bilo govora. Taj prvi iznos joj je isplaćen u koverti u gotovini, ne na račun i danas ima kovertu banke u kojoj se nalazio taj novac. Ta isplata je izvršena u Austriji u poslovnici tuženika u R., tamo ih je vodila N. T., nju i brata, te jedan bračni par iz Z.. U njihovom uredu D. Č. im je dala novac na ruke. Navodi da je ona bila ranije u kontaktu s tim bračnim parom iz Z., ali protekom vremena taj kontakt je izgubila. Navodi da je na ovaj kredit pristala iz razloga jer joj nijedna banka ne bi dala kredit potreban za saniranje krova kuće koji se urušavao. Bonitet firme je bio loš, nisu mogli podignuti kredit zbog lošeg poslovanja. Ne može objasniti zašto je kasnije pristala na to da gospođi N. T. i gđi I., u dva tri navrata dolazi u S. i u šoping centrima i parkinzima donosi novac koji su od nje tražili na ime troškova vezanih za realizaciju kredita. Zvali bi je telefonom, prijetili. Ona bi te pozive evidentirala, a u dva tri navrata je mijenjala svoj broj i uvijek bi na kraju došli do nje. U tim kuvertama bi im nosila iznos od cca 2.500,00-3.000.00 Kn to je na ime troškova, a što se kredita tiče tuženik ga je isplaćivao u više navrata na njen račun o čemu postoje podaci, a ona je kredit plaćala neke 4 godine i prestala je jer nije imala više novca. Znala bi je kontaktirati odvjetnica V. Š. koja je bila odvjetnica zadruge-tuženika, koja je ustrajala da se srede papiri da se legalizira cijela kuća da sve bude 1/1. Da bih spriječila mogućnost da ostane bez kuće i da ona bude na bubnju povukla je sve zahtjeve za legalizaciju. Navodi da ju je kontaktirala i odvjetnica D. Đ. iz M. koja joj je u više navrata slala prijedloge novih nagodbi da srede njihove odnose. K. je pokušala nju kontaktirati, ali se nije javljala, saznala je da je prestala raditi za tuženika. Ugovori koji su priloženi i predmet spora , potpisivali su se u S. u odvj. B. J. gdje su pristupili ona, majka i brat, odvjetnik tada nije bio nazočan. I sporazum i ugovor su potpisali i ovjerili kod javnog bilježnika u S., pritom joj ni odvjetnik ni Javnog bilježnik nisu objasnili sadržaj niti posljedice sklapanja tih ugovora. Navodi da je njena majka u vrijeme potpisivanja ugovora prethodno imala moždani udar pa ga je potpisala kratkim potpisom, nikada nije bila u Austriji niti van RH. Nema nikakvu ispravu niti dokument N. T. ili I. koja bi bila s njom, a kojim bi se one identificirale kao djelatnice tuženika ili ispravu koje bi potpisale. Mislim da je I. bila prijateljica N. T. i ona bi je vodala po ovom području. Svu dokumentaciju koju je ona slala N. u Č., ista bi uredno zaprimala. Prilikom sklapanja ugovora s tuženikom nije vršila provjere tuženika, a to je učinila nakon što je upala u probleme. Od HNB je zatražila podatke može li tuženik ovdje poslovati, te je dobila odgovor da ne može. Navodi da od trenutka kada je saznala za mogućnost sklapanja predmetnog ugovora, pa do realizacije samog ugovora, sa njom osim osoba koje je ranije navela u iskazu N. T. i Ivane , nitko od službenika tuženika nije kontaktirao, jedine osobe su bile one, a kontakt je prestao nakon što su ugovori potpisani kod javnog bilježnika. Novac koji sam N. T. i gđi Ivani donosila u kuverti, donosila je u vremenu koje je prethodilo samom potpisu, dakle u vrijeme dogovora i realizacije kredita tih 8 mjeseci. To su bili njihovi troškovi vezani za realizaciju kredita. Nakon potpisa ugovora ništa im nije isplaćivala na ruke, sve ostale isplate je vršila na bankama na račun tuženika. O tome ima svu dokumentaciju. Navodi da nije vidjela nikoga od djelatnika zadruge tuženika tijekom cijelog tog vremena, osim osoba koje je navela u iskazu. Navodi da ona nije vidjela niti je zajedno potpisivala ugovore s osobama, djelatnicima tuženika F. F. i A. M.. Prilikom njihovih potpisa ugovora i sporazuma u S., osim njene majke, brata i nje nije bilo nikoga od tuženika, a nije bio ni javni bilježnik, već samo djelatnici tog javnobilježničkog ureda. Prije samog potpisivanja ovih ugovora nitko od strane tuženika im nije predočio njihove opće uvjete poslovanja vezano za zaključenje ugovora s njima. Sve dokumente potrebne za realizaciju kredita slala je gospođi N. T., ništa od te dokumentacije nisam slala u A. tuženiku. Sa djelatnicima i službenicima tuženika kontaktirala je tek 4-5 godina nakon, kad je krenula cijela lavina poslovanja s tuženikom, nakon što je počela dobivati mailove, a u samoj realizaciji kredita s nikim od njih nisam kontaktirala osim ovih osoba koje je navela. Prije potpisivanja ugovora nitko od strane tuženika nije dolazio kod njih da bi pregledao nekretninu koja je pregled zaloga, da bi provjerio dokumentaciju vezano za nekretninu ili u zemljišnim knjigama. Ne zna zašto joj je dio kredita isplaćen na ruke, a neki na račune, na majčin račun, na račun njene sestre M. G. koja nije bila ugovorna strana i u gotovini po centrima u S., koju joj je uručivala N. T., od koje bi primila kovertu sa gotovinom ali nije dala nikakvu potvrdu da je taj iznos primila. Svi su iznosi evidentirani i dostavljeni odvjetniku. Pri dogovorima vezanim za realizaciju kredita nije bilo govora na koji način će se kredit isplatiti, to nije pitala. Ne zna zašto cijela ugovorena kreditna svota nije odjednom isplaćena. Ne sjeća se da je spunjavala nekakve obrasce na njemačkom jeziku za potrebe realizacije kredita. Sve što je potpisala je u spisu Javnog bilježnika u S., samo he to potpisivala od isprava, druge isprave van ovog nisam potpisivala, kao ni njena majka ni brat. Misli da je tuženiku isplatila 46.000,00 ili 48.000,00 Eura, cijelu dokumentaciju ima, pa može to dostaviti. Navodi da se ne može točno sjetiti samog sadržaja oglasa na kojeg se javila za kredit, zna da je to bio oglas za famozne kredite koji su se lako davali, a kao banka je bila označena Austrijska banka, to je bio oglas ovakve vrste koju prilaže u spis , te navoid a ovaj primjerak oglasa nije oglas na koji je ona kontaktirala. Ovaj se oglas naknadno pojavio, a ona je zvala broj koji je bio označen na tom oglasu, i rekla je da treba novac, a gospođa N. koja se javila je rekla je da oni taj novac imaju, da daju kredit. Razgovor je tekao glatko, a njena namjera prvotno nije ni bila da se podigne iznos koji je podigla, planirala je manji, ali kako je to išlo glatko odlučili su se za veći iznos kredita. Što se tiče naknada koje je isplaćivala N. T., sve je to išlo u hodu, to je bilo normalno za očekivati da se pojavljuju troškovi. Prilikom njihovog telefonskog razgovora nije bilo riječi o troškovima koje joj mora isplatiti na ime troškova realizacije kredita. Navodi da je ona pristala platiti te troškove N. T.. Gospođa N. T. je potraživala dokumentaciju, vlasničke listove i brisovnicu za nekretninu, to je radila za banku. Navodi da je ona platne liste koje je ispostavljala, ispostavljala kao fizička osoba, njih sam i pečatirala, pečatom njene firme. Dok je potpisivala ugovor i sporazum, nastojala jd to pročitati, nešto jd pročitala, ali ne u cijelosti, smatrala jd da je sve u redu, nijd mogla sve pročitati, nijd imala vremena jer su se sve stranice ugovora morale potpisati. Prethodno nijd pročitala uvjete ugovora i sporazuma. U ugovoru je bio naznačen iznos koji su dogovorili, što se tiče plaćanja i kamata u početku je bilo kako je ugovoreno, kasnije se kamata mijenjala što je bilo nemoguće za pratiti. Cijeli iznos kredita koji su dobili uložen je u ovu nekretninu koja je bila predmet zaloga. Dograđeno je 50% prvog kata i učvršćivanje zidova i krov. To je bilo sve u svrhu iznajmljivanja. Navodi da ona u trenutku kad je potpisivala ugovor nije vidjela da u ugovoru piše da će se isplata vršiti prema etapama gradnje, prema fazama izgradnje, to je tek kasnije vidjela i to je bilo ugovoreno, a li ona sad ne može čvrsto potvrditi jeli točno tako bilo dogovoreno, bilo je više dogovora, razgovora, različitih prijedloga, od kojih je nešto prihvaćeno, nešto ne, pa se ne može o tome sada jasno izjasniti. Dio kredita je iskorišten za zatvaranje kredita Štedno kreditne zadruge N., ne može se sjetiti da bi nešto bilo za podmirivanje nekog kredita za PBZ. Navodi da se njena majka, ovdje tužiteljica pod 3), još bavi iznajmljivanjem apartmana. Ne može se sjetiti je li u trenutku potpisa ugovora, kad je potpisivala s ostalim tužiteljima na ugovorima već bio potpis djelatnika tuženika. Tuženik joj je isplatio iznos kredita koji je ugovoren, umanjen za 11.000,00 Eura i iznose koji je evidentiran na otplatnoj listi kredita.- troškovi obrade kredita. Navodi da su ona i njen brat dali punomoć N. T. punomoć kod bilježnika V. N. da u njihovo ima i za njohov račun može preuzeti ostatak novca po navedenom kreditu, a radi se o punomoći koja je priložena u spisu (list 229 spisa). To se nije odnosilo na iznos novca od 11.000,00 Eura. To se odnosilo na nova koji mi je isplaćen u gotovini kako je navela u svome iskazu. 55.000,00 Eura, 15.000,00 Eura, 15.300,00 Eura u kunama isplaćen na tekuće račune sestre M. G. i majke Z. G.. Gospođa N. T. je pitala na koji račun se može izvršiti isplate i oni su jojo dali račune M. G. i majke. U banci tuženika kod gospođe D. Č. u A. je pridigla iznos od 55.000,00 Eu, dok joj je ostale iznose gotovine isplatila gospođa N. T.. 11.000,00 Eura joj nije isplaćeno.Isplaćen joj je ukupno iznos od 109.502,00 Eura. Kod javnog bilježnika u S., ugovor o kreditu je bio uvezan sa javnobilježničkim aktom, to je ugovor koji je potpisala. Ima već 4 godine, i nešto više, da je prestala plaćati predmetni kredit, o tome ima i posljednju uplatnicu. Navodi da obratila banci u Austriji, banci tuženika, mailom, tek nakon što je prestala plaćati kredit. Tražila je mogućnost nekakvog dogovora i drugačije realizacije plaćanja, do tada nije zvala niti kontaktirala tuženika jer je kredit plaćala. Ja pritom nije pitala zašto mi nije isplaćen iznos od 11.000,00 Eura jer za to nije bilo razloga, znala je zašto nije, jer joj jer je prilikom isplate iznosa od 55.000,00 Eura rečeno da se odbija iznos od 11.000,00 Eura na ime obrade kredita. To joj je rekla D. Č. i N. T.. Ne može se sjetiti je li dio ugovora u kojem je naznačeno da će se vršiti etapna isplata kredita prema fazama građenja bila prevedena na hrvatski jezik.

