Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-131/2021-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Ivanke Maričić-Orešković, predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Branke Ježek Mjedenjak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. Š. iz S., …......... OIB: ………….zastupanog po punomoćniku D. K., odvjetniku iz R. protiv tuženika A. P. iz O…… OIB:….., zastupanog po punomoćnici D. M., odvjetnici iz R., radi ništetnosti i utvrđenja, rješavajući žalbe stranaka, izjavljene protiv presude Općinskog u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj 76 P-621/2019-17 od 18. prosinca 2020. U sjednici vijeća održanoj 10. ožujka 2021.,

p r e s u d i o j e

Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i presuda Općinskog u Rijeci, Stalna
služba u Opatiji poslovni broj 76 P-621/2019-17 od 18. prosinca 2020. potvrđuje.

Obrazloženje

Citiranom presudom u točki I. izreke odbije je zahtjev tužitelja da se tuženiku naloži
isprazniti stan u O., ……….pobliže opisan u toj točki izreke, te slobodan od osoba i stvari sa svim članovima svog obiteljskog domaćinstva i to oca M. P. i majke L. P. i tako slobodan od svih osoba i svih članova domaćinstva i stvari preda u neposredni posjed tuženiku - protutužitelju.

Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja da se naloži tuženiku A. P. da mu vrati zajam u iznosu od 628.320,00 kn sa ugovorenim kamatama od 10 % godišnje tekućim od 6. srpnja 1999. do isplate. Isto tako, odbijen je i zahtjev da se istom naloži da mu na ime naknade ugovorene štete isplati iznos od 150.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 14 % tekućim od 6. srpnja 2003. do isplate.

Točkom III. izreke naloženo je tuženiku A. P. da tužitelju Z. Š. nadoknadi prouzročeni parnični trošak od 9.225,00 kn, a točkom IV. izreke naloženo je tužitelju da tuženiku nadoknadi parnični trošak u iznosu od 8.750,00 kn, sve u roku od 15 dana.

2 Poslovni broj Gž-131/2021-2

Točkom V. izreke odbijeni su zahtjevi stranaka za nadoknadu parničnih troškova u preostalom dijelu.

Protiv navedene presude u odbijajućem dijelu žali se tužitelj pozivajući se na sve
zakonom propisane žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne
novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11,
25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP), te predlaže da se uvaženjem žalbe presuda preinači,
podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tuženik podnosi žalbu protiv odbijajućeg dijela odluke o troškovima postupka,
također iz svih žalbenih razloga i predlaže da se odluka u tom dijelu preinači sukladno
žalbenim navodima.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Žalbe nisu osnovane.

Ispitujući u povodu izjavljenih žalbi pobijanu presudu, nije utvrđeno da bi sud prvog
stupnja u njenu donošenju počinio koju od apsolutno bitnih procesnih povreda na koje ovaj
sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, niti bitnu povredu iz
odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koje tužitelj ukazuje u žalbi, jer presuda nije
nerazumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te ju je moguće ispitati.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se tuženiku naloži isprazniti stan u O.,    te ga slobodnog od osoba i stvari predati mu u neposredni posjed, zahtjev za povrat zajma u iznosu od 628.320,00 kn te isplatu ugovorene štete u iznosu od 150.000,00 kn, sve uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu.

Sud prvog stupnja po provedenom dokaznom postupku utvrđuje slijedeće:

-stranke su 6. srpnja 1999. sklopile kupoprodajni ugovor kojim tužitelj kupuje kao kupac, a tuženik prodaje kao prodavatelj stan na adresi u O., ….uz kupoprodajnu cijenu od 150.000.000,00 Lit.,

-istoga dana sklopljen je i Predugovor o kupoprodaji u obrnutim ulogama kojim se
tužitelj obvezao prodati i predati tuženiku, a ovaj kao kupac kupiti i primiti u vlasništvo
predmetni stan uz navedenu kupoprodajnu cijenu koju se obvezao platiti u trenutku sklapanja
konačnog ugovora o kupoprodaji, odnosno najkasnije do 6. srpnja 2003.,

