- 1 -              Rev 4543/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 4543/2019-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari I. tužiteljice M. B.5 ud. N., I., (OIB: …), II. tužiteljice A. H. pok. N. iz I., (OIB: …), III. tužiteljice A. B.1 pok. N. iz I., (OIB: …), IV. tužitelja T. B. pok. N. iz I., (OIB: …), V. tužitelja I. B.2 pok. A., (OIB: …), VI. tužitelja B. B. pok. A., (OIB: …), VII. tužitelja A. B.3 pok. A., (OIB: …), VIII. tužiteljice M. B.4 ud. V. iz I., (OIB: …), IX. tužitelja I. B.6 pok. V. iz I., (OIB: …), X. tužitelja Ž. B. pok. I. (OIB: …), i XI. tužitelja I. B.7 pok. I., (OIB: …), koje zastupa punomoćnik B. R., odvjetnik iz I., protiv tuženika Grada Imotskog, kojeg zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik iz I., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-2491/2016-2 od 22. rujna 2016. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Imotskom posl. br. P-859/15 od 31. svibnja 2016., u sjednici održanoj 9. ožujka 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prihvaća se revizija tužitelja i ukida presuda Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-2491/2016-2 od 22. rujna 2016. - i predmet se vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom:

 

- u stavku I. izreke, prihvaćena je žalba tuženika kao osnovana i preinačena prvostupanjska presuda tako da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja na obvezivanje tuženika isplatiti im solidarno 1.186.349,36 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim počevši od 6. veljače 1995. do isplate,

 

- u stavku II. izreke, preinačena je prvostupanjska presuda i u odluci o parničnom trošku tako da su tužitelji obvezani u roku od petnaest dana naknaditi tuženiku parnični trošak „od 182.289,76 kuna, odnosno svaki od tužitelja u iznosu od 16.571,79 kuna“.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli reviziju kao redovnu - pozivom na odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. i 3. ZPP-a, podredno i kao izvanrednu - pozivom na odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a. Predlažu da se osporena presuda preinači tako da se žalba tuženika odbije i prvostupanjska presuda potvrdi.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija je osnovana.

 

Prema odredbama čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP-a), koji se Zakon u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 25/13), stranke mogu izjaviti tzv. redovnu reviziju protiv drugostupanjske presude: 1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna, 2) ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, 3) ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP-a.

 

Kako u konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora mjerodavna za dopuštenost revizije po vrijednosnom kriteriju prelazi 200.000,00 kn, sve obzirom da je zahtjev postavljen sa solidaritetom na strani tužitelja - sa novčanom tražbinom, kada vrijednost predmeta spora predstavlja (iz smisla odredbe čl. 40. st. 2. ZPP-a) visina po tužiteljima zatražene glavnice novčane svote od 1.186.349,36 kn, to je podnesena revizija dopuštena već i po vrijednosnom kriteriju - i ona se ne može razmatrati u smislu odredaba čl. 382. st. 2. ZPP-a, kao izvanredna.

 

U takvoj situaciji irelevantno je to što bi ta revizija bila dopuštena i prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a, sve obzirom da je osporena presuda donesena primjenom odredaba čl. 373.a ZPP-a.

 

Predmetom spora zahtjev je tužitelja na obvezivanje tuženika isplatiti im solidarno 1.186.349,36 kn sa pripadajućim zateznim kamatama. Tužitelji drže da im utuženi iznos pripada „s naslova naknade štete“ obzirom da su (kako tvrde) „dosjelošću, putem svojih pravnih prednika, stekli vlasništvo čest. zem. 2737/13 k.o. I. - G., koju da im je tuženik bespravno oduzeo i prodao poduzeću G. d.o.o. I. (ranijem tuženiku u ovoj parnici, u odnosu na kojeg je postupak obustavljen) radi izgradnje stanova za invalide i obitelji sudionika Domovinskog rata, a ovaj potonji da je stupio u posjed te započeo i dovršio izgradnju“ - tako da više ne mogu ostvariti posjed ili druga vlasnička prava te nekretnine.

