Pristupanje sadržaju
- 1 - I Kž 376/2018-6
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća, te Ratka Šćekića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. H. zbog kaznenog djela iz članka 177. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05. – ispravak, 71/06., 110/07. i 152/08. - dalje: KZ/97.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenih protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 26. ožujka 2018. broj K-13/2016-59, u sjednici održanoj 10. ožujka 2021.,
p r e s u d i o j e :
Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženog M. H. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
Presudom Županijskog suda u Rijeci od 26. ožujka 2018. broj K-13/2016-59 optuženi M. H. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, protuzakonitog prebacivanja osoba preko državne granice iz članka 177. stavka 1. KZ/97. te je na temelju navedene zakonske odredbe, u odsutnosti, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine.
Na temelju članka 54. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak i 101/17. – dalje: KZ/11.) optuženom M. H. je u ovako izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 2. rujna 2009. do 19. ožujka 2010.
Na temelju članka 148. stavka 1. uz primjenu članka 145. stavka 1. i 2. točke 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje: ZKP/08.-17.) optuženi M. H. dužan je snositi troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 1.000,00 kuna.
Na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11. od optuženog M. H. oduzeta je imovinska korist u iznosu od 1.500,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate.
Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači tako da optuženiku izrekne strožu kaznu zatvora.
Žalbu je podnio i optuženi M. H. putem branitelja, odvjetnika K. B. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske „žalbu usvoji i pobijanu presudu ukine“.
Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik s prijedlogom da se ista odbije kao neosnovana, potvrdi prvostupanjska presuda te izrekne optuženiku stroža primjerena kazna.
Spis je u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08.-17. prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
Žalbe nisu osnovane.
Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka optuženi M. H. ističe kako je prvostupanjski sud počinio postupovnu povredu „iz članka 367. stavka 1. točke 11. ZKP-a“ (iako bi pravilno bilo: „iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-17.“), s obzirom da je izreka pobijane presude, po mišljenju ovog žalitelja, proturječna njezinom obrazloženju.
Argumentirajući ove žalbene razloge optuženik smatra kako se iz obrazloženja pobijane presude ne može zaključiti koji su to konkretno dokazi na kojima prvostupanjski sud temelji osuđujuću presudu.
Međutim, protivno ovakvim žalbenim navodima optuženika sud prvog stupnja je u razlozima pobijane presude, nakon što je u bitnim dijelovima reproducirao obrane optuženika, iskaze svjedoka i vještaka te nakon što je analizirao činjenice koje proizlaze iz pročitane i pregledane dokumentacije odnosno sadržaje preslušanih telefonskih razgovora, dao ocjenu svih provedenih dokaza, kako pojedinačno, tako i u njihovoj ukupnosti, dovodeći ih potom i u međusobnu vezu (9. stranica, zadnji odlomak odozdo do 12. stranice, 5. odlomak odozgo obrazloženja) te je u tom dijelu iznio i razloge zbog kojih je optuženika proglasio krivim radi počinjenja kaznenog djela iz članka 177. stavka 1. KZ/97. Međutim, sasvim druga je stvar što se optuženik s takvim utvrđenjima prvostupanjskog suda i zaključcima koji ukazuju na njegovu kaznenu odgovornost ne slaže.
Isto tako nije u pravu optuženik kada tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, s obzirom da, po ocjeni ovog žalitelja, u obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud nije posvetio dovoljnu pažnju proturječnim dokazima i nije jasno iskazao kojim svjedocima i u kojem dijelu im vjeruje, a u kojem djelu im ne vjeruje te iz kojih dokaza proizlazi koja od odlučnih činjenica, zbog čega je pobijana presuda manjkava i temelji se na impresijama koje nije moguće ispitati, a ne na dokazima.
Međutim, nasuprot ovakvim žalbenim tvrdnjama optuženika, po ocjeni suda drugog stupnja, prvostupanjski je sud u razlozima pobijane presude, analizirajući obrane optuženika i iskaze ispitanih svjedoka dao detaljnu, jasnu i preciznu ocjenu svih provedenih dokaza te je na dostatan i valjan način obrazložio koje je odlučne činjenice na temelju tako provedenih dokaza utvrdio, posebno se, pri tome, osvrnuo na obrane koje je u više navrata dao optuženik i proturječja koja su proizlazila iz tako danih obrana.
