- 1 -              Revd 2593/2020-2

 

 

 

 

Broj: Revd 2593/2020-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

R J E Š E N J E

 

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, te Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jasenke Žabčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Republika Hrvatska, OIB: …, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku, Građansko-upravni odjel, protiv tuženika G. K. d.o.o. O., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica J. M., odvjetnica u Z., po tužbi, radi predaje u posjed nekretnine i isplate, te po protutužbi radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3962/2018-3 od 30. travnja 2020., kojom je djelomično potvrđena presuda i rješenje Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-529/17-9 od 4. svibnja 2018., u sjednici održanoj 9. ožujka 2021.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

              Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3962/2018-3 od 30. travnja 2020. u toč. I. izreke kojom je djelomično potvrđena prvostupanjska presuda, te protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je potvrđeno rješenje o odbačaju protutužbe,  se odbacuje kao nedopušten.

 

 

Obrazloženje

 

              Tuženik G. K. d.o.o. O. je podneskom od 10. kolovoza 2020. predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3962/2018-3 od 30. travnja 2020. u toč. I. izreke kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u toč. I. izreke i u dijelu toč II. izreke kojom je naloženo isplatiti tužitelju 429.009,23 kune sa zateznim kamatama u visini navedenoj u drugostupanjskoj presudi, te protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je potvrđeno prvostupanjsko rješenje o odbačaju protutužbe, radi pravnih pitanja naznačenih u prijedlogu.

 

              Tužitelj nije odgovorio na prijedlog.

 

              Postupajući po odredbi čl. 387. st. 1. i 6. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 88/08. i 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19.,  - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda RH je ocijenilo da nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost revizije  u smislu odredbe čl.  385.a. st. 1. al. druga ZPP jer je riječ o pravnim pitanjima koja nisu važna u smislu navedene odredbe.

 

              Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-3962/2018-3 od 30. travnja 2020. djelomično je odbio žalbu tuženika i potvrdio prvostupanjsku presudu u toč. I. izreke, kojom je naloženo tuženiku predati tužitelju u posjed slobodnu od osoba i stvari posebni dio nekretnine označene kao kč. br. 5642/3, upisane u zk. ul. 15748, u naravi poslovni prostor u prizemlju (dvorišni dio) površine 167,99 m2, i skladišni prostor u podrumu površine 11,05 m2 (toč. I. izreke). Drugostupanjskim rješenjem je potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim je odbačena protutužba kojom je tuženik zahtijevao isplatu po osnovi troškova ulaganja u predmetnu nekretninu.

 

              Tužbeni zahtjev je prihvaćen na temelju utvrđenja da je pravomoćnim rješenjem Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom od 9. listopada 2012. utvrđeno tužiteljevo pravo vlasništva na temelju odredaba Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“ broj: 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 34/01., 65/01., 118/01., 80/02. i 81/02; dalje: Zakon o naknadi); da je tuženik u posjedu nekretnine  na temelju Ugovora o zakupu poslovne prostorije od 4. ožujka 1992. te pripadajućih Aneksa od 15. svibnja 2005. i 7. veljače 2005. (zajedno dalje u tekstu: Ugovor o zakupu); da tuženik odbija predati tužitelju nekretninu i ne plaća naknadu za korištenje, iako je ugovor o zakupu istekao i prije nego što je tužitelj postao vlasnikom i da se tuženik nije obratio tužitelju radi mirnog rješenja spora.

 

              Obrazloženje presude se temelji na odredbi čl. 42. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine kojom je propisano da je zakupnik tijekom korištenja poslovnog prostora dužan u roku iz čl. 41. st. 2. i st. 3. tog zakona plaćati vlasniku naknadu u visini zakupnine utvrđene ugovorom o zakupu, te odredbe čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12. i 152/14; dalje: ZV).

 

              Protutužba je odbačena s obrazloženjem da tuženik nije dokazao da je prije podnošenja protutužbe podnio tužitelju zahtjev za mirno rješenje spora u skladu s odredbom čl. 186.a ZPP.

 

              Tuženik je osporio pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje drugostupanjske presude i ukazao na (po njemu) bitne povrede odredaba parničnog postupka, te je predložio dopuštenje revizije radi pravnih pitanja koja glase:

 

              1. Da li tužitelj temeljem odredbe čl. 446. st. 4. i 5. ZPP može s uspjehom zahtijevati izdavanje platnog naloga temeljem vjerodostojne isprave – izvoda iz knjigovodstvene evidencije, kraj činjenice da se temeljem tih isprava može zahtijevati ovrha po ovršnom zakonu, ako tužitelj kod podnošenja tužbe radi izdavanja platnog naloga nije učinio vjerojatnim postojanje pravnog interesa za izdavanje platnog naloga?

