- 1 -              III Kr 31/2019-3

 

 

 

 

Broj: III Kr 31/2019-3

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana kao predsjednika vijeća te Ileane Vinja i Melite Božičević Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog B. I., zbog kaznenog djela iz članka 236. stavka 2. u vezi s člankom 52. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12. - dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 7. lipnja 2018. broj K-1060/2017. i presuda Županijskog suda u Dubrovniku od 19. prosinca 2018. broj Kž-175/2018., u sjednici vijeća održanoj 11. ožujka 2021.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog B. I. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 7. lipnja 2018. broj K-1060/2017. B. I. je proglašen krivim zbog počinjenog kaznenog djela prijevare iz članka 326. stavka 2. u vezi s člankom 52. KZ/11. i na temelju tih zakonskih odredbi osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 31. ožujka 2015. do 25. studenog 2015., a koja kazna mu je na temelju članka 55. stavaka 1. i 2. KZ/11. zamijenjena radom za opće dobro na način da se 1 (jedan) dan zatvora mijenja s 2 (dva) sata rada.

 

Presudom Županijskog suda u Dubrovniku od 19. prosinca 2018. broj Kž-175/2018. preinačena je prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se B. I. zbog kaznenog djela iz članka 326. stavka 2. u vezi s člankom 52. KZ/11. na temelju tih zakonskih odredbi osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, u koju mu se na temelju članka 54. KZ/11. uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 31. ožujka 2015. do 25. studenog 2015.

 

Osuđeni B. I. je po branitelju, odvjetniku K. M. podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje navedene pravomoćne presude (dalje: zahtjev), zbog povrede kaznenog zakona, zbog povrede prava na obranu na raspravi i povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, s prijedlogom da se pravomoćna presuda preinači, odnosno ukine te odgodi izvršenje pravomoćne presude.

 

Na temelju članka 518. stavka 4. ZKP/08. spis je sa zahtjevom dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na koji je dalo odgovor, a taj je odgovor dostavljen obrani.

 

Zahtjev osuđenika nije osnovan.

 

Osuđenik u svom zahtjevu ističe da mu je potpuno uskraćeno pravo „da ima odgovarajuće vrijeme i mogućnost za pripremu obrane i to protiv optužbe o čijoj je naravi i razlozima potanko obaviješten“ iz članka 29. stavka 2. točke 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98. – pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. – pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. – ispravak, 76/10., 85/10. – pročišćeni tekst, 5/14. i 13/17. – dalje: Ustav RH) odnosno njegovo pravo na jednakost oružja zajamčeno odredbom članka 29. stavka 4. Ustava RH te člankom 6. stavcima 1. i 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (,,Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17.)., zbog toga što je prvostupanjski sud odbio „sve prijedloge obrane, a usvojio sve dokazne prijedloge optužbe‟. Time mu je, kako dalje tvrdi, povrijeđeno pravo na pravično i nepristrano suđenje te „jednakost obrane‟.

 

Prije svega treba istaknuti da je člankom 418. stavkom 1. ZKP/08. propisano da dokazivanje obuhvaća sve činjenice za koje sud i stranke smatraju da su važne za pravilno presuđenje. To naravno ne znači da je sud obvezan prihvatiti i provesti sve dokaze koje stranke predlože, već je jednako tako ovlašten odbiti izvođenje dokaza pod uvjetima propisanim u članku 421. stavku 1. ZKP/08. i za to odbijanje dati valjano obrazloženje.

 

Prema tome, odbijanje svih dokaznih prijedloga, samo za sebe, ne znači nužno i povredu prava na obranu, a time i prava na pravično suđenje, bez pomnog razmatranja načina na koji je vođen cjelokupan postupak i načina na koji je prvostupanjski sud ocijenio izvedeni dokazni materijal. Zbog toga treba navesti sljedeće.