ZZ tuženika G. E., u svom iskazu navodi da kada su zaključeni predmetni ugovori i sporazum s tužiteljima, tada on nije bio član uprave tuženika. Od 1987. godine u grupaciji R. banke kao član uprave, a od 2013. godine je član uprave konkretno tuženika u R.. Iz dokumentacije kojom raspolaže, te iz razgovora s djelatnicima tuženika, može reći da gđa. N. T. nikada nije bila zaposlenik tuženika, a u odnosu na navode same tužiteljice, može samo reći da su tužitelji zajedno sa N. T. prevarom došli do kredita koji im je isplaćen. Tuženik u svom poslovanju nikad nije imao službene posrednike ni neslužbene posrednike preko kojih je poslovao na način da se preko njih dovode klijenti za sklapanje ugovora o kreditu s tuženikom. U odnosu na tužiteljicu, navodi da je iz cijele situacije dobro da je tužiteljica od 2008.-2012. g. redovno uplaćivala rate ugovorenog kredita, nakon čega je prestalo plaćanje. Prema spisu tuženika može reći da je postojao niz mailova tužitelja prema banci u razdoblju od 2010. pa dalje , na koje smo uvijek reagirali. Gospođa G., tužiteljica pod 1), je tražila smanjenje rate kredita ili neplaćanje neke rate kredita i u tom pravcu je od strane tuženika uvijek pozitivno odgovoreno. Kada je došao u firmu 2013. g. prošao je više stotina akata kredita koji su odobreni u prethodnom razdoblju, odatle crpi svoja neposredna saznanja. Krediti su se davali jednako austrijskim kao i hrvatskim građanima, u skladu s odredbama važećeg zakona. 2008. godine kada su zaključeni predmetni ugovori postojali su dva direktora tuženika koji su imali istu ulogu kao on danas to su osobe F. F. i A. W.. U sudskom registru stoji da potpis ugovora o kreditu moraju potpisati najmanje dva člana banke direktor i prokurist, odnosno direktor i direktor. U konkretnom slučaju ono što može vidjeti da je ugovor potpisan u S. S. R., Na pitanje o razlogu zbog čega je veliki broj korisnika kredita iz Republike Hrvatske ima zaključen ugovor s tuženikom, može reći da pretpostavlja da je razlog tome činjenica da se ova banka nalazi u blizini granice sa Slovenijom te je dosta korisnika kredita iz Slovenije, bivših gastarbajtera u Austriji, iz bivše Jugoslavije, pa se kasnije sa Slovenije proširio taj krug korisnika usmenom predajom na građane Hrvatske. Od strane tuženika nije bilo javnog oglašavanja pružanje usluga tuženika u RH, niti korištenja nekih drugih načina oglašavanja tih usluga. Navodi da ne zna ime osobe koja je kontaktirala tužitelje u razdoblju realizacije predmetnog kredita. Iz samog spisa kredita tuženika vidi samo zahtjev korisnika kredita, na obradi kredita radi više osoba na provjeri dokumentacije, odobrenju i slično. Ne može se izjasniti tko su osobe koje su radile na predmetnom kreditu prije njegovog dolaska kod tuženika. Ono što mu je poznato je da je gospođa D. Č. bila involvirana u tom pravcu. Ona je bila poprijekom iz Hrvatske, radila je kao djelatnica u banci i uglavnom je bila savjetnica u slučajevima kada bi korisnici kredita bili iz Hrvatske. U spisu tužitelja ne postoji dokaz da su opći uvjeti poslovanja uručeni tužiteljima prilikom potpisa predmetnih ugovora, naime, po zakonu i prema njihovom poslovanju ti se opći uvjeti uručuju odmah prilikom potpisivanja ugovora, tako da u tom pravcu se nije tražila potvrda o uručenju jer to nije ni potrebno, tako da u njihovim spisima nema takvog dokumenta koji to potvrđuje. Ti se opći uvjeti uručuju na austrijskom i hrvatskom jeziku. U općim uvjetima poslovanja tuženika se ne obrađuje tema koja se odnosi na način isplate samog kredita, klijent sam odlučuje da li će mu se kredit isplatiti na ruke ili na nekakav račun koje podatke sam dostavlja, radi se o njegovoj volji. U općim uvjetima ne stoji ništa o načinu isplate kredita, ne postoji klauzula o načinu isplate kredita. U Austriji ne postoji nikakva obveza banke za posebnu prijavu isplate kredita u gotovini u većem iznosu od 100.000,00 Eura obzirom da su sve transakcije banke transparentne i sve državna tijela imaju uvid u to. Automatski u pozadini ide prijava Nacionalnoj banci Austrije vezano za isplate koje su izvršene u banci, pa i gotovinske jer je Nacionalna banka kontrolno tijelo banke. Navodi da u R. Austriji postoji mogućnost ovjere ugovora kod javnog bilježnika, ali da se u principu prema važećim zakonima R. Austrije ugovor o kreditu ne ovjerava, ali se ovjerava ugovor o zalogu budući se navedeni ugovor dostavlja na provedbu u zemljišni odjel nadležnog suda zbog čega je značajna ovjera zbog sadržaja i istinitosti podataka. Razlog zbog kojeg je ugovor o zalogu ovjeren u Hrvatskoj, a ne u Austriji je taj što je predmet osiguranja nekretnina u RH, zato je ovjera napravljena u Hrvatskoj. Navodi da nije sudjelovao u poslovima tuženika 2007. g. ali uvidom u samu specijalnu punomoć misli da to nije bilo najinteligentnije rješenje za premostiti eventualni mogući problem koji bi se mogao pojaviti prilikom provedbe ugovora o zalogu na nekretnini. Ugovor o kreditu nije bio ovjeren kod javnog bilježnika u Austriji jer to nije običaj, zbog toga javni bilježnik nije imao mogućnost, odnosno pravni temelje za upis zaloga u zemljišnoj knjizi . Zbog toga je izdana navedena punomoć javnom bilježniku, a navedeno je sve njegova pretpostavka. Nije mu poznato niti zna je li po toj punomoći javni bilježnik mogao ovjeriti nekakvu ispravu u ime tih potpisnika specijalne punomoći zaključenu sa trećim osobama nakon izdane punomoći. Prije isplate kredita predmetna nekretnina se pogleda od strane ovlaštene osobe banke, i vrše se sve provjere vezano za zemljišnoknjižno stanje. Ne zna tko je ta osoba koja je vršila provjeru, ali misli da je to urađeno obzirom se u spisu nalaze podaci u vezi mjere nekretnine i planovi na koji način će kredit biti utrošen. Ne zna jesu li se davali krediti za objekte koji nisu bili legalizirani, znam da u razdoblju od 2004-2015.g. tema legalizacije nije bila toliko aktualna, a da je 2015. i RH bilo 700 000 objekata koji nisu bili legalizirani, ali ono što mu je poznato da banka ukoliko u tijeku postupka za slučaj da objekt ne bi bio legaliziran ne bi isplatila kredit, posljednji kredit sa građanima RH je zaključen 2010. godine. Navodi da tuženik nikada nije poslovao na području Republike Hrvatske. U ugovoru o kreditu navodi se da se na isti primjenjuje aktualna verzija Općih uvjeta poslovanja tuženika. Iz same specijalne punomoći koja prileži spisu je vidljivo da je javni bilježnik u Austriji utvrdio koje su osobe ovlaštene za zastupanje banke tuženika i utvrdio postojanje banke. Koliko mu je poznato iz spisa, zadnja uplata kredita od strane tužitelja izvršena 2013. g. , a tužitelji su uplatili iznos kredita u iznosu od cca 47.000,00 Eura.

