1

Poslovni broj: UsI-1826/19-4

 

Poslovni broj: UsI-1826/19-4

 

 

 

 

   REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

   Avenija Dubrovnik 6 i 8

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Hrvoju Miladinu, te Ines Mateša, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja S. Č. iz S., kojeg zastupa opunomoćenik Ž. Ž., odvjetnik u Z., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi utvrđivanja nastupa zastare prava na naplatu poreza, 10. ožujka 2021.,

 

p r e s u d i o    j e

 

I.              Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-23/18-01/101, URBROJ: 513-04-19-2 od 11. travnja 2019.

II.              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog upravnog spora.

 

 

Obrazloženje

 

Rješenjem Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda S., KLASA: UP/I-416-02/2017-001/283, URBROJ: 513-07-17/2017-01 od 14. studenog 2017. odbija se zahtjev tužitelja (točka I.), utvrđuje se da nije nastupila zastara prava na naplatu poreznog duga tužitelja, kao poreznog obveznika, na dan 1. siječnja 2017. i to: porez na promet nekretnina, šifra vrste prihoda 1783 za 2013., i to: glavnica u iznosu od 15.000,00 kn i kamate u iznosu od 6.218,83 kn, što ukupno iznosi 21.218,83 kn (točka II.), žalba ne odgađa izvršenje rješenja (točka III.).

Rješenjem tuženika KLASA: UP/II-410-23/18-01/101, URBROJ: 513-04-19-2 od 11. travnja 2019. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv citiranog prvostupanjskog rješenja.

Tužitelj u tužbi prigovara kako osporavano rješenje nema nikakvog obrazloženja, jer se ne navodi na temelju kojh činjenica i dokaza je tuženik utvrdio da su zahtjev i žalba tužitelja neosnovani i da nije nastupila zastara. Ističe da je temeljem ugovora o kupoprodaji nekretnina doneseno rješenje o porezu na promet nekretnina od 11. rujna 2010., te da je u konrektnom slučaju zastara počela teći najkasnije 1.1.2011., što znači da je, u najnepovoljnijem slučaju za tužitelja, sa 1.1.2014. nastupila relativna zastara, a 1.1.2017. apsolutna zastara. Predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika te uvaži žalbu tužitelja protiv prvostupanjskog rješenja, uz naknadu troškova postupka.

Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju drugostupanjskog rješenja. Predlaže Sudu tužbu odbiti kao neosnovanu.

Sud je uzeo u obzir provedene dokaze i činjenice utvrđene u postupku donošenja osporavane odluke. Radi ocjene zakonitosti osporavanog rješenja izvršen je uvid u osporavano rješenje tuženika, te u ostale isprave priložene tužbi i odgovoru na tužbu.

Predmetni spor riješen je bez rasprave, a s obzirom da su za isto ispunjeni uvjeti iz članka 36. stavak 1. točke 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10, 143/12, 152/14 i 29/17, dalje: ZUS), jer bitne činjenice za donošenje odluke u ovoj stvari nisu sporne, a niti tužitelj u tužbi ni tuženik u odgovoru na tužbu izričito ne zahtijevaju održavanje rasprave.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja Sud je, sukladno članku 55. stavak 3. ZUS-a, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Iz spisa predmeta i obrazloženja pobijanog rješenja razvidno je da je tužitelj, kao porezni obveznik, dana 24.10.2017. podnio zahtjev za utvrđivanje zastare prava na naplatu poreznog duga te je prvostupanjsko tijelo, uvidom u podatke s kojima je raspolagalo, utvrdilo da nije nastupila zastara prava na naplatu poreznog duga tužitelja, na dan 1. siječnja 2017.

Odbivši žalbu tužitelja, tuženik je potvrdio shvaćanje prvostupanjskog tijela da u konkretnom slučaju primjenom odredbi Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj: 115/16, dalje: OPZ) nije nastupila zastara prava na naplatu poreznog duga tužitelja.

Odredba članka 197. stavka 1. OPZ-a propisuje da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog zakona prema odredbama Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj: 147/08 do 44/16) osim postupaka pokrenutih na temelju glave VII. i IX. Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj: 147/08 do 44/16) dovršiti prema odredbama tog Zakona.

Odredbama članka 197. stavka 2. OPZ-a propisano je da iznimno od stavka 1. ovog članka, postupci za utvrđivanje zastare započeti po zahtjevu poreznog obveznika prema odredbama Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj: 147/08 od 44/16) u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila relativna zastara dovršit će se prema odredbama toga Zakona. Postupci u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila apsolutna zastara prema odredbama Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj: 147/08 do 44/16) dovršit će se prema odredbama ovog Zakona.

