Poslovni broj: 25 Pž-3112/2019-2

 

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 25 Pž-3112/2019-2

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Lidija Tomljenović, u pravnoj stvari tužitelja E. & S. S.-L. d.o.o., OIB ..., Z., kojeg zastupaju punomoćnik S. S. i dr., odvjetnici u Odvjetničkom društvu S. & V. u Z., protiv tuženika N. Ž., OIB ..., S., kojeg zastupa punomoćnik Đ. A., odvjetnik u Z., radi isplate iznosa od 198.479,03 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-630/2011 od 19. studenog 2018., 11. ožujka 2021.

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-630/2011 od 19. studenog 2018. u pobijanim točkama I., II., IV. i V. izreke.

 

Obrazloženje

 

Iz pobijane presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-630/2011 od 19. studenog 2018. proizlazi da je točkama I., II. i IV. izreke održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave toga suda poslovni broj Ovrv-7928/10 od 13. prosinca 2010. u dijelu za iznos glavnice od 178.964,97 kn sa zateznim kamatama tekućim od 7. listopada 2010. do isplate po propisanim stopama na odnose iz ostalih (netrgovačkih) ugovora i u dijelu troška ovršnog postupka u iznosu od 5.211,76 kn sa zateznim kamatama tekućim od 13. prosinca 2010. do isplate po propisanim stopama na odnose iz ostalih (netrgovačkih) ugovora. U točki III. izreke ukinut je navedeni platni nalog u dijelu glavnice u iznosu od 24.514,08 kn sa zateznim kamatama tekućim od 7. listopada 2010. do isplate. U točki V. naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od

24.855,14 kn sa zateznim kamatama tekućim od 19. studenog 2018. do isplate po propisanim stopama na odnose iz ostalih (netrgovačkih) ugovora.

 

Platnim nalogom na temelju vjerodostojne isprave naloženo je tuženiku N. Ž. da na temelju vlastite mjenice isplati tužitelju E. & S. S.-L. d.o.o. iznos od 198.479,03 kn sa zateznim kamatama tekućim od 7. listopada 2010. do isplate po propisanim stopama na odnose iz ostalih (netrgovačkih) ugovora i naknadi trošak ovršnog postupka u iznosu od 6.328,09 kn sa zateznim kamatama tekućim od 13. prosinca 2010. do isplate po propisanim stopama na odnose iz ostalih (netrgovačkih) ugovora.

 

U obrazloženju pobijane presude se navodi da je tužitelj kao davatelj leasinga 6. ožujka 2006. sklopio ugovor o financijskom leasingu br. 15604/06 s društvom G. petrol d.o.o. kao korisnikom kredita (ranije prvotuženikom), N. Ž., tadašnjim direktorom G. petrola d.o.o. kao jamcem platcem (ranije II. tuženikom, a sada jedinim tuženikom) i s društvom M. d.o.o., O., također jamcem platcem. Predmet leasinga je bila automatska autopraonica i dodatna oprema (marka: S. C. P., tip S. 28 W., godina 2006.). Kao osiguranje plaćanja tuženik N. Ž. je tužitelju predao vlastitu bjanco mjenicu. Tužitelj je 23. studenog 2009. zbog neispunjenja ugovornih obveza (neplaćanja) primatelja leasinga raskinuo ugovor te ispunio mjenicu u skladu sa sklopljenim ugovorom na iznos od plaćanja svih neplaćenih rata i dospjelih kamata te traži plaćanje dospjelih obveza. Prema nalazu vještaka dugovanje primatelja leasinga na ime neplaćenih rata i zateznih kamata iznosi 173.964,97 kn. Stoga je prvostupanjski sud, na temelju odredbe čl. 9. u vezi s čl. 40. Zakona o mjenici („Narodne novine“ broj 74/94; dalje: ZM) ocijenio da je tuženik N. Ž. kao jamac platac/sudužnik dužan platiti iznos od 173.964,97 kn sa zateznim kamatama i izdani platni nalog za taj iznos održao na snazi s pripadajućim zateznim kamatama.

 