Naime, u obranama koje je optuženik iznio 3. rujna 2099. (list 211 spisa predmeta) i 4. studenog 2009. (list 361 spisa predmeta) isti je poricao svoju ulogu u izvršenju ovog kaznenog djela, dok je, nasuprot tome, u obrani koju je iznio 6. listopada 2099. (list 319 spisa predmeta) praktično priznao izvršenje kaznenog djela za koje se teretio. Pri tome je prvostupanjski sud, dovodeći u vezu tako dane obrane s drugim personalnim i materijalnim dokazima, dao jasne, dostatne i uvjerljive razloge zbog kojih smatra da je optuženik počinio predmetno kazneno djelo. Stoga se pobijana presuda i u tom dijelu, protivno tvrdnjama optuženika, može u potpunosti ispitati jer se zaključci i utvrđenja suda prvog stupnja temelje na provedenim i ocijenjenim dokazima i tako utvrđenim činjenicama, a ne na impresijama suda, kako to pogrešno smatra ovaj žalitelj.
Kada ističe žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik navodi kako su snimke razgovora između njega i D. K. od 12. travnja 2009. (s početkom u 12:01:44 sata i 12:03:51 sat) te snimke razgovora između njega i T. Š. od 15. travnja 2099. (s početkom u 16:21:05 sati) nezakoniti dokazi jer se na temelju njih ne može sa potpunom sigurnošću utvrditi kada su te snimke nastale i na što se točno odnose (na inkriminirani ili neki drugi događaj), zbog čega se, po mišljenju ovog žalitelja, na takvim dokazima ne može temeljiti osuđujuća presuda.
Međutim, unatoč ovakvim tvrdnjama optuženika da bi se u konkretnom slučaju radilo o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, po ocjeni drugostupanjskog suda, ne radi se o toj žalbenoj osnovi, već o žalbenoj osnovi bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.-17.
S time u vezi valja napomenuti kako su u ovom kaznenom predmetu, a što proizlazi iz podataka u spisu predmeta, tijekom prethodnog postupka (istrage) od strane istražnog suca Županijskog suda u Puli-Pola pod brojem Kir-332/09 bile određivane i produljivane mjere iz članka 180. stavka 1. točke 1. i 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 59/98., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06. – dalje: ZKP/97.) prema T. Š. i N. muškoj osobi po nadimku H. i B. ( za koju je kasnije utvrđeno da se radi o optuženom M. H.) u razdoblju od 25. ožujka do 26. lipnja 2099., zbog sumnje na počinjenje kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz članka 173. KZ/97.
Budući da odredba članka 181. točke 2) ZKP/97. propisuje da se mjere iz članka 180. ZKP/97. mogu odrediti i za kazneno djelo protuzakonitog prebacivanja osoba preko državne granice, a što je upravo kazneno djelo zbog kojeg je protiv ovog optuženika i vođen ovaj kazneni postupak, te da odredba članka 182. stavka 4. ZKP/97. propisuje da ako se prilikom poduzimanja nadzora i tajnog snimanja zabilježe podaci i obavijesti koji upućuju na neko drugo kazneno djelo, da će se taj dio snimke prepisati i dostaviti državnom odvjetniku, ako se radi o nekom od djela navedenih u članku 181. toga Zakona, a što je upravo ovdje i bio slučaj, to se slijedom navedenog rezultati mjera koji se odnose i na kazneno djelo iz članka 177. stavka 1. KZ/97. mogu smatrati zakonito pribavljenim dokazima.
