REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 78 Pž-7034/2019-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mladen Šimundić, u pravnoj stvari tužitelja R. d.o.o., S. N., U.. dr. F. T. 6, OIB …, kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik iz Z., J. 6a, protiv tuženika K. H. k.d., Z., V. V. 6, OIB …, kojeg zastupa punomoćnik I. S., odvjetnik iz Z., G. 23, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1476/2017 od 9. srpnja 2019., 11. ožujka 2021.

p r e s u d i o j e

Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1476/2017 od 9. srpnja 2019.

Obrazloženje

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1476/2017 od 9. srpnja 2019, odbijen je tužbeni zahtjev (točka I. izreke), te je naloženo tužitelju platiti tuženiku trošak parničnog postupka (točka II. izreke). U bitnome, prvostupanjski sud navodi kako je, nakon provedenog postupka, utvrdio kako nisu ostvareni zakonski uvjeti za stjecanje bez osnove prema čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05; dalje: ZOO), jer se tuženik naplatio od banke kao davatelja bankarske garancije te je u odnosu na banku imao valjanu pravnu osnovu, a tužitelj nije dostavio dokaz iz kojega bi bilo vidljivo da je on prema banci izvršio bilo kakvu imovinsku činidbu temeljem koje bi stekao potraživanje prema tuženiku.

Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, bitnih povreda odredaba parničnog postupka te odluke o troškovima. Navodi kako se prema Ugovoru stranaka garancija može upotrijebiti tek nakon što je izvođač pismeno pozvan otkloniti nedostatke, te ako te nedostatke nije otklonio, a u ovom konkretnom slučaju tuženik nije tako postupio, niti je sud utvrdio postojanje nedostataka, pa nisu bili ispunjeni uvjeti za naplatu po garanciji. U odnosu na pogrešnu primjenu materijalnog prava smatra kako je zakonom omogućeno nalogodavcu (tužitelju) tužiti korisnika za isplaćeni iznos. Smatra i kako je prvostupanjski sud prekoračio tužbeni zahtjev time što je utvrđivao da li je banka postupila zakonito, jer se tužbeni zahtjev odnosi na nezakonito ponašanje tuženika, koji nije imao    pravnu osnovu tražiti garantni iznos niti isti zadržati za sebe. Predlaže uvažiti žalbu i preinačiti presudu, odnosno istu ukinuti prvostupanjsku presudu.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

Pobijana odluka ispitana je na temelju odredbe čl. 44. st. 2. i čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

Što se tiče tužiteljevih tvrdnji o prekoračenju tužbenog zahtjeva, ovaj sud ukazuje kako se pitanje prekoračenja tužbenog zahtjeva odnosi samo na izreku same odluke (da li je suđeno nešto drugo, odnosno više od zatraženog, čl. 369. st. 4. i 5. ZPP-a), te da sud ne može prekoračiti tužbeni zahtjev time što je u obrazloženju presude naveo pravna shvaćanja s kojima se tužitelj ne slaže.

Predmet spora bio je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 438.982,55 kn, za koji tužitelj tvrdi da je bez osnove isplaćen tuženiku na temelju bankarskog jamstva (garancije) koje je izdala Raiffaisenbank Austria d.d.

Pri tome ovaj sud ukazuje da prvostupanjski sud, na pravni odnos između stranaka, pravilno primjenjuje odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05) koji je bio na snazi u trenutku izdavanja garancije (jamstva). Naime, odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima koji je objavljen u „Narodnim novinama“ broj 41/08, primjenjuje se samo na pravne odnose koji su nastali nakon njegovog stupanja, odnosno od 17. travnja 2008.

U odnosu na samo jamstvo, prvostupanjski sud pravilno ukazuje na odredbu čl. 1039. ZOO-a iz 2005., a prema kojemu je bankarsko jamstvo samostalna obveza banke neovisna o osnovnom poslu, te da banka ne može prema korisniku isticati prigovor koje bi mogao istaknuti nalogodavac. Za naplatu po jamstvu dovoljan je pisani zahtjev korisnika, a dokumentaciju uz taj zahtjev potrebno je priložiti samo ako je to navedeno u jamstvu. U ovom konkretnom slučaju, jamstvo (garancija) izdana je bezuvjetno, neopozivo i na prvi pismeni poziv, bez prigovora (str. 4. spisa), te je banka postupila po garanciji i isplatila tuženiku zatraženi iznos.

Dakle, tuženik kao korisnik jamstva imao je pravnu osnovu za naplatu iznosa iz bankarskog jamstva, banka je bila dužna postupiti po garanciji (jamstvu), pa u odnosu na banku tuženik nije ništa stekao bez osnove.

Što se tiče pitanja stjecanja bez osnove u odnosu na tužitelja, prvostupanjski sud isto tako pravilno ukazuje kako tužitelj ničim nije dokazao da bi banci vratio isplaćeni iznos u smislu čl. 1043. st. 2. ZOO-a iz 2005., pa time niti da bi na tuženika na bilo koji način prešao kakav dio imovine tužitelja. Imajući u vidu kako je bankarsko jamstvo neovisno od osnovnog    pravnog posla, pitanje da li je tuženik imao ili nije imao pravo naplatiti se po garanciji bilo bi odlučno tek da je tužitelj dostavio dokaz da je banci vratio utuženi iznos.

Slijedom navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda kako tužitelj neosnovano potražuje isplatu utuženog iznosa.

U odluci o troškovima postupka prvostupanjski je sud primijenio odredbe čl. 154. i 155. ZPP-a, odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14 i 118/14) kao i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj:. 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12 i 157/13) i Tarifu sudskih pristojbi.

Kako žalitelj ne ukazuje da bi prvostupanjski sud pogrešno primijenio neku od zakonskih odredbi, niti je takva povreda utvrđena ispitivanjem odluke po službenoj dužnosti, žalba je i u tom dijelu neosnovana.

Slijedom navedenog, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, tužiteljeva je žalba odbijena kao neosnovana, a prvostupanjska presuda potvrđena.

Zagreb, 11. ožujka 2021.

Sudac

Mladen Šimundić