Svjedokinja D. G. u svom iskazu navodu da su tužitelji u ovom postupku pod 1) do 3), prvi rođaci njegovog supruga A. G.. Kuća njenog svekra dvojna je kuća sa kućom tužitelja koja je založena za dobivanje kredita koja je predmet ovog postupka. Navodi da ona osobno nema nikakvih neposrednih saznanja vezano za samo sklapanje ugovora i uvjete ugovora, zna samo o tome po priči tužiteljice pod 1) I. G., koja se saka hvalila još 2007. godine da će podignuti kredit u Austriji, koji kredit je bio oglašen po G., a čak su i oni imali namjeru ući u taj posao s tim kreditom. Međutim, odustali su jer im je sama I. govorila da se tu nije kredit rješavao u samoj banci, nego posredstvom trećih osoba. Tako joj je iz njene priče poznato da je došla jedna žena iz Č. koja je rekla da je zastupnik udruga i ona je ta s kojom su tužitelji dogovarali podizanje tog kredita. Navodi da njen svekar nije dozvolio da i oni uđu u taj posao niti da podignu hipoteku za kuću. Nastojali su legalizirati i etažirati ovu kuća kako bi tužitelji mogli podignuti taj kredit. Mislim da je kuća legalizirana i etažirana 2007. godine, ali to ne može točno potvrditi jer nije bila sa tim svim osobno upoznata jer je sve te poslove vodio njen suprug. Iz priče tužiteljice pod 1), poznato joj je da je ona spominjala neku M. iz Š., nekog L. iz V. i non-stop se o tome pričalo. Ja ne zna točno je li zaključen ugovor i gdje je potpisan, zna samo da su tužitelji Irena i njen brat išli po jedan dio novca u Austriju, dok su ostatak novca preuzimali u više navrata – u 2, 3 dijela. Zna da je strina išla nešto potpisivati u S.. Navodi da ona nije vidjela nikakve papire vezano za ovaj ugovor, iako je tužiteljica pod 1) stalno o tome govorila. Koliko je njoj poznato, tužitelji su dobili cijeli iznos ugovorenog kredita. Zna da je njihov dio kuće koja je dvojna s našom kućom cijeli pod hipotekom i to je najveći strah svih njih jer je to dvojna kuća. Po priči tužiteljice pod 1), poznato mi je da je vraćeno 50.000,00 Eura kredita. O navedenom je pričala i sa strinom Z. G., uz kavu, ali ja osobno neposrednih saznanja o ovome nema. Navodi da tužitelji nisu išli sklapati ugovor u Austriju, sve je sklopljeno ovdje u Hrvatskoj, u Austriju su išli samo po novac i to po dio novca. Ne zna točno koliki su iznos kredita tužitelji podigli, misli da se radilo o iznosu od 100.000,00 Eura, zna samo da se tužiteljica žalila da su kamate nemoguće i da to više nije mogla pratiti. Koliko joj je poznato, prilikom razgovora vezano za sklapanje predmetnog kredita, sa tužiteljima je kontaktirala samo ta osoba iz Č.. Misli da nitko iz štedionice nije dolazio da bi pregledao nekretninu na koju je upisana hipoteka. Sa 100% sigurnošću potvrđuje da je novac koji je dobiven ovim kreditom utrošen na gradnju kata na kući i krov koji je bio urušen. Taj kredit je dignut u turističke svrhe, napravljeni su apartmani, koji se iznajmljuju, s tim da ovih posljednjih godinu dana se zbog novonastale situacije s Koronom se ne iznajmljuju.

