- 1 -              I Kž 15/2021-6

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 15/2021-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić i Ratka Šćekića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijaliste Marijane Kutnjak Ćaleta, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. N. S., zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11. i 144/12. – dalje u tekstu: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 29. rujna 2020. br. K-11/2020, u sjednici održanoj 10. ožujka 2021., u prisutnosti optuženika i njegova branitelja odvjetnika E. G.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. N. S. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Županijski sud u Varaždinu presudom od 29. rujna 2020. br. K-11/2020, proglasio je krivim opt. N. S. zbog kaznenog djela protiv gospodarstva, zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11., za koje mu je na temelju čl. 246. st. 2. KZ/11. utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i kaznenog djela krivotvorenja, krivotvorenja službene ili poslovne isprave iz čl. 279. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11., za koje mu je na temelju čl. 279. st. 1. KZ/11. utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci i uz primjenu čl. 51. st. 2. KZ/11. osudio ga na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca.

 

Na temelju čl. 158. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 150/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje u tekstu: ZKP/08.) oštećenom društvu I. m. I. d.o.o. u stečaju, djelomično je dosuđen imovinskopravni zahtjev te je naloženo optuženiku da oštećenom društvu naknadi štetu u iznosu od 808.364,56 kn u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu imovinskopravnog zahtjeva koji se odnosi na isplatu kamate oštećeno društvo upućuje na parnicu.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08. naloženo je optuženiku da naknadi troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. ZKP/08. a koji se odnose na troškove vještačenja u iznosu od 9.841,00 kn te paušalnu svotu iz čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08. u iznosu od 2.000,00 kn, sve u roku od 15 dana.

 

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kazni i predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu i optuženiku izrekne kaznu zatvora u dužem trajanju.

 

Optuženik se žali po branitelju E. G., odvjetniku iz Z., iz svih žalbenih osnova s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi od optužbe ili ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja, pred izmijenjeno vijeće, radi donošenja na zakonu osnovane odluke. Branitelj i optuženik mole da ih se obavijesti o sjednici vijeća.

 

Po istom branitelju, optuženik je podnio i odgovor na žalbu državnog odvjetnika predlažući da se ista odbije kao neosnovana.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08. spis je prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednica vijeća održana je u prisutnosti optuženika i njegova branitelja, odvjetnika E. G., a u odsutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske koji nije pristupio, a dostava obavijesti o sjednici vijeća je bila uredno iskazana.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka optuženik ne navodi koju postupovnu povredu iz čl. 468. ZKP/08. nalazi ostvarenom, a iz navoda da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama i da oni razlozi koji su navedeni su nejasni i proturječni te da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost, proizlazilo bi da se žali zbog povrede iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. Navedenu povredu optuženik ne obrazlaže, već navodi da "smatra da nema potrebe dodatno objašnjavati povrede kaznenog postupka, jer se objašnjenje nalazi u dijelu žalbe u kojem se pobijaju činjenična utvrđenja".

 

S obzirom na takve žalbene navode, pobijana presuda je u tom dijelu ispitana na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08. i nije utvrđeno da bi bila počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koje ukazuje optuženik, kao niti koja od onih na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

U dijelu žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik osporava prvostupanjsku presudu u četiri pravca, u pogledu postojanja dogovora između S. Č. i M. R. s optuženikom, namjere optuženika da potpisivanjem sporazuma od 9. studenog 2012. godine nanese štetu društvu I. d.o.o. odnosno da pribavi nepripadnu imovinsku korist drugim društvima M. R., u pravcu je li stvarno nastala šteta društvu I. d.o.o. te je li sporazum između društva I. d.o.o. i društva P. d.o.o. od 1. srpnja 2012. valjan i pravno obvezujući za društvo I. d.o.o..

 

Da bi se odgovorilo na te, po žalbi optuženika, sporne činjenice, treba uzeti u obzir najprije nesporne činjenice, kako je to učinio i prvostupanjski sud.

 

Naime, optuženik je od 24. travnja 2012. do 30. lipnja 2013. bio direktor društva I. d.o.o. kojem je na temelju ugovora o prodaji poslovnih udjela od 10. srpnja 2012. TD M. M. d.o.o. postalo većinski vlasnik, a čiji su osnivači i osobe ovlaštene za zastupanje bili M. R. i S. Č..

 

Dana 9. studenog 2012. optuženik je potpisao Sporazum o osiguranju na nekretninama kojim je konstatirano da povezano društvo P. d.o.o. ima potraživanje prema društvu I. d.o.o. I. u iznosu od 11,330.000,00 kn s rokom dospijeća 31. prosinca 2012. Navedenim Sporazumom dopušteno je od strane društva I. d.o.o. da se radi osiguranja potraživanja društva P. d.o.o. ishodi uknjižba založnog prava na nekretninama društva I. d.o.o. u korist društva P. d.o.o. iako je tada dug društva I. d.o.o. prema društvu P. d.o.o. iznosio 748.276,13 kn, pa je osnovan zaključak prvostupanjskog suda da je u predmetnu poslovnu ispravu unesen neistinit podatak o visini dugovanja.

