- 1 -              Rev 595/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 595/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. J. iz B., R. S., koju zastupa punomoćnik Đ. M., odvjetnik u Š., protiv tuženika I. B. iz Š., kojeg zastupa punomoćnik Š. M., odvjetnik u Š., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-1733/13-2 od 15. prosinca 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-1970/10 od 20. studenog 2012., u sjednici održanoj dana 9. ožujka 2021.,

 

 

p r e s u d i o  j e :

 

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da joj tuženik isplati iznos od 230.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom, kao da joj nadoknadi parnični trošak (toč. I.). Ujedno je naloženo tužiteljici da naknadi tuženiku parnični trošak od 17.450,00 kuna (toč. II.).

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

 

Protiv presude suda drugog stupnja tužiteljica je pravodobno podnijela reviziju prema čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže se prihvatiti reviziju, pobijanu odluku preinačiti, podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tužiteljice nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je u zemljišnim knjigama u Z.U. 4293 K.O. Z., M. K. upisan kao vlasnik predmetne čest. zgr. 773 na temelju ugovora o kupoprodaji od 23. lipnja 2000. te da je izvršeno brisanje dotadašnjeg upisa s imena tuženika, time da se tuženik upisao kao vlasnik 19. travnja 2000. na temelju ugovora o kupoprodaji od 14. travnja 2000., kada je tužiteljica brisana iz zemljišnih knjiga,

- da je po tužbi tužiteljice pred Općinskim sudom u Šibeniku vođen postupak u kojem je pravomoćno je pravomoćno presuđeno da je ništav ugovor o kupoprodaji od 14. travnja 2000. iz razloga što je navedeni ugovor u ime i za račun tužiteljice sklopila neovlaštena osoba,

- u navedenom postupku je utvrđeno je da tužiteljica u svojoj punomoći od 11. travnja 2000. nije M. R. dala odobrenje da u njeno ime zaključi ugovor o prodaji predmetne nekretnine čest. zgr. 773 k.o. Z., već da je M. R. krivotvorio punomoć na način da je nadopisao na toj punomoći da se ona također odnosi i na prodaju predmetne nekretnine pa da je na temelju te neistinite punomoći u ime i za račun tužiteljice sa tuženikom zaključio kupoprodajni ugovor koji tužiteljica nije naknadno odobrila,

- da je pravomoćno presuđeno da nije ništav odnosno da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji od 23. lipnja 2000. sklopljen između tuženika i M. K.,

- da iz presude Okružnog suda u Beogradu broj K-45/2001 od 21. studenog 2005. proizlazi da je protiv M. R. vođen kazneni postupak u kojem je on pravomoćno osuđen za nekoliko kaznenih djela prijevare, a među kojima i za prijevaru u odnosu na oštećenu D. J. i to zato što je „dana 11. i 14. travnja 2000. u B. u namjeri da pribavi sebi protupravnu imovinsku korist lažnim prikazivanjem činjenica da će stan br. 25 oštećene D. J. u ..., a za koju je imao punomoć ovjerenu kod Prvog općinskog suda u Beogradu pod I Ov.br. 2871/2000 istu doveo u zabludu da će ga prodati, da bi potom istu punomoć falsificirao dodajući „da se ovo odnosi na parcelu i kuću kod Š.“, te ga ponovno ovjerio, pa je ove nekretnine u H. koje su vlasništvo tužiteljice N. Š. prodao I. B. za 65.000 DEM čija je protuvrijednost 390.000,00 dinara, a novac nije vratio kao ni novac od pomenutog stana oštećene J., koji je inače 24.6.1994. za 70.000,00 DEM podao D. B. odnosno V. S.“,

- da je navedenom presudom M. R. osuđen na zatvorsku kaznu te je tužiteljici dosuđen imovinskopravni zahtjev.

 

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica nižestupanjski sudovi su zaključili da nije osnovano tužiteljičino potraživanje po osnovi stjecanja bez osnove na temelju čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 - dalje: ZOO). Naime, nižestupanjski sudovi zaključuju da je u konkretnom slučaju samo M. R. ništavim pravnim poslom ostvario nezakonitu materijalnu korist, za što je i pravomoćno osuđen, te je tužiteljici i dosuđen iznos od 65.000,00 DEM u dinarskoj protuvrijednosti koji joj je dužan platiti M. R. Nadalje obzirom je tuženik valjanim pravnim poslom predmetnu nekretninu prodao M. K. za 60.000,00 DEM nisu ostvarene pretpostavke za povrat stečenog bez osnove sukladno čl. 1111. ZOO.

 

Navedeni zaključak nižestupanjskih sudova pravilnima prihvaća i revizijski sud.

 

Suprotno tvrdnji tužiteljice u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer su u pobijanoj odluci navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Razlozi o odlučnim činjenicama nisu proturječni ispravama koje se nalaze u spisu, niti činjenicama utvrđenim provedenim dokazima. Zbog toga pobijana drugostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

 

Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

 

Da bi primjena instituta stjecanja bez osnove došla u obzir trebaju biti ispunjene sljedeće pretpostavke: povećanje imovine na strani tuženika, umanjenje imovine na drugoj strani, ovdje tužiteljice, postojanje uzročne veze između takvog povećanja i umanjenja imovine, nepostojanje osnove u nekom pravnom poslu i sl., npr. odluci suda, zakonu, te ne smije biti riječ o štetnoj radnji, jer u tom slučaju postoji odgovornost za naknadu štete.

 

U konkretnoj situaciji tuženik je na temelju valjanog pravnog posla - kupoprodajnog ugovora od 23. lipnja 2000., predmetnu nekretninu prodao za 60.000,00 DEM, slijedom čega proizlazi da navedeni iznos nije stekao bez valjane pravne osnove.

 

Nadalje tužiteljici je presudom Okružnog suda u Beogradu dosuđen imovinskopravni zahtjev u iznosu od 65.000,00 DEM u dinarskoj protuvrijednosti u odnosu na M. R., a koji je ništavim pravnim poslom ostvario nezakonitu materijalnu korist.

 

Zahtjev za naknadu štete, koji tužiteljica ima u odnosu na M. R., u konkretnom slučaju isključuje zahtjev po naslovu stjecanja bez osnove u odnosu na tuženika.

 

Naime, ne može istovremeno biti govora o zahtjevima koji bi mogli zajedno opstojati, budući da jedan zahtjev isključuje isticanje drugog zahtjeva, a kako je već rečeno postojanje štetne radnje (stjecanje nezakonite materijalne koristi od strane M. R.) upućuje na odgovornost za naknadu štete.

 

Zbog toga se nije ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je tužiteljica izjavila reviziju, to je primjenom odredbe čl. 393. ZPP presuđeno kao u izreci odluke.

 

Zagreb, 9. ožujka 2021.

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.