- 1 -              U-zpz 26/2016-9

 

 

 

 

 

Broj: U-zpz 26/2016-9

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća,  Željka Pajalića člana vijeća te mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u upravnom sporu tužitelja F. S. iz D., kojeg zastupa punomoćnik Ž. J., odvjetnik u Z., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z.,  radi naplate uvoznog duga, odlučujući o zahtjevu za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj GZ-DO-30/2016-4 od 30. lipnja 2016., protiv presude Upravnog suda u Splitu poslovni broj UsIsav-271/15-6 od 21. prosinca 2015., u sjednici održanoj 10. ožujka 2021.,

 

 

r i j e š i o  j e :

 

Zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti se usvaja, ukida se presuda Upravnog suda u Splitu poslovni broj UsIsav-271/15-6 od 21. prosinca 2015. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno rješavanje.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom poništeno je rješenje tuženika od 10. srpnja 2015. te rješenje Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Split, Carinskog ureda Ploče, Klasa: UP/I-415-02/14-17/57, Ur. broj: 513-02-8036/1-14-1 od 14. listopada 2014. te je predmet vraćen na ponovni postupak.

 

Protiv presude Upravnog suda u Splitu, Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podnijelo je zahtjev za izvanredno preispitivanje ove pravomoćne presude zbog povrede zakona. Predlaže zahtjev prihvatiti i pobijanu presudu preinačiti odbijanjem tužbenog zahtjeva.

 

Tužitelj nije odgovorio na zahtjev Državnog odvjetništva Republike Hrvatske.

 

Zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti je osnovan.

 

Sukladno odredbi čl. 78. st. 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17 – dalje: ZUS) pobijana presuda ispitana je samo u granicama zahtjeva za izvanredno preispitivanje ove presude.

 

Drugostupanjskim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje kojim je tužitelju naloženo plaćanje uvoznog carinskog duga (carina i porez na dodanu vrijednost) u ukupnom iznosu od 42.043,35 kn, nastalog 14. prosinca 2013. za rabljeno osobno vozilo marke Toyota, tip RAV4, godina proizvodnje 2010., broj šasije ..., strane reg. oznake ...

 

U provedenom postupku utvrđeno je:

 

- da je tužitelj, hrvatski državljanin s prebivalištem u Republici Hrvatskoj, na adresi D., 14. prosinca 2013. na GCU M.-P. upravljao vozilom BiH nacionalnih oznaka, u vlasništvu društva U. d.o.o. Š. B., reg. oznaka ...,

 

- da je tužitelj u 2013. bio zaposlen u Repubici Hrvatskoj kod društva E. d.o.o. S. i W. A. d.o.o. B. H.,

 

- da je u 2013. tužitelj bio osiguranik Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje i Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje,

 

- da je tužitelj s društvom U. d.o.o. Š. B. 4. studenoga 2013. sklopio ugovor o djelu, na temelju kojeg je bio ovlašten za potrebe naručioca posla (U. d.o.o.) u poslovne svrhe koristiti službena vozila, između ostalog i sporno vozilo na području Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske.

 

Upravni sud u Splitu poništio je rješenja javnopravnih tijela, kojima je tužitelj obvezan na plaćanje uvoznog carinskog duga, uz obrazloženje da je tužitelj, na temelju ugovora o djelu, imao ovlaštenje društva U. d.o.o. iz Š. B. (BiH) koristiti predmetno vozilo u poslovne svrhe i na području Republike Hrvatske, a nalog za službeno putovanje koje mu je to društvo izdalo potvrđuje da je tužitelj na dan kad je zaustavljen na graničnom prijelazu bio upućen predmetnim vozilom na službeno putovanje u M. Dakle, sud u pobijanoj odluci zaključuje da tužitelj nije uvezao predmetno vozilo na carinsko područje Republike Hrvatske, već da ga je koristio isključivo u poslovne svrhe na temelju valjanog ovlaštenja strane tvrtke, slijedom čega da nije obveznik plaćanja carinskog duga. Sud se pritom pozvao na mjerodavne odredbe Carinskog zakona („Narodne novine“ broj 78/99, 117/99, 73/00, 92/01, 47/03, 140/05, 138/06, 60/08 i 45/09 - dalje: Carinski zakon), ali i odredbe Aneksa C Konvencije o privremenom uvozu („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj 16/98 i 1/03 – dalje: Istanbulska konvencija).