Odredbama članka 108. stavka 1. OPZ-a propisano je da pravo i obveze poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći.

Stavkom 4. istog članka propisano je da zastara prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći istekom godine u kojoj je porezni obveznik sam utvrdio poreznu obvezu ili istekom godine u kojoj je postalo izvršno rješenje kojim je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu i kamate.

Ovaj Sud nalazi da su upravna tijela ocjenjujući osnovanost podnesenog zahtjeva tužitelja pravilno utvrdila da nije nastupila zastara prava poreznog tijela na naplatu konkretnog poreznog duga.

Naime, prema podacima spisa Sud nalazi da je tužitelju poreznim rješenjem od 11.9.2010. utvrđena porezna osnovica i porez na promet nekretnina prema ugovoru o kupoprodaji nekretnina od 2.7.2007. Protiv istog rješenja tužitelj je izjavio žalbu, koja je odbijena rješenjem drugostupanjskog tijela, koje je dostavljeno tužitelju 28. siječnja 2013., kada je isto rješenje postalo izvršno. 

Stoga pravilno prvostupanjsko tijelo navodi da je tužitelju porezna obveza utvrđena drugostupanjskim rješenjem, koje je doneseno prije 1.1.2014., kada bi nastupila apsolutna zastara prava na utvrđivanje porezne obveze, te je u smislu citiranog članka 108. st. 4. OPZ-a zastara prava na naplatu istog poreznog duga počela teći 1.1.2014., te do podnošenja zahtjeva tužitelja 24.10.2017., primjenom citiranih odredbi OPZ-a, nije nastupila zastara prava poreznog tijela na naplatu istog poreza.

U odnosu na prigovore tužitelja Sud napominje da su Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-5660/16 od 9.7.2019., U-III-1749/17 od 9.10.2018., U-III-3552/16 od 9.7.2019. donesene upravo u predmetima u kojim je riječ o tumačenju nastupa zastare kod utvrđivanja porezne obveze.

Tako iz shvaćanja iz navedenih Odluka proizlazi da se „pravo utvrđivanja porezne obveze ne odnosi samo na prvostupanjsko već i na drugostupanjsko tijelo pa je samim time i ono vezano institutom zastare, odnosno svoju odluku mora donijeti unutar zakonom propisanog roka, kako predviđenog za relativnu tako i onog za apsolutnu zastaru. U suprotnom, smisao pravnog instituta zastare izgubio bi se na način da drugostupanjsko tijelo ne bi bilo ni na koji način vezano rokom donošenja svoje odluke što bi bilo u suprotnosti s legitimnim očekivanjima pojedinca da se o njegovim pravima i obvezama odluči unutar zakonom utvrđenim rokom u smislu članka 96. OPZ-a.“

Iz navedenog slijedi da je tužitelju porezna obveza utvrđena donošenjem drugostupanjskog rješenja kojim je odbijena njegova žalba protiv poreznog rješenja od 11.9.2010., te u trenutku podnošenja zahtjeva tužitelja za utvrđenjem nastupa zastare prava poreznog tijela na naplatu utvrđenog poreznog duga, ista zastara nije nastupila u smislu primjenjive odredbe članka 108. st. 1. OPZ-a.

Valja napomenuti kako iz spisa tuženika Sud nalazi da je prvostupanjsko porezno tijelo dana 23. siječnja 2014. donijelo protiv tužitelja rješenje o ovrsi pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava ovršenika koje ima na računu kod banke, radi naplate poreznog duga temeljem ovršne isprave, dakle vidljivo je da je porezno tijelo poduzimalo radnje radi naplate utvrđenog poreznog duga tužitelja.

Imajući u vidu navedeno, Sud nalazi da su upravna tijela pravilno utvrdila činjenično stanje u predmetnoj stvari te prigovori tužitelja nisu od utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari.

              S obzirom na navedeno, osporavanim rješenjem tuženika po ocjeni ovog Suda nije povrijeđen Zakon na štetu tužitelja.

Stoga je na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka I. izreke).

U odnosu na zahtjev tužitelja za naknadom troška ovog spora, Sud isti nije našao osnovanim, s obzirom da tužitelj nije uspio u ovom upravnom sporu, pri čemu valja napomenuti kako tužitelj niti u tužbi ni tijekom spora nije konkretno naveo o kojem je trošku riječ. Stoga je temeljem članka 79. stavak 4. i 6. ZUS-a, odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

 

 

U Zagrebu, 10. ožujka 2021.

 

Sudac

Hrvoje Miladin, v.r.

 

 

 

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove Presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda, u dovoljnom broju primjeraka za Sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove Presude.