Poslovni broj: 41 Pž-4802/2019-5

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 41 Pž-4802/2019-5

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Kamelije Parać, predsjednice vijeća, Gorane Aralice Martinović, sutkinje izvjestiteljice i Maje Bilandžić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. V., OIB ..., Č., protiv tuženika P. Z. P., OIB ..., Č., kojeg zastupaju punomoćnica D. U. L., odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu D. U. i D. U. L., K., radi utvrđenja ništetnosti odluke skupštine, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu, Stalne službe u Dubrovniku poslovni broj P-118/2018 od 21. prosinca 2018., u sjednici vijeća održanoj 11. ožujka 2021.

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu, Stalne službe u Dubrovniku poslovni broj P-118/2018 od 21. prosinca 2018. u točkama II., III., IV. i V.1. kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev da se tuženiku naloži dostaviti u spis osobne identifikacijske brojeve za tuženikove zadrugare, točka V.2 kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim se tuženiku nalaže dostaviti u spis poslovne knjige iz razdoblja od osnivanja do 17. ožujka 2018. iz kojih će se utvrditi ukupna vrijednost tuženikove imovine te točka V.2. kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev da se postojeća tuženikova Pravila zamijene s Pravilima koja je tužitelj dostavio (list 122.-184. spisa).

 

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Splitu, Stalne službe u Dubrovniku poslovni broj P-118/2018 od 21. prosinca 2018. u točki V.2. njene izreke kojom se zahtijeva utvrđenje ništetnosti tuženikovih Pravila i sudi:

 

Utvrđuju se ništetnim tuženikova Pravila donesena na Skupštini 17. ožujka 2018.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom utvrđeno je da je tužitelj zadrugar Poljoprivredne zadruge P. iz Č. (točka I. izreke). Odlukom iz točke II. izreke presude, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim se tuženiku nalaže da tužitelja upiše u imenik zadrugara. Odlukom iz točke III. izreke presude, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev da se tuženiku naloži upisati tužiteljev članski ulog i tužiteljev doprinos pretvoriti u ulog člana zadruge i da se tužitelju naloži da ustanovi osnovani imenik svih zadrugara i sve to upiše u sudski registar Trgovačkog suda u Splitu, Stalne službe u Dubrovniku. Odlukom iz točke IV. izreke presude, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev da se tuženiku naloži u imenik zadrugara upisati 85 osoba poimenice navedenih. Odlukom iz točke V.1. izreke presude, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev da se tuženiku naloži dostaviti u spis osobne identifikacijske brojeve za osobe navedene u točki IV. izreke presude. Odlukom iz točke V.2. izreke presude, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev da se tuženiku naloži da dostavi u spis svoje poslovne knjige iz razdoblja osnivanja do 17. ožujka 2012. iz kojih će se utvrditi ukupna vrijednost tuženikove imovine. Odlukom iz točke V.1. izreke presude odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev da se utvrdi da su ništetna tuženikova Pravila od 17. ožujka 2012. Odlukom iz točke V.2. izreke presude, odbijen je kao neosnovan tužbeni kojim se mijenjaju Pravila zadruge s Pravilima koja je tužitelj dostavio na stranici 122.-184. spisa.

 

Tužitelj je 1983. zajedno s još četiri stotine mještana općine Č. na K. osnovao Poljoprivrednu zadrugu P., u koju su unijeli osnivački ulog (dnevnice) na izgradnji vinarije. Dnevnice su bile ili traktorske (prenošenje robe i materijala traktorom) ili fizičke (osobni rad na izgradnji vinarije).

 

Tužbom od 8. travnja 2013. tužitelj je zahtijevao da se utvrdi da je on tuženikov zadrugar, da ga tuženik upiše kao zadrugara u svoj imenik te da tuženik postupi sukladno odredbi čl. 72. Zakona o zadrugama i upiše tužiteljev članski ulog u imenik zadrugara, a tužiteljev doprinos pretvori u ulog člana zadruge, da ustanovi zakonom propisani imenik svih zadrugara te sve to upiše u sudski registar.