 

Drugostupanjski sud je (preinačenjem prvostupanjske presude primjenom odredaba čl. 373.a ZPP-a) zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim i odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

- da je „prvostupanjski sud smatrao da su prednici tužitelja predmetnu nekretninu posjedovali najmanje četrdeset godina prije 6. travnja 1941., jer da to proizlazi iz iskaza tužitelja i svih saslušanih svjedoka kao i očevida obavljenog na licu mjesta 19. ožujka 2010. Naime, saslušanim svjedocima koji su mještani zaseoka B., koji svakodnevno od svog djetinjstva dolaze ili prolaze pored navedene nekretnine, da je poznato čija je to nekretnina, odnosno tko je vršio posjedovanje iste i to obrađivanjem ili ispašom. Stoga je prvostupanjski sud zaključio da su ostvarene pretpostavke iz pravnog pravila 1472 bivšeg Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ) koja pravila se primjenjuju u Republici Hrvatskoj na temelju Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. ("Narodne novine" broj 73/91), prema kojemu se na državnoj imovini vlasništvo moglo steći dosjelošću kroz period od četrdeset godina, ali računajući do 6. travnja 1941., a budući da se u smislu odredbe članka 160. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/1), u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava i vrijeme za koje su i prednici tužitelja neprekidno posjedovali nekretninu, to da su ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva sporne nekretnine na temelju dosjelosti. Kako je tuženik prodao poduzeću G. d.o.o. I. predmetnu nekretninu, u površini 8170 m2 za cijenu od 326.000 DEM, a tržišna cijena za 1 m2 da je 40,00 DEM, te da su tužitelji postavili tužbeni zahtjev na iznos od 1,186.349,36 kuna, prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev smatrao osnovanim i istog je prihvatio“,

 

- da „obzirom da tužitelji u zemljišnoj knjizi nisu uknjiženi kao suvlasnici čest. zem. 2737/13 k.o. I. - G., a od tuženika zahtijevaju naknadu štete, tvrdeći da su stekli vlasništvo navedene nekretnine, a da je tuženik ovo zemljište istima bespravno oduzeo te isto prodao i predao u posjed poduzeću G. d.o.o. I., trebalo je u ovoj parnici kao prethodno pitanje (samo za potrebe ove parnice) raspraviti jesu li tužitelji suvlasnici“ navedene nekretnine,

 

- da je „u odnosu na prethodno pitanje, prvostupanjski sud iz činjenica što ih je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica, a na tim je činjenicama utemeljio odluku o prethodnom pitanju“: sve imajući na umu da je „sporna nekretnina u zemljišnim knjigama bila upisana od osnutka zemljišnika za k.o. I. - G. na ime Općine Porezne I. - G., a od 1959. je upisana kao općenarodna imovina, dok je sada uknjižena kao vlasništvo Republike Hrvatske, pa je rok za dosijedanje od četrdeset godina sukladno pravnom pravilu iz paragrafa 1472 OGZ-a morao biti ostvaren do 6. travnja 1941., kako je pravilno smatrao i prvostupanjski sud“,

 

- da je „na okolnost posjedovanja predmetne nekretnine po prednicima tužitelja, prvostupanjski sud saslušao mnoge svjedoke. U pobijanoj presudi je navedeno da je prvostupanjski sud njihovim iskazima u cijelosti poklonio pažnju, jer su svjedočili o činjenicama koje su im kao mještanima poznate, a njihovi iskazi da su podudarni, uvjerljivi i logični. Nadalje je navedeno da ako se imaju na umu činjenice koje su utvrđene iskazima svih svjedoka, a to su da je nekretnina u vrijeme kada su svjedoci bili djeca, bila ograđena suhozidom i dijelom obrađena, i da su tu nekretninu tužitelji naslijedili od svojih očeva, a ovi od svojih, tada jedini zaključak koji iz ovih činjenica može izvesti sud je da su tužitelji preko svojih pravnih prednika posjedovali ovu nekretninu najmanje četrdeset godina prije 6. travnja 1941.",