 

Dana 7. prosinca 2012. između H.-a. i društva M. M. kao korisnika kredita, te M. R. kao jamca platca, sklopljen je ugovor o kreditu, čija je namjena bila kupnja nekretnina, pokretnina i brenda I. d.o.o. s odobrenim iznosom kredita od 31,900.000,00 kn. Dijelom tog novca su podmirena dugovanja bankama, a iznos od 11,330.000,00 kn je H. doznačio društvu P. d.o.o., očigledno na temelju sporazuma od 9. studenog 2012. koji je prezentiran H.-u. kako to osnovano zaključuje prvostupanjski sud. Ta sredstva su, u stvari, trebala biti isplaćena društvo I. d.o.o. na ime dijela kupovne cijene za prodaju nekretnina, pokretnina i brenda tog Društva od strane društva M. M. d.o.o., prema ugovoru o kupoprodaji nekretnina od 31. siječnja 2013. godine, potpisanog po optuženiku za I. d.o.o. i M. R. za društvo M. M. d.o.o. i ista je društvo I. d.o.o. trebalo koristiti za svoje poslovanje odnosno za financiranje obrtnih sredstava. Kako to nije učinjeno, navedeni iznos je korišten kao beskamatni kredit, jer je društvo P. d.o.o. sredstva uplaćivalo društvima M. M. d.o.o. i povezanom društvu P. S. d.o.o. koja su ih beskamatno koristila za podmirenje svojih obveza. Sredstva su korištena na račun društva I. d.o.o. koje je oštećeno za iznos od 808.364,56 kn koji iznos predstavlja visinu kamate koja je izračunata prema Zakonu o porezu na dobit ("Narodne novine" broj 177/04., 90/05., 57/06., 146/08., 80/10. i 22/12.).

 

Tvrdnja iz žalbe optuženika da je šteta kasnije namirena, dana 18. travnja 2014. nije odlučna, jer su se navedena sredstva beskamatno koristila od 12. veljače 2013. do povrata 16. siječnja 2014. kako je to utvrđeno provedenim računovodstveno-financijskim vještačenjem.

 

Kada se sagleda ukupnost radnji koje su poduzete i kako je neke od njih poduzeo sam optuženik, a neke i na traženje vlasnika, kako je to naveo u obrani (Sporazum o osiguranju na nekretninama od 9. studenog 2012.), a sa ostalima je bio u potpunosti upoznat, osnovano prvostupanjski sud zaključuje da je optuženik inkriminirane radnje poduzeo u dogovoru sa S. Č. za koju je svjedok I. K. iskazala da je donosila ključne odluke i M. R. koji je davao ideju za sve poslovne poteze i kako je to iskazala svjedok N. Š., optuženik se za svaku odluku trebao konzultirati s "vlasnicima".

 

Osnovano prvostupanjski sud zaključuje i da je optuženik, imajući saznanja o svim ranije navedenim poduzetim radnjama (a u nekima je i sam neposredno sudjelovao kao direktor društva I. d.o.o.) znajući i za stvarni iznos duga prema društvu P. d.o.o., pa kada je potpisao Sporazum o osiguranju na nekretninama od 9. studenog 2012. koji je predočen H.-u. radi dobivanja kredita, postupao je svjestan svih okolnosti djela dakle, s izravnom namjerom da društvu M. M. d.o.o. i povezanim društvima pribavi nepripadnu imovinsku korist u vidu beskamatnog korištenja novčanih sredstava društva I. d.o.o. pa žalba optuženika nije osnovana niti u tom dijelu.

 

Neosnovano se optuženik u žalbi poziva na računovodstvene djelatnike koji da su odgovorni za pogrešna knjižena međutim, nije jasno kako bi time osporio utvrđenje prvostupanjskog suda da iz sredstava kredita, odobrenog društvu M. M. d.o.o., a koja su prenesena društvu P. d.o.o. uz opis namjene isplate za M. M. d.o.o. (prema ugovoru G-57/12), a u poslovnim knjigama su knjiženi kao međusobne kratkoročne pozajmice, bez umanjenja obaveze društva I. d.o.o. prema P. d.o.o., kako bi to trebalo biti evidentirano u poslovnim knjigama ta dva društva da je tako i postupljeno, a sukladno izvršenoj doznaci iz kredita H.-a. i Sporazumu o osiguranju od 9. studenog 2012., nisu plaćene obveze društva I. d.o.o. prema društvu P. d.o.o. niti su to sredstva korištena za obrtna sredstva društva I. d.o.o.