Prije raspravljanja o odlučnim činjenicama vezanim za predmet ovog postupka i osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva, prethodno je valjalo raspravi istaknuti apsolutne nenadležnosti sudova u Republici Hrvatskoj.

Ovdje je za navesti je da je pregledom- predmetnog Ugovora o jednokratnom kreditu br. računa 541.482 (list 18-21 spisa) utvrđeno da je isti sklopljen u Republic Austriji, u mjestu S.. dana …. god. , između tužitelja i tuženika, te je točkom A predmetnog ugovora ugovorena nadležnost suda u Austriji – Okružni sud Feldbach ili suda u Hrvatskoj, nadležnog za prebivalište zajmoprimca (ovdje tužitelja). Navedenom odredbom ugovora propisana je izberiva nadležnost, pa stoga kako su tužitelji pod 1) do 3) podnijeli tužbu kod nadležnog suda u Republici Hrvatskoj, prema mjestu svog prebivališta, pa se time i to je prigovor apsolutne nenadležnosti suda u Republici Hrvatskoj, kako je istaknuo tuženik, ukazuje neosnovanim.

Ovdje je za istaknuti i da je Općim uvjetima poslovanja tuženika (list 104-114 spisa), određeno je da se na sve pravne odnose između klijenata i banke primjenjuje austrijsko pravo kako je to navedeno pod točkom Z20 Općih uvjeta, a prema odredbi čl. 19. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("Narodne Novine" br. 53/91, 88/01 dalje: ZRSZ) mjerodavno je ono pravo koje su izabrale ugovorne strane, ukoliko ZRSZ ili međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno. Obzirom da su tužitelji odredili tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti Ugovora o kreditu, te Sporazuma o zasnivanju založnog prava, te su odredili tužbeni zahtjev za brisanje založnog prava u zemljišnoj knjizi na nekretnini koja se nalazi na području ovog suda, prama odredbi čl. 18. ZRSZ mjerodavno je pravo mjesta gdje se stvar nalazi, a to je u predmetnom slučaju hrvatsko pravo. Prema tome, sud je prema hrvatskim propisima ocjenjivao radi li se o ništetnosti ugovora i očitovanja.