 

Državno odvjetništvo smatra da u konkretnom slučaju sud nije mogao primijeniti odredbe Carinskog zakona jer je isti prestao važiti danom pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, u skladu s odredbom članka 98. Zakona o provedbi carinskih propisa Europske unije („Narodne novine“ broj 54/13).

 

Dakle, mjerodavni propisi za odluku u konkretnoj upravnoj stvari su Uredba Vijeća (EEZ) broj 2913/92 od 12. listopada 1992. o Carinskom zakoniku Zajednice i Uredba komisije (EEZ) broj 2454/93 od 2. srpnja 1993. o utvrđivanju odredaba za provedbu Uredbe Vijeća (EEZ) broj 2913/92 o Carinskom zakoniku Zajednice ( SL L 253 od 11. listopada 1993. sa svim izmjenama i dopunama), kao i Istanbulska konvencija.

 

S obzirom na to da je odredbom članka 1. točka b) i c) Aneksa C Istanbulske konvencije određeno definirana komercijalna i privatna uporaba vozila, pa se tako komercijalnom uporabom smatra prijevoz osoba uz naknadu ili industrijski ili komercijalni prijevoz robe, uz ili bez naknade, dok se privatnom uporabom smatra prijevoz isključivo u privatne svrhe dotične osobe koja isključuje komercijalnu uporabu, Državno odvjetništvo Republike Hrvatske smatra da se u konkretnom slučaju radilo o privatnoj uporabi vozila, pa tako za primjenu povlastica koje jamči Aneks C Istanbulske konvencije takva prijevozna sredstva moraju biti registrirana na teritoriju različitom od teritorija privremenog uvoza, na ime osoba sa sjedištem ili prebivalištem na teritoriju izvan teritorija privremenog uvoza i moraju ih uvesti i koristiti osobe koje žive na tom teritoriju (članak 5. Aneksa C).

 

Dakle, Državno odvjetništvo Republike Hrvatske smatra da pravo na privremeni uvoz uz oslobođenje od plaćanja carine ima osoba koja živi, odnosno radi izvan teritorija Republike Hrvatske, a ne i tužitelj koji je porezni obveznik Republike Hrvatske, koji je u trenutku nastanka carinskog duga imao prebivalište u Republici Hrvatskoj, gdje je bio stalno nastanjen i gdje je radio i primao plaću, neovisno o tome što je s društvom U. d.o.o., sa sjedištem u Bosni i Hercegovini, bio ugovorno vezan (ugovorom o djelu). Na ovaj način – sklapanjem ugovora o djelu sa trgovačkim društvom registriranim na teritoriju različitom od teritorija privremenog uvoza lako bi se mogla izigrati obveza plaćanja carine, a prijevozno sredstvo bi se, bez plaćanja te obveze, slobodno vozilo na teritoriju druge države.

 

Sporno je pravno pitanje je li sud na konkretan pravni odnos mogao primijeniti odredbe Carinskog zakona, a onda i pitanje je li tužitelj mogao, uz oslobođenje plaćanja carine i poreza, upravljati motornim vozilom registriranim u inozemstvu na tvrtku U. d.o.o., sa sjedištem u Bosni i Hercegovini, iako on ima poslovni nastan na carinskom području Republike Hrvatske, ali je s tom tvrtkom bio vezan ugovorom o djelu, na temelju kojeg je bio ovlašten koristiti sporno prijevozno sredstvo i na području Republike Hrvatske.

 

Prema ocjeni ovog suda, za ocjenu pitanja nastanka konkretnog uvoznog carinskog duga, s obzirom na vrijeme njegova nastanka (14. prosinca 2013.) mjerodavne su odredbe Carinskog zakona zajednice, jer je, prema prijelaznim i završnim odredbama Zakona o provedbi carinskih propisa Europske unije (članak 98.) danom pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji (1. srpnja 2013.) prestao važiti Carinski zakon i na temelju njega doneseni propisi.

