- 1 -              I Kž 617/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 617/2020-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice vijeća te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. N. J., zbog kaznenog djela iz čl. 227. st. 4. u vezi sa st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17. i 118/18. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika, podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku od 8. rujna 2020. broj K-13/2020., u sjednici održanoj 11. ožujka 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni i u odluci o sigurnosnoj mjeri, te se opt. N. J., zbog kaznenog djela iz čl. 227. st. 4. KZ/11., zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju te zakonske odredbe, utvrđuje kazna zatvora u trajanju 3 (tri) godine, a uzima se kao utvrđena kazna zatvora u trajanju 3 (tri) mjeseca iz opozvane uvjetne osude izrečene presudom Općinskog suda u Dubrovniku od 9. studenog 2018. broj K-139/2018., te se uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11. opt. N. J. osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 3 (tri) godine i 2 (dva) mjeseca, a na temelju čl. 72. st. 1. i 3. KZ/11. opt. N. J. se izriče sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilima svih kategorija u trajanju koje je 2 (dvije) godine dulje od izrečene jedinstvene kazne zatvora.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom, opt. N. J. je proglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 227. st. 4. u vezi sa st. 1. KZ/11., te mu je na temelju citirane zakonske odredbe, uz primjenu odredbi o ublažavanju kazne, utvrđena kazna zatvora u trajanju dvije godine i dva mjeseca. Na temelju čl. 58. st. 1. KZ/11., opozivom uvjetne osude, optuženiku je uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju tri mjeseca, izrečena pravomoćnom presudom Općinskog suda u Dubrovniku od 9. studenog 2018. broj K-139/2018. Primjenom čl. 51. KZ/11. opt. N. J. je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju dvije godine i tri mjeseca.

 

Na temelju čl. 72. st. 1. i 3. KZ/11. optuženiku je izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije u trajanju jedne godine.

 

Primjenom čl. 148. st. 1. u vezi s čl. 145. st. 1. i 2. toč. 1 do 7. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.), optuženiku je naloženo plaćanje troškova kaznenog postupka, u ukupnom iznosu 5.456,95 kuna, te troškova opunomoćnika oštećenika.

 

Protiv ove presude žalbu je podnio državni odvjetnik, zbog povrede kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 5. ZKP/08., zbog odluke o kazni i zbog odluke o sigurnosnoj mjeri. Predlaže pobijanu presudu preinačiti u odluci o kazni, te optuženiku utvrditi primjerenu kaznu zatvora za kazneno djelo iz čl. 227. st. 4. KZ/11., bez primjene instituta ublažavanja kazne, te mu izreći primjerenu jedinstvenu kaznu zatvora, a sigurnosnu mjeru iz čl. 72. KZ/11. izreći optuženiku za sve kategorije motornih vozila, u zakonom određenom i primjerenom trajanju.

 

Optuženik je, putem branitelja T. Š., odvjetnika iz D., odgovorio na žalbu državnog odvjetnika, s prijedlogom odbiti žalbu državnog odvjetnika kao neosnovanu.

 

Spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08., prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba je osnovana.

 

U pravu je državni odvjetnik kada se žali zbog odluke o kazni.

 

Odluka o kazni mora izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela.

 

Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela.

 

Prvostupanjski sud je, pravilno, optuženiku olakotnim cijenio priznanje kaznenog djela, iskazano kajanje i žaljenje, te činjenicu da je i sam bio ozlijeđen u prometnoj nesreći, uz okolnost da je u prometnoj nesreći poginuo optuženikov prijatelj, zbog čega optuženik trpi psihičke posljedice.

 

Međutim, u pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da sve utvrđene olakotne okolnosti, koje ni u svom zbiru ne predstavljaju naročite olakotne okolnosti, ne daju osnova za primjenu instituta ublažavanja zakonom propisane kazne za kazneno djelo iz čl. 227. st. 4. KZ/11.