Među strankama nije sporno da su korisnici kredita ovdje tužitelji temeljem predmetnog Ugovora o jednokratnom kreditu od 2. srpnja 2008.g od. ugovorili isplatu kredita u iznosu od 110.000,00 EUR-a., niti da su se stranke predmetno ugovora sporazumjele zasnivanje založnog prava na nekretnini u vlasništvu G. Z. na suvlasničkim dijelovima čest. zgr. 706 ZU 1982/2, 3, 4, 5, k.o. G., pobliže opisanim u tužbenom zahtjevu, u korist tuženika.

Tužitelji ističu da je predmetni ugovor, kao i Sporazum o zasnivanju založnog prava ništetan zbog toga što tuženik nije imao odobrenja za pružanje usluga kreditiranja u Republici Hrvatskoj, jer je te usluge pružao u Republici Austriji s obzirom da je tamo sklopljen, a potrebno odobrenje posjedovao je za pružanje usluga kreditiranja u Republici Austriji, što je sud utvrdio i uvidom u Spezialvollmacht od 21. srpnja 2007. god. (list 34 spisa), BRZI.1082/2007 od 27. studenog 2007. god. uz Apostille i prijevod dokumenata na hrvatski jezik (list 35-38 spisa), kao i uvidom u ovjereni prijevod s njemačkog jezika izvatka s povijesnim podacima sudskog registra Republike Austrije (list 283-288 spisa).

Tužitelji se pritom pozivaju na odredbe Zakona o deviznom poslovanju i druge zakone, te na odredbu čl. 322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08 i 125/11, dalje ZOO), koja regulira ništetnost ugovora.

Uvidom u dopis HNB Sektora bonitetne regulative i supervizije Ur. broj: 500/2014-794/1-VFR-Žj od 1. travnja 2014. god. (list 49 spisa), utvrđeno je da je navedenim dopisom odgovoreno na upit Z. G., kojim obavještavaju da R. S.., sa sjedištem u Republici Austriji, nije nikada zatražila niti dobila odobrenje HNB za rad u RH, kao ni za osnivanje podružnice u RH. Navedeno je i da su se, sukladno propisima Republike Hrvatske, građani i pravne osobe sa sjedištem u RH, smjeli zaduživati u inozemstvu i prije ulaska RH u Europsku uniju, s tim da su do 31. 12. 2010. g. bili obvezni prenositi sredstva kredita primljenih u inozemstvu na račune u bankama sa sjedištem u RH i prijaviti kreditni posao s inozemstvom HNB-u. Navedeno je da prijava kredita stranke u iznosu od 110.000,00 Eura koja je podignuta kod navedene institucije 2008. godine nije evidentirana u HNB.

Iz navedenog dopisa, kao i iz dopisa HNB S. bonitetne regulative i supervizije Ur.br. 500/2013-1232/1-VFR-ŽJ od 9. listopada 2013. god. (list 139 spisa), dopisa HNB S. podrške poslovanju D. pravnih poslova broj: 416-810/10-06-2013/JM-MK od 21. lipnja 2013. god. (list 140 spisa), dopisa HNB S. bonitetne regulative i supervizije Ur. broj: 500/2014-1791/1-VFR-ŽJ od 25. studenog 2014. god. (list 141 spisa) i dopisa HNB D. pravnih poslova Ur. br. 751-ŽI/MK-2012 (list 142 spisa), nedvojbenim proizlazi da tuženik kao kreditna institucija nije nikada imao odobrenje HNB-a za rad na području Republike Hrvatske, što sam tuženik ni ne spori, međutim, sukladno propisima RH, građani i pravne osobe smjeli su se zaduživati u inozemstvu uz obvezu da su do 31. prosinca 2010. godine bili obvezni prenositi sredstva kredita primljenih u inozemstvu na račune u bankama sa sjedištem u RH i prijaviti kreditni posao HNB.

Prema odredbi čl. 322. stavak 1. ZOO-a, ništetan je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog prava ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako Zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Stavkom 2. istog članka, propisano je da ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor je valjan ako u Zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu, snosit će odgovarajuće posljedice. Temeljni razlog ukazivanja na ništetnost predmetnih ugovora, tužitelji temelje na tvrdnji da je tuženik kreditna institucija registrirana u stranoj državi, te kao što je naprijed navedeno, ista ne raspolaže odgovarajućom dozvolom HNB-a za pružanje financijskih usluga u RH. U tom pravcu za istaknuti je da je dana 29. srpnja 2017. godine, stupio na snagu Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u RH, s neovlaštenim vjerovnikom (Narodne novine br. 72/17, dalje: Zakon o ništetnosti ugovora). Navedeni Zakon primjenjuje se na ugovore o kreditu s međunarodnim obilježjem sklopljene u RH između dužnika i neovlaštenih vjerovnika sa iznimkama propisanih čl. 1. Zakona, kao i na druge pravne poslove sklopljene u RH između dužnika i neovlaštenih vjerovnika koji su nastali kao posljedica ili se temelje na ugovoru o kreditu s međunarodnim obilježjem iz stavka 1. tog ugovora.

U članku 2. Zakona o ništetnosti ugovora, propisano je da "neovlašteni vjeronik" označava pravnu osobu koja je ugovorom o kreditu s međunarodnim obilježjem, odobrila kredit dužniku, a na dan sklapanja ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjem, ima upisano sjedište izvan RH i nudi ili pruža usluge odobravanja kredita u RH, iako za pružanje tih usluga ne ispunjava uvjete propisane posebnim propisom, odnosno ne raspolaže propisanim odobrenjima i / ili suglasnostima nadležnih tijela RH, dok "ugovor o kreditu s međunarodnim obilježjem" označava ugovor o kreditu, ugovor o zajmu ili drugi ugovor kojim je neovlašteni vjerovnik odobrio dužniku određeni iznos novčanih sredstava, a dužnik se obvezao plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Člankom 3. Zakona o ništetnosti ugovora, propisano je da su ugovori o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljeni u RH između dužnika i neovlaštenih vjerovnika ništetni, dok iz čl. 10 Zakona proizlazi, da Zakon ima retroaktivni učinak, odnosno da se primjenjuje na ugovore o kreditu s međunarodnim obilježjima koji su sklopljeni i prije stupanja na snagu tog zakona.

