Baza je ažurirana 08.03.2026. zaključno sa NN 153/25 EU 2024/2679

 

Pristupanje sadržaju

              - 1 -              Revd 4010/2020-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

 

 

 

 

 

Broj: Revd 4010/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja i Renate Šantek članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. N., Z., koju zastupa punomoćnik D. S., odvjetnik u Z., protiv tuženika M. M. d.o.o., Z., kojeg zastupa punomoćnik Z. R., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o tuženikovu prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj R-1988/2019-2 od 19. kolovoza 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4951/2018-42 od 1. listopada 2019., u sjednici održanoj 10. ožujka 2021.

 

r i j e š i o   j e:

 

Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje.

 

Obrazloženje

 

Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj R-1988/2019-2 od 19. kolovoza 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4951/2018-42 od 1. listopada 2019., kojom je tuženiku naloženo da tužiteljici naknadi štetu u iznosu od 10.000,00 kn sa zateznim kamatama i nadoknadi joj parnične troškove.

 

Tužitelj na prijedlog nije odgovorila.

 

Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a i 387. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,  123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da postavljena pitanja nisu važna pitanja u smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP.

 

Prvostupanjskom presudom u ovom predmetu tuženiku je naloženo da tužiteljici plati 10.000,00 kn na ime neimovinske štete koju je ona kao radnica u trgovini pretrpjela na radu kod tuženika kao poslodavca kada joj je nepoznati počinitelj prijeteći oružjem zatražio utržak. Zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva nižestupanjski sudovi su obrazložili utvrđenjima da tuženik, s obzirom na narav njegova poslovanja, nije poduzeo sve mjere zaštite od izloženosti radnika napadu, osobito s obzirom na to da je ista tuženikova prodavaonica tjedan dana prije predmetnog štetnog događaja pokradena, te uz shvaćanje da se, s obzirom na okolnosti predmetnoga slučaja, poslodavac ne može s uspjehom pozvati na to da je razbojnik treća osoba na koju poslodavac nije mogao utjecati kako bi se oslobodio odgovornosti za naknadu štete na temelju odredbe čl. 25. Zakona o zaštiti na radu (Narodne novine br. 71/14, 127/17 i 98/19).

 

Deset pravnih pitanja tuženik je postavio u predmetnom prijedlogu za dopuštenje revizije, podnijevši ga protiv presude kojom je o postojanju tuženikove obveze, što je i jedino sporno pitanje u ovom postupku, odlučeno na temelju jedne zakonske materijalnopravne odredbe.

 

Postavljena se pitanja zapravo svode na:

 

- problematiziranje utvrđenja sudova da se u konkretnom slučaju poslodavac ne može odgovornosti osloboditi pozivom na to da je šteta nastala radnjom treće osobe na koje poslodavac nije mogao utjecati te

 

- pitanje mjera zaštite na radu koje poslodavac mora poduzeti, osobito s obzirom na djelatnost i iznos gotovine kojom u trgovini raspolaže.

 

U odnosu na sva postavljena pitanja tuženik traži od revizijskoga suda da se odredi o pitanju koji bi to iznos dnevnog utrška u prodavaonici bio granica za utvrđenje činjenice je li djelatnost poslodavca visokorizična s aspekta mogućnosti razbojništva i koje konkretne mjere zaštite poslodavac koji se bavi djelatnošću kao tuženik mora poduzeti.

 

Takva pitanja nisu ona koja su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu jer se u parnicama za naknadu štete od poslodavca koja se temelji na odredbi čl. 25. Zakona o zaštiti na radu ne mogu univerzalno definirati činjenični kriteriji od kojih ovisi mogućnost oslobođenja od odgovornosti poslodavca. Pogrešno je i tuženikovo shvaćanje da se pobijana presuda temelji na pravnom shvaćanju koje nije podudarno s pravnim shvaćanjima izraženima u ranijim odlukama županijskih sudova i ovoga revizijskog suda na koje se pozvao, jer je u svakoj od tih odluka zaključak o odgovornosti poslodavca utemeljen na okolnostima s kojima nisu usporedive odlučne okolnosti u ovom sporu.

 

Stoga je na temelju odredbe čl. 392. st. 6. toga ZPP odlučeno kao u izreci.

 

Zagreb, 10. ožujka 2021.

 

 

 

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.

 

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu