REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Danijeli Čipčić Buzov, sucu pojedincu, te Luciji Justić, zapisničarki, u upravnom sporu tužiteljice N. D., M., zastupana po opunomoćeniku N. P., odvjetniku u V., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave Splitsko-dalmatinske, S., zastupane po opunomoćenici S. B., radi odjave prebivališta, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 4. ožujka 2021. u prisutnosti opunomoćenika tužiteljice i opunomoćenice tuženika, 12. ožujka 2021.

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev radi poništenja rješenje tuženika

Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave Splitsko-dalmatinske broj: 511-12-19-UP/I-498/2020 od 27. kolovoza 2020.

 

2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom troškova upravnog

spora.

 

 

Obrazloženje

 

Osporenim rješenjem tuženika broj: 511-12-19-UP/I-498/2020 od 27. kolovoza 2020. odjavljuje se prebivalište tužiteljice sa adrese K. R. 9, M. (točka 1. izreke), te je određeno da je tužiteljica u roku od 8 dana od izvršnosti odnosno dostave ovog rješenja osobnu iskaznicu ser. br. 10…. izdanu dana 28. veljače 2013. u Policijskoj postaji M., mora vratiti Službi za upravne poslove Policijske uprave splitsko-dalmatinske ili Policijskoj postaji M. (točka 2. izreke).

              U tužbi tužiteljica u bitnom navodi da joj je donošenjem pobijanog rješenja uskraćeno zakonsko pravo na obranu, čime joj je nastala i nastaje šteta, da joj je uskraćeno njezino zakonsko pravo na žalbu, te posebno njezino zakonsko prvo da tek po pravomoćnosti pobijanog rješenja mora vratiti radi poništenja svoju osobnu iskaznicu, zbog čega tužiteljica, a sve radi izbjegavanja velike i teško nadoknadive štete koja joj prijeti odbija vratiti dvoju osobnu iskaznicu do okončanja ovog upravnog spora, a sve iz razloga jer u tom slučaju ne bi imala osobnu iskaznicu, ne samo Republike Hrvatske, već niti bilo koje druge države, niti bilo koju drugu ispravu sa slikom, zbog čega ne bi bila u mogućnosti dokazati svoj identitet, prelaziti državne granične prijelaze, te uopće se kretati u javnosti. Posebno je istaknula kako je tužiteljica teški srčani bolesnik, te da se redovno liječi u KBC S., a zbog pogoršanja njezinog zdravstvenog stanja i životne ugroženosti da joj je u listopadu 2020. zakazan termin radi obavljanja operacije – kardiološkog zahvata, pa bi zbog vraćanja osobne iskaznice i time uskraćivanja zdravstvene skrbi i zdravstvenog osiguranja tužiteljici nastala ne samo materijalna šteta već bi joj direktno bio ugrožen i život i zdravlje. Nadalje, navodi kako je pobijano rješenje doneseno temeljem nepotpunog i nepravilnog utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, te bitnih povreda odredbi upravnog postupka. Tužiteljica smatra kako je pobijano rješenje doneseno bez da je tuženik savjesno i brižljivo cijenio sve činjenice i dokaze u ovom predmetu. Naime, u obrazloženju pobijanog rješenja navodi se kako je u postupku pokrenutom i provedenom po službenoj dužnosti, u cilju utvrđivanja činjenice da li imenovana stvarno živi na adresi prijavljenog prebivališta zatražena terenska provjera kojom je od strane policijskih službenika PP M. utvrđeno da tužiteljica ne živi na adresi prijavljenog prebivališta u M., K. R. 9, a što je potvrđeno u razgovoru sa susjedima koji su htjeli ostati anonimni. Prvenstveno se navodi kako je tužiteljica više godina prijavljena na adresi u M, u ulici K. R. 9 na kojoj adresi njezin otac ima kuću u svom vlasništvu, zbog čega je u najmanju ruku čudno, to što je tuženik tek sada, i to nakon više od sedam godina tražio da se utvrdi da li tužiteljica živi na navedenoj adresi. Iz navedenog obrazloženja pobijanog rješenja da je očito kako je u konkretnom slučaju izvršena samo jedna terenska provjera, a obzirom da tužiteljica zajedno sa svojim 95-togodišnjim ocem sama živi na navedenoj adresi, te je logično da njezin otac ne bi mogao sam živjeti u svojoj kući na navedenoj adresi zbog svoje podmakle životne dobi i duboke starosti, te da mu treba cjelodnevna pomoć druge osobe, zbog čega je logično da navedena provjera ne može biti nikakav pokazatelj da li neka osoba prebiva na adresi na kojoj je prijavljena ili ne. Posebno, da nisu točni i istiniti navodi tužene iz pobijanog rješenja kako bi susjedi tužiteljice dali izjavu kako kuća u kojoj živi otac tužiteljice, zbog čega će tužiteljica do rasprave u ovom predmetu prikupiti pisane i ovjerene izjave svih svojih susjeda koji će potvrditi kako ona živi na navedenoj adresi u M., a u kući svog oca. Obzirom da tužiteljica pobijanu odluku tuženika smatra nezakonitom, predlaže se, a temeljem čl. 33 st.3 ZUS-a, da prilikom slanja ove tužbe tuženiku na odgovor, tuženika obvezati na dostavu cjelokupne dokumentacije koja se odnosi na ovaj predmet, i to prvenstveno službene bilješke ili zapisnika o sačinjenoj terenskoj provjeri, te dokaz da su izjave svjedoka na koje se pozivaju susjedi tužiteljice.