 

- da je „u odnosu na naprijed navedeno i citirano iz presude prvostupanjskog suda, za navesti da niti jedan od saslušanih svjedoka nije svjedočio, pa makar i "po čuvenju" (izraz koji se koristi u pobijanoj presudi) o posjedu prednika tužitelja od samog početka XX. stoljeća, pa zaključak prvostupanjskog suda o posjedu predmetnih nekretnina od strane prednika tužitelja od najmanje četrdeset godina prije 6. travnja 1941., nema uporišta u izvedenim dokazima“,

 

- da je „dokazna snaga iskaza svih saslušanih svjedoka u ovoj parnici slaba i nedovoljna, jer sadržaj njihovih iskaza, unatoč podudarnosti, uvjerljivosti i logičnosti (kako je smatrao prvostupanjski sud), ne ide u potvrdu činjenice o posjedu prednika u odnosu na spornu čest. zem. u vremenu od četrdeset godina prije 6. travnja 1941.. Naime, saslušani svjedoci su rođeni u vremenu od 1920. (najstariji svjedok K. J.) do 1959. (najmlađi svjedok J. M.), time da je više od polovice broja svih saslušanih svjedoka rođeno nakon 1941. (V. Ć., I. M.8, M. J., I. M.9 i drugi), što znači da isti nisu bili ni rođeni u vrijeme koje je pravno relevantno za ovu parnicu, pa se njihovo svjedočenje svodi na ono što su čuli od drugih. Svjedoci koji su rođeni 1920. i nakon te godine, ali do 1941. (I. B., K. J., I. M.8), što znači, oni koji su dijelom živjeli u pravno relevantnom razdoblju, o posjednicima predmetne nekretnine za razdoblje od 1901. pa nadalje, nisu ni svjedočiti, pa makar i "po čuvenju". Stoga, kraj činjenice da je rok dosijedanja u konkretnom slučaju iznosio četrdeset godina i da je trebao proteći do 6. travnja 1941., paušalno je i neargumentirano utvrđenje prvostupanjskog suda kako su svjedoci u svojim iskazima naveli da je predmetna nekretnina od davnine u vlasništvu prednika tužitelja, jer se "uvijek govorilo" da je to I. a I. je djed tužitelja", kako se navodi u pobijanoj presudi“: da „na taj način u pobijanoj presudi nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama“,

 

- da je („nadalje“) „kvaliteta posjeda po OGZ-u daljnja pretpostavka za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, odnosno zahtijeva se da je posjednik bio barem pošten. Posjednik je pošten, ukoliko kad je stekao posjed, obzirom na okolnosti, nije znao, a niti je imao razloga za sumnju da mu ne pripada pravo na posjed“, a u ovome je slučaju „pretpostavka poštenja posjeda trebala biti ostvarena kod prednika tužitelja, uz kumulativno ostvarenje i daljnje pretpostavke - ostvarenog propisanog roka dosijedanja“,

 

- da „ovdje poštenje prednika tužitelja koji su bili u posjedu predmetne nekretnine nije moguće pretpostaviti...a niti je utvrđeno da su bili pošteni posjednici“.

 

Suština osporene odluke svodi se, uz ostalo, na shvaćanje da se vrijeme posjedovanja nekretnine, u zemljišnim knjigama upisane kao društveno vlasništvo, do 8. listopada 1991. ne uračunava u rok dosjelosti - i da se zbog toga u ostvarenju prava na utuženu naknadu tužitelji ne mogu sa uspjehom pozivati na suprotno shvaćanje.

 

Takvo shvaćanje nije pravilno.

 

Naime, o pitanju mogućnosti stjecanja vlasništva nekretnine u zemljišnim knjigama upisane kao društveno vlasništvo na jedan od originarnih načina, dosjelošću - posjedovanjem nekretnine do 8. listopada 1991., revizijski sud je već izrazio svoje shvaćanje, prihvaćeno u suđenju i sa značajem suđenja u skladu sa stabilnom, ustaljenom i dosljednom sudskom praksom.