 

Tužitelj je tvrdio da je ispisan kao član iz zadruge, što je tuženik tijekom postupka opovrgnuo dostavljajući presliku imenika zadrugara. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev i u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da osnuje imenik zadrugara iz razloga jer je tuženik dokazao da imenik uredno vodi.

 

Tužitelj je zahtijevao da se upiše njegov članski ulog, odnosno da se utvrdi njegov doprinos i pretvori u ulog člana zadruge što je prvostupanjski sud odbio navodeći da je tuženikova skupština mogla odlučiti da neće pristupiti utvrđivanju imovine stečene za vrijeme članstva pojedinog člana u zadruzi i osobnog doprinosa članova zadruge u stjecanju te imovine. Prvostupanjski sud je naveo da je Zakonom o zadrugama („Narodne novine“ broj 34/11) samo propisana ta mogućnost, ali ne i obveza. Zato tužitelj ne može tražiti od suda da zadire u odluku skupštine.

 

Odredbom čl. 72. Zakona o zadrugama je propisano da su stupanjem na snagu tog zakona postojeće zadruge dužne uskladiti rad i opće akte s odredbama tog Zakona u roku od jedne godine od dana njegovog stupanja na snagu. U postupku usklađenja rada i općih akata s odredbama ovoga Zakona, zadruga treba:

- popisati stvari koje su članovi zadruge unijeli u zadrugu, a na kojima su zadržali pravo vlasništva,

- utvrditi imovinu zadruge stečenu za vrijeme članstva pojedinog člana u zadruzi i osobni doprinos člana zadruge u stjecanju te imovine pretvoriti u uloge člana zadruge,  - neisplaćenu dobit koja glasi na ime člana zadruge pretvoriti u uloge člana na čije ime dobit glasi,

- poduzeti druge mjere i aktivnosti kojima usklađuje svoj rad s odredbama ovoga Zakona.

 

Članovi zadruge imaju prava koja proizlaze iz njihovog osobnog sudjelovanja u stjecanju imovine zadruge, kao i prava na isplatu neisplaćene dobiti stečene do dana usklađenja poslovanja zadruge s tim Zakonom, ako zadruga postupi na način propisan st. 2. podst. 2. i 3. ovoga članka.

 

Odredbom čl. 73. Zakona o zadrugama, propisano je da skupština zadruge može, jednoglasnom odlukom svih članova zadruge, u roku iz čl. 72. st. 1. tog Zakona odlučiti da zadruga svoje poslovanje neće uskladiti s odredbama tog Zakona i pokrenuti postupak za prestanak zadruge likvidacijom. Odluku iz st. 1. tog članka, zadruga je dužna dostaviti H. savezu zadruga odmah nakon njenog donošenja. Likvidacija zadruge iz st. 1. tog članka provodi se na način propisan Zakonom o trgovačkim društvima za javna trgovačka društva, s tim da se imovina zadruge osnovane prije 9. lipnja 1995., preostala nakon podmirenja obveza prema vjerovnicima i povrata uloga članovima zadruge, predaje jedinici lokalne samouprave na čijem području je zadruga.

 

Rješenjem ovog suda od 14. veljače 2018. ukinuta je prvostupanjska presuda budući da tuženik nije postupio sukladno odredbi čl. 72. i 73. Zakona o zadrugama, odnosno nije uskladio rad i opće akte s odredbama tog zakona. Naime, Zadruga je Odlukom skupštine od

17. ožujka 2012. donijela nova Pravila zadruge, međutim na toj skupštini nije utvrđena imovina zadruge stečena za vrijeme članstva pojedinog člana u zadruzi i osobni doprinos člana zadruge u stjecanju te imovine nije pretvoren u uloge člana zadruge. Naime, u Odluci o usklađenju rada i općih akata zadruge od 17. ožujka 2012. je u čl. 6. navedeno da skupština potvrđuje da se u postupku usklađenja neće pristupiti utvrđivanju imovine Zadruge stečene za vrijeme članstva pojedinog člana u zadruzi i osobnog doprinosa članova Zadruge u stjecanju te imovine.