Dakle, imajući u vidu sve naprijed navedeno, suprotno tvrdnjama optuženika, radi se o zakonito pribavljenim dokazima, koji su nastali kao rezultat provođenja mjera iz članka 180. stavka 1. točke 1. ZKP/97. Iz podataka u spisu predmeta na potpuno nedvojben način je utvrđeno da su snimke razgovora između optuženika i D. K. za 12. travnja 2009. i snimke razgovora između optuženika i T. Š. za 15. travnja 2009. nastale kao rezultat provođenja tih mjera, temeljem zakonito izdanog naloga istražnog suca Županijskog suda u Puli-Pola, a iz sadržaja snimljenih razgovora sa sigurnošću je utvrđeno da se isti odnose upravo na predmet ovog kaznenog postupka odnosno kazneno djelo protuzakonitog prebacivanja osoba preko državne granice iz članka 177. stavka 1. KZ/97.
Stoga se, u konkretnom slučaju, protivno tvrdnjama ovog žalitelja, radi o zakonito pribavljenim dokazima na kojima se može temeljiti sudska presuda.
Prema tome, u pobijanoj presudi nisu počinjene postupovne povrede na koje direktno ili indirektno ukazuje optuženi M. H., a njezinim ispitivanjem, sukladno odredbi članka 476. stavka 1. točke 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 - pročišćeni tekst, 91/12 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/11, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19. - dalje: ZKP/08.-19. koji se sada primjenjuje, nije utvrđeno da bi bila počinjena neka od povreda na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.
Iako se uvodno navodi da se optuženik žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz sadržaja izjavljene žalbe proizlazi kako u ovom djelu žalitelj isključivo osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i niti u jednom segmentu izjavljene žalbe ne navodi koje je dokaze sud prvog stupnja eventualno trebao provesti, a nije ih proveo, pa da bi zbog toga činjenično stanje u pogledu odlučnih činjenica bilo nepotpuno utvrđeno. Evidentno je da se u tom dijelu žalbe radi o paušalno iznesenoj tvrdnji ovog žalitelja koja ni na koji način nije precizirana, argumentirana i obrazložena.
Ističući žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik navodi kako optužba tijekom dokaznog postupka nije uspjela dokazati postojanje dogovora između optuženika i T. Š. za protuzakonito prebacivanje osoba preko državne granice te da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio kako je optuženik svojim iskazima u istrazi, pred Županijskim sudom u Puli-Pola od 3. rujna 2009., 6. listopada 2009. i 4. studenog 2009., priznao počinjenje inkriminiranog kaznenog djela, budući je on svojim savjetima i uputama samo pokušao pomoći T. Š. i svome sinu E. H. da ne budu uhićeni.
Međutim, suprotno žalbenim navodima optuženika sud prvog stupnja je, analizirajući obrane koje je optuženik dao tijekom istrage, u tri navrata, pravilno utvrdio da je optuženik, kada je iznosio obranu pred istražnim sucem Županijskog suda u Puli-Pola 6. listopada 2009. praktično priznao počinjenje ovog kaznenog djela, opisujući pri tome svoju ulogu, ali isto tako i ulogu T. Š. i svoga sina E. H., dok je prilikom iznošenja obrana 3. rujna 2009. i 4. studenog 2009., u suštini, poricao izvršenje ovog kaznenog djela. Iznoseći razloge za ovakva svoja utvrđenja prvostupanjski sud s pravom navodi da iz obrane koju je optuženik iznio 6. listopada 2009. proizlazi da se s T. Š., pri kraju 2. ili početkom 3. mjeseca 2009., našao na Vratima Jadrana kod Rijeke, na jednom velikom parkiralištu za kamione, kako bi Š. prebacio neke ljude u Sloveniju, pa i dalje iz Slovenije te da su on i Š. nakon toga, u više navrata, razgovarali putem mobitela te su se u tim razgovorima dogovarali oko prebacivanja jedne obitelji u Sloveniju, tko će to napraviti i kako će to izvesti, nakon čega su T. Š. i sin od optuženika bili uhićeni od policije u Republici Sloveniji, vezano za ovaj događaj. Nadalje je naveo da ga je Š. tržio 1.200 Eura kako bi platio kaznu koja mu je izrečena u Republici Sloveniji, a što on nije htio učiniti obrazlažući to činjenicom da ovaj nije obavio posao koji je obećao. Stoga, a kada se imaju u vidu ovakvi navodi optuženika, tada je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da ovakve tvrdnje optuženika u iznesenoj obrani suštinski predstavljaju priznanje inkriminacija koje mu se u ovom postupku stavljaju na teret, to tim više što je takvo priznanje, a kako to pravilno ističe i prvostupanjski sud, potkrijepljeno i drugim personalnim i materijalnim dokazima, osobito rezultatima mjera iz članka 180. stavka 1. točke 1. ZKP/97.
