1              Poslovni broj: Gž-2132/2018-6

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj:Gž-2132/2018-6

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Borisa Mimice, kao predsjednika vijeća, te Andree Boras Ivanišević, kao suca izvjestitelja i Denis Pancirov Parcen, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Zavoda, Područna služba u S., S., OIB: …, protiv tuženika O., Z., OIB: …, zastupan po punomoćniku M. D., odvjetniku u S., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem P-3123/2016 od 6. lipnja 2018., u sjednici vijeća održanoj dana 11. ožujka 2021.

 

 

p r e s u d i o j e

 

Prihvaća se žalba tužitelja te preinačava presuda Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem P-3123/2016 od 6. lipnja 2018. pod poslovnim brojem P-3123/2016 i sudi:

 

"I. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju svotu od 408.666,10 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 10. veljače 2011. pa do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena na račun Državnog proračuna RH 1001005-1863000-160 poziv na broj 26/5908-19-19-03484799574 .

 

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 89.000,00 kn.“

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo obvezati tuženika na isplatu tužitelju iznosa od 408.666,10 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana tužbe do isplate na račun Državnog proračuna RH 1001005-1863000-160 poziv na broj 26/5908-19-19-03484799574 uz naknadu troškova postupka (točka I. izreke).

 

U odluci pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 89.000,00 kn, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

Protiv navedene presude žali se tužitelj, pobijajući istu zbog počinjene bitne povrede postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. točke 1. i 3. („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje u tekstu: ZPP), te predlaže da se presuda preinači na način da se prihvati tužbeni zahtjev, podredno da se presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Tuženik je odgovorio na žalbu te je osporio žalbene navode i predložio žalbu tužitelja u cijelosti odbiti kao neosnovanu.

 

Žalba je osnovana.

 

Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju u granicama ispitivanja iz članka 365. stavka 2. ZPP-a, žalbeni sud ocjenjuje da u postupku nisu počinjene ni bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Predmet tužbenog zahtjeva je regresni zahtjev tužitelja koji se sastoji od plaćanja invalidske mirovine osiguranice tužitelja K. T. u iznosu od 408.666,10 kuna, a koje pravo joj je priznato kao posljedica prometne nezgode prouzročene nepoznatim motornim vozilom do koje je došlo 3. rujna 2004. u S. oko 22,05 sati na raskrižju kolnika državne ceste br. 8 i M. ulice .

 

Tužitelj tužbeni zahtjev u ovom postupku temelji na činjenici da je osiguranici tužitelja K. T. rješenjem pod brojem 164831 od 3. rujna 2009. zbog posljedica prometne nezgode priznata invalidska mirovine kao ozljeda na radu, koju je skrivio nepoznati vozač motocikla dana 3. rujna 2004.

 

U ovoj fazi postupka, nije bilo sporno da je osiguranica tužitelja K. T. u predmetnoj prometnoj nezgodi koju je skrivio vozač neosiguranog vozila kao pješak zadobila teške tjelesne povrede, zbog kojih ozljeda je tužiteljici rješenjem tužitelja od 3. rujna 2009. priznato pravo na invalidsku mirovinu kao ozljeda na radu s početkom isplate na dan 12. kolovoza 2009.

 

Naime, iz pregledanog rješenja tužitelja Područne službe u S. od 3. rujna 2009. proizlazi utvrđenim kako je osiguranici T. K. rođenoj ... kod koje je zbog ozljede na radu nastala profesionalna nesposobnost za rad priznato, počevši od 10. lipnja 2009. pravo na invalidsku mirovinu u svoti od 819,97 kn mjesečno, a od 1. srpnja 2009. u svoti od 831,07 kn mjesečno, a isplata mirovine pripada korisniku počevši od 12. kolovoza 2009. – od prvog idućeg dana od dana kada ovo rješenje postane pravomoćno – od prvog idućeg dana od dana do kojega je nakon utvrđene invalidnosti isplaćena plaća.

