Poslovni broj: 78 Pž-1307/2019-3

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 78 Pž-1307/2019-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mladen Šimundić, u pravnoj stvari tužitelja M. d.o.o. za trgovinu i usluge, V., OIB…, kojeg zastupa punomoćnik M. T., odvjetnik u V., protiv tuženika D. d.o.o. za trgovinu i usluge, P., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik J. Č., odvjetnik u Z., radi naplate iznosa od 5.263,57 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj Povrv-114/2015-42 od 12. studenog 2018., 12. ožujka 2021.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj Povrv-114/2015-42 od 12. studenog 2018. u dijelu točke 1. njene izreke kojim je ukinut platni nalog i odbijen tužbeni zahtjev u iznosu od 3.748,23 kn s kamatama, te za predviđeni trošak ovršnog postupka u iznosu od 906,25 kn s kamatama.

 

r i j e š i o   j e

 

I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj
Povrv-114/2015-42 od 12. studenog 2018. u dijelu točke 1. njene izreke kojim je ukinut platni nalog i odbijen tužbeni zahtjev u iznosu od 1.515,35 kn s kamatama te zahtjev za naknadu ovršnog troška u iznosu od 1.175,00 kn s kamatama kao i u točki 2. njene izreke, te predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. Odluku o troškovima žalbenog postupka donijeti će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

Presudom Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj Povrv-114/2015-42 od 12. studenog 2018. ukinut je platni nalog i odbijen tužbeni zahtjev (točka 1. izreke), te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka (točka 2. izreke). U bitnome, prvostupanjski sud navodi kako je, nakon provedenog postupka i utvrđenih činjenica, utvrdio da ne postoji odgovornost tuženika po čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO), zbog čega je platni nalog ukinut, a tužbeni zahtjev odbijen. Pobijana je presuda ispravljena rješenjem Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj Povrv-114/2015-51 od 15. siječnja 2019., u dijelu uvoda i izreke, zbog pogrešno napisanog OIB-a tuženika, a protiv tog rješenja stranke nisu podnosile žalbu.

 

Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnome navodi kako je tužitelj platio uslugu koja nije izvršena od strane tuženika, jer je tuženik fakturirao i naplatio dijelove koji nisu ugrađeni i usluge koje nisu izvršene. Kako je tužitelj te dijelove i usluge platio davatelju leasinga, na njega je prešlo pravo potraživanja naknade štete, pa tužitelj ima pravo isto potraživati od tuženika. Predlaže preinačiti presudu, odnosno istu ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba nije osnovana.

 

Prvenstveno valja ukazati kako ovaj predmet predstavlja spor male vrijednosti, temeljem odredbe čl. 502. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), s obzirom na to da se isti odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 50.000,00 kn.

 

Stoga, temeljem odredbe čl. 467. st. 1. ZPP-a, drugostupanjski sud nije ispitivao navode žalitelja koje se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (pitanje da li je tuženik fakturirao usluge koje nije izvršio) jer se presuda u sporu male vrijednosti može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a te zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Međutim, valja ukazati i kako su ti žalbeni navodi ispitani, no u okviru moguće bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, odnosno da li je činjenični zaključak prvostupanjskog suda u suprotnosti sa ispravama u spisu.

 

Zbog svega navedenog, predmetna je žalba ispitana u okviru dopuštenih žalbenih navoda, te po službenoj dužnosti u odnosu na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a i zbog moguće pogrešne primjene materijalnog prava.

 

U postupku koji je prethodio pobijanoj presudi niti u pobijanoj presudi nisu učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a u svojoj se žalbi tuženik ne poziva na neku od bitnih povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1. 5., 6. i 10. ZPP-a.

 

Tijekom postupka prvostupanjski je sud utvrdio da je tužitelj 23. prosinca 2014. davatelju leasinga platio razliku po procjeni štete u ukupnom iznosu od 5.263,58 kn (račun na str. 37. spisa), a koji iznos se sastoji za dijelove za koje je u konačnici utvrđeno da nisu ugrađeni od strane tuženika, i to:

- cijene maglenke desne u iznosu od 756,27 kn; - pokrova motora u iznosu 2.932,62 kn;

- lajsne u iznosu od 280,14 kn, uvećano za PDV 25%;

No, od tog iznosa osiguravatelj je davatelju leasinga, kao vlasniku vozila, naknadno isplatio nesporni dio odštete za nezamijenjene dijelove u iznosu od 2.756,67 kn. Nakon toga davatelj leasinga je računom br. 12649-1-1 20150012649 od 14. siječnja 2015. stornirao račun broj 211110-1-1 20140211110, koji je prvotno izdan na iznos od 5.263,57 kn za iznos od 3.445,84 kn (što predstavlja iznos od 2.756,67 kn uvećan za PDV 25%), no sud je utvrdio kako taj račun davatelj leasinga nije dostavio tužitelju.