Također nije u pravu optuženik kada navodi da „optužba“ nije uspjela dokazati postojanje dogovora između optuženika i T. Š. za protuzakonito prebacivanje osoba preko državne granice.
Naime, već je naprijed navedeno kako iz obrane koju je optuženik dao pred istražnim sucem 6. listopada 2009. te rezultata provedenih mjera proizlazi kako su se njih dvojica, prije inkriminiranog događaja, osobno našli kako bi se u neposrednom kontaktu dogovorili oko protuzakonitog prebacivanja jedne obitelji iz Bosne i Hercegovine u Republiku Sloveniju, a nakon toga i dalje, nakon čega su u vezi realizacije dogovorenog nastavili kontaktirati putem mobitela. Da je tome tako proizlazi i iz iskaza svjedoka S. B., osobe koja je na dogovoreni sastanak dovezla optuženog M. H. i D. K., osobe koja je na taj sastanak dovezla T. Š..
U odnosu na ovu odlučnu činjenicu svjedok S. B. izjavio je kako ga je optuženik zamolio da ga prebaci do Rijeke jer mu je jedan njegov prijatelj sa S. dogovorio susret s dvojicom ljudi koji bi mu mogli organizirati prebacivanje nekih njegovih rođaka u Sloveniju, nakon čega se, vezano za transport tih ljudi, spominjalo da su to trebali napraviti T. i E. H.. Kada se s druge strane ima u vidu i dio iskaza svjedoka D. K., iz kojeg proizlazi da je on zajedno s T. Š. u dogovoreno vrijeme došao na sastanak s optuženikom, a u čijem društvu su tada bili S. B. i sin optuženika E. H., te da mu je nakon održanog sastanka T. Š., prilikom povratka u Pulu, rekao kako je s optuženikom dogovorio da on, zajedno sa sinom optuženika, izvrši prebacivanje nekih osoba, H. rođaka, u Sloveniju, što je kasnije i realizirano, a kada su T. Š. i E. H. po policijskim službenicima Republike Slovenije s navedenim osobama bili zatečeni na području navedene države, tada je, i po ocjeni drugostupanjskog suda, suprotno tvrdnjama optuženika, pravilan zaključak prvostupanjskog suda o postojanju prethodnog i detaljnog dogovora između optuženika i T. Š. za poduzimanje ove inkriminirane radnje.
Isto tako, a imajući u vidu sve naprijed navedeno nije u pravu optuženik, kada ističući ovu žalbenu osnovu, smatra da se iz iskaza svjedoka S. B. ne može na jasan način razabrati tko je u konkretnom slučaju bio nalogodavac, a tko izvršitelj, pa da je i u tom dijelu činjenično stanje također pogrešno utvrđeno.
Naime, iz cjelokupnog dokaznog postupka prvostupanjski je sud na potpuno nedvojben način utvrdio da je upravo optuženik u Bosni i Hercegovini pronašao osobe, tri člana obitelji I., koje će ilegalno, mimo granične kontrole, prebaciti u Republiku Sloveniju za novčanu naknadu od 1.000,00 Eura po osobi, nakon čega se dogovorio s T. Š. da on i njegov sin 12. travnja 2009. realiziraju dogovoreno, što su oni i učinili, međutim pri tome su bili zatečeni od strane policijskih službenika Republike Slovenije. Dakle, optuženik je zajedno s T. Š. i svojim sinom E. H. sudjelovao u radnji izvršenja ovog kaznenog djela, prema unaprijed dogovorenim ulogama, pri čemu je potpuno irelevantno za ovo kazneno djelo tko je bio nalogodavac, a tko neposredni izvršitelj, posebno u situaciji postojanja prethodnog zajedničkog dogovora između optuženika i T. Š., a kojim su bile definirane zadaće svih sudionika u ovom kriminalnom postupanju.
