1                            Poslovni broj: Gž-31/2021-2

Poslovni broj: Gž-31/2021-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, po sucu tog suda Mihi Mratoviću, na temelju nacrta odluke koji je izradila viša sudska savjetnica Tihana Lovrić, u pravnoj stvari tužiteljice K. Š. iz P., S. G., OIB: …, zastupane po punomoćnici N. J., odvjetnici iz V., protiv tužene R. A. d.d. Z., OIB: …, zastupane po punomoćnicima Odvjetničkog društva G. & G. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj P-655/2019-17 od 22. listopada 2020., 10. ožujka 2021.,

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj P-655/2019-17 od 22. listopada 2020.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku, u roku od 15 dana, isplatiti tužitelju ukupan iznos od 37.086,42 kune sa zakonskom zateznom kamatom koja na pojedine iznose teče na način na koji je to određeno u izreci presude te naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 9.728,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

Protiv citirane presude, pravovremeno se žali tuženik, pobijajući istu u cijelosti, zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje u tekstu: ZPP), predlažući ovom sudu, pobijanu odluku preinačiti, podredno ukinuti.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba tuženika nije osnovana.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja spram tuženika za isplatu iznosa od 37.086,42 kune pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na ime pretplaćenih kamata temeljem Ugovora o kreditu broj 538-50-436789, zaključenog dana 17. svibnja 2007., a obzirom na ništetnu ugovornu odredbu članka 2. navedenog ugovora, kojom je određeno plaćanje kamatne stope koja je promjenjiva sukladno odluci banke i koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,95% godišnje.

U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

- kako su stranke 17. svibnja 2007., zaključile ugovor o kreditu, a po kojem ugovoru je tuženik kao davatelj kredita omogućio korištenje određenih novčanih sredstava tuženiku kao korisniku kredita;

- kako je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod br. Rev-249/14 te presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pz-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača za korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošača nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koje utječu na odluku tuženika u promjeni ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača;

- kako je na ovaj način tuženik postupio sukladno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03) u razdoblju od 10. veljače 2003., do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81. 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97.

S obzirom na odredbe članka 502.a stavka 1. ZPP-a i 502.c ZPP-a prvostupanjski sud je zaključio kako je vezan za utvrđenja u parnici u kojoj su utvrđene povrede zakonom zaštićenih kolektivnih interesa.

Stoga je sud zaključio kako je nerazumljiva, a time nepoštena i ništetna odredba vezana za promjenjivu kamatnu stopu sadržana u članku 2. predmetnog Ugovora o kreditu, ovo stoga što tuženik tužitelju kao korisniku kredita nije na valjan i razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, te je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa više plaćenih kamata od početne visine od 5,95 % godišnje.

Takvo stajalište prvostupanjskog suda je pravilno, ovo stoga što je, u smislu odredbe članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03; dalje u tekstu: ZZP), nepoštena svaka ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te koja je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a iz stanja spisa upravo proizlazi kako je odredba članka 2. Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi bila takva.

S obzirom da bi pretplata zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznosila 37.086,42 kuna to je prvostupanjski sud i prihvatio zahtjev za isplatu, a otklonio je tuženikov prigovor zastare jer je isti zaključio kako je tužba podnesena 12. lipnja 2019., a donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2014., je počela teći zastara.

Zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj sud.

Kako je to već navedeno sukladno odredbi članka 502.c ZPP-a u svezi odredbe članka 502.a stavka 1. ZPP-a sud je vezan za utvrđenja u parnici u kojoj su raspravljena pitanja zaštite kolektivnih interesa.

Upravo je iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, te odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-249/14 od 9. travnja 2015., utvrđeno da je tuženik i u daljnjem razdoblju postupao tako da nije otklonio nedostatke jednostranog i netransparentnog određivanja promjenjivosti redovne ugovorne kamatne stope.

Stoga je ispravno prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu jer je utvrdio da je tuženik stvarno kroz utuženi vremenski period naplatio od tužitelja spornu razliku kamatu, a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svom ugovaratelju za štetu koji trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

Napominje se kako pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se, a stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici, što znači da nije nužno isticanje deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti (ovakvo pravno shvaćanje izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 749/06-2 od 10. listopada 2006.).

Također, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da istaknuti prigovor zastare nije osnovan, jer se i Vrhovni sud Republike Hrvatske koji sukladno odredbi članka 20. Zakona o sudovima usklađuje sudsku praksu i nadležan je u ravnopravnoj primjeni materijalnog prava izjasnio u odluci pod poslovnim brojem Rev-2245/17 kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a pravomoćnost je nastupila donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske 14. lipnja 2014., pa stoga nije došlo do zastare u smislu odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje u tekstu: ZOO/05), odnosno sukladno ranije važećoj odredbi članka 388. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO/91- "Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01).

Uzgredno je potrebno ukazati i na pravno shvaćanje zauzeto na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda (1/20), prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora,odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1.ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Tuženik u žalbi navodi kako bi prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a, te pogrešno odlučio kako bi bio mjesno nadležan.

Naime, prvostupanjski sud je odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti smatrajući da bi prorogacijska klauzula kojom je ugovoreno da bi u slučaju spora mjesno nadležan bio sud sjedišta kreditora (sud u Zagrebu) ništetna, ovo jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo te s obzirom na udaljenost mjesta prebivalište tužiteljice i Općinskog građanskog suda u Zagrebu, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača (tužiteljice).

U odnosu na izneseni žalbeni navod, tuženiku je za odgovoriti kako je stajalište prvostupanjskog suda pravilno i u skladu sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu od 29. siječnja 2020. , dopunjenog 13. listopada 2020., a koje sukladno odredbi članka 40. stavka 2. Zakona o sudovima („Narodne novine“, broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19 i 130/20), obvezuje suca pojedinca tog suda.

Budući da tuženik ističe da bi činjenično stanje ostalo neutvrđeno te prigovara primjeni materijalnog prava, smatrajući kako je sud ništetnost utvrdio bez da je ispitao sve okolnosti slučaja, potrebno je navesti kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019 i Rev-18/18 od 26. svibnja 2020. također jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenoga članka 502.c ZPP-a, a isto tako i članka 118. ZZP-a vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru, ali to nije od važnosti u ovoj pravnoj stvari jer tuženik niti ne ističe takav prigovor.

Odluka o trošku postupka temelji se na valjanoj primjeni odredbi članaka 151., 154. stavka 1. i 155. ZPP-a i odredbama Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).

S obzirom da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu povredu postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, kao niti povredu iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju žalitelj ukazuje, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Splitu 10. ožujka 2021.