1                        Poslovni broj: 6 UsIpor-272/20-7

 

 

 

 

 

       REPUBLIKA  HRVATSKA

       UPRAVNI SUD U SPLITU

              Split, Put Supavla 1

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

 

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga Suda Neli Mešin, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Ivane Barać, u upravnom sporu tužitelja V. Š. iz K. L., D. I. M. ., zastupan po opunomoćenicima iz Odvjetničkog društva „B. & B.“, Z., U. k. Z. .., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, F.., radi razreza poreza na promet nekretnina, nakon javne rasprave zaključene 4. ožujka 2021. u odsutnosti uredno pozvanih stranaka, objavljene 12. ožujka 2021.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

              I   Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Klasa: UP/II-410-20/19-01/2332, Urbroj: 513-04-20-2 od 20. srpnja  2020. i usvajanje prijedloga za obnovu tužitelja.              II     Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

 

 

Obrazloženje

 

Osporenim rješenjem tuženika, Klasa: UP/II-410-20/19-01/2332, Urbroj: 513-04-20-2 od 20. srpnja  2020. odbačen je zahtjev tužitelja za obnovu postupka.

Tužitelj u tužbi, kojom osporava zakonitost tuženikovog rješenja po svim zakonskim osnovama, a osobito zbog pogrešne primjene materijalnog prava i povrede pravila postupka, izlaže činjenično stanje i temelj stjecanja prava suvlasništva predmetne nekretnine i postupak utvrđivanja porezne osnovice. Ističe kako je učinio vjerojatnim razloge zbog kojih traži obnovu postupka. Pojašnjava kako je rješenjem javnopravnog tijela utvrđena osnovica poreza na promet nekretnina u iznosu od 3.343.784,59 kuna, te porez na promet nekretnina u iznosu od 133.751,38 kuna. Ističe kako se predmetno rješenje ne može ispitati budući da iz samog obrazloženja proizlazi pogrešna osnovica poreza na promet nekretnina, kao i sami iznos poreza na promet nekretnina. Tvrdi kako je uzevši u obzir navedeno, angažirao stalnog sudskog vještaka i procjenitelja nekretnina za područje graditeljstva M. C. za izradu nalaza i mišljenja o vrijednosti suvlasničkog dijela predmetne nekretnine, koje bi bilo predmetom stjecanja od strane tužitelja. Tvrdi kako iz predmetnog nalaza i mišljenja M. C. proizlazi kako tržišna vrijednost suvlasničkog dijela predmetne nekretnine iznosi 178.845,03 EUR-a, što preračunato u kune iznosi 1.319.624,51 kuna. Navodi kako primjenjujući poreznu stopu koja je vrijedila u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o priznanju prava vlasništva jasno proizlazi kako je porez na promet nekretnina trebao biti određen u iznosu od 52.784,98 kuna. Dakle, tvrdi kako je u upravnom postupku za koji je tužitelj podnio zahtjev za obnovom postupka, a koji zahtjev je pobijanim rješenjem tuženika odbačen, određen porez na promet nekretnina u višestruko većem iznosu nego što je u predmetnom nalazu i mišljenju, iako je isti sačinjen primjenom usporedne metode za zemljište, odnosno troškovne metode za objekt. Navodi kako su se pri izradi predmetnog nalaza i mišljenja, za procjenu vrijednosti zemljišta koristili podaci o prodaji sličnih nekretnina na istom tržištu na području K. L.. Navodi kako iz samog obrazloženja rješenja javnopravnog tijela proizlazi da je tržišna vrijednost nekretnine utvrđena usporednom metodom od strane službenika Porezne uprave i to na temelju tržišnih cijena koje su se kretale sukladno pokazateljima tržišta za slične nekretnine s približno istog područja u približno isto vrijeme. Tvrdi kako se za procjenu vrijednosti građevine koristila troškovna metoda te je utvrđena građevinska vrijednost od 141.940,50 EUR-a. S obzirom na navedeno, smatra kako je jasno da je predmetno rješenje nezakonito budući je porez na promet nekretnina tužitelju pogrešno određen u višestruko većem iznosu. Nadalje, ističe kako ne postoji niti jedna okolnost koja bi dovodila u sumnju vjerodostojnost danog nalaza i mišljenja, odnosno niti jedan razlog koji bi dovodio u sumnju da predmetni nalaz i mišljenje  nije izrađen sukladno pravilima struke. Tvrdi kako je nedvojbeno stekao mogućnost upotrebe novog dokaza koji bi doveo do drukčijeg rješenja ove upravne stvari da je isti bio upotrijebljen u prijašnjem postupku. Dodatno navodi kako površina nekretnine koja je naznačena u rješenju javnopravnog tijela ne proizlazi ni iz zemljišnoknjižnog izvatka za predmetnu nekretninu, prema kojem je riječ o nekretnini označenoj kao k.