 

Osuđenik je tijekom prvostupanjskog postupka u podnesku od 2. srpnja 2015. predložio da se ispita 12 svjedoka, na okolnost uspješnosti liječenja nano titan vodom, da bi potom na raspravi od 21. veljače 2017. predložio ispitivanje još dva svjedoka, na okolnost suradnje osuđenika sa svjedokom V. R., time da nije znao njihove točne adrese. Prvostupanjski je sud na raspravi održanoj 21. rujna 2016. ispitao dvoje svjedoka predloženih od strane optuženika i potom još jednog svjedoka na raspravi održanoj 27. listopada 2016., dok je odbio prijedlog za ispitivanje ostalih predloženih svjedoka od strane optuženika kao odugovlačeći i nevažan. Nakon što je prvostupanjska presuda ukinuta rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku od 12. lipnja 2017. broj Kž 91/2017. i predmet upućen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, u ponovljenom postupku osuđenik je na raspravi od 7. lipnja 2018. predložio ispitati sve svjedoke koje je i ranije predložio u postupku koji je rezultirao ukidanjem prvostupanjske presude, dok je dodatno predložio ispitati i sve svjedoke koji su ranije već bili ispitani, kako svjedoke obrane, tako i optužbe. Prvostupanjski je sud odbio te dokazne prijedloge prije svega kao nevažne, ali i kao odugovlačeće, s istim razlozima kao i u ranijem postupku, time da je obrazložio da je obrana već imala mogućnost postavljati pitanja i stavljati primjedbe na svjedoke ispitane u njihovoj prisutnosti, a potom je iskaze već ispitanih svjedoka pročitao na temelju članka 431. stavka 1. točke 7. ZKP/08., na što stranke nisu imale primjedbi.

 

Dakle, iz spisa predmeta proizlazi da prvostupanjski sud nije odbio sve dokazne prijedloge obrane, kako to osuđenik sada tvrdi u svom zahtjevu, već je, upravo suprotno, na prijedlog obrane ispitao troje svjedoka na raspravi. S druge strane, sud je doista odbio dio dokaznih prijedloga obrane, ali je za takvu svoju odluku dao jasne, argumentirane i valjane razloge. Tako je u pobijanoj presudi obrazložio da je dio svjedoka odbio ispitati na okolnost uspješnosti liječenja koktelima nano titan vodom jer ti svjedoci nemaju nikakvih saznanja o optuženikovom liječenju oštećenika u ovom kaznenom postupku, a niti imaju saznanja o suradnji osuđenika sa svjedokom V. R., koji je uostalom i ispitan tijekom prvostupanjskog postupka te je detaljno opisao suradnju s optuženikom, dok je ponovno ispitivanje ranije ispitanih svjedoka odbijeno s obrazloženjem da je osuđenik bio prisutan njihovom ranijem ispitivanju, mogao im je postavljati pitanja i stavljati primjedbe. Uz to je obrazložio da se dodatnim ispitivanjem na okolnosti jesu li ti svjedoci bili dovedeni u zabludu od strane optuženika u pitanju uspješnosti liječenja ne bi se ništa novo utvrdilo, jer su već svi svjedoci iskazivali na te okolnosti.

 

Stoga, nema govora o povredi optuženikovog prava na obranu na raspravi ni o povredi načela jednakosti oružja koje bi bile ostvarene odbijanjem dokaznih prijedloga obrane, a time niti one iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. na koju povredu se takvim navodima zahtjeva također upire.

 

Nije u pravu osuđenik ni kada tvrdi da bi mu odbijanjem dokaznih prijedloga za ispitivanjem svjedoka bilo uskraćeno pravo na vrijeme za mogućnost i pripremu obrane. Naime, iz stanja predmeta proizlazi da osuđenik nije tijekom postupka isticao bilo kakve prigovore vezane uz ograničavanje prava na uvid u spis, a niti da bi prvostupanjski sud postupio sukladno članku 383. stavku 3. ZKP/08., pa tako niti u odnosu na uskratu prava na osiguranje vremena potrebnog za pripremu ispitivanja svjedoka, kako to osuđenik sada prikazuje u svom zahtjevu.