              Slijedom izloženog, tužiteljica predlaže da sud donese presudu kojom se poništava osporeno rješenje tuženika i nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove upravnog spora.

              U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom naveo da je osporenim rješenjem odjavljeno prebivalište tužiteljice sa adrese u M., K. R. 9, budući da je u provedenom postupku prema mišljenju tuženika nedvojbeno utvrđeno da tužiteljica ima prijavljeno prebivalište na adresi na kojoj se trajno nastanila u smislu odredbe čl. 2. stavak 1. Zakona o prebivalištu (Narodne novine br. 144/12 i 158/13), kao i da posjeduje osobnu iskaznicu kojom dokazuje adresu na kojoj stvarno ne živi, čime su se stekli uvjeti za primjenu odredbi čl. 12. st.1. Zakona o prebivalištu (Narodne novine br.144/12 i 158/13) i članka 15. st. 1. toč.4 Zakona o osobnoj iskaznici (Narodne novine br.65/15 i 42/2020). Nakon toga u bitnom iznosi sadržaj tužbe tužiteljice, te ističe da su navodi tužbe neosnovani i poziva se i citira odredbu članka 12. stavka 1. Zakona o prebivalištu. Nadalje, navodi da su u postupku pokrenutom i provedenom po službenoj dužnosti, s ciljem utvrđivanja da li tužiteljica živi na adresi prijavljenog prebivališta, obavljene od strane policijskih službenika Policijske postaje M., ove Policijske uprave, terenske provjere prilikom kojih imenovana nije zatečena na adresi prijavljenog prebivališta. Pri tom su obavljeni razgovori sa susjedima koji su htjeli ostati anonimni, a koji su izjavili da tužiteljica sigurno ne živi na adresi prijavljenog prebivališta, te  da ista nekima od njih nije uopće poznata. Nadalje, Zakonom o osobnoj iskaznici (Narodne novine br.62/15 i 42/20), propisano je da je osobna iskaznica između ostalog dokaz prebivališta u Republici Hrvatskoj, a odredba članka 15. st. 1. toč. 4. istog Zakona propisuje da osobna iskaznica prestaje važi i prije isteka roka na koji je izdana ako je osoba odjavljena po službenoj dužnosti iz zbirke podataka o prebivalištu i boravištu u Republici Hrvatskoj. Prema odredbi članka 15. stavka 2. citiranog Zakona osoba mora takvu osobnu iskaznicu vratiti policijskoj upravi odnosno policijskoj postaji koja ju je izdala u roku od 8 dana od dana izvršnosti rešenja o odjavi po službenoj dužnosti iz zbirke podataka o prebivalištu i boravištu u Republici Hrvatskoj. Člankom 12. st. 7. Zakona o prebivalištu propisano je da protiv rješenja o odjavi prebivališta žalba nije dopuštena, ali se može pokrenuti upravni spor. Slijedom navedenog razvidno je da je rješenje o odjavi prebivališta tužiteljice sukladno važećim zakonskim propisima postalo izvršno, čime je ista bila dužna postupiti sukladno odredbi članka 15. stavka 2. Zakona o osobnoj iskaznici i osobnu iskaznicu vratiti policijskoj upravi odnosno policijskoj postaji koja ju je izdala u roku od 8 dana od dana izvršnosti