- 1 -              Rev 1290/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1290/2019-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Opće bolnice B., B., OIB ... , koje zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik u B., protiv tuženice J. B. iz S., OIB ... , koju zastupa punomoćnik Z. B., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj reviziji protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-530/17-3 od 20. studenog 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-1726/2011-66 od 30. siječnja 2017., u sjednici održanoj 10. ožujka 2021.,

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Ukidaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-530/17-3 od 20. studenog 2018. i presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-1726/2011-66 od 30. siječnja 2017. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom je presudom odlučeno:

 

„I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, koji glasi:

 

"Nalaže se tuženici J. B. dr. med. specijalist neurolog (OIB ... ), S., da plati tužitelju Opća bolnica B., (OIB ... ) B., iznos od 410.267,80 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 15.12.2008. godine pa od 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima utvrđene od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena u roku od 8 dana.

Nalaže se tuženici da tužitelju naknadi trošak ove parnice u iznosu od 91.575,00 kn, sve to u roku od 8 dana."

 

II. Tužitelj je dužan tuženoj nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 63.025,00 kn u roku od 15 dana.

 

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene za naknadom parničnog troška preko dosuđenog iznosa od 63.025,00 kn, do zatraženog iznosa od 106.250,00 kn, odnosno za iznos od 43.225,00 kn.“

 

Drugostupanjskom je presudom odlučeno:

 

„I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj P-1726/2011-66 od 30. siječnja 2017. u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke.

 

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka.

 

III. Odbija se zahtjev tužene za naknadom troška odgovora na žalbu.“

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/2013 i 89/2014, dalje: ZPP) iz čijeg sadržaja proizlazi da je pobija u cijelosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba ZPP-a iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i čl. 354. st. 1. u vezi čl. 7. i 8. istog zakona te je predložio da ovaj revizijski sud preinači nižestupanjske presude tako da prihvati odbijeni tužbeni zahtjev i naloži tuženici naknaditi parnični trošak tužitelju ili podredno da ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Tuženica je u odgovoru na reviziju predložila reviziju tužitelja odbiti u cijelosti kao neosnovanu.

 

Revizija je osnovana.

 

Na temelju odredbe čl. 392.a ZPP ovaj je sud pobijanu presudu ispitao samo u dijelu u kojem se ona revizijom pobija i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, uzevši u obzir da je propisano da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi da se neće uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

 

Neosnovano tuženik u reviziji ističe postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP koja je počinjenja pred drugostupanjskim sudom, kao i bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koje su počinjene pred istom sudom, ukazujući na to „da presuda drugostupanjskog suda ime nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni, te proturječni obzirom ma sadržaje isprava i zapisnika u postupku“. Također, tuženik u reviziji ističe da je u postupku pred prvostupanjskim sudom prekoračen tužbeni zahtjev te je na taj način počinjenja povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP pred prvostupanjskim sudom.

 

Suprotno navedenom, ovaj sud smatra da drugostupanjska presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama te da samim time nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, dok tuženik nije ni obrazložio u čemu bi se sastojala bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP počinjena pred drugostupanjskim sudom. U odnosu na revizijski razlog bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP počinjene pred prvostupanjskim sudom, ovaj revizijski sud navodi da navedeni prigovor tuženik nije isticao u žalbi kojom je pobijao prvostupanjsku presudu, pa samim time u skladu s čl. 385. st. 2. ZPP navedeni prigovor ne može isticati niti u reviziji.

 

Slijedom navedenog,u postupku pred nižestupanjskim sudovima nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Predmet spora u revizijskom stadiju postupka zahtjev je tužitelja za isplatu 410.267,80 kn sa zateznim kamatama po osnovi utrošenih sredstava za usavršavanje tuženice u razdoblju  obavljanja specijalizacije iz neurologije, koji zahtjev temelji na čl. 2. toč. 11. Ugovora o specijalizaciji iz neurologije prema kojem je tuženica za svaku godinu ranijeg raskida radnog odnosa dužna nadoknaditi tužitelju direktnu i indirektnu štetu.

 

U postupku pred sudovima nižeg stupnja utvrđeno je:

 

- da su stranke sklopile Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, aneks ugovora o radu i Ugovor o specijalizaciji iz neurologije,

 

- da je tuženica na temelju sklopljenog Ugovora o specijalizaciji iz neurologije preuzela obvezu nakon završene specijalizacije ostati na radu kod tužitelja u svojstvu specijalista neurologije 10 godina, dok je u suprotnom, za svaku godinu ranijeg raskida radnog odnosa dužna naknaditi direktnu i indirektnu štetu tužitelju,

 

- da su stranke pod direktnom štetom ugovorile refundaciju bruto iznosa svih naknada plaća za vrijeme trajanja specijalizacije i iznosa naknada na teret troškova poslovanja, kao što su troškovi mentorstva i troškovi poslijediplomske nastave, dok su pod indirektnom štetom ugovorile razliku cijene vrijednosti rada u usluzi specijalizanta-specijaliste u trajanju edukacije novog specijalizanta za svladavanje programa specijalizacije iste medicinske discipline,

 

- da su stranke 14. studenoga 2006. sklopile Aneks ugovora o radu na temelju kojeg je tuženica nakon završetka specijalizacije raspoređena kod tužitelja na radno mjesto specijaliste neurologije,

 