Protiv navedene prvostupanjske presude tuženik je podnio žalbu. U žalbi u bitnom navodi da tužitelj nije imao pravnog interesa voditi ovaj postupak jer mu je tuženik kao jamac platac-sudužnik u skladu s ugovorom o leasingu predao zadužnicu. Stoga je prvostupanjski sud nepotrebno utvrđivao je li tuženik predao tužitelju zadužnicu, te saslušavao svjedoke koje je predložio tužitelj. Tuženik nije mogao ni trebao dokazivati da je tužitelju predao osobnu zadužnicu jer je notorno da se zadužnica izdaje samo u jednom primjerku pa se ta zadužnica nalazi kod tužitelja. Žalitelj ne osporava da je tužitelj isporučio predmet leasinga što znači da je osobnu zadužnicu tuženik predao tužitelju u skladu s ugovorom o leasingu. Žalitelj ističe da zbog toga što mu je tuženik predao zadužnicu, tužitelj nije mogao pokretati ovršni postupak na način kako je to učinio, da je tužitelj imao mogućnost postupiti prema ugovoru i dogovoru stranaka, te ističe da samo mjenica s protestom predstavlja vjerodostojnu ispravu te da nije bilo uvjeta za donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave. Prvostupanjski sud je iako se trebalo raditi o parničnom postupku povodom tužbe odlučivao kao o prigovoru protiv platnog naloga. Tužitelj je propustio dostaviti na isplatu F.-i ili drugoj financijskoj instituciji pa je izgubio mjenično pravo. Stoga je tužbeni zahtjev trebalo odbiti jer je utemeljen na mjenici „bez protesta“. Ako se radi o standardnom parničnom postupku tuženiku nije data mogućnost da se usprotivi tužbenom zahtjevu jer nije jasno radi li se o eventualnoj šteti kojoj bi tuženik mogao prigovarati. Osim toga sud je prekoračio tužbeni zahtjev jer je održao na snazi platni nalog koji nije izdao javni bilježnik. Ukazuje da je tuženik obavještavao tuženika što se dogodilo s predmetom leasinga, odnosno da je autopraonica ostala na zemljištu primatelja leasinga u K. u vrijeme njegovog brisanja iz sudskog registra te da je tužitelj može preuzeti na uobičajen način. Ako primatelj leasinga nije predao tužitelju autopraonicu u posjed tužitelj je bio ovlašten posjed sam vratiti. Zbog toga ni eventualno nastala šteta ne može biti u utuženoj visini. Ističe da mu je nepravilno naloženo platiti troškove ovršnog postupka i poziva na zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 2. lipnja 2017. Predlaže da se pobijana žalba u pobijanim točkama preinači, a podredno ukine i vrati na ponovan postupak.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba je djelomično osnovana.

Pobijana presuda ispitana je sukladno odredbi čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08, 123/08-ispravak, 57/11, 148/11 (pročišćeni tekst) i 25/13; dalje: ZPP) u granicama žalbenih navoda, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11. 13. i 14. ZPP-a, te pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

Ispitujući pobijanu presudu i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11. 13. i 14. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud nalazi da nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Izreka presude ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, a u obrazloženju su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji su jasni i nisu proturječni.

 

Neosnovano žalitelj navodi da prema Ovršnom zakonu samo mjenica s protestom predstavlja vjerodostojnu ispravu. Naime, ranijom odredbom čl. 28.a sada čl. 31. Ovršnog zakona bilo je i jest propisano da je vjerodostojna isprava račun, mjenica i ček s protestom. To znači da se za status vjerodostojnosti isprave protest traži samo za ček, ali ne i za mjenicu.

 

Stoga je javni bilježnik pravilno donio rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave (mjenice).

 

Neosnovano tuženik navodi da je tužitelj kao osiguranje plaćanja uz mjenicu predao i zadužnicu koja ima svojstvo ovršne isprve i pravomoćnog rješenja o ovrsi, što da je jasno naveo u svom iskazu te da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti.

 

Iz ugovora o financijskom leasingu jasno proizlazi da su tuženik i društvo M. d.o.o. bili jamci platci-sudužnici za korisnika leasinga te da su se obvezali predati tužitelju tri mjenice i jednu zadužnicu. Tu zadužnicu je 13. ožujka 2006. ovjerio Javni bilježnik B. Ž. u K. pod brojem OU-13/03 tužitelju predalo društvo M. d.o.o. a ne tuženik.

 

Tuženik nije ni pobliže naveo kod kojeg je bilježnika ovjerio svoju navodnu zadužnicu, pod kojim brojem je ovjerena pa ni iznos za koji je zadužnicu izdao. Stoga doista nije ni bilo potrebno saslušavati svjedoke na okolnost predaje te zadužnice tužitelju jer je bilo dovoljno da tuženik navede javnog bilježnika i broj ovjere.

 

Očito je da tuženik taj prigovor podnosi samo iz razloga što odbija na temelju izdane bjanco mjenice platiti neplaćeno dugovanje društva G. petrol d.o.o. za koje je jamčio kao jamac-platac i sudužnik (tadašnji direktor).

 

Iz podataka u spisu proizlazi da je nad korisnikom leasinga društvom G. petrol d.o.o.

16. srpnja 2012. otvoren stečajni postupak, da je u stečajnom postupku tužiteljeva tražbina priznata ali nije naplaćena te da je to društvo brisano iz sudskog registra pa je protiv tog društva tužba odbačena rješenjem od 7. veljače 2014., a nad društvom M. d.o.o. je stečajni postupak otvoren 24. svibnja 2010. pa je s tim danom protiv tog društva postupak prekinut, tako da se postupak vodi samo u odnosu na tuženika N. Ž..