-istog dana stranke su sklopile i Ugovor o zakupu kojim tužitelj kao zakupodavatelj
daje tuženiku kao zakupniku predmetni stan u zakup da ga koristi kao stambeni prostor uz
mjesečnu zakupninu od 1.000.000,00 Lit u protuvrijednosti u kunama, i to na određeno
vrijeme do 6. srpnja 2004.,

-predmetni postupak pokrenuo je u svojstvu tužitelja-sada tuženik A. P. protiv tuženika-sada tužitelja Z. Š. na utvrđenje da su navedeni kupoprodajni ugovor i predugovor ništetni, a tuženik je podnio protutužbu na utvrđenje da je prava volja stranaka bila da zaključe ugovor o zajmu sa sporazumom o osiguranju tražbine fiducijarnim prijenosom vlasništva, te na utvrđenje da mu tuženik nije vratio zajam u iznosu od 628.320,00 kn, pa da je bez daljnjeg pitanja i sudjelovanja ovlašten izvršiti upis prava vlasništva na predmetnom stanu u zemljišnim knjigama temeljem te presude,

3 Poslovni broj Gž-131/2021-2

-uz to, podnio je i eventualno kumulirani protutužbeni zahtjev da se tuženiku naloži da
iseli iz predmetnog stana i isprazni ga od osoba i stvari, zahtjev da mu je dužan isplatiti-vratiti
zajam u iznosu od 628.320,00 kn i na ime ugovorene štete iznos od 150.000,00 kn sve sa
zakonskom zateznom kamatom (o kojim zahtjevima je sada odlučeno pobijanom presudom),

-presudom suda prvog stupnja posl.br. P-139/09-27 od 25. listopada 2010. udovoljeno
je tužbenom zahtjevu, dok je protutužbeni zahtjev (glavni i eventualno kumulirani) odbijen u
cijelosti i odlučeno o troškovima postupka,

-po žalbi stranaka presudom ovoga suda posl.br. Gž-1272/2011-4 od 11. ožujka 2015.
preinačena je citirana presuda i zahtjev tužitelja na utvrđenje da su kupoprodajni ugovori i
predugovor o kupoprodaji od 6. srpnja 1999. ništetni, odbijen uz utvrđenje da prava volja
ugovornih stranaka nije bila kupoprodaja predmetnog stana, već zajam uz odgovarajuće
osiguranje povrata zajma fiducijarnim prijenosom prava vlasništva tako da se radi o prividnim
ugovorima, ali da posljedica sklapanja takvog ugovora nije ništetnost, već da takav ugovor
nema učinak među ugovornim strankama,

-navedena presuda potvrđena je u dijelu kojim je odbijen protužbeni zahtjev (glavni)
na utvrđenje da je prava volja stranaka bila da zaključe ugovor o zajmu sa sporazumom o
osiguranju novčane tražbine fiducijarnim prijenosom prava vlasništva uz navođenje
cjelokupnog teksta ugovora i da su takav ugovor stranke dužne potpisati jer da ga u protivnom
zamjenjuje presuda, iz razloga što presuda može nadomjestiti volju i dogovor stranaka za
sklapanje određenog pravnog posla, odnosno postojanje ugovora koji nije sklopljen samo
ukoliko je to posebnim zakonom propisano,

-potvrđen je i odbijajući dio odluke u odnosu na drugopostavljeni protutužbeni zahtjev
na utvrđenje da tužitelj nije u cijelosti vratio zajam tuženiku jer se radi o deklaratornom dijelu
koji se odnosi na utvrđenje činjenice, a kondemnatorni dio na ovlaštenje tuženika da izvrši
upis prava vlasništva na predmetnom stanu, nije osnovan iz razloga što se utvrđuje da je isti
već u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik predmetnog stana,

