1                Poslovni broj 15 Gž-209/2020-2

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zadru, po sucu Igoru Delinu, u pravnoj stvari tužitelja N. K., vlasnika obrta za instalaterske i druge usluge P. servis, Z., koga zastupa punomoćnik D. S., odvjetnik u Z., protiv tuženika M. M. iz Z., OIB: ……, koga zastupa punomoćnica M. A. R., odvjetnica u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Povrv-244/2019-14 od 12. prosinca 2019., 10. ožujka 2021.,

r i j e š i o  j e              

Ukida se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Povrv-244/2019-14 od 12. prosinca 2019. u toč. I/ i II/ izreke i predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu radi održavanja nove glavne rasprave, s time da se odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavlja za konačnu odluku.

Obrazloženje

              Uvodno označenom presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

"I/ Ukida se u cijelosti platni nalog iz rješenja o ovrsi Javnog bilježnika B. M. pod poslovnim brojem Ovrv-1801/19 od 12. studenog 2018. god. te se u cijelosti odbija zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka.

              II/ Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 725,00 kn sa zateznom kamatom počevši od 12. prosinca 2019. god. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

              III/ Odbija se preostali dio zahtjeva tuženika za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 100,00 kn kn sa zateznom kamatom počevši od 12. prosinca 2019. god. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena." 

Protiv navedene presude u dijelu pod toč. I/ i II/ izreke žalbu je izjavio tužitelj, zbog apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak u kojem će se pravilno i potpuno utvrditi činjenično stanje i na njega pravilno primijeniti materijalno pravo. U žalbi ističe da je sud primijenio odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku koje se ne primjenjuju na ovaj postupak, čime je tužitelju onemogućio raspravljanje pred sudom i time počinio bitnu povredu pravila postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. Zakona o parničnom postupku. Sud je primijenio odredbu čl. 461.a Zakona o parničnom postupku, ali samo u odnosu na radnje tužitelja, a ne i na radnje tuženika, iako tu odredbu nije trebao primijeniti na ovaj postupak budući je isti započeo prije 1. rujna 2019. Sud je na ročištu održanom 24. rujna 2019. donio rješenje da neće uzeti u obzir navode i dokazne prijedloge iz podneska kojeg je tužitelj predao na ročištu 4. lipnja 2019. iz razloga što je radnja tužitelja poduzeta nakon roka propisanog odredbom čl. 461.a Zakona o parničnom postupku, ali je uzeo u obzir navode tuženika iz podneska od 22. ožujka 2019. i na tim dokazima utemeljio presudu. Podneskom predanim na ročištu 4. lipnja 2019. tužitelj nije dostavio nikakvu naknadnu dokumentaciju jer se radi o parnici po prigovoru tuženika protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, koji postupak tužitelj kao ovrhovoditelj pokreće prijedlogom na temelju računa kao vjerodostojne isprave. Sve ostale dokaze tužitelj dostavlja samo ako tuženik rješenje ospori, pa to nisu nove činjenice ili dokazi, nego dokumentacija kojom tužitelj nakon uloženog prigovora dokazuje svoje tvrdnje. Stoga nije točno da je tužitelj dokumentaciju dostavio izvan roka niti je mogla nastupiti prekluzija za radnju koju tužitelj nije imao kada prije poduzeti, a ovakav stav suda je neosnovan i onemogućava tužitelju raspravljanje pred sudom i pristup sudu. Osim toga, tužitelj je stavljen u neravnopravan položaj jer je sud tuženiku uvažio podnesak podnesen u istom pripremnom stadiju i na dokazu dostavljenom u tom podnesku utemeljio presudu. Sud je počinio i povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku jer je presuda nejasna, ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a razlozi koji su navedeni nejasni su i proturječni. Sud presudu obrazlaže kao da uopće nikakvog pisanog ugovora nije bilo i kao da je cijeli posao ugradnje razdjelnika (s balansiranjem kao sastavnim dijelom ugovora) ugovoren sa svjedokom R. kao predstavnikom suvlasnika, iako u postupku uopće nije sporno da je sklopljen pisani ugovor za cijelu zgradu, a da je samo za balansiranje svjedok R. kao predstavnik suvlasnika za ovaj konkretni ulaz (T. 46 E) predložio da taj dio troška plati iz pričuve te je potom od toga odustao, a sud to utvrđuje i prihvaća. Tužitelj je kao izvođač postupio u skladu s voljom predstavnika suvlasnika i neke već izdane račune stornirao i vratio taj dio troška suvlasnicima, a tek potom se, nakon što je predstavnik R. odbio platiti iz pričuve kako je obećao, ponovno obratio suvlasnicima. Prema tome, ništa nije ugovoreno s pričuvom zgrade, već je naprotiv ugovor sklopljen između tužitelja kao izvođača i suvlasnika (zastupanih po predstavnicima svih 5 ulaza) i suvlasnici su doista i platili ugovorene troškove, osim nekih suvlasnika iz ulaza T. 46 E u dijelu koji se odnosi na balansiranje. Tako je i sam tuženik platio dio ugovorenih troškova, ali ne i trošak balansiranja. Iskaz tužitelja sud čak uopće i ne ocjenjuje, a iskaz tuženika prihvaća kao istinit i to bez ikakve kritičke ocjene, što sve potvrđuje prethodno navedene povrede postupka. Postoji samo jedan, i to pisani ugovor sa suvlasnicima, po kojem tuženik kao suvlasnik nije platio trošak balansiranja. To što je predstavnik R. rekao pa porekao da će taj dio troška iz ugovora platiti iz pričuve, ne znači da je time derogiran pisani ugovor sa suvlasnicima i sklopljen neki novi ugovor s pričuvom zgrade, kako to očito sud zaključuje. Evidentno je da je navođenje i shvaćanje suda o iskazu tužitelja proturječno stanju predmeta i onome što je tužitelj naveo u svom iskazu, a što izravno sud vodi do potpuno pogrešnog zaključka o relevantnim činjenicama i do pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o meritumu. Potpuno je jasno da tuženik s nikim nije ništa potpisao, već su ugovor na strani zgrade potpisali pet predstavnika suvlasnika, između njih i svjedok R. kao predstavnik ulaza 46 E, te su u skladu s tim ugovorom suvlasnici iz svih ostalih ulaza uredno podmirili sve ugovorene troškove, a samo neki suvlasnici iz ulaza T. 46 E nisu u odnosu na balansiranje. Iz činjenice da je predstavnik R. rekao da će taj dio troškova platiti iz pričuve, sud zaključuje da je tužitelj promašio pasivnu legitimaciju u odnosu na tuženika i da trošak treba naplatiti od pričuve. Naglašava da se ovdje ne radi o žalbi u odnosu na nepotpuno ili pogrešno činjenično stanje činjenično stanje (do čega je evidentno i došlo u odnosu na pasivnu legitimaciju) nego o istaknutim povredama postupka koje su dovele do takvih pogrešnih zaključaka suda o odlučnim činjenicama s kim je tužitelj sklopio ugovor i tko je obveznik plaćanja ugovorenih radova, i time i do pogrešne ocjene pravne osnove i pasivne legitimacije te primjene materijalnog prava. Potražuje trošak sastava žalbe.    