č.br. 85/1 u naravi kuća, zgrada, dvor površine 605 m2, od čega kuća 117 m2, zgrada 123 m2 i dvor 365 m2 te k.č. br. 85/2 u naravi dvor ukupne površine 38 m2, dok je predmetom stjecanja ½ iste. Tvrdi kako je u prijašnjem upravnom postupku utvrđeno da je u konkretnom slučaju riječ o kući tlocrtne površine 240 m2 (II kat i potkrovlje) i dvor površine 201,50 m2. Ističe kako iz predmetnog nalaza i mišljenja vještaka M. C. od 23. kolovoza 2019. jasno proizlazi kako je površina zemljišta  322 m2, dok je površina zgrade 224,96 m2 bruto, odnosno 195,62 m2 netto, a koja se odnosi upravo na dvoetažni stan na II katu i potkrovlje sa pripadajućim zemljištem. Smatra kako je iz navedenog razvidno da je tužitelj saznao  za nove činjenice i stekao mogućnost upotrebe novih dokaza. Nadalje, navodi se kako je g. L. Ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju prenio drugu ½ suvlasničkog dijela predmetne nekretnine gđi. T. Š., a kojoj je rješenjem tuženog tijela od 25. srpnja 2018. odmjeren porez na promet nekretnina u istom iznosu i u istoj osnovici iako je riječ o drugom dijelu nekretnine, konkretno prizemlje i I kat s odgovarajućim dijelom dvorišta čije površine su različite od onih koje je stekao tužitelj, što dodatno ide u prilog činjenici da je o porezu na promet nekretnina kako tužitelja, tako i gđe. T. Š. odlučeno paušalno te se isto stoga ne može ispitati. Stoga, tvrdi kako je sasvim sigurno saznao za nove činjenice, koje su postojale u trenutku vođenja prijašnjeg upravnog postupka, a koje bi zasigurno s već utvrđenim činjenicama i izvedenim dokazima dovele do povoljnijeg rješenja za stranku. Tvrdi kako sam tuženik u pobijanom rješenju navodi kako se novim činjenicama koje mogu biti razlog za obnovu postupka smatraju samo one činjenice koje su postojale u vrijeme vođenja prijašnjeg upravnog postupka, ali se u tijeku postupka za njih nije znalo. Navodi kako u konkretnom slučaju nije sporno da je prijedlogom za obnovu postupka, a koji prijedlog je tuženik odbacio pobijanim rješenjem, tužitelj naveo činjenicu koja je postojala u vrijeme vođenja prijašnjeg postupka, a za koju se tijekom postupka nije znalo, tako da je prvostupanjsko tijelo donijelo odluku bez te činjenice. Osim navedenog, smatra kako upravo te predmetne nove činjenice za koje se nije znalo u prijašnjem postupku su po sadržaju i po dokaznoj snazi takve da bi same, odnosno s već upotrijebljenim činjenicama u prijašnjem postupku, dovele do drugačijeg rješenja stvari u upravnom postupku koje bi bilo povoljnije za stranku. Nadalje, navodi kako je načelnik Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, odnosno načelnik tuženika g. N. B.  donio pobijano rješenje dana 20. srpnja 2020. kojim se odbacuje prijedlog tužitelja za obnovu postupka. Tvrdi kako je ista službena osoba donijela rješenje od 25. srpnja 2018. kojim se žalba tužitelja odbija, a koje rješenje je donijeto u postupku čiju obnovu tužitelj predlaže. Tvrdi kako su dana 16. siječnja 2020. tužitelj i T.Š. izjavili da sukladno članku 55. stavku 2. Zakona o kaznenom postupku preuzimaju kazneni progon protiv okrivljenika N. B. zbog postojanja sumnje da je počinio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti odnosno da kao načelnik Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak pri Ministarstvu financija, prilikom odlučivanja o žalbi tužitelja, nije obavio svoju dužnost te o istima nije odlučio na valjani način primjenjujući sve relevantne propise te odredio porez na promet nekretnina u prevelikom iznosu. Dakle, kako je razvidno da postoje razlozi koji dovode u sumnju nepristranost službene osobe, a zbog kojeg se službena osoba koja je donijela pobijano rješenje trebala izuzeti prilikom donošenja istog. Tužbenim zahtjevom traži poništenje rješenja tuženika i usvajanje prijedloga za obnovu tužitelja.

Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužba nije osnovana i u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.              

              Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja Sud je izveo dokaze uvidom u sudski spis te spis tuženog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.

              U sporu je održana rasprava 4. ožujka 2021. čime je dana mogućnost strankama da se sukladno članku 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., dalje u tekstu ZUS-a) očituju o činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješenje ove upravne stvari.                           

              Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

              Iz spisa predmeta proizlazi kako je poreznim rješenjem, Klasa: UP/I-410-20/2017-001/242, Urbroj: 513-007-17-11/2018-005 od 5. siječnja 2018., temeljem Ugovora o priznanju vlasništva od 3. studenog 2017., tužitelju utvrđena porezna osnovica u iznosu od 3.343.784,59 kuna i na istu obveza poreza na promet nekretnina u iznosu od 133.751,38 kuna.

              Rješenjem tuženika, Klasa: UP/II-410-20/18-01/751, Urbroj: 513-04/18-03 od 18. srpnja 2018. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 5. siječnja 2018.

              Tužitelj je dana 23. rujna 2019. podnio prijedlog za obnovu postupka okončanog rješenjem tuženika od 18. srpnja 2018., u kojem je u bitnom naveo kako je s A. L. dana 3. studenog 2017. sklopljen ugovor o priznanju  prava vlasništva te kako mu je utvrđena porezna osnovica u iznosu 3.343.784,59 kuna i porez na promet nekretnina u iznosu 133.751,38 kuna. Naveo je kako se pobijano rješenje ne može ispitati budući iz samog obrazloženja proizlazi pogrešna osnovica kao i sam iznos poreza. Naveo je kako je angažirao stalnog sudskog vještaka te da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi kako vrijednost suvlasničkog dijela nekretnine iznosi 1.319.624,51 kuna. Kako smatra da mu je određen porez u višestruko većem iznosu nego u predmetnom nalazu i mišljenju vještaka. Nadalje, naveo je kako se u rješenju navodi da je riječ o kući tlocrtne površine 240 m2 (II kat i potkrovlje)  i dvoru površine 201,50 m2, dok iz predmetnog nalaza i mišljenja vještaka jasno proizlazi kako je površina zemljišta 322 m2, dok je površina zgrade 224,96 m2 bruto, odnosno 195,62 m2 neto. Naveo je kako je A. L. ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju prenio i drugu ½ suvlasničkog dijela predmetne nekretnine T. Š., kojoj je rješenjem odmjeren isti iznos porezne obveze, iako je riječ o drugom dijelu nekretnine.

                            Tuženo tijelo je utvrdilo kako okolnost na kojoj se prijedlog za obnovu postupka temelji nije učinjena vjerojatnom, odnosno kako tužitelj u prijedlogu za obnovu postupka nije naveo nikakve nove činjenice, niti nove dokaze, u smislu citirane odredbe članka 123. stavka 1. točke 1. Zakona o porezu na promet nekretnina, budući nalaz sudskog vještaka M. C. od 23. kolovoza 2019., koji je tužitelj dostavio uz prijedlog za obnovu postupka, ne predstavlja novi dokaz na kojem bi se temeljila obnova postupka, slijedom čega je odbacilo prijedlog tužitelja za obnovu postupka.

              Odredbom članka 123. stavka 1. točkom 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj: 47/09., dalje u tekstu ZUP-a) propisano je da se obnova postupka u kojem je doneseno rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti žalba može pokrenuti na zahtjev stranke ili po službenoj dužnosti u roku od tri godine od dana dostave rješenja stranci ako se sazna za nove činjenice ili stekne mogućnost da se upotrijebe novi dokazi koji bi, sami ili u vezi s već izvedenim i upotrijebljenim dokazima, mogli dovesti do drukčijeg rješenja da su te činjenice, odnosno dokazi bili izneseni, odnosno upotrijebljeni u prijašnjem postupku.