I na koncu, također nije osnovan prigovor optuženika kako se iz iskaza svjedoka D. K., koji su dani na Županijskom sudu u Puli-Pola 2. i 28. listopada 2009., ne mogu utvrđivati odlučne činjenice koje se odnose na eventualni dogovor između optuženika i T. Š., s obzirom da isti nema neposrednih saznanja o sadržaju njihovog međusobnog razgovora.
Naime, već je ranije rečeno, a što nije niti sporno, da ovaj svjedok doista nema neposrednih saznanja o samom sadržaju razgovora između optuženika i T. Š., kada su se sastali na Vratima Jadrana kod Rijeke. Međutim, toga istog dana, kada su se zajednički vraćali u Pulu nakon održanog sastanka, upravo mu je T. Š. ispričao na jasan i nedvosmislen način o čemu je razgovarao i što se sve dogovorio s optuženikom. Dakle, radi se o svjedoku koji o tim činjenicama ima posrednih saznanja, koja je dobio upravo od osobe koja je bila neposredni sudionik razgovora i dogovora koji se tiču predmetne inkriminacije i koji mu je tog istog dana ispričao detalje navedenog razgovora. Pri tome treba napomenuti kako T. Š. nije imao niti jednog razloga izmišljati sadržaj samog razgovora i dogovora, s obzirom da su on i D. K. u to vrijeme bili u dobrim i prijateljskim odnosima, a zbog čega ga je ovaj i vozio na dogovoreni susret. Stoga, bez obzira što se radi o svjedoku koji o ovim odlučnim činjenicama ima samo posrednih saznanja, zbog navedenih okolnosti, ali i načina na koji je došao do ovih saznanja, radi se o uvjerljivom i vjerodostojnom svjedoku, posebno kada se ima u vidu da su ovakvi njegovi navodi potvrđeni i drugim provedenim personalnim i materijalnim dokazima.
Slijedom svega navedenog, činjenično stanje je pravilno utvrđeno u odnosu na sve odlučne činjenice, a pravilnost tako utvrđenog činjeničnog stanja nije s uspjehom dovedena u sumnju žalbenim prigovorima optuženika.
Optuženik se žali i zbog povrede kaznenog zakona, smatrajući da nije dokazano da postoji krivnja optuženika pa čak niti najblaži oblik krivnje odnosno nesvjesni nehaj jer na strani optuženika, po njegovoj ocjeni, ne postoji intelektualna i voljna komponenta (svijest o dijelu i želja za nastupanjem protupravne posljedice). Argumentirajući ove žalbene prigovore optuženik smatra da iz provedenog dokaznog postupka proizlazi kako je on u ovom konkretnom događaju samo pokušavao svojim savjetima i uputama pomoći T. Š. i svome sinu da ne budu uhićeni u Republici Sloveniji i da ne plate novčanu kaznu. Na taj način optuženik ustvari ističe tzv. posrednu povredu kaznenog zakona, smatrajući da je u konkretnoj situaciji sud prvog stupnja, na ono činjenično stanje koje po optuženikovom mišljenju proizlazi iz provedenih dokaza, a ne na ono činjenično stanje koje je sud utvrdio, trebao primijeniti drugu pravnu normu.
Međutim, postojanje povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. – 4. ZKP/08.-17. ocjenjuje se u okvirima onog i onakvog činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostupanjski sud, a koje je kao takvo i opisano u izreci presude, a ne prema onim činjenicama koje prema optuženikovoj ocjeni proizlaze iz provedenih dokaza.
Stoga, suprotno žalbenim navodima optuženika, nije počinjena povreda kaznenog zakona na koju isti upire, a ovi žalbeni navodi zapravo se svode na pobijanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu je ranije već bilo govora, pri čemu je sud prvog stupnja u pobijanoj presudi dao dostatne i valjane razloge i u odnosu na subjektivna obilježja ovog kaznenog djela te se i u tom dijelu ista može ispitati.