 

Dakle, osim mjerodavnih odredbi Aneksa C Istanbulske konvencije, u konkretnom slučaju su mjerodavne i odredbe Uredbe Komisije (EEZ) broj 2454/93 o utvrđivanju odredaba za provedbu Uredbe vijeća (EEZ) broj 2913/92 o Carinskom zakoniku zajednice.

 

Imajući na umu odredbu članka 1. točka b) i c) Aneksa C Istanbulske konvencije, ali i odredbu članka 555. Uredbe Komisije (EEZ) broj 2454/93, ovaj sud prihvaća shvaćanje Državnog odvjetništva Republike Hrvatske da se u konkretnom slučaju radilo o privatnoj (osobnoj) uporabi vozila, jer prijevozno sredstvo nije rabljeno za prijevoz ljudi uz plaćanje, odnosno za prijevoz robe, uz ili bez plaćanja.

 

Kako je predmetno vozilo uvezla osoba koja ne živi na teritoriju na kojem je vozilo registrirano, nema mjesta primjeni povlastica koje jamči Aneks C Istanbulske konvencije (članak 5.), a niti je tužitelj treća osoba koja bi imala pravo koristiti vozilo u smislu članka 7. tog propisa.

 

Tužitelj je u tužbi tvrdio da ispunjava uvjete za oslobođenje od plaćanja uvozne carine na temelju odredbe članka 561. stavak 3. Uredbe Komisije (EEZ) broj 2454/93, što u konkretnom nije primjenjivo, s obzirom na zaključak da predmetno prijevozno sredstvo nije korišteno u komercijalne svrhe.

 

Prema odredbi članka 561. stavak 2. Uredbe Komisije (EEZ) broj 2454/93 potpuno oslobođenje od uvoznih carina odobrava se ako prijevozna sredstva u komercijalne ili privatne svrhe koristi osoba s poslovnim nastanom na carinskom području Zajednice koju zapošljava vlasnik prijevoznog sredstva s poslovnim nastanom izvan tog područja ili osoba koja ima drukčije odobrenje vlasnika. Privatna se uporaba mora predvidjeti u ugovoru o radu.

 

Kako tužitelj nije osoba zaposlena kod vlasnika prijevoznog sredstva, jer s njim nema sklopljen ugovor o radu, nema mjesta niti oslobođenju od uvoznih carina primjenom citiranog propisa. Ugovor o djelu po konkretnom učinku ne može biti izjednačen s ugovorom o radu, jer je carinski postupak strogo formalni postupak, pa i propise kojima su ti postupci regulirani treba jednako tumačiti. Stoga se potpuno oslobođenje od uvoznih carina prema odredbi članka 561. stavak 2. Uredbe Komisije (EEZ) broj 2454/93 odnosi isključivo na osobe koje su zaposlene (na temelju ugovora o radu) kod vlasnika prijevoznog sredstva. 

 

Kako zbog pogrešnog pravnog pristupa (da je tužitelj oslobođen od uvoznih carina jer, na temelju ugovora o djelu, ima ovlaštenje koristiti vozilo u poslovne svrhe na području Republike Hrvatske) sud nije utvrđivao odlučne činjenice o tome je li tužitelj, kako je to isticao u tužbi, potpuno oslobođen obveze plaćanja uvoznih carina na temelju članka 559. i 560. Uredbe Komisije (EEZ) broj 2454/93, valjalo je, na temelju odredbe članka 78. stavak 8. ZUS, ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

U ponovljenom postupku sud će, uvažavajući shvaćanje ovog suda da nisu ostvarene pretpostavke za oslobođenje od uvoznih carina primjenom odredbe članka 561. Uredbe Komisije (EEZ) broj 2454/93, ocijeniti ostvaruje li tužitelj pravo na korištenje potpunog oslobođenja od uvoznih carina na temelju članka 559. i 560. iste Uredbe, imajući na mu činjenične navode tužbe i postupak koji je prethodio donošenju rješenja javnopravnih tijela.

 

Zagreb, 10. ožujka 2021.