 

Mjenične obveze tuženika prosuđuju se u skladu s odredbama Zakona o mjenici.

 

Mjenična obveza je apstraktna obveza. U mjeničnopravnim odnosima sužena je mogućnost isticanja prigovora što je posljedica mjenične strogosti i načela neposrednosti u tim odnosima.

 

Dopustivi su objektivni prigovori koji izviru iz pravne prirode mjenične obveze te subjektivni koji se zasnivaju na osobnom odnosu između vjerovnika i dužnika.

 

Sporna mjenica je izdana kao vlastita bjanko mjenica, što znači da je izdana kao osiguranje plaćanja.

 

Neosnovano žalitelj prigovara da tužitelj nije protestirao mjenicu. Protest je pretpostavka regresa pa imatelj mjenice u pravilu gubi pravo iz mjenice u odnosu na regresne obveznike ali ne i u odnosu na glavnog dužnika, što je ovdje slučaj jer se radi o vlastitoj mjenici tuženika. Osim toga u mjeničnom očitovanju priloženom spisu (list 41. spisa) tuženik je izričito ovlastio tužitelja da mjenicu može ispuniti s klauzulom „bez protesta“. Stoga tužitelj nije morao protestirati mjenicu ni u slučaju neplaćanja.

 

Proizlazi da su neosnovani žaliteljevi objektivni prigovori mjeničnoj obvezi, a subjektivnih nije imao.

 

Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio, a to žalitelj i ne osporava da je tužitelj kao davatelj leasinga 6. ožujka 2006. sklopio ugovor o financijskom leasingu br. 15604/06 s društvom G. petrol d.o.o. kao korisnikom kredita, N. Ž., tadašnjim direktorom G. petrola d.o.o. kao jamcem-platcem i s društvom M. d.o.o., O., također jamcem- platcem. Predmet leasinga je bila automatska autopraonica i dodatna oprema. Kao osiguranje plaćanja tuženik N. Ž. je tužitelju predao vlastitu bjanco mjenicu. Tužitelj je 23. studenog 2009. zbog neispunjenja ugovornih obveza (neplaćanja) primatelja leasinga raskinuo ugovor te ispunio mjenicu u skladu s sklopljenim ugovorom na iznos od 198.479,03 kn koji se sastoji od neplaćenih rata i dospjelih kamata. Prema nalazu vještaka dugovanje primatelja leasinga na ime neplaćenih rata i zateznih kamata iznosi 173.964,97 kn.

 

Iz spisa proizlazi da vještak financijske struke (u studenom 2016.) nalazi da je na dan mjeničnog dospijeća (6. listopada 2010.) nenaplaćeni dug po ugovoru o financijskom leasingu iznosio ukupno 173.964,97 kn.

 

Stoga je pravilno prvostupanjski sud ocijenio da je na temelju izdane mjenice tuženik kao jamac platac-sudužnik dužan platiti tužitelju iznos od 173.964,97 kn s pripadajućim zateznim kamatama po stopama na odnose iz ostalih (netrgovačkih) ugovora.

 

Iz presude je jasno da se dosuđeni iznos odnosi na nenaplaćeni dug za nenaplaćene rate po ugovoru o financijskom leasingu, a ne na naknadu štete.

 

Stoga je neosnovan žaliteljev prigovor da nije jasno radi li se o eventualnoj šteti kojoj bi tuženik mogao prigovarati, jer tužitelj u ovom postupku naknadu štete nije ni tražio.

 

Neosnovani su žalbeni navodi protiv održanja platnog naloga na snazi glede troškova ovršnog postupka i pozivanja na zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 2. lipnja 2017. Trošak ovršnog postupka je dio rješenja o ovrsi. Prema odredbi čl. 451. st. 3. ZPP-a u

odluci o glavnoj stvari sud će odlučiti je li se platni nalog u cijelosti ili djelomično održava na snazi ili se ukida. S tom odredbom je u skladu i pravno shvaćanje prihvaćeno na 3. Sjednici sudaca i sudskih savjetnika svih sudskih odjela Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i 1. sjednice odjela za trgovačke i ostale sporove od 25. siječnja 2005. da se kod održanja platnog naloga na snazi parnični trošak dosuđuje za radnje od prigovora do završetka postupka.

 

Stoga je pravilno platni nalog održan na snazi za glavnicu u iznosu od 173.964,97 kn, pripadajućih zateznih kamata i troška ovršnog postupka s pripadajućim kamatama.

 

Parnični trošak pravilno je dosuđen tužitelju u skladu s odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a, a pojedinim stavkama glede osnove i visine žalitelj ne prigovara.

 

Stoga je, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, žalba odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena u pobijanim točkama izreke presude.

 

Zagreb, 11. ožujka 2021.

 

Sudac

Lidija Tomljenović, v.r.