              Odredbom članka 126. stavka 1. ZUP-a propisano je da kad nadležno tijelo primi prijedlog za obnovu postupka, dužno je ispitati je li prijedlog pravodoban i izjavljen od ovlaštene osobe te je li je okolnost na kojoj se prijedlog temelji učinjena vjerojatnom. Ako ti uvjeti nisu ispunjeni, nadležno tijelo odbacit će prijedlog rješenjem.

              Prema stajalištu ovog Suda, pravilno je tuženo tijelo utvrdilo kako tužitelj u svom prijedlogu za obnovu nije učinio vjerojatnim da se radi o novim činjenicama ili dokazima koji bi mogli dovesti do drugačijeg rješenja da su te činjenice, odnosno dokazi bili izneseni, odnosno upotrijebljeni u prijašnjem postupku u smislu odredbe članka 123. stavka 1. točke 1. ZUP-a, jer nalaz sudskog vještaka M. C. od 23. kolovoza 2019., koji je tužitelj dostavio uz prijedlog za obnovu postupka, ne predstavlja novi dokaz na kojem bi se temeljila obnova postupka, slijedom čega je pravilno odbacilo prijedlog za obnovu postupka.

              Osnovano tuženo tijelo utvrđuje kako nalaz sudskog vještaka M. C. od 23. kolovoza 2019. ne predstavlja činjenicu u smislu odredbe članka 123. stavka 1. točke 1. ZUP-a, jer se ne radi o novoj činjenici koja je postojala u vrijeme utvrđenja poreza na promet nekretnine (5. siječnja 2018.), i koja bi mogla dovesti do drukčijeg rješenja da je te činjenica, odnosno dokaz bio iznesen, odnosno upotrijebljen u prijašnjem postupku.

Što se tiče tužbenih navoda u pogledu tržišne vrijednost predmetne nekretnine utvrđene usporednom metodom od strane službenika Porezne uprave i površine nekretnine utvrđene u postupku utvrđenja obveze poreza na promet nekretnina, čiju obnovu tužitelj predmetnim zahtjevom traži, prema ocjeni ovog Suda, isti predstavljaju žalbene navode u smislu odredbe članka 108. ZUP-a, koje je tužitelj mogao iznositi u postupku čiju obnovu traži. Stoga, smatra kako isti navodi nisu od utjecaja na drugačiju odluku u ovoj upravnoj stvari.

              Tvrdnju tužitelja kako je dana 16. siječnja 2020. izjavio da sukladno članku 55. stavku 2. Zakona o kaznenom postupku preuzimaju kazneni progon protiv okrivljenika N. B.  zbog postojanja sumnje da je počinio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti odnosno da kao načelnik Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak  pri Ministarstvu financija, prilikom odlučivanja o žalbi tužitelja, da nije obavio svoju dužnost te o istima nije odlučio na valjani način primjenjujući sve relevantne propise te odredio porez na promet nekretnina u prevelikom iznosu, te kako postoje razlozi koji dovode u sumnju nepristranost službene osobe, zbog kojeg se službena osoba koja je donijela pobijano rješenje trebala izuzeti prilikom donošenja istog, ovaj Sud je ocijenio neosnovanom budući tužitelj u spis predmeta nije dostavio dokaz na okolnost svojih tvrdnji.

              Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Sud ocjenjuje osporeno rješenje zakonitim, a prigovori tužitelja se otklanjaju kao neosnovani, jer nema zakonske osnove za donošenje drugačijeg rješenja.

Slijedom navedenoga, prema ocjeni suda osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa je valjalo na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

              Kako tužitelj nije uspio u sporu, trebalo je temeljem odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a, odbiti zahtjev za naknadom troškova spora kao neosnovan i  odlučiti kao pod točkom II izreke presude.

 

 

U Splitu, 12. ožujka 2021.

 

                                                                                                                                                 S U T K I N J A

 

                                                                                                                                       Nela Mešin, v.r.

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. ZUS-a).

 

 

 

 

 

 

 

 

Za točnost otpravka-ovlašteni službenik

Ivana Barać