 

Da se radi o nepoznatom vozilu sud prvog stupnja je između ostalog utvrdio pregledom Zapisnika o očevidu MUP-a PUSD Postaje prometne policije od 3. rujna 2004. sastavljen istog dana u S. na mjestu događaja povodom prometne nesreće koja se dogodila oko 22,05 sati na raskrižju kolnika državne ceste br. 8 i M. ulice radi osnova sumnje da je počinjeno kazneno djelo izazivanja prometne nesreće opisano u članku 272. stavku 1. i 2. KZ RH i kazneno djelo nepružanja pomoći osobi koja je teško tjelesno ozlijeđena u prometnoj nesreći iz članka 273. stavka 1. KZ RH razvidno je kako su u nesreći sudjelovali K. T. rođen ... iz S. u svojstvu pješaka kojom prilikom je zadobila teže tjelesne ozljede te je zadržana na bolničkom liječenju, a s druge strane je sudjelovao motocikl nepoznate marke i reg. oznake odnosno nepoznati vozač.

 

Nakon što je sukladno traženju ovoga suda, u fazi odlučivanja povodom žalbe tužitelja na pobijanu odluku suda prvog stupnja, dostavljeno izvješće od strane prvostupanjskog suda povodom izvršenih izvida u skladu s odredbom članka 366. a ZPP-a, suglasnošću stranaka na ročištu održanom pred ovim sudom od 11. ožujka 2021. pročitana je službena zabilješka o sadržaju predmeta pod poslovnim brojem Pn-8/21 (ranije P-3355/09), vođenim u svezi s predmetnim štetnim događajem po tužbi oštećenice K. T. protiv tuženika O., radi naknade štete i u kojem je presudom suda prvog stupnja od 26. lipnja 2020. utvrđena odgovornost nepoznatog vozila za štetu koju oštećenica trpi u predmetnoj prometnoj nezgodi i tuženik obvezan na isplatu nematerijalne i materijalne štete. Citirana presuda prvostupanjskog suda je potvrđena u dijelu kojim je tuženik obvezan naknaditi oštećenici nematerijalnu i materijalnu štetu zbog tuđe njege i pomoći te gubitka zarade presudom Županijskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Gž-2513/20 od 15. prosinca 2020. ,a djelom preinačena za više zatraženi iznos nematerijalne štete time da je rješenjem ukinuta u dijelu rentnog zahtjeva za isplatu te odluke o troškovima postupka.

 

Kako su rezultati predmetnog postupka uz suglasnost stranaka korišteni u ovoj pravni stvari u postupku je kao sporno valjalo raspraviti pravno pitanje ima li Zavod, koji je oštećenoj osobi naknadio štetu nastalu uporabom neosiguranog vozila, pravo na naknadu isplaćenih iznosa iz Garancijskog fonda, odnosno je li tužitelj sukladno odredbi članka 44. stavka 5. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu isključen od prava da od H. U. O. zahtijeva ispunjenje obveze po osnovi štete nastale od neosiguranog vozila na teritoriju Republike Hrvatske.

 

Naime, obzirom na relevantno vrijeme nastanka štete Zavodu, a ne štetnog događaja, u postupku su mjerodavne odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj 151/05, 36/09 i 75/09- dalje: ZOOP), čijim stupanjem na snagu (1. siječnja 2006.) su prestale vrijediti odredbe Zakona o osiguranju („Narodne novine“, broj 46797, 116/99 i 11/02), što je i pravni stav izražen u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1067/12, Rev-454/08 o Rev-1061/03.

 

Tako je odredbom članka 44. stavka 1. točka 4. ZOOP-a propisano je da je Garancijski fond imovina H. U. O. namijenjena izvršenju obveza po osnovi, između ostalog, šteta nastalih na teritoriju Republike Hrvatske od nepoznatog motornog vozila.

 

Sukladno odredbi članka 44. stavka 5. ZOOP-a, koja je u primjeni od 1. siječnja 2006., a koja regulira pitanje Garancijskog fonda H. U. O., Zavodi te društva za osiguranje sa subrogacijskim potraživanjima, kao i druge fizičke i pravne osobe koje su na bilo koji način neposredno oštećenoj osobi nadoknadile štetu ili dio štete nanesene uporabom neosiguranog ili nepoznatog prijevoznog sredstva, nemaju pravo na naknadu isplaćenih iznosa iz Garancijskog fonda.

 

Također se napominje da je člankom 160. stavkom 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 102/98, 71/99, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07, 79/07, 35/08, 94/09, 40/10, 121/10 i 139/10; dalje u tekstu: ZOMO), koji je u primjeni od 1. siječnja 1999., koji je na jednak način kao i kasniji Zakon o mirovinskom osiguranja ("Narodne novine", broj 157/13) u primjeni od 1. siječnja 2014. u članku 161. stavku 1., regulira kako Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima predviđenim u ovom Zakonu, a koju štetu predstavljaju novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja.