Suprotno navodima same tužiteljice koje je ista iznijela u svom iskazu, u konkretnom slučaju ne bi proizlazilo da bi Ugovor o jednokratnom kreditu od 2. srpnja 2008. godine (list 18-21 spisa), bio zaključen u RH jer je na kraju Ugovora naznačeno mjesto i datum potpisivanja zahtjeva za odobrenje zajma, naveden "S.., dne …."

Sud nije povjerovao iskazu tužiteljice pod 1) u dijelu u kojem ista navodi da su predmetni Ugovori, a samim tim i Ugovor o jednokratnom kreditu od 2. srpnja 2008. godine, potpisivani u S. u odvjetnika B. J., gdje su pristupili tužiteljica pod 1), njena majka i brat, ovdje tužitelji pod 2) i 3), te da pritom odvjetnik nije bio nazočan, a da su se Sporazum i Ugovor potpisali i ovjerili kod javnog bilježnika u S., pri čemu im niti odvjetnik, a niti javni bilježnik nisu objasnili sadržaj kao ni posljedice sklapanja tih ugovora. Tužiteljica je istakla da njena majka, ovdje tužiteljica pod 3) Z. G. je u vrijeme potpisivanja ugovora prethodno imala moždani udar, zbog čega je ugovor potpisala kratkim potpisom, te da nikada nije bila u Austriji, niti van RH. Naime, razlog neprihvaćanja vjerodostojnosti iskaza ove tužiteljice u tom dijelu je stoga jer je isti u suprotnosti s materijalnim dokazima i to naznaci o mjestu sklapanja predmetnog Ugovora o jednokratnom kreditu od 2. srpnja 2008. godine (list 18-21 spisa) i to naznaci o mjestu sklapanja predmetnog Ugovora na samom Ugovoru "S..", kao i činjenici što je navedeni ugovor potpisan od strane svih ugovornih stranaka, tužitelja pod 1), 2) i 3) ne samo na kraju samog ugovora, već su potpisane sve stranice tog Ugovora pri dnu stranice od strane ugovornih stranaka. Tužitelji su tijekom postupka, a što je tužiteljica pod 1) u svom iskazu i navela, isticali da su za sklapanju predmetnog Ugovora, stupili posredstvom treće osobe, gospođe N. T. koja je na području RH posredovala i djelovala u ime i za račun tuženika. U tom pravcu, očitovao se i zz tuženika u svom iskazu u kojem je naveo da iz dokumentacije kojom raspolaže, a koja se odnosila na ugovoreno razdoblje, kao i iz razgovora s djelatnicima, tuženik ne raspolaže s podacima da je N. T. ikada bila zaposlenik tuženika, te da tuženik u svom poslovanju nikada nije imao službene ili neposredne posrednike preko kojih je poslovao na način da isti dovode klijente za sklapanje ugovora o kreditu s tuženikom. Iako zz tuženika saslušan u postupku nije imao neposrednih saznanja vezanih za činjenicu sklapanja predmetnih ugovora, obzirom da u to vrijeme isti nije bio u radnom odnosu tuženika, sud je poklonio vjeru u tom dijelu njegovom iskazu. Naime, iako su tužitelji tijekom cijelog postupka isticali da je tuženik djelovao bez odobrenja na području RH, putem posrednika koji su kontaktirali sa potencijalnim korisnicima kredita, pa tako i ovdje sa tužiteljima. U tom pravcu tužitelji tu činjenicu ničim nisu dokazali. Iako su, kao osobu posrednika isticali gospođu N. T., te su predlagali njeno saslušanje, do okončanja postupka od tog su prijedloga odustali, a ničim nisu dokazali da je ta osoba posredovala prilikom zaključenja ugovora o kreditu koji je predmet ovog postupka.

Na okolnosti na koje ukazuju tužitelji na kojima temelje osnovanost svog traženja, u postupku je saslušana i svjedokinja D. G., međutim, njen iskaz sud nije posebno cijenio, obzirom da je ista nije raspolagala sa neposrednim saznanjima koja su od odlučnog značaja za utvrđenje činjenica relevantnih za ovaj postupak. Sve što je ova svjedokinja u svom iskazu navela, iznijela je prema saznanjima koja je dobila iz priče same tužiteljice pod 1), a pri tom ovom svjedoku nisu ni bili poznati konkretni detalji vezani za ugovaranje, i realizaciju predmetnog kredita kojeg su tužitelji zaključili s tuženikom.

U spisu priložena punomoć od 21. kolovoza 2008. godine (list 299 spisa), sadrži ovlaštenje kojom I. G. iz G., i M. G. iz G., (ovdje tužitelji pod 1) i 2)), opunomoćuju gospođu N. T. iz Š. 52, S., da po ugovoru o kreditu br. 541.482 između R. S.. i I. G. i M. G. iz G., da ista može u njihovo ime i za njihov račun, preuzeti ostatak novca po navedenom kreditu koji je banka zadržala dok se ne dostavi novi vlasnički list na kojem je upisan zalog na nekretnini koji stoji u Ugovoru o kreditu i ostala dokumentacija (računi, slike), a koja punomoć je ovjerena kod j.b. V. N. sa sjedištem u M. pod brojem OV-5929/2008 dana 21. kolovoza 2008. godine. Iz navedene punomoći razvidno je da je treća osoba N. T. u ime tužitelja bila ovlaštena za preuzimanje novca po kreditu koji je predmet ovog postupka, međutim, ta punomoć, a da je tuženik po toj punomoći isplaćivao tužiteljima novac, razvidno je i iz isplatnih lista koje su dostavljene u ovjerenom prijevodu s njemačkog jezika (list 340-357 spisa), stanje izvršenih uplata (list 300-302 spisa), preslik Prijenosnica Cityex (list 303 spisa),

u ovjereni prijevod s njemačkog jezika potvrde o isplati od 2. rujna 2008. god., 16. /nečitko/ 08., 15. srpnja 08. , 15. /nečitko/ 08. (list 340-348 spisa), te uvidom u izvadak s računa G. I., M. (list 349-357 spisa). Navedene isprave tužitelji nisu osporili, što nedvojbeno ukazuje da je tuženik isplatio svote navedene u tim ispravama, a prema predmetnom ugovoru o jednokratnom kreditu.