 

Na toj skupštini od 17. ožujka 2012. prilikom donošenja Odluke o usklađenju rada i općih akata zadruge je na tužiteljevo pitanje zašto nisu određeni doprinosi, odnosno udjeli svakog člana zadruge, predstavnik Zadružnog saveza D. odgovorio da se udjeli nisu i neće usklađivati s ovim usklađenjem rada i općih akata Zadruge s odredbama Zakona o zadrugama zbog kratkog roka zadanog za usklađenje, a ta bi radnja zahtijevala duže vrijeme uz obveznu nazočnost sudskog vještaka.

 

Nadalje, tužiteljev zahtjev nije bio određen kako je to propisano odredbom čl. 186. Zakona o parničnom postupku. Tužbeni zahtjev mora biti određen da može poslužiti kao ovršna isprava, a što znači da u izreci presude mora biti jasno i nedvosmisleno određeno što tuženik treba učiniti ili propustiti. Pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna je pretpostavka za meritorno suđenje. Takav zahtjev se ne može materijalnopravno presuditi (ni odbiti ni usvojiti), već je potrebno stranku pozvati na odgovarajući ispravak. U konkretnom slučaju, tužitelj je od tuženika zahtijevao određeno činjenje pritom ne navodeći kada tuženik po tom nalogu mora postupiti, odnosno nedostajao je rok za dobrovoljno ispunjenje činidbe (čl. 328. st. 1. Zakona o parničnom postupku).

 

Dakle, ovaj sud je 14. veljače 2018. utvrdio da su tužiteljeve tvrdnje o tuženikovom nepostupanju po zakonu osnovane te je ukinuo prvostupanjsku presudu i predmet vratio na ponovno odlučivanje uz uputu tužitelju da uredi tužbeni zahtjev kako bi se po njemu moglo postupiti.

 

Na prvom ročištu za glavnu raspravu nakon ukidanja prvostupanjske presude tužitelj je predložio sudu da naloži tuženiku da se očituje o popisu stvari koje su članovi zadruge unijeli u zadrugu, a na kojima su zadržali pravo vlasništva, da se očituje o imovini zadruge stečene za vrijeme članstva pojedinog člana u zadruzi i osobnom doprinosu člana zadruge u stjecanju te imovine, te da se očituje o neisplaćenoj dobiti koja glasi na ime člana zadruge. Tužitelj je predložio, ovisno o tuženikovom očitovanju da se prema potrebi izvede dokaz financijskim vještačenjem na okolnost visine unesene imovine. Prvostupanjski sud je na tom ročištu zaključio prethodni postupak, prihvatio tužiteljev prijedlog za izvođenjem financijskog vještačenja. Tužitelju je naloženo da u roku od 15 dana od primitka tuženikovog očitovanja uredi tužbu sukladno uputi ovog suda iz rješenja od 14. veljače 2018.

 

Tuženik nije postupio po tom raspravnom rješenju obrazlažući kako nije na njemu teret dokaza činjenica koje će tužitelju pomoći da uredi tužbeni zahtjev sukladno uputi višeg suda.

 

Nakon toga prvostupanjski sud 6. lipnja 2018. donosi rješenje kojim tužitelju nalaže da uredi tužbu sukladno odredbi čl. 109. Zakona o parničnom postupku uz upozorenje da će se smatrati da je tužba povučena ukoliko tužitelj ne postupi po rješenju suda. Također je prvostupanjski sud u obrazloženju naveo da nije vezan svojim ranijim raspravnim rješenjem, konkretno rješenjem kojem je tuženiku naložio dostavu poslovne dokumentacije.

 

Tužitelj je postupio po rješenju od 6. lipnja 2018. uređujući tužbeni zahtjev na način da je zahtijevao da prvostupanjski sud naloži tuženiku da dostavi poslovne knjige iz razdoblja od osnivanja do 17. ožujka 2012. (dana održavanja skupštine zadruge) kako bi se prema potrebi izvelo knjigovodstveno-financijsko vještačenje na okolnost utvrđivanja ukupne vrijednosti tuženikove imovine. Tužbeni zahtjev je glasio na utvrđenje da su ništetna tuženikova Pravila od 17. ožujka 2012. (točka I.) te da se ona zamjenjuju novim Pravilima koja je tužitelj pobrojao u 87 članaka.