-u preostalom dijelu u odnosu na eventualno kumulirani protutužbeni zahtjev odluka je
ukinuta i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, kao i u odnosu na odluku o
troškovima postupka o kojim zahtjevima je odlučeno pobijanom presudom,

-u daljnjem tijeku postupka sada tužitelj (ranije tuženik-protutužitelj) izjavio je da
povlači tužbu (ranije eventualno kumulirani protutužbeni zahtjev) u predmetnoj pravnoj stvari
te da više nema pravnog interesa za vođenje postupka, ali se tuženik (ranije tužitelj-
protutuženik) tome protivio,

-isti je kod suda prvog stupnja vodio postupak pod posl.br. P-6664/2015 protiv
tuženika Z. Š. i B. B. radi utvrđenja i činidbe u kojem postupku su tuženici podnijeli protutužbu, pa je pravomoćnom odlukom donesenom u tom predmetu 4. lipnja 2018. utvrđeno da nemaju pravni učinak između ugovornih stranaka kupoprodajni ugovor i predugovor od 6. srpnja 1999. (toč. 1.), usvojen je i protutužbeni zahtjev na utvrđenje da je namjeravani pravni učinak ugovora o kupoprodaji bio fiducijarni prijenos prava vlasništva na predmetnom stanu za osiguranje duga od 150.000.000,00 Lit. u kunskoj protuvrijednosti, da se priznaje takav učinak bez obzira na nedostatak u formi za sklapanje takvog ugovora, s obzirom da su disimulirani ugovor stranke izvršile u cijelosti, pa da su svi zemljišnoknjižni upisi s tog osnova i oni koji su potom uslijedili zakoniti i valjani,

4 Poslovni broj Gž-131/2021-2

-navedenom odlukom odbijen je zahtjev A. P. kao tužitelja u tom postupku na utvrđenje da su ništetni kupoprodajni ugovor i predugovor o kupoprodaji sklopljeni između stranaka i da se naloži zemljišnoknjižnom odjelu da temeljem presude uspostavi zemljišnoknjižno stanje kakvo je bilo prije provedbe upisa temeljem kupoprodajnog ugovora te da se brišu svi zemljišnoknjižni upis nakon provedbe upisa prava vlasništva temeljem navedenog ugovora što da je 2.tuženik B. B. dužan trpjeti. Ujedno je odbijeni dio protutužbenog zahtjeva da bi se osiguranje duga odnosilo na iznos od 160.000.000,00 Lit., a ne iznos od 150.000.000,00 Lit.

-u postupanju po (preostalom sada) tužbenom zahtjevu sukladno prijedlozima stranaka određeno je provođenje dokaza saslušanjem svjedoka B. B. i financijsko vještačenje na okolnost visine tražbine koju tužitelj potražuje od tuženika, saslušanje stranaka, te je tužitelj pozvan na uplatu predujma za vještačenje, pristupa svjedoka i troškove tumača za talijanski jezik kojeg isti do zaključenja glavne rasprave nije uplatio.

Iz navoda stranaka te rezultata cjelokupnog dokaznog postupka sud prvog stupnja
utvrđuje nespornim postojanje duga tuženika prema talijanskom državljaninu B. B. s kojim je tužitelj poslovno surađivao, tako da je bio osoba od njegova povjerenja. Međutim, novac koji se odnosio na zajam tuženiku, dao je B. B. i isti je bio u obvezi njemu vratiti pozajmljeni iznos, dok je tužitelj samo posredovao u predaji tog iznosa tuženiku. Tužitelj niti tuženik ne poriču da je prilikom predaje zajma sve poslove vezane uz realizaciju ugovora o zajmu vršio tužitelj, ali u ime treće osobe B. B., jer je on dao novac koji je na ime zajma tužitelj predao tuženiku, a tuženik se obvezao njemu vratiti, ali u vrijeme sklapanja tih poslova kao strani državljanin nije nastupao on, već tužitelj kao osoba od njegova povjerenja.