Obzirom na navedeno, za istaknuti je da se u konkretnom slučaju radi o Ugovoru o kreditu kojeg je odobrila banka sa sjedištem u Republici Austriji u okviru svog redovnog poslovanja na teritoriju RH, gdje je predmetna obveza ugovorena i usluga u cijelosti pružena, što je razvidno i iz potvrda o isplati koje su dostavljene u ovjerenom prijevodu na hrvatski jezik (list 340-357), a koje isprave tužitelji nisu ni osporili. Budući da je sporni Ugovor zaključen 2008. godine, na taj se Ugovor, u smislu presude Suda Europske unije u predmetu C-630/17 od 14. veljače 2019. godine (kojom je presuđeno da čl. 56. Ugovora o funkcioniranju Europske unije treba tumačiti na način da mu se protivi propis državne članice učinak kojeg je da su ugovori o kreditu i na njima utemeljeni pravni poslovi sklopljeni na području te države članice, između dužnika i vjerovnika s poslovnim nastanom u drugoj državi članici, koji ne raspolažu odobrenjem koje nadležna tijela prve države članice izdaju za obavljanje njihove djelatnosti na njezinu državnom području, ništetni od dana sklapanja, čak iako su sklopljeni prije stupanja na snagu navedenog propisa), ne primjenjuju odredbe Zakona o ništetnosti, budući da je predmetni Ugovor sklopljen 2008. godine, a Zakon o ništetnosti je u primjeni od 29. srpnja 2017. godine.

U konkretnom slučaju, iako tuženik nije imao odobrenje HNB-a za rad u RH u vrijeme sklapanja spornog Ugovora, ne možemo govoriti da je isti "neovlašteni vjerovnik", prema definiciji sadržanoj u čl. 2. Zakona o ništetnosti, obzirom da tuženik nije nudio, a niti pružao usluge odobravanja kredita s međunarodnim obilježjem u RH.

Prema Zakonu o deviznom poslovanju ("Narodne Novine" 96/03, 140/05, 132/06, 150/08, 92/09, 133/09, 153/09, 145/10 i 76/13), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora, te odredbama Zakona o kreditnim poslovima s inozemstvom ("Narodne Novine" br. 43/96), nije bilo zabranjeno hrvatskim državljanima zaključivanje ugovora o zajmu ili kreditu u inozemstvu u svojstvu dužnika. Stoga je sklopljeni ugovor o jednokratnom kreditu od 2. srpnja 2008. godine pravno valjan, jer njegovo sklapanje nije bilo zabranjeno korisnicima kredita, pa se stoga neosnovanih ukazuju navodi tužitelja da tuženik kao bankarska organizacija nije bila ovlaštena za poslovanje na teritoriju RH u smislu odredbe čl. 327. ZOO-a.

Tužitelji su, prema čl. 53. Zakona o deviznom poslovanju, imali obvezu prijave kreditnog posla u inozemstvu HNB-u, što nisu napravili, a što je razvidno i iz dopisa Hrvatske narodne banke od 1. travnja 2014. godine (list 49 spisa), međutim, takav propust nema utjecaja na valjanost ugovora jer navedenom odredbom nije propisano da se takva prijava podnosi u cilju pribavljanja suglasnosti.

Tužitelji nadalje nisu dokazali niti jednu od pretpostavki propisano odredbom čl. 329. stavak 1. ZOO-a, kao ni članka 375. ZOO-a. Tužiteljica pod 1) u svom iskazu navodi da je dio kredita potrošila na vraćanje ranije upisanog kredita koji je bio zabilježen na nekretnini koja je predmet zaloga i u ovom postupku, da je imala troškove vezano za pripremu dokumentacije za predmetni kredit, te da je obnovila i uredila kuću koja je predmet ovog zaloga. Pritom tužitelji nisu dokazali teško imovinsko stanje ili stanje nužde, kao i činjenicu da su bili nedovoljno iskusni kod sklapanja ovog posla. Uz to, nije dokazala svoju lakomislenost ili ovisnost jer sve to ne proizlazi iz njenog iskaza ili nekog drugog dokaza, tim više što je sama tužiteljica navela da su u konkretnom slučaju našli mogućnost da lagano podignu kredit, obzirom da im niti jedna druga banka obzirom na uvjete i financijsko stanje njene firme, ne bi dala kredit, a ovo je bila prilika da na jednostavan način dođe do tog kredita. U tom pravcu, tužitelji su od tuženika zatražili kredit kojeg su otplaćivali sve do prije 4 godine, kada se tužiteljica pod 1) obratila banci i tražila mogućnost nekakvog drugog dogovora i realizacije kredita, što je utvrđeno i uvidom u zamolbu za odgodu i refinanciranje kredita (dug 8500 EUR-a) 541.482 (list 251 spisa) i ispis e- mail poruke od 11. listopada 2012. god. (list 251 spisa), nakon čega je tužiteljica prestala sa plaćanjem svoje ugovorene obveze vraćanja kredita.

Nadalje, imajući u vidu i odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" br. 96/03, 46/07 i 79/07), a koji bi se primjenjivao u vrijeme zaključenja ugovora, sud nije našao da su u konkretnom slučaju bile prekršene odredbe tog Zakona, odnosno da su ugovori, odnosno ugovorne odredbe u smislu čl. 87. tog Zakona, bile nepoštene. Nemogućnost tužitelja za vraćanje ugovorenog kredita na koje je ukazivala tužiteljica pod 1) u svom iskazu, nije razlog za utvrđenje ništavosti tog ugovora.

Pozivanje tužitelja na nezakonitost pojedinih odredbi ugovora o kreditu kojim se ugovara način obračuna kamate, ne bi trebao imati za posljedicu ništetnost cijelog ugovora. Naime, suprotno navodima tužiteljice pod 1), tužiteljima je bio uručen otplatni plan kojeg su tužitelji predali uz tužbu (list 39-45 spisa), pa je stoga istima jako dobro bila poznata visina obveze i ugovorena kamata, pa se time neosnovanim ukazuje prigovor tužitelja da je tuženik ugovaranjem takvih kamata tužitelje kao potpisnike ugovora doveo u poziciju nemogućnosti vraćanja lihvarskog kredita, kako bi se ovršila njegova nekretnina, jer navedenu činjenicu tužitelj niti jednim materijalnim dokazom nije dokazao, a niti je predložio dokaz temeljem kojeg bi utvrdio da je ugovorena aktivna kamata po predmetnom kreditu krivo obračunata s obzirom na EURIBOR.