 

Konkretno, revizijski sud je u više svojih odluka izrazio shvaćanje u svezi tog pitanja - pa tako primjerice i u odlukama:

 

a) posl. br. Rev 2021/2014-2 od 17. prosinca 2019., prema kojoj:

 

„...Revidenti u reviziji navode da reviziju podnose zbog pogrešne primjene materijalnog prava i tvrde da je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda o stjecanju prava vlasništva dosjelošću nepodudarno sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

 

Osnovano revidenti u reviziji navode da su drugostupanjski i prvostupanjski sud pogrešno primijenili materijalno pravo odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva u ovom postupku.

 

Pošavši od pravnog shvaćanja zauzetog u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-58/1997 od 17. studenoga 1999., prema kojem rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u društvenom vlasništvu treba računati tek od 8. listopada 1999., sudovi prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva nisu ispitivali postoje li pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću i prije 8. listopada 1991.

 

Naime, prema pravnom shvaćanju ovoga suda kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZVDSP), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.

 

Budući da iz činjeničnih navoda tužitelja i dokumentacije koja prileži spisu proizlazi da su prednici tužitelja posjedovali sporne nekretnine i prije 8. listopada 1991. prvostupanjski sud će u nastavku postupka iscrpno ispitati te okolnosti, provesti druge dokaze koje će stranke eventualno predložiti....“

 

b) posl. br. Rev 2469/2016-2 od 10. prosinca 2019., prema kojoj:

 

„...Iz sadržaja podnesene revizije može se zaključiti da tužitelj postavlja pitanje stječe li stranka pravo vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su bile u društvenom vlasništvu, ako su se pretpostavke za stjecanje dosjelošću stekle do donošenja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske kojom je ukinuta odredba čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 - dalje ZVDSP), odnosno mogućnost da se u vrijeme potrebno za dosjelost računa i vrijeme posjedovanja prije 8. listopada 1991.

 

Kao razlog važnosti tužitelj se poziva na odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu Trgo protiv Hrvatske (zahtjev br. 35298/04) od 11. lipnja 2009.

 

Naime, tužitelj tvrdi da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću do 17. studenoga 1999. budući je tužitelj, zajedno sa svojim prednicima bio u mirnom i nesmetanom posjedu spornih nekretnina više od 40 godina. Kod toga isti smatra da se obzirom na raniju odredbu čl. 388. st. 4. ZVDSP treba u rok dosjelosti uračunati i vrijeme prije 8. listopada 1991.

 

Nižestupanjski sudovi odbijaju zahtjev tužitelja usmjeren na stjecanje prava vlasništva dosjelošću na spornim nekretninama i zauzimaju pravno shvaćanje da, obzirom su predmetne nekretnine bile u društvenom vlasništvu, da je tada tužitelj trebao dokazati da su njegovi prednici sporne nekretnine stekli dosjelošću do 6. travnja 1941. prema pravnim pravilima Općeg građanskog zakonika, odnosno da su ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću nakon 8. listopada 1991., pri čemu se vrijeme posjedovanja do 8. listopada 1991. ne uračunava u vrijeme potrebno za stjecanja prava vlasništva dosjelošću.

 

Navedeno shvaćanje nižestupanjskih sudova ne može se prihvatiti pravilnim. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Rev-291/14-2 od 17. travnja 2018. zauzeo je slijedeće shvaćanje:

 

„Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991. ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.

 

Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.“

 

Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da su prednici tužitelja bili upisani kao posjednici spornih nekretnina u katastru još od 1954., 1956., odnosno 1963., da su neke od tih nekretnina bile ograđene suhozidom, a što bi ukazivalo na činjenicu da su isti bili u posjedu spornih nekretnina i prije 8. listopada 1991. Isto tako iz spisa nije vidljivo da bi tužitelju bio suprotstavljeni privatni interes trećih osoba, kao i da je majka tužitelja predmetne nekretnine dobila na temelju agrarne reforme 1946.

 

Obzirom na navedeno, a zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjskih sudova, bilo je potrebno prihvatiti reviziju tužitelja glede postavljenog pitanja, ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP.

