- 1 -              Rev 328/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 328/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić, članice vijeća, Marine Paulić, članice vijeća i Dragana Katića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. d.d. Ž., ..., OIB ..., zastupane po punomoćniku I. P., odvjetniku iz V., protiv tuženika I. V. iz T. ..., OIB ..., zastupanog po punomoćniku V. G., odvjetniku iz P., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi poslovni broj Gž-159/2015-2 od 17. studenoga 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-524/2014-32 od 5. prosinca 2014., u sjednici održanoj 9. ožujka 2021.,

 

r i j e š i o   j e :

 

Revizija tužitelja, podnesena protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi poslovni broj Gž-159/2015-2 od 17. studenoga 2016., odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika A. V. iz V., broj Ovrv-256/2009 od 25. svibnja 2009, u cijelosti, te je tužitelj obvezan tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 61.352,25 kuna, u roku od 8 dana.

 

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je presuda Općinskog suda u Požegi broj P-524/2014-32 od 5. prosinca 2014., a tuženik je odbijen sa zahtjevom za nadoknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj pravovremeno podnosi reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka pred prvostupanjskim i pred drugostupanjskim sudom i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija je neosnovana.

 

              Sukladno odredbi čl. 329.a. st. 1. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu odluku samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 894.859,94 kn, koje potraživanje proizlazi iz poslovnog odnosa između stranaka.

 

Sporno je u ovom postupku je li nastupila zastara potraživanja, a sporna je i visina tužbenog zahtjeva.

 

U postupku koji je prethodio reviziji nižestupanjski sudovi su utvrdili:

 

- da pravni odnos između stranaka proizlazi iz ugovora o proizvodnji i otkupu šećerne repe kojeg su sklopljeni za 2003., 2004. i 2005. godinu, temeljem kojih je tuženik tužitelju isporučivao šećernu repu, a od tužitelja je uzimao repromaterijal (sjeme, mineralna gnojiva, zaštitna sredstva itd.),

 

- da su navedene ugovore sklopili, s jedne strane tužitelj S. d.d. Ž., (pravna osoba) te s druge strane tuženik I. V., vl. P. p. A., kao obrtnik,

 

- da je za isporučeni repromaterijal tužitelj tuženiku izdavao račune, a da je prema nalazu i mišljenju financijsko-knjigovodstvenog vještaka I. Š. iz Ž. od 04. siječnja 2013. tuženik ostao dužan tužitelju utuženi iznos,

 

- da je najstarija obveza tuženika (iz računa Rn ...) dospjela 31. listopada 2004., a posljednja (iz računa Rn ...) dospjela 15. prosinca 2005., dok je prijedlog za ovrhu podnesen 25. svibnja 2009., koji se po prigovoru ovršenika-tuženika nastavio po pravilima parničnog postupka.

 

Nižestupanjski sudovi prihvatili su tuženikov prigovor zastare potraživanja smatrajući da se u konkretnom slučaju treba primijeniti odredba čl. 1. st. 1. Zakona o obrtu ("Narodne novine", broj 73/93, 90/96, 102/98, 64/01 i 71/01 i 49/03), te čl. 25. i čl. 374. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7 /96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 - dalje: ZOO), jer se radi o međusobnom potraživanju društvenopravnih osoba (pravnih osoba) iz ugovora o prometu robe i usluga, odnosno osoba koje obavljaju privrednu djelatnost, prema kojim odredbama međusobna potraživanja pravnih osoba iz ugovora u prometu robe i usluga te potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine, a da prema stavku 2. istog članka zastarijevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu. Pri tome ne prihvaćaju tvrdnju tužitelja da je djelomičnim podmirenjem računa broj ... (koji je prvotno iznosio 48.590,25 kn i čije dospijeće je bilo 31. listopada 2004.) prekinuto zastarijevanje i da ta okolnost ne utječe na drukčiju odluku u ovoj pravnoj stvari s obzirom na zastarni rok od 3 godine.