Slijedom navedenog, imajući u vidu naprijed navedena utvrđenja prema kojima su se tužitelji zadužili u inozemstvu osnovom navedenog Ugovora od 2. srpnja 2008. godine, sklopljenog u Republici Austriji, u vezi kojeg je javnobilježnički solemniziran predmetni Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 4. srpnja 2008. godine (list 10-17 spisa), neosnovano je pozivanje tužitelja da se predmetni ugovori proglase ništetnim, obzirom da se u konkretnom slučaju ne radi o situaciji da bi predmetni ugovor o davanju kredita bio ništetan iz razloga na koji se pozivaju tužitelji, jer ništetnost predmetnog ugovora, odnosno pravnog posla ne proizlazi iz naprijed citiranih odredbi ZOO-a.

U odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama (list 10-17 spisa), razvidno je da se radi o javnobilježničkoj ispravi sačinjenoj po javnom bilježniku B. J. sa sjedištem u S. pod brojem OU-115/08 od 4. srpnja 2008. godine, a koja isprava je u cijelosti sačinjena u skladu s Zakonom o javnom bilježništvu, posebice st. 3. tog članka, jer iz teksta javnobilježničke potvrde jasno proizlazi da je javni bilježnik utvrdio identitet stranaka i njihovu sposobnost za zaključenje predmetnog pravnog posla, kao i ovlaštenje nepristranog povjerenika vjerovnika predlagatelja osiguranja, ovdje tuženika, za zastupanje vjerovnika. Iz teksta javnobilježničke potvrde, razvidno je da su ispunjeni svi uvjeti potrebni za pravnu valjanost tog javnobilježničkog akta, opisani člankom 53. i 54. Zakona o javnom bilježništvu, te da je isprava solemnizirana u skladu s tim Zakonom. Iz samog Sporazuma, razvidno je da je isti osnovano dobrovoljno založno pravo na nekretninama u vlasništvu tužiteljice pod 3) Z. G., te da su se stranke suglasile da se to založno pravo zasnuje i upiše u zemljišne knjige, pa s time nije utvrđen razlog za utvrđenje ništetnosti predmetnog Sporazuma, jer nije utvrđeno da je isti suprotan prisilnim propisima niti moralu društva.

U odnosu na dio tužbenog zahtjeva u točci 2. tužbenog zahtjeva kojom je naloženo brisanje založnog prava na nekretnini, valjalo je primijeniti odredbu čl. 129. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne Novine" br. 91/96, 114/01, 100/04 i 107/07, dalje: ZZK), kojom je propisano da je za podnošenje brisovne tužbe ovlaštena osoba koja je u zemljišnoj knjizi bila upisana kao nositelj povrijeđenog knjižnog prava neposredno prije osporavane promjene. Kako predmetni ugovor o davanju kredita nije utvrđen ništetnim, nije stoga niti došlo do ispunjenja uvjeta prema kojem bi svaka stranka bila dužna drugoj vratiti ono što je temeljem takvog ugovora primila, tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu ukazuje se neosnovan jer su tužitelji, osobito tužena pod 3), dobrovoljno zasnovali založno pravo na svojoj nekretnini na nekretnini na koju je tužiteljica pod 3) bila upisana kao zk vlasnica. Sud nije našao niti jedan razlog za brisanje upisanog tereta u zemljišnoj knjizi na nekretnini koja je predmet ovog spora, a obzirom da je sporazum o zasnivanju založnog prava (list 10-17 spisa), nastao na temelju osnovanog ugovora o kreditu – ugovora o jednokratnom kreditu od 2. srpnja 2008. godine (list 18-21 spisa), koji prema mišljenju ovog suda nije ništetan, pa samim tim nije ništetan ni sporazum o osiguranju novčane tražbine, zahtjev tužitelja za brisanje upisanog tereta valjalo je stoga odbiti kao neosnovan.

Slijedom naprijed navedenih utvrđenja, sud je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbio kao neosnovan, obzirom da na temelju rezultata ovog postupka nije utvrđeno da je ostvaren razlog ništetnosti spornog Ugovora o jednokratnom kreditu od 2. srpnja 2008. godine, kao ni Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 4. srpnja 2008. godine, u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a.

Obzirom da je tuženik u cijelosti uspio u sporu, odluka o parničnom trošku donesena je sukladno odredbi čl. 154. stavak 1. i čl. 155. ZPP-a, a u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne Novine" br. 142/12, 103/14, dalje u tekstu: Tarifa), pa je stoga tuženiku u skladu s vrijednosti predmeta spora (835.579,49 kn) i dostavljenim popisom troška, priznat trošak sastava odgovora na tužbu 836 bodova (Tbr 8. točka 1. Tarife), podnesci od 11. ožujka 2019. g., 18. prosinca 2019. g., 27. listopada 2020. g. od po 836 bodova (Tbr. 8. točka 1. Tarife), zastupanje na ročištima od 11. ožujka 2019. g., 30. kolovoza 2019. g., 15. studenog 2019. g., 23. studenog 2020. g., 25. siječnja 2021. g. od po 836 bodova (Tbr. 9. t. 1. Tarife), što ukupno iznosi 7524 bodova. Uvećano za vrijednost boda prema Tarifi (10,00 kn), iznosi 75.240,00 kn, uvećano za PDV 25% (u iznosu od 18.810,00 kn) što sveukupno iznosi 94.050,00 kn, koliko su dužan tužitelji pod 1), 2) i 3) naknaditi tuženiku, pa je stoga odlučeno kao pod točkom II/ izreke presude.

Tuženiku nije obistinjen trošak sudske pristojbe odgovora na tužbu zatražen u visini od 5.000,00 kn, obzirom da se radi o trošku koji stranci nije ni nastao.

U Makarskoj, 12. ožujka 2021. godine

S U D A C

BARBARA MENDEŠ, v.r.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu

Svaki zakon ima / aktivni sadržaj / pametno označavanje / pripremu za ispis / eko e-oblik

Pogledajte npr. Zakon o radu

Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.