- da je 2008. na Odjelu neurologije kod tužitelja došlo do nedostatka liječnika specijalista radi čega je tuženica bila prisiljena raditi bitno duže od dopuštenog broja radnih sati te da je nakon 24 satnog dežurstva bila prisiljena ostajati na poslu i raditi,

 

- da tuženica nije htjela kao njezine druge dvije kolegice tražiti od tužitelja da ju oslobodi obavljanja dežurstava iz zdravstvenih razloga,

 

- da je tuženica 15. prosinca 2008. izvanredno otkazala ugovor o radu sklopljen s tužiteljem te je kao razlog otkazivanja navela novonastale okolnosti koje nije mogla predvidjeti prilikom potpisivanja Ugovora o specijalizaciji iz neurologije i Aneksa ugovora o radu i to zbog osobne bolesti, zbog bolesti roditelja o kojima je morala voditi pojačanu brigu i nadzor, kao i zbog promijenjenog rasporeda rada na odjelu za neurologiju zbog kojeg je bila prisiljena odrađivati veći broj radnih sati nego što je to predviđeno sklopljenim ugovorima o radu.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su zaključili da je tužitelj teško povrijedio obveze iz radnog odnosa kada je tuženici tijekom 2008. nametao obvezu rada u trajanju dužem od zakonom propisanog te da je samim time tuženica imala opravdan razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu. S obzirom na navedeno, nižestupanjski sudovi zaključuju kako nije došlo do svojevoljnog raskida predmetnih ugovora od strane tuženice, pa se samim time nisu ni ostvarile pretpostavke za naknadu štete tužitelju iz Ugovora o specijalizaciji iz neurologije.

 

Tužitelj u reviziji navodi kako je u nižestupanjskim odlukama materijalno pravo pogrešno primijenjeno jer je tuženica bez opravdanih razloga svojevoljno izvanredno otkazala ugovor o radu te je slijedom navedenog u smislu čl. 2. toč. 11. predmetnog Ugovora o specijalizaciji dužna tužitelju naknaditi štetu koju tužitelj potražuje u utuženom iznosu.

 

S obzirom na činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, pitanje opravdanosti izvanrednog otkaza ugovora o radu predstavlja prethodno pitanje u ovoj parnici. Revizijski sud smatra da pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova u odnosu na opravdanost izvanrednog otkaza ugovora o radu nije pravilno te da je samim time osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, u skladu s čl. 107. st. 1. Zakona o radu (Narodne novine br. 38/1995, 54/1995, 65/1995, 102/1998, 17/2001, 82/2001, 114/2003, 142/2003, 123/2003, 30/2004, 68/2005, dalje: ZR) poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Međutim, u predmetnom slučaju je u postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđenoda tuženica nije ni zatražila od tužitelja da ju se oslobodi obavljanja dežurstava iz zdravstvenih razloga, kao što su to tražile neke njezine kolegice kojima je naknadno i odobreno oslobođenje od  obavljanja dežurstava. Također, valja reći i to da je po stavu ovog revizijskog suda tuženica mogla odbiti obavljanje prekovremenog rada, a sve iz razloga što nedolaskom na posao prije početka redovnog radnog vremena ne bi počinila povredu radne obveze. Slijedom navedenog, po mišljenju ovoga suda tuženica nije imala opravdan razlog za izvanredni otkaz predmetnog ugovora o radu.

 

Prema odredbi čl. 9. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005 i 41/2008, dalje: ZOO) sudionici u obveznim odnosima dužni su izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njezino ispunjenje. Čl. 336. st. 1. ZOO propisano je da ugovor za ugovorne strane stvara prava i obveze. Tuženica je sklapanjem Ugovora o specijalizaciji iz neurologije preuzela obvezu da će za svaku godinu ranijeg raskida radnog odnosa od ugovorenog nadoknaditi tužitelju direktnu i indirektnu štetu. Stoga upravo iz čl. 9. ZOO, a u vezi s odredbama Ugovora o specijalizaciji iz neurologije proizlazi obveza tuženice na vraćanje utuženog iznosa.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP). Slijedom navedenog, shvaćanja nižestupanjskih sudova o nepostojanju osnove tužbenog zahtjeva nisu u skladu sa shvaćanjima ovog revizijskog suda te je samim time došlo do pogrešne primjene materijalnog prava. Kako zbog takvog pogrešnog pristupa u vezi s osnovom tužbenog zahtjeva nisu utvrđene ni raspravljene sve ostale odlučne činjenice od kojih ovisi odluka o tužbenom zahtjevu, s obzirom na navode kojima je tuženica tijekom postupka osporavala visinu tužbenog zahtjeva i s tim u vezi istaknuti prigovor da su protuustavne odredbe predmetnog Ugovora o specijalizaciji po kojoj bi tuženica kao radnica trebala tužitelju kao poslodavcu vratiti sve isplaćene bruto plaće za obavljeni rad, to nema uvjeta za preinaku nižestupanjskih presuda, pa je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP valjalo ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje u skladu s toč. I. izreke ovog rješenja.

 

U ponovnom će postupku prvostupanjski sud donijeti novu odluku vodeći računa o izraženom shvaćanju ovoga revizijskog suda, te o tužbenom zahtjevu odlučiti novom presudom.

 

Odluka iz toč. II. izreke ovog rješenja temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 10. ožujka 2021.

 

                                                                                                                Predsjednik vijeća

                                                                                                                Željko Glušić, v.r.