- 1 -              Revd 595/2021-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 595/2021-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše suca izvjestitelja i člana vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. M. iz G., OIB: ... , kojeg zastupaju punomoćnici D. J. i M. M., odvjetnici u B., protiv tuženika: 1. N. M. iz G., OIB: ... , 2. I. M. iz G., OIB: ... , koje zastupa punomoćnik B. Č., odvjetnik u P., i 3. L. B., rođene M., od A., iz N. ..., S., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tuženika N. M. i I. M. protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-449/2020-2 od 16. listopada 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Pazinu poslovni broj P-762/2019-19 od 6. veljače 2020., u sjednici održanoj 10. ožujka 2021.,

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Revizija tuženika N. M. i I. M. odbacuje se kao nedopuštena.

 

II. Prijedlog za dopuštenje revizije tuženika N. M. i I. M. odbacuje se kao nedopušten.

 

Obrazloženje

 

Tuženici N. M. i I. M. izjavili su, u istom podnesku, reviziju i prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-449/2020-2 od 16. listopada 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Pazinu poslovni broj P-762/2019-19 od 6. veljače 2020. Predložili su ovom revizijskom sudu da prihvati reviziju i ukine nižestupanjske presude ili da im dopusti podnošenje revizije zbog pravnih pitanja naznačenih u prijedlogu.

 

Tužitelj nije odgovorio na reviziju i prijedlog za dopuštenje revizije.

 

Revizija nije dopuštena.

 

Odredbom čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP) propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije.

 

U skladu s odredbom čl. 382.a st. 1. ZPP stranke iznimno mogu podnijeti reviziju protiv presude donesene u drugom stupnju, bez dopuštenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, o utvrđivanju majčinstva ili očinstva, u povodu tužbi za zaštitu od diskriminacije te u sporu u povodu tužbi radi objave ispravka informacije.

 

Navedene odredbe primjenjuju se na sve postupke u kojima je drugostupanjska presuda donesena nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 70/19, dalje: ZID ZPP/19), dakle u predmetima u kojima je drugostupanjska presuda donesena nakon 1. rujna 2019. Stoga nije odlučno pozivanje tuženika u reviziji na to što je u vrijeme podnošenja tužbe bilo zadovoljeno vrijednosnom kriteriju iz tadašnje odredbe čl. 382. st. 1. t. 3. ZPP za podnošenje revizije.

 

Predmetna je drugostupanjska presuda donesena 16. listopada 2020. i njome nije odlučeno u sporu u kojem je dopušteno podnijeti reviziju na temelju odredbe čl. 382.a st. 1. ZPP.

 

Iz podnesene revizije proizlazi da je tužitelj izjavio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. ZPP kako je ona glasila prije nego je izmijenjena odredbom čl. 67. ZID ZPP/19).

 

Ovaj sud, međutim, nije prije podnošenja revizije rješenjem dopustio podnošenje revizije.

 

Prema odredbi čl. 392. st. 7. ZPP revizija iz čl. 382. ZPP je nedopuštena i ako prethodno nije doneseno rješenje kojim je dopuštena ili ako revizija nije podnesena zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

 

Stoga je na temelju odredbe čl. 392. st. 7. ZPP odlučeno kao t. I. izreke ovoga rješenja.

 

Ni prijedlog za dopuštenje revizije nije dopušten.

 

Prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP prijedlog za dopuštenje revizije može se podnijeti zbog pravnog pitanja koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

 

Odredbama čl. 387. st. 1. i 3. ZPP pripisano je da Vrhovni sud Republike Hrvatske o dopuštenosti revizije odlučuje na temelju prijedloga za dopuštenje revizije u kojem stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba čl. 385.a st. 1. toga Zakona, kao i da je, ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.

 

Tuženici su u prijedlogu za dopuštenje revizije postavili sljedeća pitanja:

 

1. „Može li se odluka o utvrđenju prava vlasništva stečenog na temelju dosjelosti temeljiti isključivo na iskazima svjedoka koji imaju saznanja samo o posjedu tužitelja, a nemaju saznanja o načinu stjecanja istog posjeda, te na dokumentaciji koja se odnosi na raspolaganje nekretninama koje nisu predmet postupka utvrđenja prava vlasništva stečenog na temelju dosjelosti?“ i

 

2. „Mora li sud prilikom utvrđivanja posjeda tužitelja utvrditi i na koji točno način i u kojoj mjeri tužitelj koristi nekretnine koje su predmet postupka utvrđenja prava vlasništva stečenog na temelju dosjelosti?“

 

Niti jedno od pitanja nije pitanje koje na umu ima odredba čl. 385. ZPP.

 

Kako to proizlazi iz prvoga naznačenog pitanja, ona se u jednom dijelu tiče izbora između dokaznih sredstava koje sud odluči izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica, a na što se ne može dati načelni odgovor jer iz odredaba ZPP-a ne proizlazi niti da se određene činjenice mogu dokazivati samo određenim dokazima, niti da bi dokazna sredstva stajala u kakvom hijerarhijskom odnosu u smislu njihove dokazne snage.

 

Što se pak tiče ostaloga dijela prvoga naznačenog pitanja te drugoga pitanja u cijelosti, kojima se problematizira mora li sud u parnici radi utvrđenja prava vlasništva na temelju dosjelosti utvrditi „način stjecanja posjeda“ kao i „na koji način i u kojoj mjeri tužitelj koristi nekretnine“ valja reći da parnični sud, kako bi odlučio o osnovanosti bilo kojega zahtjeva, mora utvrditi činjenice koje su odlučne prema sadržaju materijalnoga prava koje se primjenjuje na konkretni pravni odnos. U ovom su slučaju nižestupanjski sudovi o osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučili primjenom pravnih pravila iz par. 1452. - 1477. Općeg građanskog zakona prema kojima su odlučne činjenice sam posjed dosjedatelja kroz određeno razdoblje i njegova kakvoća. Postavljajući navedena pitanja, tuženici su zanemarili kako je prvostupanjski sud obrazložio da je na temelju izvedenih dokaza utvrdio samostalnost posjeda tužitelja i njegovih prednika kao i da su „koristili predmetne nekretnine na način da su zgrade koristili za stanovanje ... te kao gospodarske objekte ...a ostalo kao oranice, livade ...“ a obrazloženo je i kako je utvrđeno da je posjed tužitelja i njegovih prednika zakonit, istinit i pošten.

 

Stoga naznačena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

 

Osim toga, tuženici u prijedlogu nisu određeno izložili razloge zbog kojih smatraju da su naznačena pravna pitanja zbog kojeg su predložili da im se dopusti revizija važna u smislu odredaba članka 385.a st. 1. ZPP, a što su bili dužni na temelju odredbe čl. 387. st. 3. toga Zakona. Naime, ne može se određenim izlaganjem razloga smatrati tvrdnja tuženika da se „u ovom predmetu može očekivati odluka o pravnom pitanju koje je važno za razvoj prava kroz sudsku praksu, budući prvostupanjski sudovi veoma često, pa tako i naslovni sud, utvrđuju da je neka osoba stekla pravo dosjelosti u nedostatku dokaza i sa paušalnim obrazloženjima“.

 

Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 392. st. 6. ZPP odlučeno kao u t. II. izreke.

 

Zagreb, 10. ožujka 2021.