U odgovoru na žalbu navodi kako tužitelj temelji žalbu na povredi pravila postupka tvrdeći da mu je onemogućeno raspravljanje pred sudom, što je netočno. Tužitelj je svakako imao mogućnost raspravljati pred sudom, iznijeti sve činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve i predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznijetih činjenica, ali samo najkasnije u tužbi, odnosno ne više ne pripremnom ročištu, a upravo to je tužitelj učinio, iako je o svojim pravima bio jasno upozoren u pozivu na pripremno ročište. Za razliku od tužitelja, tuženik je predložio svoje dokaze podneskom koji je predao sudu 22. ožujka 2019., prije nego je poziv za pripremno ročište uopće upućen strankama. Dakle, prvostupanjski sud nije doveo tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika te je primijenio važeći Zakon o parničnom postupku i to odredbu koja je u primjeni od 01. travnja 2013. Presuda je vrlo jasna, obrazložena te ne postoji proturječnost na koju se tužitelj u žalbi poziva. Sud nije pogrešno primijenio materijalno pravo, već je točno utvrdio da pisanog ugovora u pogledu utužene usluge između tužitelja i tuženika nema. Usluga koju je tužitelj pokušao naplatiti od tuženika dogovorena je sa predstavnikom zgrade te se ista trebala naplatiti iz pričuve, a ne od tuženika. Dakle, sud je proveo sve dokaze koje su stranke predložile do pripremnog ročišta, a koje je smatrao svrsishodnim provoditi, iste je opisao u pobijanoj presudi te opširno obrazložio razloge zbog kojih je tužbeni zahtjev smatrao neosnovanim. Predlaže žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu i dosuditi tuženiku trošak odgovora na žalbu.

Žalba je osnovana.

U konkretnom slučaju radi se o sporu male vrijednosti, jer se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 10.000,00 kuna, sukladno čl. 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14. – u daljnjem tekstu: ZPP), koji se u konkretnom slučaju primjenjuje na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 70/19.) a prema odredbi 467. st. 1. ZPP presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 871,88 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po računu broj 57/01/600 od 17. siječnja 2017., a koji se odnosi na izvršeno balansiranje sistema centralnog grijanja u stanu tuženika u Z., T. 46E.