 

U nastavku nižestupanjski sudovi će ponovno ocijeniti je li tužitelj stekao pravo vlasništva spornih nekretnina dosjelošću, vodeći računa o shvaćanju Europskog suda za ljudska prava izraženog u presudi Trgo protiv Hrvatske. U tu svrhu provesti će dokaze koje predlože parnične stranke, te donijeti novu zakonitu odluku....“

 

c) posl. br. Rev 1669/2017-2 od 11. veljače 2020., prema kojoj:

 

„...U podnesenoj reviziji tužitelj postavlja sljedeća pitanja:

 

„1. Može li se dosjelošću steći pravo vlasništva na nekretnini koja je bila u društvenom vlasništvu s obzirom na kvalificirani posjed posjednika barem od 1936. godine ?

 

2. Da li posjednik nekretnine koja je u društvenom vlasništvu, postaje vlasnikom u trenutku kada su za to ispunjeni zakonom propisani uvjeti ?“

 

Kao razlog važnosti tužiteljica ističe presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Radomilja i drugi protiv Hrvatske (zahtjev broj 37685/10), a radi koje bi bilo potrebno promijeniti sudsku praksu u Republici Hrvatskoj, koju je revizijski sud zauzeo u nizu odluka npr. Rev-1227/97, Rev-250/03, Rev-x-51/13 i drugima, prema kojima se u rok za stjecanje prava vlasništva nekretnina, koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, ne računa vrijeme posjedovanja koje je proteklo do 8. listopada 1991., te da se vlasnikom nekretnine u društvenom vlasništvu postaje ako su ispunjeni uvjeti za stjecanje dosjelošću na nekretninama u društvenom vlasništvu do 6. travnja 1941.

 

Naime, tužiteljica tvrdi da je dosjelošću stekla pravo vlasništva na spornoj nekretnini, pri čemu se u rok dosjelosti treba uračunati i vrijeme prije 8. listopada 1991. Kod toga se navodi da građani ne mogu snositi štetu zbog greške koju je država učinila donošenjem Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96 - dalje: ZVDSP), u kojem je zakonu postojala odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP, a koja je u vrijeme donošenja zakona određivala da se u vrijeme potrebno za dosjelost računa i vrijeme posjedovanja prije 8. listopada 1991....

 

...prvostupanjski sud zaključuje da tužiteljica ima posjed određene kvalitete i da je u posjedu sporne nekretnine preko 100 godina, zajedno sa svojim prednicima. Drugostupanjski sud pak ističe da svjedoci koji su saslušani ne navode na koji način su prednici tužiteljice stupili u posjed sporne nekretnine, niti od kada istu koriste, da bi se sa sigurnošću moglo utvrditi da bi dosjelošću stekla pravo vlasništva do 6. travnja 1941....

 

Prema shvaćanju revizijskog suda postavljena pitanja su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Pri tome valja naglasiti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu broj Rev-291/14-2 od 17. travnja 2018. zauzeo sljedeće shvaćanje:

 

„Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.

 

Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.“

 

Kako iz utvrđenih činjenica proizlazi da su prednici tužiteljice i tužiteljica u posjedu sporne nekretnine bili i prije 8. listopada 1991., da je taj posjed imao određenu kvalitetu, da su na spornoj nekretnini tužiteljica i njezin sada pok. suprug sagradili kuću u koju su preselili 1966., da su prednici tužiteljice bili u posjedu te nekretnine i prije 1941., sud će u nastavku postupka iscrpno ispitati i te okolnosti, te provesti dokaze koje će stranke eventualno predložiti. Kod toga će posebno ispitati postoje li okolnosti za primjenu pravnog shvaćanja koje je Europski sud za ljudska prava iznio u predmetu Trgo protiv Hrvatske (presuda od 11. lipnja 2009. broj zahtjeva 35298/04) kada se radi o stjecanju prava vlasništva na nekretninama koje su bile u društvenom vlasništvu....“

 