 

Naime, uz pravilno cijenjenu otegotnu činjenicu optuženikove ranije osuđivanosti, i to zbog istovrsnog kaznenog djela, prvostupanjski sud je propustio pravilno vrednovati okolnost da je optuženik ovo kazneno djelo počinio u vremenu provjeravanja iz uvjetne osude, koja mu je izrečena presudom Općinskog suda u Dubrovniku od 9. studenog 2018. broj K-139/2018. Pored toga, prvostupanjski sud je zanemario da je optuženik inkriminiranim postupanjem, kršenjem više blanketnih normi Zakona o sigurnosti prometa na cestama, pokazao iznimnu upornost u nepoštivanju prometnih propisa i visoki stupanj kriminalne volje. Ovakvo postupanje, osobito imajući u vidu da je u prometnoj nesreći život izgubila mlada osoba, povećava društvenu opasnost kaznenog djela i ne zaslužuje honoriranje blažim kažnjavanjem.

 

Sve su to okolnosti koje se nedovoljno reflektiraju u duljini trajanja kazne zatvora, koja je optuženiku utvrđena zbog kaznenog djela iz čl. 227. st. 4. KZ/11. Vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne (čl. 47. KZ/11.), te o svrsi kažnjavanja (čl. 41. KZ/11.), procijenjeno je optimalnim optuženiku utvrditi kaznu zatvora u trajanju tri godine, koja je primjerena počinjenom djelu i osobi počinitelja.

 

Time je, uz pravilno uzetu kao utvrđenu kaznu zatvora u trajanju tri mjeseca, opozivom uvjetne osude iz ranije pravomoćne presude, primjenom čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11., trebalo preinačiti i jedinstvenu kaznu zatvora na koju je optuženik osuđen. Jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju tri godine i dva mjeseca izraziti će se jasna društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, utjecati na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, ali utjecati i na sve ostale da ne čine kaznena djela, kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

 

Stoga je, prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, prvostupanjska presuda preinačena u dijelu odluke o kazni.

 

U pravu je državni odvjetnik da je prvostupanjski sud, izricanjem sigurnosne mjere ispod zakonom određenog minimuma,  prekoračio ovlast koju ima po zakonu, kada je izrekao sigurnosnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju jedne godine.

 

Sukladno čl. 72. st. 3. KZ/11., sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom, počinitelju koji je osuđen na kaznu zatvora, izriče se u trajanju koje je od jedne do pet godina dulje od izrečene kazne zatvora.

 

Imajući u vidu alkoholiziranost optuženika, kao i njegovu evidentnu sklonost nepoštivanju prometnih pravila, postoji realna opasnost da će optuženik upravljajući motornim vozilima kršiti prometne propise i ponovno ugroziti sigurnost prometa. Zato, kako bi se izbjegla stanja koja ubuduće mogu poticajno djelovati na ponavljanje sličnih kaznenih djela, optuženiku treba zabraniti upravljanje motornim vozilima za vrijeme koje je dvije godine dulje od izrečene kazne zatvora.

 

Isto tako, osnovano državni odvjetnik ističe kako se, prema čl. 72. st. 1. KZ/11., zabrana upravljanja motornim vozilom odnosi na sve kategorije vozila, a određena kategorija se može izuzeti samo iznimno.

 

Međutim, u konkretnom slučaju nisu utvrđene posebne okolnosti zbog kojih bi se određena kategorija vozila mogla izuzeti od zabrane. Stoga je u pravu državni odvjetnik da nije bilo osnova za izricanje zabrane samo u odnosu na vozila "B" kategorije.

 

Vodeći računa o svrsi izricanja sigurnosne mjere, optuženiku je opravdano izreći sigurnosnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilima svih kategorija.

 

Zato je trebalo prihvatiti žalbu državnog odvjetnika, te prvostupanjsku presudu preinačiti u dijelu odluke o sigurnosnoj mjeri.

 

Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08., nije našao da bi bile ostvarene ni bitne povrede odredaba kaznenog postupka ni povrede kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Slijedom izloženog, na temelju čl. 486. st. 1. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 11. ožujka 2021.