- 1 -              I Kž-Us 68/2020-4

Broj: I Kž-Us 68/2020-4

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Ratka Šćekića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenih S. K. i B. M., zbog kaznenog djela iz članka 291. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 37. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 10. lipnja 2020. broj Kv I-Us-5/20. (K-Us-46/12.), u sjednici održanoj 10. ožujka 2021.,

r i j e š i o   j e:

Odbija se kao neosnovana žalba osuđenog B. M.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem od 10. lipnja 2020. broj Kv-I-Us-5/20 (K-Us-46/12) Županijski sud u Zagrebu je odbio zahtjev osuđenog B. M. za obnovu kaznenog postupka.

Protiv tog rješenja osuđeni B. M. podnio je žalbu putem branitelja, odvjetnika G. R. "zbog svih žalbenih razloga, osobito zbog nepotpuno utvrđenog činj. stanja", s prijedlogom da se preinači pobijano rješenje i "dozvoli provođenje postupka neprave obnove, te o zahtjevu odluči svojim rješenjem ili pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovnu odluku".

Spis je sukladno odredbi članka 474. stavka 1. u vezi članka 495. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

Žalba osuđenika nije osnovana.

Sud prvog stupnja je potpuno pravilno odbio kao neosnovan zahtjev osuđenika za obnovu kaznenog postupka koji je podnesen u smislu odredbe članka 498. stavka 1. točke 4. ZKP/08. jer je utvrdio da nisu ispunjeni zakonski uvjeti za preinačenje presude u odluci o kazni.

Naime, pravomoćnom presudom koju čine presuda Županijskog suda u Zagrebu od 7. svibnja 2015. broj K-Us-46/12. i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 17. listopada 2019. broj Kž-Us-23/16., osuđeni B. M. je bio proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 2. u vezi stavka 1. i članka 37. KZ/11. te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju jedne godine i deset mjeseci, nakon čega je primijenjena djelomična uvjetna osuda tako da se od kazne zatvora na koju je osuđen izvršava šest mjeseci, a dio kazne u trajanju jedne godine i četiri mjeseca se neće izvršiti ukoliko u vremenu provjeravanja od četiri godine ne počini novo kazneno djelo. Sudovi su pri tome osuđeniku cijenili kao olakotno da je bio nekažnjavan, njegov "besprijekoran radni staž", da je bio "značajan gospodarstvenik čiji motiv je bio održavanje poslovanja njegovog trgovačkog društva", uredno podmirivanje financijskih obveza i protek vremena od počinjenja djela, a kao otegotno visinu nastale štete.

U zahtjevu za obnovu kojeg je podnio osuđeni B. M. ističu se kao nove okolnosti njegova potpisana izjava kojom pristaje da mu se kazna zatvora zamijeni radom za opće dobro, utjecaj kaznenog postupka na njegovo buduće ponašanje i zaposlenje odnosno poslove na izgradnji stambeno-poslovne zgrade u Z. Predlaže da mu se kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci zamijeni radom za opće dobro.

Pobijanim rješenjem odbijen je osuđenikov zahtjev za obnovu kaznenog postupka jer, po ocjeni prvostupanjskog suda, ne postoje zakonski uvjeti da se neuvjetovani dio kazne zatvora izrečen uvjetnom osudom zamijeni radom za opće dobro na način kako to osuđenik predlaže.

Osporavajući pravilnost pobijanog rješenja osuđenik ističe da je za kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci zakonom predviđena njezina mogućnost zamjene radom za opće dobro koja se, po njegovom mišljenju, pokazuje primjerenijom od bezuvjetne kazne, budući da bi njegovom odsutnošću kao tehničkog direktora s gradilišta bila dovedena u pitanje realizacija projekta, čime bi posljedično nastala velika i nadoknadiva šteta za društvo u kojem je zaposlen.

Ovakvi žalbeni navodi su neprihvatljivi budući da žalitelj ispušta iz vida da je njemu pravomoćno izrečena kazna zatvora u trajanju jedne godine i deset mjeseci za koju, zbog njezine duljine, ne postoji zakonska mogućnost zamjene radom za opće dobro. Njegov prijedlog da mu se neuvjetovani dio kazne od šest mjeseci zamijeni radom za opće dobro nema uporište u aktualnom KZ/11., a niti u Kaznenom zakonu koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela i koji je objavljen u „Narodnim novinama“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. Osim toga, takav prijedlog i žalbene tvrdnje u tom pravcu su u direktnoj suprotnosti sa Zaključkom 1. Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 7. lipnja 2019. prema kojem ne postoji zakonska mogućnost da se neuvjetovani dio kazne zamijeni radom za opće dobro, u situacijama kada sud izrekne djelomičnu uvjetnu osudu.

Niti okolnost radnog angažmana na gradilištu nije takva da bi u kontekstu svih drugih okolnosti relevantnih za odmjeravanje kazne dovela do očito blaže osude.

Slijedom navedenog, žalbenim navodima nije dovedena u pitanje pravilnost pobijane odluke, a ispitivanjem pobijanog rješenja po službenoj dužnosti, na temelju odredbe članka 494. stavka 4. ZKP/08., utvrđeno je da je rješenje donijelo ovlašteno tijelo, da nije počinjena povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08 i da nije na osuđenikovu štetu povrijeđen kazneni zakon

Iz svih naprijed navedenih razloga, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., trebalo je žalbu osuđenika kao neosnovanu odbiti i odlučiti kao izreci ove odluke.

Zagreb, 10. ožujka 2021.

                            Predsjednica vijeća:

                            Vesna Vrbetić, v. r.