 

Nakon toga je tužitelju naloženo da uplati predujam za izvođenje dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem što je tužitelj propustio učiniti obrazlažući da je apsurdno da on snosi troškove procjene tuženikove imovine kada je to bila tuženikova dužnost još iz 2012. kada je usklađivao Pravila zadruge sa Zakonom o zadrugama.

 

S obzirom na to da se tuženik protivio objektivnoj preinaci tužbe, prvostupanjski sud, rješenjem na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava nije dopustio preinaku tužbe te je zaključio glavnu raspravu i donio probijanu presudu.

 

Protiv te presude tužitelj je podnio žalbu navodeći da prvostupanjski sud po drugi puta nije pravilno primijenio materijalno pravo, konkretno Zakon o zadrugama, u kojemu nije propisana mogućnost, već obveza zadruge da uskladi rad i opće akte s odredbama tog zakona, jer u protivnom je zadruga dužna provesti postupak likvidacije. Naime, prvostupanjski sud je prvotno postupio po nalogu višeg suda i naložio tuženiku da postupi sukladno odredbi čl. 72. Zakona o zadrugama, na što se tuženik oglušio te je prvostupanjski sud naložio tužitelju da to napravi umjesto tuženika. Bez obzira na kratki rok koji mu je dodijeljen tužitelj tvrdi da je uspio pribaviti članske uloge zadrugara koji nisu uzeti u obzir u ovom postupku. Tužitelj smatra da je prošlo sedam godina otkako je tuženik morao postupiti po odredbama Zakona o zadrugama i da to uz podršku prvostupanjskog suda i dalje izbjegava. Tužitelj predlaže da viši sud poduzme potrebne radnje radi nepoštivanja odredbi Zakona o zadrugama.

 

Tuženik je u odgovoru na tužiteljevu žalbu naveo da je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava i pravila o teretu dokazivanja iz Zakona o parničnom postupku, donio pravilnu i na zakonu utemeljenu presudu.

 

Tužiteljeva žalba je djelomično osnovana.

 

Nakon što je ispitao pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku, u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da ona nije pravilna i zakonita u cijelosti.

 

Sukladno citiranim odredbama Zakona o zadrugama tuženik je bio u obvezi uskladiti rad i opće akte s odredbama tog Zakona u roku od jedne godine od dana njegovog stupanja na snagu (16. ožujka 2011.). Pod usklađenjem je, između ostalog propisano da je zadruga dužna utvrditi imovinu zadruge stečenu za vrijeme članstva pojedinog člana u zadruzi i osobni doprinos člana zadruge u stjecanju te imovine pretvoriti u uloge člana zadruge (čl. 72. Zakon o zadrugama). U protivnom, ako ne postupi sukladno toj odredbi skupština zadruge može odlučiti da zadruga svoje poslovanje neće uskladiti s odredbama tog Zakona i pokrenuti postupak za prestanak zadruge likvidacijom. Dakle, Zakon o zadrugama propisuje dvije mogućnosti – ili uskladiti Pravila zadruge sa zakonom ili likvidirati zadrugu.

 

Na skupštini održanoj 17. ožujka 2012. donesena je Odluka o usklađenju rada i općih akata zadruge P. s odredbama Zakona o zadrugama, međutim na toj skupštini se nisu utvrđivali udjeli svakog zadrugara zbog kratkog roka zadanog za usklađenje. Naime ta bi radnja zahtijevala dulje vrijeme uz obveznu nazočnost sudskog vještaka, kako je to rečeno na skupštini.

 

Tužitelj je u tužbi zahtijevao da se utvrdi njegovo članstvo te da se utvrdi njegov doprinos koji će se pretvoriti u članski ulog. S obzirom na to da je njegov zahtjev bio neodređen, naloženo mu je da uredi zahtjev na način da odredi paricijski rok u kojem bi tuženik bio dužan postupiti po nalogu suda. Tužitelj nije uredio tužbeni zahtjev unatoč uputi ovog suda nego je podnio drugi zahtjev koji se odnosio na utvrđenje ništetnosti odluke skupštine od 17. ožujka 2012. te zahtjev da se postojeća Pravila zamijene novim Pravilima.