rješenja. Osporavano rješenje da se temelji dakle na važećim propisima, odnosno odredbama Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine broj 47/09), Zakona o prebivalištu (Narodne novine br.144/12 i 158/13), i Zakona o osobnoj iskaznici (Narodne novine br.62/15 i 42/2020), a što je vidljivo i iz obrazloženja navedenog rješenja u kojem su citirane bitne odredbe navedenih Zakona. Uz pravo i obveze prijave prebivališta građani imaju i obvezu odjave prebivališta sa adrese na kojoj ne stanuju, odnosno imaju više mogućnosti za reguliranje svog statusa. Zakon o prebivalištu je ovlastio Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske da u slučaju kad se u provedenom postupku utvrdi da se osoba nije trajno nastanila na adresi prijavljenog prebivališta donese rješenje o odjavi prebivališta. Tužiteljici nije osporeno prvo nastanjenja i življenja u Republici Hrvatskoj. Utuženim rješenjem odjavljeno joj je prebivalište sa adrese na kojoj se nije trajno nastanila u smislu odredbe čl. 2. stavak 1. Zakona o prebivalištu. Dodatno, u svezi navoda tužiteljice da nije u mogućnosti putovati i prelaziti granične prijelaze, ista kao hrvatski državljanin ima mogućnost ishođenja putovnice, bez obzira na to da li prebiva na području Republike Hrvatske. Da li hrvatski državljani koji nemaju osobnu iskaznicu mogu ostvariti zdravstvenu zaštitu i slično nije predmet ovog postupka, već je predmet isključivo činjenica življenja (trajnog nastanjenja u smislu odredbe čl. 2. Zakona o prebivalištu). Slijedom navedenog predlaže da Sud tužbu tužiteljice odbije kao neosnovanu.

U sporu je održana rasprava 4. ožujka 2021., a čime je strankama u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17; dalje ZUS) dana mogućnost da se izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na kojoj je opunomoćenik tužiteljice naveo da ustraje u podnesenoj tužbi i da se protivi navodima iz odgovora na tužbu, te je istaknuo da je tuženik nakon donošenja osporenog  rješenja predložio tužiteljici da se prijavi u M. na drugoj adresi jer je došlo do pogreške kada su je odjavili s predmetne adrese na kojoj njezin otac ima svoju nekretninu i o kojem ona sada brine jer je starije životne dobi, a čime da je tuženik priznao da je došlo do pogreške kada je odjavio prebivalište tužiteljice, dok je opunomoćenica tuženika navela da ostaje pri odgovoru na tužbu i predlaže da se donese odluka kojom se odbija tužbeni zahtjev i potvrđuje zakonitost osporenog rješenja.

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje te u dokumentaciju sadržanu u spisu upravnog spora.

Stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga.

Tužiteljica je na ročištu za raspravu popisala troškove upravnog spora, dok tuženik nije popisao trošak.

Nakon ocjene izvedenih dokaza i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a ovaj Sud drži kako tužbeni zahtjev nije osnovan.

