1                                          Broj: Gž-645/2019-4

 

 

 

 

             

              Republika Hrvatska

              Županijski sud u Vukovaru              Broj: Gž-645/2019-4

              Vukovar, Županijska 33

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

 

              Županijski sud u Vukovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda: Željka Marin, kao predsjednika vijeća, te suca izvjestitelja Vesne Vrkić Perak i Krešimira Biljan, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja U. K. iz R., OIB:…, zastupan po punomoćniku S. I., odvjetniku iz R., protiv tuženike B. R. iz R., OIB: …, zastupana po punomoćniku M. A., odvjetniku iz R., radi predaje u suposjed, odlučujući o žalbi tužene, protiv presude Općinskog suda u Rijeci broj: P-4666/2015. od 9. srpnja 2019., na sjednici vijeća održanoj dana 10. ožujka 2021.,

 

 

p r e s u d i o j e

 

 

Odbija se žalba tužene kao neosnovana, te se prvostupanjska presuda Općinskog suda u Rijeci broj: P-4666/2015. od 9. srpnja 2019. potvrđuje.

 

 

Obrazloženje

 

 

Presudom Općinskog suda u Rijeci broj: P-4666/2015. od 9. srpnja 2019. obvezana je tužena na predaju tužitelju u suposjed stana u zgradi u R., A…, drugi kat, stan broj 8, ukupne površine 59,22 m2 (točka 1. izreke), utvrđeno je da postoji tražbina tužitelja prema tuženoj u iznosu od 8.759,24 kune sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kako je to pobliže navedeno u izreci (točka 2. izreke), zatim utvrđeno je postojanje tražbine tužene prema tužitelju u iznosu od 2.789,08 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kako je to pobliže navedeno u izreci (točka 3. izreke), zatim je utvrđeno da ne postoji tražbina tužene prema tužitelju preko iznosa od 2.789,08 kuna do iznosa utužene tužiteljeve tražbine od 13.300,00 kuna (točka 4. izreke), prebijene su zatim tražbine tužitelja iz točke 2. izreke i tužene iz točke 3. izreke, te je naloženo tuženoj platiti tužitelju tražbinu u iznosu od 5.970,16 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kako je to pobliže navedeno u izreci (točka 5. izreke), dok je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.789,08 kuna odnosno do visine do koje je njegova tražbina prestala prebijanjem s tražbinom tužene (točka 6. izreke), a istom presudom obvezana je tužena naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 7.433,03 kune (točka 7. izreke), dok je preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja za naknadom parničnog troška odbijen (točka 8. izreke).

Rješenjem istoga suda i broja odbačen je prigovor radi prebijanja iznad visine utužene tražbine tužitelja od 13.300,00 kuna kao nedopušten.

Protiv navedene presude žalbu je podnijela tužena zbog bitne povrede odredaba postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložila je da se pobijana presuda preinači, ili ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba tužene nije osnovana.

Prvostupanjski sud je potpuno i istinito utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku, a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Tužitelj je naime protiv tužene podnio tužbu radi predaje u suposjed stana u R., A…, na drugom katu, stan broj 8, ukupne površine 59,22 m2, te radi isplate naknade za korištenje njegovog suvlasničkog dijela stana u iznosu od 13.300,00 kuna za razdoblje od 1. veljače 2014. do 31. ožujka 2015. tvrdeći da su oni suvlasnici predmetnog stana svatko u ½ dijela, ali da je stan u isključivom posjedu tužene, a on da živi kao podstanar.

Tužena se protivila tužbi i tužbenom zahtjevu te istakla prigovor prava zadržanja pozivajući se na ulaganja izvršena u predmetni stan, kao i na pravo na dom jer nema drugu nekretninu, dok tužitelj ima kuću u B…, a osim toga da je u svezi predmetnog stana vođen postupak radi razvrgnuća suvlasništva civilnom diobom.