 

Prvostupanjski sud je pravilno odlučio kada je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev iz točaka II., III. i IV. izreke presude budući da se radi o zahtjevima koji nisu postavljeni sukladno uputi i odredbi čl. 186. Zakona o parničnom postupku. Pravilno je odlučio i kada je odbio tužbeni zahtjev da tuženik u spis dostavi osobne identifikacijske osobe za navedene osobe kao i da u spis dostavi poslovne knjige budući da tako postavljen zahtjev nije pravilno određen. Naime, zahtjev tuženiku da dostavi određene podatke u spis ne može biti postavljen kao tužbeni zahtjev, eventualno u smislu stupnjevite tužbe, a što tužitelj nije postavio.

 

Međutim, prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka kada nije dopustio žalbu protiv rješenja kojim ne dopušta preinaku tužbe, te kada je unatoč preinaci koju nije dopustio odlučio u presudi i o tom tužbenom zahtjevu. Naime, sukladno odredbi čl. 190. st. 9. Zakona o parničnom postupku protiv rješenja kojim se prihvaća preinaka tužbe nije dopuštena posebna žalba, odnosno argumentum a contrario protiv rješenja kojim se ne prihvaća preinaka tužbe dopuštena je posebna žalba. Prema odredbi čl. 378. Zakona o parničnom postupku protiv rješenja prvostupanjskog suda dopuštena je žalba ako u ovom zakonu nije određeno da žalba nije dopuštena.

 

Kada prvostupanjski sud ne uputi stranku o pravu na žalbu protiv rješenja koje je donio u postupku, stranka se ima pravo žaliti protiv odluke o glavnoj stvari. Međutim, u konkretnom slučaju, tužitelj se nije mogao žaliti ni u odluci o glavnoj stvari protiv tog rješenja budući da je prvostupanjski sud odlučio o tom tužbenom zahtjevu kao da je dopustio preinaku.

 

Zato će ovaj sud odlučiti o dopuštenosti preinake tužbenog zahtjeva te primijeniti odredbu čl. 190. Zakona o parničnom postupku. Naime, prema toj odredbi nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

 

Prema ocjeni ovog suda, neovisno o tuženikovom protivljenju preinaci, za konačno rješenje spora između stranaka koji traje od 2013. godine je svrsishodno da se preinaka dopusti i odluči o svim tužbenim zahtjevima. Naime, tužitelj je od podnošenja tužbe tvrdio da je tuženik postupio protivno odredbama Zakona o zadrugama kada nije uskladio svoja pravila, odnosno kada nije odredio koja je vrijednost doprinosa svakog pojedinog člana zadruge i kada tu vrijednost nije pretvorio u članske uloge. Prvostupanjski sud je počinio niz povreda kako pogrešnom primjenom materijalnog prava tako i povredu odredbi parničnog postupka. U prvostupanjskoj presudi donesenoj 17. studenoga 2014. je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je obrazložio da zadruga nije dužna uskladiti svoje poslovanje s odredbama Zakona o zadrugama, odnosno pogrešno je zaključio da je usklađivanje proizvoljno, može a ne mora. Ukazavši mu na pogrešnu primjenu materijalnog prava ovaj sud je dao uputu prvostupanjskom sudu koji je pravilno postupio kada je pozvao tuženika da dostavi poslovnu dokumentaciju. Naime, tužitelj je tvrdio i dokazao da tuženik na skupštini održanoj 17. ožujka

2012. nije donio odluku sukladno zakonu. Tu činjenicu je potkrijepio zapisnikom sa skupštine kao i odlukom donesenom na toj skupštini. Na tuženiku je bio teret dokaza da je postupio u skladu sa zakonom a što je tuženik odbio dokazati, pogrešno navodeći da je teret dokaza te činjenice na tužitelju. Dakle, prvostupanjski sud je pogrešnom primjenom pravila o teretu dokazivanja doveo tužitelja u poziciju da dostavlja isprave koje nisu u njegovom posjedu i da dokazuje činjenice koje je već dokazao. Nakon što je uvidio da tuženik neće postupiti po nalogu suda i dostaviti isprave koje su mu naložene, tužitelj je podnio novi tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti odluke skupštine.