              Predmet ovog upravnog spora je zakonitost osporenog rješenja tuženika kojim je odjavljeno prebivalište tužiteljice sa adrese K. R. 9, M., a na temelju odredbe iz članka 12.  stavka 1. Zakona o prebivalištu („Narodne novine“ broj 144/12, 158/13; dalje: ZOP), te je, posljedično tomu naloženo tužiteljici vratiti osobnu iskaznicu tuženika, a na temelju odredbe iz članka 15. stavka 1. točke 4. i stavka 2. Zakona o osobnoj iskaznici („Narodne novine“ broj 62/15, 42/20; dalje: ZOI).

              Među strankama je isključivo sporno živi li tužiteljica stvarno na  adresi prijavljenog prebivališta K. R. 9, M., odnosno je li se tužiteljica na toj adresi trajno nastanila.

              Prema odredbi članka 2. stavka 1. ZOP- a prebivalište je mjesto i adresa u Republici Hrvatskoj na kojoj se osoba trajno nastanila radi ostvarivanja svojih prava i obveza vezanih za životne interese kao što su obiteljski, profesionalni, ekonomski, socijalni i kulturni interesi.

Prema odredbi članka 12. ZOP-a policijska uprava na čijem području osoba ima prijavljeno prebivalište po službenoj dužnosti će donijeti rješenje o odjavi prebivališta osobe ako se terenskom provjerom utvrdi da osoba stvarno ne živi na prijavljenoj adresi ili o tome bude obaviještena od strane tijela javne vlasti te drugih pravnih i fizičkih osoba (stavak 1.), a prije donošenja rješenja o odjavi prebivališta osobe, nadležna policijska uprava mora utvrditi činjenice i okolnosti na temelju kojih se može nedvojbeno zaključiti živi li osoba na adresi prijavljenog prebivališta (stavak 2.).

Prema odredbi članka 15. stavka 1. točke 4. ZOI osobna iskaznica prestaje važiti i prije isteka roka na koji je izdana ako je osoba odjavljena po službenoj dužnosti iz zbirke podataka o prebivalištu i boravištu u Republici Hrvatskoj.

Prema odredbi članka 15. stavka 2. ZOI osoba mora osobnu iskaznicu vratiti policijskoj upravi odnosno policijskoj postaji koja ju je izdala u roku od osam dana od dana izvršnosti rješenja o odjavi po službenoj dužnosti iz zbirke podataka o prebivalištu i boravištu u Republici Hrvatskoj.

Po ocjeni ovoga suda, a suprotno tužbenim navodima tužiteljice, sadržaj dokaza u spisu tuženika, a poglavito dvije službene bilješke o izvršenim terenskim provjerama PU Splitsko-dalmatinske, PP M., govori za pravilnost tuženikovog utvrđenja i ocjene da tužiteljica nije trajno nastanjena na adresi K. R. 9, M. a sa koje  joj je osporenim rješenjem odjavljeno prebivalište.

Ovo stoga što su u upravnom postupku koji je prethodio ovome sporu obavljene  dvije terenske provjere za tužiteljicu i to na prijavljenoj predmetnoj adresi u M. pri kojima tužiteljica na istoj nije zatečena, te je prigodom provođenja istih obavljen razgovor sa susjedima koji su htjeli ostati anonimni te su naveli da tužiteljica ne živi na predmetnoj adresi, da je kuća na navedenoj adresi u vlaništvu obitelji H., da oni tu navrate povremeno, a da zapravo žive negdje u BiH, a tužiteljica nikome nije poznata. Također je istima predočena fotografija tužiteljice te su potvrdili da tužiteljici nisu nikada u životu vidjeli na navedenoj adresi.