U odnosu na opisana utvrđenja koja tužitelj niti ne dovodi u pitanje žalbenim
navodima uz daljnja utvrđenja da je kao vlasnik predmetnog stana upisan B. B., pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev tužitelja da se tuženiku naloži da isprazni predmetni stan slobodan od osoba i stvari i preda ga u posjed tužitelju. Naime, prema odredbi čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14 -dalje ZV) vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar, da mu ona preda svoj posjed te stvari, a prema odredbi čl. 162. st. 1. citiranog Zakona da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu. Dakle, tužitelj je trebao dokazati da je predmetni stan njegovo vlasništvo, a kako je isti u zemljišnim knjigama upisan kao vlasništvo B. B., to isti nije aktivno legitimiran za podnošenje takvog zahtjeva, pa je pravilno sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je zahtjev u tom dijelu odbio, jer nisu ispunjeni uvjeti iz odredbe čl. 161. st. 1. i čl. 162. st. 1. ZV-a.

Pored naprijed iznesenih utvrđenja da je ugovor o zajmu tuženik sklopio sa B.B. kao zajmodavateljem i realizirao ga na način da je ovaj dao svoj novac radi predaje tuženiku od strane tužitelja, a ovaj mu samo po nalogu i odobrenju B. B. isti predao, tužitelj nije aktivno legitimiran niti za podnošenje takvog zahtjeva, pa je i u tom dijelu pravilno odbijen tužbeni zahtjev, jer nisu ispunjeni uvjeti iz odredbe čl. 557. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 – dalje ZOO).

5 Poslovni broj Gž-131/2021-2

Kako tužitelj nije ugovorna strana iz ugovora o zajmu, već je samo formalno naveden
kao takav, to prema mišljenju ovoga suda nije aktivno legitimiran niti za podnošenje tužbe
radi naknade ugovorene štete od 150.000.000,00 kn. Sve ukoliko bi se i radilo o šteti za koju
bi bio aktivno legitimiran tužitelj, i tada bi zahtjev valjalo odbiti, kao što je to odlučeno
pobijanom presudom, jer tužitelj u činjeničnim navodima nije obrazložio o kakvoj bi se šteti
radilo, odnosno da li se radi o šteti zbog neizvršenja ugovora ili o izvanugovornoj šteti, niti je
na te okolnosti predložio dokaze, a pozvan pristupiti sudu radi saslušanja u svojstvu sranke,
nije pristupio.

Iz navedenih je razloga donošenjem pobijane presude pravilno primijenjeno materijalno pravo.

Protivno tvrdnjama tuženika, sud prvog stupnja je kod donošenja odluke o troškovima
postupka pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a cijeneći uspjeh
stranaka u odnosu na tužbeni, odnosno protutužbeni zahtjev. Kako tužitelj (ranije
protutužitelj) nije uspio sa zahtjevom, to je obvezan tuženiku naknaditi troškove vezane uz taj
zahtjev, a tuženik (ranije tužitelj) njemu naknaditi troškove u odnosu na zahtjev sa kojim ovaj
nije uspio. S obzirom na vrijednost predmeta spora tuženiku bi za ročišta na koja se poziva u
žalbi pripadao iznos od 6.290,00 kn, odnosno 3.145,00 kn (Tbr. 9. toč. 1. i 2. Tarife o
nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - „Narodne novine“ br. 148/09, 142/12,
103/14,118/14 i 107/15), ali je tuženik u troškovniku (list 202 spisa) postavio zahtjev za
naknadu u iznosu od 2.500,00 kn koji mu je pobijanom presudom i odmjeren (čl. 164. st. 1. i

2. ZPP-a).

Slijedom iznesenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

U Rijeci, 10. ožujka 2021.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Ivanka Maričić-Orešković v.r.