 

Ovaj sud zato smatra da je svrsishodno odlučiti i o tom zahtjevu jer je pogrešnim tumačenjem pravila o teretu dokazivanja kako prvostupanjskog suda tako i tuženikovim tumačenjem, tužitelj doveden u situaciju da naknadno zahtijeva utvrđenje ništetnim odluka skupštine. Tužitelj je prvotno zahtijevao da tuženik postupi po zakonu, uskladi odluku a kada je uvidio da tuženik to ne namjerava učiniti, osnovano je zahtijevao da se utvrdi ništetnost odluke skupštine.

 

Prema odredbi čl. 21. Zakona o zadrugama odluka skupštine je ništetna ako je protivna zadružnim vrednotama ili načelima pa se zbog toga protivi biti zadruge ili je protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili poslovnom moralu, propisima kojima se isključivo ili pretežito štite interesi vjerovnika ili su doneseni radi zaštite javnog interesa. Ništetnost se može isticati tužbom nadležnom sudu. Utvrđenje ništetnosti može zatražiti svaki član zadruge, nadzorni odbor, i upravitelj zadruge.

 

S obzirom na to da je među strankama nesporno, a što je i utvrđeno pravomoćnom odlukom iz točke I. pobijane presude, da je tužitelj zadrugar zadruge P., aktivno je legitimiran za podnošenje tužbe za utvrđenje ništetnosti odluka skupštine.

 

Citiranim odredbama Zakona o zadrugama je propisano kada se i na koji način mora provesti usklađenje propisa zadruge s tim zakonom. Nesporno je utvrđeno da je skupština zadruge postupila protivno prisilnim propisima kada je odbila utvrditi doprinos svakog člana zadruge te taj doprinos pretvoriti u ulog. Tijekom postupka tužitelj je dostavio (a čiji sadržaj tuženik nije osporio) popis dnevnica koje su pojedini članovi odradili. Za preostale članove kao i visinu i način doprinosa tužitelj je zahtijevao da se utvrde u ovom postupku što je propušteno. Dakle, nesporno je da su članovi zadruge doprinijeli povećanju imovine ali je sporna visina njihovog doprinosa

 

O toj visini je trebalo biti odlučeno na skupštini zadruge odnosno trebalo je, ukoliko se zadrugari ne usuglase o visini, visinu odrediti vještačenjem. Skupština zadruge je to propustila učiniti, nepotpuna Pravila su dostavljena prvostupanjskom sudu i tako nepravilna odluka skupštine je upisana u sudski registar.

 

Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio da je odluka tuženikove skupštine donesena

17. ožujka 2012. protivna prisilnim propisima te da je ništetna.

 

Međutim pravilna je odluka prvostupanjskog suda da je neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se zamijene Pravila zadruge s onima koje je on predložio. Naime, sukladno odredbi čl. 18. i čl. 19. Zakona o zadrugama skupština zadruge, između ostalog donosi pravila zadruge i druge opće akte dvotrećinskom većinom glasova svih članova skupštine.

 

Iako su stranke podnijele zahtjev za naknadu troškova, prvostupanjski sud je propustio odlučiti o njima. Prema odredbi čl. 339. Zakona o parničnom postupku ako je sud propustio odlučiti o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom, ili je propustio odlučiti o dijelu zahtjeva, stranka može u roku od 15 dana od primitka presude predložiti parničnom sudu da se presuda dopuni. Ako stranka ne podnese prijedlog za donošenje dopunske presude u roku iz st. 1. ovoga članka, smatrat će se da je tužba u tom dijelu povučena.

 

S obzirom na to da stranke nisu predložile donošenje dopunske presude te na činjenicu da stranke ni u žalbenom postupku nisu zahtijevale naknadu troškova, ovaj sud o njima nije odlučivao.

 

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci (čl. 368. i čl. 373. Zakona o parničnom postupku).

 

Zagreb, 11. ožujka 2021.

 

Predsjednica vijeća

Kamelija Parać, v.r.