 

Iz stanja poslovnih knjiga društva P. d.o.o. i I. d.o.o. obaveza društva I. d.o.o. prema društvu P. d.o.o., prije isplate sredstava s osnova kredita, iznosila je 906.175,51 kn i društvo I. d.o.o. je te svoje obveze podmirivalo kao da uplate iznosa od 11,330.000,00 kn nije niti bilo, kako je to utvrđeno provedenim vještačenjem. Naprotiv, navedena sredstva korištena su za podmirenje obveza društva M. M. d.o.o. i povezanih društava, kako je već ranije rečeno, pa je stoga irelevantno pozivanje optuženika na sporazum od 1. srpnja 2012., (očigledno se radi o Okvirnom ugovoru o poslovnoj suradnji od 1. srpnja 2012. sklopljenom između društva I. d.o.o. i društva P. d.o.o.).

 

S obzirom na sve navedeno, nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Žaleći se zbog povrede kaznenog zakona optuženik navodi da prilikom citiranja odredbi Zakona o trgovačkim društvima, protivno kojima je optuženik postupao, prvostupanjski sud nije naveo brojeve "Narodnih novina" pa da bi se znalo koje odredbe su bile na snazi u vrijeme počinjenja djela međutim, taj propust nema onaj značaj koji mu pridaje žalba, jer se navedeni članci, sadržaj koji je iznesen u obrazloženju pobijane presude, nisu mijenjali donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 111/93.) i Izmjene i dopune ("Narodne novine" broj 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 125/11., 152/11., 111/12., 68/13., 110/15. i 40/19.).

 

Ostali dio obrazloženja ovog žalbenog osnova je "vraćanje" na žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja na što je naprijed odgovoreno.

 

Ispitivanjem pobijane presude u tom dijelu na temelju čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08. nije utvrđeno da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

 

Žaleći se zbog odluke o kazni, optuženik izrečenu kaznu smatra neprimjerenom, jer da utvrđene olakotne okolnosti nisu adekvatno cijenjene.

 

Iz istog žalbenog osnova, žali se državni odvjetnik smatrajući izrečene pojedinačne kazne zatvora, a time i jedinstvenu kaznu zatvora preblagima, jer da se utvrđenim i izrečenom jedinstvenom kaznom zatvora ne štiti u dovoljnoj mjeri interes gospodarstva, poduzetništva, tržišni interesi i vrijednosti, niti se s aspekta generalne prevencije daje dobra poruka akterima gospodarskih aktivnosti da se klone činjenja kaznenih djela.

 

Protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio sve okolnosti koje utječu na odabir vrste i visine kazne, cijeneći optuženiku kao olakotno raniju neosuđivanost, korektan odnos prema radnicima oštećenog Društva, činjenicu da je nastojao pokrenuti proizvodnju i da su mu radnici vjerovali, kao i njegovo sudjelovanje u Domovinskom ratu te odlikovanja koja je u vezi toga dobio, a kao otegotno visinu prouzročene štete koja višekratno premašuje iznos od 60.000,00 kn koji predstavlja kvalifikatorni element djela, što govori u prilog višeg stupnja povrede zaštićenog dobra te da je djelo počinio s izravnom namjerom, a neke druge činjenice se niti ne navode u podnesenim žalbama stranaka. Sve navedene okolnosti su adekvatno cijenjene, te je optuženiku izrečena primjerena kazna koju prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazeći da će se njome ostvariti svi vidovi svrhe kažnjavanja predviđeni u čl. 41. KZ/11. posebno u vidu generalne prevencije na što upire žalba državnog odvjetnika.

 

Stoga nisu prihvaćene žalbe zbog odluke o kazni.

 

Žaleći se zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu, optuženik navodi da je u međuvremenu društvo M. M. d.o.o. platilo zakonsku zateznu kamatu u iznosu od 1,469.210,79 kn društvu I. d.o.o. međutim, u ovom postupku je optuženik proglašen krivim da je prouzročio štetu društvu I. d.o.o. pa je slijedom toga osnovano presuđen da tu štetu nadoknadi u iznosu od 808.364,56 kn na imovinskopravnog zahtjeva, dok je s ostatkom zahtjeva u vidu kamata oštećenik upućen da ga ostvaruje u parnici. Ukoliko je društvo M. M. d.o.o. platilo navedenu štetu u ime optuženika, tada će se to utvrđivati u posebnom postupku, a kako, za sada, ta činjenica nije izvjesna, nije prihvaćena žalba optuženika niti u tom dijelu.

 

Iz svih navedenih razloga na temelju čl. 482. ZKP/08. odlučeno kao u izreci.

 

Zagreb, 10. ožujka 2021.