 

Nadalje, osuđenik ističe da je prvostupanjski sud počinio povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. ZKP/08. jer djelo zbog kojeg je osuđen nije kazneno djelo. Međutim, navedenu povredu obrazlaže time da je činjenični opis izreke proturječan pravnoj oznaci djela. Osuđenik potom tvrdi da postoje i okolnosti koje isključuju krivnju, čime upire na povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 2. ZKP/08., zbog toga što u postupku nema niti jednog dokaza koji bi upućivao na njegovu krivnju, odnosno namjeru da bilo koga ošteti i dovede u zabludu. Osim toga, osuđenik upire i na ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka tvrdeći da obrazloženje prvostupanjske presude ne sadrži razloge o tim odlučnim činjenicama.

 

Iako osuđenik zapravo ističe zakonom dopuštenu osnovu pobijanja pravomoćne presude iz članka 517. stavka 1. točke 1. u vezi s člankom 469. točkama 1. i 2. ZKP/08., navodima zahtjeva se, u stvari, s jedne strane ističe bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., a s druge strane pobijaju činjenice utvrđene u pravomoćnoj presudi, a zbog kojih povreda se ne može podnositi ovaj izvanredni pravni lijek.

 

No, treba napomenuti da činjenični opis kriminalnog ponašanja iz prvostupanjske presude sadrži sve objektivne i subjektivne elemente produljenog kaznenog djela prijevare iz članka 236. stavka 2. u vezi s člankom 52. KZ/11. pa se ne može tvrditi da djelo za koje je podnositelj osuđen po zakonu nije kazneno djelo. Pitanje dovođenja oštećenika u zabludu, kao i utvrđenje prijevarne namjere počinitelja, činjenično je, a ne pravno pitanje. Osim toga, prvostupanjski je sud utvrdio činjenično stanje upravo onako kako je i opisano u izreci presude i potom ga pravno podveo pod kazneno djelo iz članka 236. stavka 2. u vezi s člankom 52. KZ/11, što je pravilnim ocijenio i sud drugog stupnja, a pri tome nisu bile utvrđene okolnosti koje isključuju krivnju, slijedom čega nema govora o povredi kaznenog zakona iz članka 469. točke 2. ZKP/08.

 

Daljnjim prigovorima osuđenik analizira iskaz svjedokinje S. B. te pojašnjava da je ona bila apsolutno sigurna da je osuđenik vjerovao u djelotvornost koktela kojim je liječio oštećenike, pa da je logično da su i ostali oštećenici imali isti dojam. Osim toga, tvrdi da je kod većine oštećenika u međuvremenu došlo do četvrtog stadija oporavka, u prilog čemu dostavlja intervju doktorice T. M., pa smatra da bi oštećenici sada drugačije iskazivali o okolnostima počinjenog kaznenog djela. Napominje da nikada nije uvjeravao oštećenike da bi izliječio bolest od kojih su bolovali oštećeni, jer su bolovali od neizlječive bolesti, pa ih samim tim nije mogao niti dovesti u zabludu da će ih izliječiti. Tvrdi da im je samo pokušao pomoći, a općepoznato je da je alternativno liječenje skupo.

 

Ovakvi detaljno izloženi navodi u podnesenom zahtjevu svode se ustvari na pobijanje pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, prema taksativno navedenim razlozima u članku 517. stavku 1. ZKP/08, pravomoćna se presuda s tog osnova ne može pobijati, a kako je to već i ranije rečeno, jer bi se u protivnom dozvolilo preispitivanje činjeničnog stanja u trećem stupnju mimo zakonskih uvjeta.

 

Osuđenik smatra da mu je povrijeđeno pravo na jednak pristup sudu i neposredno odlučivanje na drugostupanjskog sjednici, budući da je o žalbi protiv prvostupanjske presude odlučivao Županijski sud u Dubrovniku, čime mu je kao teško bolesnoj, odnosno slijepoj osobi bio otežan dolazak na sjednicu vijeća. Osim toga, nije mogao niti financijski osigurati pomoć druge osobe. Pored svega, ističe da je drugostupanjski sud na sjednici vijeća preinačio prvostupanjsku presudu u odluci o kazni te ga osudio na kaznu zatvora, čime je prekoračio ovlast koju ima po zakonu, a nije pri tome imao saznanja o okolnostima koje bi dovele do njegove blaže osude. U prilog svom teškom zdravstvenom stanju dostavlja medicinsku dokumentaciju te smatra da je bilo mjesta primjeni odredbe članka 498. stavka 1. točke 4. ZKP/08.