 

Pri tome je odgovornost tuženika za naknadu ove štete nastalu nepoznatim vozilom propisana člankom 163. ranijeg ZOMO-u od 1. siječnja 1999., isto kao i u ZOMO-u objavljenom u „Narodnim novinama“, broj 157/13, koji je na snazi od 1. siječnja 2014.

 

U kontekstu iznesenih odredaba, a obzirom na izneseno, pogrešno sud prvog stupnja drži kako je u konkretnom slučaju ispunjen uvjet otklanjanja odgovornosti tuženika sukladno odredbi članka 44. stavka 5. citiranog ZOOP-a, koja isključuje pravo tužitelja zahtijevati regresnu tražbine s osnove priznatog prava na invalidsku mirovinu u svezi s predmetnim štetnim događajem.

 

Naime, suprotno pravnom stavu suda prvog stupnja, tužitelj nije oštećenoj osobi neposredno naknadio štetu, već je ista nastala plaćanjem iznosa invalidske mirovine koje je njegovoj osiguranici priznato kao direktna posljedica tjelesnog oštećenja u predmetnoj prometnoj nezgodi, pa je na strani tužitelja došlo do štete iz razloga što se radi o troškovima i nastaloj obveza tužitelja kao Zavoda do kojih ne bi došlo do oštećenica nije stradala u predmetnoj prometnoj nezgodi.

 

Pri tome je valjalo poći od toga da je smisao i svrha odredaba članka 160. stavka 1. ZOMO-a da obveže Zavod da zahtijeva naknadu štete uporabom vozila čiji vlasnik nije poznat od H. U. O., dok je odredbom članka 44. stavka 5. ZOOP-a to pravo oduzeto Zavodima, kao i društvima za osiguranje sa subrogacijskim potraživanjima te drugim fizičkim i pravnim osobama koje su na bilo koji način neposredno oštećenoj osobi naknadile štetu ili dio štete nanesene uporabom nepoznatog prijevoznog sredstva, pa samo u tom slučaju oni nemaju pravo na naknadu isplaćenih iznosa iz Garancijskog fonda ( pravni stav zauzet u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1074/2015- 2 od 30. siječnja 2019.)

 

S druge strane u postupku nije bilo sporno da je za osiguranicu tužitelja K. T. u razdoblju od 12. kolovoza 2009. do 30. studenog 2010. izvršena isplata invalidske mirovine sveukupno u iznosu od 28.161,07 kn kao posljedica predmetne nezgode pri čemu je izračun jednokratne naknade štete za invalidsku mirovinu napravljen od 1. prosinca 2010. kada invalidska mirovina iznosi 1.811,08 kn mjesečno. U spomenutom izračunu navedeni su podaci za izračun jednokratne naknade štete za invalidsku mirovinu pa je navedeno da je na dan obračuna 1. prosinca 2010. dob korisnika bila zaokruženo 25 godina, a godišnja svota invalidske mirovine koja će se isplaćivati mjesečno unatrag iznosi 21.732,96 kuna. Trajanje obveze plaćanja predviđeno je doživotno za osiguranika, a komutativne vrijednosti za ovaj obračun uzete su iz Tablica aktuarske matematike objavljenih u „Narodnim novinama“, broj 31/98.

 

Dakle, izračun jednokratne naknade štete za invalidsku mirovinu iznosi 380.505,33 kn (21.732,96 kn x faktor 17,508215) pri čemu se svota izračuna jednokratne naknade štete za invalidsku mirovinu povećat će se za zateznu kamatu temeljem Zakona o kamati („Narodne novine“, broj 94/04) od dana obračuna do dana stvarne naplate. U svotu izračuna jednokratne naknade štete za invalidsku mirovinu prema dostavljenom Izračunu nisu uračunata sredstva potrebna za usklađivanje (povećanje) mirovinskih i invalidskih primanja, koje je uređeno Zakonom o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 102/98).

 

Tužitelj u žalbi, osporavajući pravilnost i zakonitost pobijane presude u bitnome navodi da je tužbeni zahtjev na isplatu kapitaliziranog iznosa štete utemeljio na primjeni odredbe članka 160. stavka 3. ZOMO-a, koji se primjenjivao od 1. siječnja 1999., a koja regulira obračun visine jednokratnog iznosa štete ( kapitaliziranog iznosa) te ukazuje da istim traži uz naknadu stvarne štete za određeno vremensko razdoblje naknadu kapitalizirane štete budući da se invalidska mirovina smatra trajnim novčanim davanjem, pa je tužitelj mogao osnovano tražiti naknadu štete u jednoj ukupnoj svoti, kao kapitaliziranu štetu, što je posebno uređeno upravo ZOMO-om.