 

Nadalje, iznos od 5.263,58 kn koji se nalazi na računu na str. 37. spisa i koji je tužitelj platio davatelju leasinga obuhvaća i iznose od:

- 79,04 kn na ime u razlici cijene radnog sata

- 122,79 kn na ime razlike u cijene stavka blatobran i prednji far,

- 40,08 kn za trošak obrade davatelja leasinga, što uvećano za PDV iznosi još 302,39 kn.

 

Na temelju ovako utvrđenih činjenica, prvostupanjski sud zaključuje kako tuženik ne može snositi odgovornost što davatelj leasinga tužitelju nije dostavio račun br. 12649-1-1 20150012649 od 14. siječnja 2015. kojim je za iznos od 3.445,84 kn storniran račun broj 211110-1-1 20140211110 koji je izdan 25. studenog 2014. koji je prvotno bio izdan na iznos od 5.263,58 kn, i koji je tuženik platio 23. prosinca 2014.

 

Nadalje, zaključuje i kako tuženik ne može snositi odgovornost što osiguravatelj servisu priznaje nižu cijenu radnog sata od cijene koju je s vlasnikom vozila ugovorio tuženik, a ne može niti biti odgovoran što je osiguravatelj priznaje cijenu originalnog dijela generalnog uvoznika i ovlaštenog servisa za republiku Hrvatsku, a ne cijenu koju je ugovorio tuženik s vlasnikom vozila.

 

Navedeni stav prvostupanjskog suda je pravilan, no on ne pokriva cijeli tužbeni zahtjev, a prvostupanjski sud nije, u obrazloženju svoje presude, naveo razloge zbog kojih odbija cijeli zahtjev.

 

Naime, kada se zbroje iznosi za koje prvostupanjski sud obrazloženo navodi da ne pripadaju tužitelju (smanjenje računa za 3.445,84 kn kao i razlozi neosnovanosti potraživanje u iznosu od 302,39 kn za razliku cijene rada, materijala te troškove obrade), dolazi se do ukupnog iznosa od 3.748,23 kn.

Imajući u vidu kako je tužitelj nesporno platio davatelju leasinga 5.263,58 kn na ime razlike po procjeni štete, postavlja se pitanje koji su razlozi za odbijanje tužbenog zahtjeva u odnosu na ostatak iznosa od 1.515,35 kn.

 

S obzirom na to da ovo prvostupanjski sud ne navodi u obrazloženju pobijane odluke, u tom se dijelu presuda ne može ispitati (čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a), pa je istu trebalo djelomično ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Samim tim što se presuda u dijelu glavnog zahtjeva ne može ispitati, ovaj sud ne može ispitivati niti osnovanost odluke o troškovima ovršnog odnosno parničnog postupka, osim u dijelu predviđenih troškova koji tužitelju nisu niti nastali.

 

Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 369. ZPP-a žalba je djelomično odbijena kao neosnovana, a prvostupanjska presuda potvrđena, dok je pobijana presuda djelomično ukinuta i vraćena prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U nastavku postupka prvostupanjski će sud otkloniti uočene nedostatke te donijeti novu odluku u odnosu na ukinuti dio presude, kao i u odnosu na troškove žalbenog postupka.

 

Pri tome će prvostupanjski sud imati u vidu da je davatelj leasinga na tužitelja mogao prenijeti samo onoliko prava koliko je on imao prema tuženiku. Naime, između davatelja leasinga i tuženika postojao je ugovor o djelu iz čl. 590. ZOO-a, koji detaljno regulira pitanje odgovornosti za nedostatke (čl. 604.-611. ZOO-a), kao i eventualni gubitak prava na naknadu štete. S obzirom na to da ovaj sud ne može niti nagađati što bi se, u odnosu na ovo pitanje, moglo utvrditi saslušanjem predloženih svjedoka, o njihovom saslušanju odlučiti će prvostupanjski sud.

 

Zagreb, 12. ožujka 2021.

 

Sudac

Mladen Šimundić