Žaleći se zbog odluke o kazni državno odvjetništvo ističe da je izrečena kazna zatvora preblaga, imajući u vidu sve okolnosti počinjenja ovog kaznenog djela i težinu posljedica koje su zbog ovog djela nastupile, a osobito njegovu dosadašnju osuđivanost zbog istovrsnog kaznenog djela i izostanak olakotnih okolnosti. Smatra da zbog svega navedenog izrečena kazna zatvora nije podobna da se njome ostvari zakonska svrha kažnjavanja.
S druge strane optuženi M. H. smatra da s obzirom na provedene dokaze nema elemenata za izricanje ovakve rigorozne bezuvjetne kazne zatvora u visini od jedne godine.
Međutim, suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika i optuženika, ocjena je suda drugog stupnja da je prvostupanjski sud prilikom donošenja odluke o kazni u dovoljnoj mjeri imao u vidu sve okolnosti koje utječu na odabir vrste i visine kazne, pa tako i otegotnu okolnost koju apostrofira državni odvjetnik.
Stoga je, razmatrajući povodom izjavljenih žalbi osnovanost odluke o kazni, ovaj sud ocijenio kako je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio sve one okolnosti koje su od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja. Tako je potpuno opravdano utvrdio kao otegotnu okolnost na strani optuženika činjenicu njegove ranije osuđivanosti zbog istovrsnog kaznenog djela („produženo kazneno djelo krijumčarenja osoba iz članka 189. KZ BiH“), zbog kojeg je u Bosni i Hercegovini osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, dok s druge strane olakotnih okolnosti na strani optuženika nije pronašao.
Kada se prethodno utvrđena otegotna okolnost dovede u vezu s ličnosti optuženog M. H., težinom počinjenog kaznenog djela i okolnostima pod kojima je djelo počinjeno te činjenicu da je djelo počinjeno s najtežim oblikom krivnje, izravnom namjerom, pravilno je sud prvog stupnja optuženika za navedeno kazneno djelo, na temelju članka 177. stavka 1. KZ/97., osudio na bezuvjetnu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.
Stoga se, i po ocjeni drugostupanjskog suda, doista radi o kazni koja je primjerena svim naprijed navedenim i od strane prvostupanjskog suda utvrđenim okolnostima, a ista će u potpunosti ostvariti zakonsku svrhu kažnjavanja. Blaža kazna, za koju se u žalbi zalaže optuženi M. H. odnosno stroža kazna, za koju se u žalbi zalaže državni odvjetnik, u konkretnoj situaciji ne bi bila primjerena svim naprijed navedenim i utvrđenim okolnostima. Upravo ovakvom bezuvjetnom kaznom zatvora u trajanju od jedne godine, po ocjeni suda drugog stupnja, moguće je ostvariti propisanu svrhu kažnjavanja te u dovoljnoj mjeri utjecati, prvenstveno na optuženika, ali i na sve ostale članove društvene zajednice, da ubuduće ne čine ovakva, ali i druga kaznena djela. Njome će se utjecati na svijest građana da je činjenje kaznenih djela pogibeljno te da je kažnjavanje njihovih počinitelja opravdano. Na taj način će se istovremeno ojačati povjerenje građana u pravni poredak koji treba biti utemeljen na vladavini prava. Ovakva kazna, i po ocjeni suda drugog stupnja, sadrži i dostatnu količinu društvene osude za zlo koje je ovaj optuženik, kao počinitelj upravo ovakvog kaznenog djela, prouzrokovao društvu u cjelini i njome će se u potpunosti ostvariti svrha specijalne i generalne prevencije.
Slijedom svega navedenog žalbe državnog odvjetnika i optuženog M. H. zbog odluke o kazni također su neosnovane.
Budući da ne postoje razlozi zbog kojih se pobija prvostupanjska presuda, a prilikom ispitivanja pobijane presude nisu utvrđene povrede zakona iz članka 476. stavka 1. ZKP/08.-19., na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je žalbe državnog odvjetnika i optuženog M. H. trebalo odbiti kao neosnovane i na temelju članka 482. ZKP/08.-19. odlučiti kao u izreci ove presude.