 

Naime, točno je da je prvostupanjsku presudu donio Općinski kazneni sud u Zagrebu, dok je u žalbama protiv te presude na sjednici vijeća odlučivao Županijski sud u Dubrovniku. Međutim, osuđenik zanemaruje odredbu članka 50. stavka 1. Pravilnika o radu u sustavu eSpis („Narodne novine“ broj 35/15., 123/15., 45/16., 29/17., 112/17. i 119/18.), prema kojoj predmete osnovane u povodu žalbe protiv presuda općinskih sudova u kaznenim predmetima algoritam sustava eSpis dodjeljuje u rad svim županijskim sudovima, razmjerno veličini pojedinoga županijskog suda. Prema tome, spis je prema navedenom algoritmu dodijeljen u rad Županijskom sudu u Dubrovniku, dok iz podataka u spisu proizlazi da osuđenik nije podnio prijedlog za svrhovitu delegaciju sukladno članku 28. stavku 1. ZKP/08., a što je mogao učiniti ako je doista smatrao da postoje važni razlozi da u žalbenom postupku odlučuje neki drugi sud. Stoga osuđeniku nije povrijeđeno pravo na jednak pristup sudu, time da treba napomenuti da su osuđenik i njegov branitelj zatražili pristup na sjednicu vijeća na koju nisu pristupili, a svoj izostanak nisu opravdali.

 

Iako je drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu u odluci o kazni te optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, umjesto rada za opće dobro kojim je ta kazna zatvora bila zamijenjena u prvostupanjskoj presudi, treba napomenuti da nezadovoljstvo izrečenom kaznom zatvora nije zakonska osnova za podnošenje zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude. Naime, predmet razmatranja u povodu ovog izvanrednog pravnog lijeka može biti razmatranje prekoračenja ovlasti u odnosu na odluku o kazni odnosno izlaženje izvan zakonom određenih okvira za izricanje kazne (članak 517. stavak 1. točka 1. ZKP/08.). Stoga, a s obzirom na to da je osuđeniku izrečena kazna u zakonom predviđenim okvirima, očito je da sud nije prekoračio ovlasti u odnosu na odluku o kazni pa nema uvjeta za preispitivanje njezine visine, u povodu zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

 

Uz to, primjena članka 498. stavka 1. točke 4. ZKP/08. je predmet drugog izvanrednog pravnog lijeka, odnosno tzv. neprave obnove kaznenog postupka, kojeg je osuđenik prema stanju spisa i podnio, neovisno o tome što je u međuvremenu izdržao kaznu zatvora u cijelosti.

 

U odnosu na povredu odredbi kaznenog postupka u žalbenom postupku, kao osnove iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP/08. osuđenik smatra da je drugostupanjski sud bez valjanih razloga dao nepotpune i nerazumljive zaključke koji su rezultirali preinačenjem u odluci o kazni, a da je to moglo utjecati na presudu.

 

Protivno tim navodima, drugostupanjski sud je sukladno članku 487. stavku 1. ZKP/08. ispitao presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija. Iz sadržaja drugostupanjske odluke proizlaze odgovori na sve navode koje je osuđenik putem branitelja istaknuo u žalbi i to u odnosu na žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te odluke o kazni. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, sud drugog stupnja nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka ni povreda kaznenog zakona na štetu osuđenika, na koje povrede sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti. To što je drugostupanjski sud, prihvatio žalbene navode državnog odvjetnika zbog odluke o kazni i preinačio prvostupanjsku presudu u odluci o kazni, s kojom osuđenik sada nije zadovoljan, ne predstavlja istaknutu povredu odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku.

 

Slijedom svega navedenog, a budući da zahtjev osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 11. ožujka 2021.

 

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.