 

Naime, odredbom članka 160. stavka 1. ZOMO propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima predviđenim u ovom Zakonu, a koju štetu predstavljaju novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja. Stavak 2. propisuje da naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovog Zakona, obuhvaća troškove i svote davanja koje se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to 1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u razmjernoj svoti, 2. troškove profesionalne rehabilitacije kao i novčane naknade u svezi s korištenjem tog prava. Stavak 3. regulira da se zahtjevom za naknadu štete može obuhvatiti ukupna svota štete (kapitalizirana šteta) ili svota stvarne štete (pojedino davanje) koja se odnosi na određeno razdoblje (npr. kalendarska godina). Stavak 4. propisuje da kad se šteta sastoji u obvezi Zavoda na trajna novčana davanja, Zavod može zahtijevati plaćanje naknade štete u jednoj ukupnoj svoti (kapitalizirana šteta). Ta se svota izračunava prema visini priznate mirovine i prema Tablicama aktuarske matematike koje utvrđuje Zavod. Nadalje je propisano da Zavod može zahtijevati plaćanje naknade štete u ukupnoj svoti i neposredno od društva za osiguranje. Stavak 5. propisuje da visina naknade štete prema odredbama stavka 2. točke 1. ovog članka određuje se prema preostalom trajanju mirovinskog staža i godina života korisnika, odnosno osobe po kojoj su članovi obitelji stekli pravo na mirovinu, potrebnih za stjecanje prava na punu starosnu mirovinu.

 

Iz sadržaja citiranih zakonskih odredbi slijedi da tužitelj može zahtijevati naknadu ukupne svote štete (kapitaliziranu štetu) koja se izračunava prema visini priznate mirovine i prema Tablicama aktuarske matematike koje utvrđuje Zavod, kao i naknadu stvarne štete, koja se odnosi na određeno razdoblje (npr. kalendarska godina). Naime, kapitalizirana šteta se za razliku od stvarne, izračunava prema visini priznate mirovine i prema Tablicama aktuarske matematike koje utvrđuje Zavod, a ne u razmjernoj svoti, kao što to pogrešno smatra tuženik.

 

S pravom stoga žalitelj ukazuje kako se u konkretnom slučaju obračun visine utužene štete ima izvršiti upravo prema odredbama ZOMO-a kao posebnog zakona, a ne primjenom ZOOP-a, odnosno članka 27. navedenog Zakona, koja odredba propisuje obračun razmjernog iznosa mirovine. Naime, suprotno navodima tuženika, navedena odredba članka 27. ZOOP-a odnosi se na subrogacijski zahtjev nositelja socijalnog osiguranja prema društvu za osiguranja, što nije konkretni slučaj, pa su utoliko u tom pravcu neosnovani navodi tuženika, koji samu visinu tako izvršenog obračuna tužitelja posebno nije dovodio u pitanje.

 

Obzirom na izloženo pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda da Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, kao kasniji zakon koji derogira raniji (lex posterior derogat legi priori), isključuje pravo tužitelja potraživati od tuženika isplatu regresne tražbine s osnove štete koju je tužitelj pretrpio isplatom invalidske mirovine svojoj osiguranici zbog posljedica ozljeda prouzrokovane uporabom nepoznatog vozila.

 

Utoliko je pravilnom primjenom materijalnog prava tužitelju valjalo priznati pravo na regresni zahtjev sukladno nesporno izvršenom obračunu u skladu s odredbama ZOMO-a, u neprijepornom iznosu od 408.666,10 kuna uz pripadajuću zateznu kamatu od dana podnošenja tužbe sukladno odredbi članka 29. stavka 1. ZOO-a.

 

Stoga je uvažavanjem žalbe tužitelja pobijanu presudu na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a valjalo preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja, radi čega je odlučeno kao u izreci.

 

Kako je preinačena odluka o glavnoj stvari valjalo je na temelju odredbe članka 166. stavka 2. ZPP-a preinačiti i odluku o troškovima postupka te zahtjev tuženika za naknadu troškova postupku odbiti kao neosnovan budući tužitelj nije imao troškove zastupanja.

 

U Splitu 11. ožujka 2021