Također je osporila i tužbeni zahtjev za isplatom jer da je tužitelj sam napustio stan, ali je istakla i prigovor radi prijeboja svoje tražbine prema tužitelju i to za plaćene troškove zajedničke pričuve, troškove grijanja, vodnih usluga, odvoza otpada, komunalne naknade i naknade za uređenje voda za razdoblje od rujna 2013. do listopada 2015., kao i potraživanje zbog nemogućnosti korištenja kuće u Bosni i Hercegovini u istom razdoblju.

Prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev tužitelja za predaju u suposjed stana ocijenio osnovanim u cijelosti, a zahtjev za isplatu naknade za korištenje predmetnog stana za razdoblje od veljače 2014. do ožujka 2015. djelomično osnovanim, a jer je utvrdio da su stranke suvlasnici stana u R., A… površine 59,22 m2 svatko u ½ dijela i da je u posjedu istoga isključivo tužena te da ga koristi za stanovanje, ali da tužitelju kao suvlasniku temeljem odredbe članka 30. stavak 2. i članka 42. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12.) pripada pravo posjedovanja istoga jer svaka od ovdje stranaka sukladno odredbi članka 37. stavak 4. i 6. istoga Zakona ima sve ovlasti koje pripadaju vlasniku, te kao suvlasnici jedan prema drugom mogu postavljati sve zahtjeve koji proizlaze iz njihova prava vlasništva, pa tako obje stranke koje su suvlasnici imaju pravo na posjedovanje predmetne nekretnine.

Pravilno je stoga prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za predajom u suposjed stana kao suvlasnika istoga u ½ dijela.

Tužitelj je zahtijevao i isplatu naknade za korištenje njegovog suvlasničkog dijela temeljem stjecanja bez osnove za razdoblje od 1. veljače 2014. do 31. ožujka 2015. u iznosu od 13.300,00 kuna, a sud je taj tužbeni zahtjev prihvatio do iznosa od 5.970,16 kuna, a nakon što je izvršio prebijanje međusobnih potraživanja stranaka.

Tužena nesporno nema suglasnost tužitelja za korištenje njegovog suvlasničkog dijela odnosno za isključivo posjedovanje stana, pa je kako je prvostupanjski sud i utvrdio sukladno odredbi članka 1120. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15.) u obvezi tužitelju isplatiti naknadu za korištenje njegovog suvlasničkog dijela za razdoblje od 1. veljače 2014. do 31. ožujka 2015. s obzirom da je navedenom odredbom propisano da kad je netko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist imalac može zahtijevati nezavisno od prava na naknadu štete ili ako nje nema da mu ovaj naknadi korist koju je imao od uporabe, a visinu naknade sud je utvrdio temeljem očevida i građevinskog vještačenja, pa tako da bi iznosila 625,66 kuna mjesečno jer je tužitelj suvlasnik u ½ dijela odnosno za utuženo razdoblje to bi iznosilo 8.759,24 kune.

Tužena je međutim tijekom postupka istakla prigovor radi prijeboja svoga potraživanja koje ima prema tužitelju i to za plaćene troškove pričuve, troškove grijanja, vodne usluge, odvoza otpada, komunalne naknade i naknade za uređenje voda za razdoblje od rujna 2013. do listopada 2015., te potraživanje s osnova nemogućnosti korištenja kuće u B… u istom razdoblju.

Prvostupanjski sud je utvrdio da je troškove za stan u cijelosti snosila tužena i da joj sukladno odredbi članka 1119. Zakona o obveznim odnosima pripada pravo zahtijevati naknadu od tužitelja kao suvlasnika i to polovinu plaćenih troškova s osnova plaćene pričuve, komunalne naknade i naknade za uređenje voda, a sve u ukupnom iznosu od 2.789,08 kuna jer da joj ne pripada trošak odvoza komunalnog otpada s obzirom da ona isključivo koristi tu uslugu i treba ju plaćati prema načelu "onečišćivač plaća", a isto je tako i za plaćanje troškova za grijanje i vodne usluge koje također koristi isključivo tužena prema potrošnji i stoga je te troškove i dužna platiti.

U odnosu na zahtjev tužene za naknadu za korištenje njezinog suvlasničkog dijela kuće u Bosni i Hercegovini po istaknutom prigovoru prijeboja sud je pravilno utvrdio nepostojanje te tražbine po tom osnovu.