U tome je ovdje sadržan i jasan odgovor na navedeno pitanje: ujedno, navedenim je odlukama (i drugim u istome sadržaju), a zbog promjena u pravnom shvaćanju uvjetovanim odlukama Europskoga suda za ljudska prava (Trgo protiv Hrvatske - Zahtjev br. 35298/04, od 11. lipnja 2009.; Radomilja i drugi protiv Hrvatske - zahtjev br. 37685/10, od 28. lipnja 2016.; Jakeljić protiv Hrvatske - zahtjev 22768/12, od 28. lipnja 2016.) - i shvaćanjima u njima izraženim, revizijski sud odstupio od svog ranijeg shvaćanja o mogućnosti stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu.

 

Slijedom toga, a kako shvaćanje drugostupanjskog suda iz osporene presude nije u skladu s takvim shvaćanjem ovoga suda - i kako zbog pogrešnog pravnog shvaćanja (pogrešne primjene materijalnog prava) drugostupanjski sud nije razmotrio druge okolnosti i činjenice odlučne za odluku o predmetu spora i (time) za nastavak postupka (uz ostalo: koje je kvalitete bio posjed tužitelja i njihovih prednika u razdoblju do 8. listopada 1991.), to je valjalo ukinuti osporenu presudu - te odlučiti kao u izreci ove odluke (na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a).

 

U ponovljenom suđenju drugostupanjski sud će postupiti u skladu s prethodno iznijetim shvaćanjem te ovisno o rezultatu ocjene svih okolnosti relevantnih za odluku (uvažavajući i činjenične navode tužitelja iz revizije, one koji nemaju značaj novota - već su izraz analize onog što je već utvrđeno, ali sa gledišta tužitelja) - ponovno odlučiti o žalbi tuženika, i to odlukom o predmetu spora s obrazloženjem prema odredbama čl. 375. ZPP-a.

 

Pritom ima poći (jasno: uvažavajući da je ovdje riječ o dosjedanju na nekretninama u društvenom vlasništvu, glede kojeg postoje posebni rokovi):

 

- od smisla odredaba čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine", br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/2000., 73/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008. i 38/2009.), po kojima: "...dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari.“ (st. 1.), s time da „samostalni posjednik čiji je posjed nekretnine zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja.“ (st. 2.), dok „samostalni posjednik nekretnine kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja.“ (st. 3.), odnosno od prethodno važećih odredaba čl. 28. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (objavljenim u "Službenom listu SFRJ" broj 6/80, a koji je na snagu stupio 1. rujna 1980., preuzetog Zakonom o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, "Narodne novine", broj 53/91, kao zakona Republike Hrvatske), kojima je bilo propisano (st. 2.) da savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari na kojoj drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom deset godina, a da (st. 4.) savjesni posjednik nepokretne stvari na kojoj drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 20 godina, sve u svezi

 

- s odredbom čl. 18. st. 1. ZV-a, po kojoj: „posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja (pravo na posjed)“, a pošten je (st. 3. istoga članka) “...ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed“, s time da (st. 5) „posjed se smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno“, te odredbama čl. 72. ZOVO-a, po kojima: (st. 1.) „posjed je zakonit ako se zasniva na pravovaljanoj pravnoj osnovi koja je potrebna za stjecanje prava vlasništva i ako nije pribavljen silom, prijevarom ili zloupotrebom povjerenja“, (st. 2.) „posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova“ - i (st. 3.) „savjesnost posjeda se pretpostavlja“,

 

a prema kojima nepošten (nesavjestan) posjednik ne može steći vlasništvo nekretnine dosjelošću - ni redovnom niti izvanrednom, s time da se poštenje (savjesnost) posjeda pretpostavlja - pa onaj tko tvrdi da je nečiji posjed nepošten (nesavjestan) mora to i dokazati.

 

Budući da odluka o troškovima postupka ovisi o konačnom uspjehu stranaka u sporu, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima (u smislu odredbe čl. čl. 166. st. 3. ZPP-a).

 

Zagreb, 9. ožujka 2021.