 

              2. Da li osnovno načelo parničnog postupka, načelo stranačke istine, znači da sud na temelju onih dokaza koje su mu stranke ponudile, slijedom kojeg su stranke u obvezi dokazati istinitost iznesenih tvrdnji, pa ako koja stranka u tome ne uspije, njen zahtjev za pružanje pravne zaštite sud će odbiti, odnosno njen prigovor zahtjevu suprotne stranke sud neće prihvatiti?

 

              3. Da li znači da pravila o teretu dokaza (č. 219. i 221.a. ZPP) obvezuju sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu pozvala u svoju korist, nije bila u stanju sudu pružiti dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava?

 

              4. Da li su izvod iz poslovnih knjiga (otvorenih stavaka i prijepis računa tužitelja) i takve isprave, dovoljan dokaz u parnici (adekvatan odnosno podesan dokaz) za dokazivanje visine naknade za korištenje poslovnog prostora, ili je riječ samo o jednostranim ispravama u smislu odredbe čl. 5. Zakona o računovodstvu?

 

              5. Da li su nižestupanjski sudovi pogrešno i preuranjeno prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja na iseljenje tuženika kraj činjenice da tuženiku pripada pravo zadržanja nekretnine u odnosu na koju tužitelj traži predaju u posjed sve dok mu budu naknađeni troškovi na ime ulaganja u tu nekretninu koja je ona činila za vrijeme trajanja ugovora o zakupu, a kada je isti (tuženik) bio pošteni posjednik nekretnine?

 

Prvo naznačeno pitanje nije važno u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP, jer se pitanje pravnog interesa ne rješava u revizijskom stupnju postupka. Postojanje pravnog interesa mora postojati do zaključenja glavne rasprave, do kojeg trenutka je prvostupanjski sud ovlašten odbaciti tužbu zbog eventualnog nedostatka pravnog interesa. U postupku po pravnim lijekovima se, protivno načelu ekonomičnosti postupka, ne može dopustiti preispitivanje postojanja pravnog interesa za vođenje parničnog postupka, niti po prigovoru stranke, pa niti po službenoj dužnosti. (tako i ovaj sud u odluci poslovni broj Rev-2064/1997 od 20. listopada 1999., Revt-167/2007 od 15. travnja 2008., Revr-735/14-2 od 23. ožujka 2014.).

 

              Drugo i treće naznačeno pitanje nije važno za rješenje ovog spora i poziciju tužitelja jer je presuda donesena na temelju svih dokaza koje je tužitelj pružio u prilog tvrdnji o osnovanosti tužbenog zahtjeva, a iz utvrđenja o odlučnim činjenicama proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva.

 

              Četvrto naznačeno pitanje nije važno za rješenje ovog spora jer polazi od pogrešne tvrdnje da je tužbeni zahtjev prihvaćen samo na temelju izvoda iz poslovnih knjiga tužitelja (otvorenih stavaka i prijepisa računa tužitelja), iako je sud u ovom postupku izveo i druge dokaze, te donio odluku na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

 

              Peto naznačeno pitanje nije važno za rješenje ovog spora i odluku o protutužbenom zahtjevu, jer polazi od tvrdnje da tuženiku pripada pravo zadržanja nekretnine u odnosu na koju tužitelj traži predaju u posjed sve dok mu budu naknađeni troškovi na ime ulaganja u tu nekretninu koja je ona činila za vrijeme trajanja ugovora o zakupu, zato što je tuženik bio pošteni posjednik nekretnine. Naime tužitelj je osporio tuženiku pravo na naknadu troškova po osnovi ulaganja u poslovni prostor jer je odredbom čl. IX. Ugovora o zakupu poslovne prostorije od 4. ožujka 1992. određeno da zakupoprimac može vršiti adaptaciju i rekonstrukciju poslovnog prostora samo na temelju pisanog odobrenja zakupodavca, a troškovi radova izvedenih bez pisanog odobrenja padaju na teret zakupoprimca.

 

              Osim navedenog, peto pitanje nije važno već i zbog toga što je protutužba podnesena sa zahtjevom za naknadu troškova ulaganja u predmetnu nekretninu u iznosu od 1.279.020,35 kuna odbačena uz obrazloženje da se tuženik prije podnošenja protutužbe obratio tužitelju za mirno rješenje spora u skladu s odredbom čl. 186.a ZPP.

 

              Stoga nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda i dopuštenje revizije, pa je valjalo na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 1. i 5. ZPP odbaciti prijedlog kao nedopušten i riješiti kao u izreci.

 

Zagreb, 9. ožujka 2021.