Nije naime sporno da je kuća u B… suvlasništvo stranaka kao bračna stečevina i da ključevima te kuće raspolaže samo tužitelj, ali on tu kuću ne koristi za stanovanje jer živi u Republici Hrvatskoj, pa stoga i ne ostvaruje nikakvu korist korištenjem i suvlasničkog dijela tužene, a tužena kako je sama iskazala nikada i nije od tužitelja tražila ključ niti je imala namjeru otići u B… i kuću koristiti, te je iskazala i to da u tu kuću ne bi išla, pa da je i "od zlata".

Tužena dakle, iz posjedovanja kuće u Bosni i Hercegovini nije od strane tužitelja isključena nego ona posjed ne vrši svojom voljom, pa joj i ne pripada pravo zahtijevati isplatu naknade za korištenje od strane tužitelja.

Osnovanost zahtjeva tužitelja proizlazi zbog prava vlasništva kao jednog od temeljnih prava zaštićenih Ustavom Republike Hrvatske i Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a koje pravo mora biti nepovredivo, pa tužitelj, protivno žalbenim navodima, kao suvlasnik predmetnog stana u istom suvlasničkom omjeru kao i tužena ne mora dokazivati postojanje pravnog interesa za vođenje ovog postupka jer njegov interes i pravo proizlaze upravo iz prava vlasništva odnosno suvlasništva.

Nije sporno da je još 11. studenoga 2014. prvostupanjski sud donio rješenje kojim se razvrgava suvlasnička zajednica nekretnina stranaka odnosno predmetnog stana i to civilnom diobom, ali ta dioba još nije izvršena, stan nije prodan, a tužena je u njegovu posjedu, pa protivno žalbenim navodima sve dok se ne izvrši civilna dioba i dok se ne donese pravomoćno rješenje o tome, tužitelj ima pravo zahtijevati predaju stana u suposjed.

Neosnovan je i žalbeni navod tužene da joj je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva za predaju stana u suposjed povrijeđeno pravo na dom iz članka 8. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Prema Ustavu Republike Hrvatske dom je nepovrediv te se slobode i prava mogu ograničiti samo zakonom da bi se zaštitile slobode i prava drugih ljudi, pravni poredak, javni moral i zdravlje s tim da svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju, dok je odredbom članka 8. Konvencije propisano da svatko ima pravo na poštivanje doma, te da se javna vlast neće miješati u ostvarivanje toga prava.

Predmetni stan predstavlja dom tužene jer ga ona koristi za stanovanje, ali tužitelj ne zahtijeva njezino iseljenje iz stana nego predaju u suposjed tako da se prihvaćanjem zahtjeva tužitelja ne zadire niti se miješa u pravo tužene na dom jer ona u stanu i nadalje nastavlja stanovanje, a tužitelju kao suvlasniku u istom omjeru kao i tužena pripadaju sva prava kao i tuženoj.

Pravilno je prvostupanjski sud protivno žalbenim navodima ocijenio neosnovanim i prigovor tužene o zadržanju koji ona opravdava izvršenim ulaganjima u stan.

Odredbom članka 164. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisano je naime da zahtijeva li vlasnik da posjednik preda stvar, pošteni posjednik može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao te stvar zadržati, dok mu oni ne budu nadoknađeni.

Tužena je međutim iskazala da u stanu nije ništa ulagala kao što je iskazala i svjedokinja M. R., pa kako dakle  ne postoji potraživanje tužene prema tužitelju po osnovu izvršenih ulaganja to je istaknuti prigovor prava zadržanja neosnovan.

O troškovima postupka sud je odlučio primjenom odredbe članka 154. stavak 2. Zakona o parničnom postupku, a odluka je obrazložena i u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

Slijedom izloženog, primjenom odredbe članka 368. stavak 1. Zakona o parničnom postupku žalbu je valjalo odbiti, a presudu prvostupanjskog suda potvrditi.

 

 

 

Vukovar, 10. ožujka 2021.

 

 

PREDSJEDNIK VIJEĆA

              Željko Marin.v.r.