Ovaj postupak ima ishodište u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, protiv kojeg je ovršenik, sada tuženik izjavio prigovor, povodom kojeg je Općinski sud u Novom Zagrebu rješenjem od 14. veljače 2019. poslovni broj Povrv-244/2019-2 stavio izvan snage rješenje o ovrsi u dijelu u kojem je određena ovrha i ukinuo provedene radnje, a postupak nastavio kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

Tužitelj je na pripremnom ročištu održanom 4. lipnja 2019. u spis predao podnesak kojim se očitovao na navode iz prigovora tuženika protiv javnobilježničkog rješenja o ovrsi i dostavio dodatnu dokumentaciju; ponudu broj 212/2015 TK  od 22. travnja 2015., ugovor broj 112/2015/R zaključen 18. kolovoza 2015. između tužitelja i suvlasnika stambene zgrade u Z., T. 46 A, B, C, D i E, račune broj 306/01/630 i 60/01/600 izdane B. K. i Ž. R., oboje na adresi T. 46E u Z., a u podnesku je predložio i vještačenje po vještaku odgovarajuće tehničke struke. Prvostupanjski sud je rješenjem na raspravnom zapisniku 24. rujna 2019. odlučio da se navodi i dokazni prijedlozi iz podneska tužitelja predanog na ročištu od 4. lipnja 2019. neće uzeti u obzir.

Prvostupanjski je sud u toč. I/ izreke pobijane presude ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika B. M. iz Z. poslovni broj Ovrv-1801/19 od 12. studenog 2018. i odbio zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka, pod toč. II/ izreke naložio tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 725,00 kn i pod toč. III/ izreke odbio zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka u preostalom dijelu, za iznos od 100,00 kn. Svoju odluku o tužbenom zahtjevu sud je obrazložio  na način da je tužitelj ugovorio s predstavnikom stanara zgrade u kojoj je i stan tuženika da će naknada za balansiranje biti plaćena iz sredstava zajedničke pričuve, pa budući da tužitelj predmetnu naknadu nije ugovarao niti pregovarao o njoj pojedinačno s tuženikom već je trebao teretiti sredstva zajedničke pričuve, tuženik nije pasivno legitimiran za pojedinačni postupak naplate naknade za balansiranje sistema centralnog grijanja i da se predmetni radovi, ako je do njih došlo, mogu isplatiti jedino na teret zajedničke pričuve sukladno odredbi članka 90. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12. i 152/14.) a ne iz posebne imovine tuženika.

Nadalje, u obrazloženju sud prvog stupnja navodi kako nije uzimao u obzir nove navode i dokazne prijedloge stranaka koji su uslijedili nakon roka propisanog odredbom članka 461.a ZPP.

Odredbom čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 70/19. – u daljnjem tekstu: ZIDZPP) propisano je da će se postupci pokrenuti prije stupanja na snagu ovog Zakona (dakle, prije 1. rujna 2019.) dovršiti primjenom odredbi ZPP.

Predmetni postupak započeo je podnošenjem prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave javnom bilježniku 9. studenog 2018., dakle, prije stupanja na snagu ZIDZPP kojim je u cijelosti izmijenjen članak 461.a ZPP koji regulira rokove za iznošenje činjenica i predlaganje dokaza u postupku u sporovima male vrijednosti.  

Dakle, u konkretnoj situaciji, u kojoj je postupak pokrenut prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, koji se tek u povodu prigovora protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave nastavio kao parnični, razumljivo je da tužitelj nije bio u prilici u tužbi iznijeti činjenice i predložiti dokaze, a prijedlog za ovrhu ne mora imati takav sadržaj. Tužitelj je mogao prije održavanja pripremnog ročišta sudu dostaviti podnesak, u kojem bi iznio činjenice i predložio dokaze, ali ga na to nije obvezivao niti jedan propis.

Slijedom navedenog, zbog pogrešnog pravnog pristupa suda prvog stupnja da neće uzeti u obzir navode i dokazne prijedloge iz podneska tužitelja predanog na pripremnom ročištu, osnovano žalitelj navodi da mu je onemogućeno raspravljanje pred sudom, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, na koju se povredu tužitelj poziva u žalbi.

Stoga je trebalo na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP ukinuti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod toč. I/ i II/ izreke te predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu radi održavanja nove glavne rasprave.

U nastavku postupka prvostupanjski će sud voditi računa o gore navedenom i otkloniti nedostatke na koje mu je ukazano ovim rješenjem te će, nakon što utvrdi sve odlučne okolnosti ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu.

Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka se ostavlja za konačnu odluku sukladno čl. 166. st. 3. ZPP.

U nepobijanom dijelu pod toč. III/ izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

Zadar, 10. ožujka 2021.