Tužiteljica je tijekom upravnog postupka pozvana radi izjašnjavanja o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima bitnim za rješavanje u ovoj upravnoj stvari, a koji poziv joj je na prijavljenoj adresi uručen ubacivanjem pismena u poštanski sandučić nakon prethodno ostavljene obavijesti, dana 9. svibnja 2017., te  je ista na zapisnik pred Policijskom postajom M. od 8. lipnja 2020. izjavila da je taj dan prisutpila u PP M. nakon što je saznala da je u tijeku postupak odjave njenog prebivališta sa predmetne adrese. Navela je da se tu nalazi njezina obiteljska kuća u vlasništvu njezinog oca koji ima 95 godina i živi sam, te se o njemu nema tko brinuti osim nje. Nadalje, je navela da je ona u mirovini, da joj je suprug preminuo, te da ona i otac u M. budu nešto više od pola godine, a ostatak da su kod rodbine ili otac bude na liječenju. Očev doktor da je iz M., a njezin  liječnik da je iz V., te da posjeduje osobno vozilo sa registracijom na … postojanom području jer joj je tu prebivalište. Navela je i da nije zaposlena, već da ljeti pomaže bratu u B.V. oko održavanja i iznajmljivanja apartmana.

Kod ovakvog stanja stvari, po ocjeni ovog suda, tuženik je u osporenom rješenju, valjano obrazložio razloge zbog kojih uzima kako se tužiteljica nije trajno nastanila na prijavljenoj adresi te s tim u vezi rješenjem tužiteljici odjavio prebivalište, jer je navedeno potkrijepljeno dokazima u spisu. Prema stajalištu suda izvedeni dokazi ocjenjeni su u okviru ovlasti iz odredbe članka 9. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09; dalje: ZUP) i daju dovoljno osnova za zaključak kako tužiteljica ne prebiva na prijavljenoj adresi  odnosno da se na prijavljenoj adresi nije trajno nastanila s ciljem da to bude centar njezinih životnih aktivnosti na način kako to u vidu ima odredba članka 2. ZOP-a.

Pored toga, za navesti je da tužiteljica ničim nije dovela u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja iznesenih u osporenom rješenju, odnosno ista osim paušalnih prigovora nije ponudila nikakve dokaze na okolnost da zaista prebiva na prijavljenoj adresi prebivališta. Štoviše, tužiteljica je u tužbi navela da će dostaviti pisane i ovjerene izjave svih svojih susjeda, međutim do zaključenja raspravljanja u ovom sporu ista nije dostavila dokaze u navedenom smislu, niti je poimenice navela o kojim bi se to susjedima radilo.

Stoga, navodi tužiteljice nisu s uspjehom osporili zakonitost ni pravilnost osporenog rješenja niti su isti od utjecaja na drugačije rješenje predmetne upravne stvari, a predmet koje je isključivo odjava prebivališta tužiteljice s predmetne adrese, pa svi navodi tužiteljice koji se tiču mogućnosti ostvarivanja zdravstvene zaštite u Republici Hrvatskoj, mogućnosti putovanja i prelaska granica su irelevanti za donošenje odluke u ovom sporu.

U vezi prigovora tužiteljice da joj je donošenjem osporenog rješenja tuženika uskraćeno zakonsko pravo na žalbu za navesti je da je isto neosnovano, s obzirom da je odredbom članka 12. stavka 6. Zakona o prebivalištu propisano da protiv rješenja o odjavi prebivališta žalba nije dopuštena, ali se može pokrenuti upravni spor.

U navedenom, ovaj sud osporeno rješenje ocjenjuje zakonitim, odnosno donesenim u zakonito provedenom postupku i pravilnom primjenom materijalnog prava na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, dok prigovori tužiteljice iz ovoga spora ne mogu dovesti do drukčijeg rješavanja predmetne upravne stvari zbog prethodno navedenih razloga.

              Nije ostvaren ni koji od razloga ništavosti pojedinačne odluke (članak 128. stavka 1. ZUP-a) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 31. stavak 2. ZUS-a).              

              Stoga je na temelju odredbe članka 57. stavak 1. ZUS-a valjalo presuditi kao u točki I. izreke.

S obzirom da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev, to je valjalo pozivom na odredbu članka 79. stavka 4. ZUS-a odbiti kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom troškova upravnog spora, a kako je i odlučeno pod točkom II. izreke.

 

U Splitu 12. ožujka 2021.

 

     S U T K I NJ A

 

        Danijela Čipčić Buzov, v.r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, a o istoj odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske.  (čl. 66. u svezi čl. 70. ZUS-a).

 

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Lucija Justić