 

Revident se prije svega poziva na bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, i tvrdi da postoji proturječnost između sadržaja isprava i zapisnika i utvrđenja suda o sadržaju tih isprava i zapisnika, ukazujući pritom na sadržaj prigovora protiv rješenja o ovrsi (u kojem je tuženik potvrdio da se utuženi iznos odnosi na troškove zaštitnih sredstava i mineralnih gnojiva), na zapisnik sa ročišta od 7. lipnja 2010. (na kojem je tuženik priznao da je primio sav materijal po utuženim računima), na zapisnik od 2. ožujka 2011 (na kojem je tuženik izjavio da ne spori da je primio repromaterijal, koji je predmet ove tužbe, te da je voljan platiti potraživanje tužitelja) te na zapisnik od 18. svibnja 2012. (u kojem je tuženik izjavio da vjeruje da postoji dug prema tužitelju) smatrajući da time tuženik priznao potraživanje tužitelja neovisno o tome što nije koristio riječ "priznajem".

 

Ovaj sud nije utvrdio postojanje navedene proturječnosti, jer je sadržaj zapisnika i utvrđenja suda o sadržaju zapisnika sa navedenih ročišta nisu proturječni, već se radi o različitoj ocjeni sadržaja navedenih izjava tuženika po tužitelju i nižestupanjskim sudovima, a što će se u nastavku detaljnije obrazložiti.

 

Jednako tako drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer pobijana presuda nema nedostataka, nije nerazumljiva niti nedovoljno obrazložena, usuglašena je s prikupljenom procesnom građom i sadrži jasne i uvjerljive razloge o odlučnim činjenicama pa se, suprotno tvrdnji revidenta, može ispitati.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

Pozivajući se na pogrešnu primjenu materijalnog prava tužitelj u podnesenoj reviziji neosnovano navodi da je pogrešna ocjena nižestupanjskih sudova prema kojoj bi se u ovom slučaju radilo o međusobnom potraživanju društvenopravnih osoba (pravnih osoba) iz ugovora o prometu robe i usluga, odnosno osoba koje obavljaju privrednu djelatnost, i da se na zastaru primjenjuje odredba čl. 374. st. 1. ZOO-a.

 

Pojam trgovca definiran je odredbom čl. 1. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07 i 146/08 – dalje: ZTD).

 

Prema odredbi st. 1. toga članka, trgovac je pravna ili fizička osoba koja samostalno trajno obavlja gospodarsku djelatnost radi ostvarivanja dobiti proizvodnjom, prometom robe ili pružanjem usluga na tržištu, s time što sukladno odredbi st. 3. toga članka individualni poljodjelci nisu trgovci.

 

Za utvrđenje statusa tuženika relevantnog za odluku o prigovoru zastare, glede toga je li on individualni poljodjelac ili trgovac, mjerodavne su odredbe Zakona o poljoprivredi ("Narodne novine" broj 66/01, 83/02 i 30/09), koje su u vrijeme zaključivanja predmetnih ugovora bile na snazi.

 

Prema odredbi čl. 2. toč. 3. toga Zakona, poljoprivredno gospodarstvo je proizvodno-gospodarska jedinica koja se bavi poljoprivredom - i djeluje kao trgovačko društvo, obrt ili zadruga ako je registrirano za obavljanje poljoprivredne djelatnosti te kao seljačko gospodarstvo ili obiteljsko-poljoprivredno gospodarstvo, a prema odredbi toč. 4. istog članka seljačko gospodarstvo ili obiteljsko-poljoprivredno gospodarstvo jest samostalna gospodarska i socijalna jedinica utemeljena na vlasništvu i / ili uporabi proizvodnih resursa i upravljanju obitelji u obavljanju poljoprivredne djelatnosti, dok je u smislu odredbe t. 5. istog članka poljoprivrednik fizička osoba na poljoprivrednom gospodarstvu koja se bavi poljoprivredom te posjeduje znanja i vještine u poljoprivredi.

 

Iz tih odredbi Zakona o poljoprivredi proizlazi da poljoprivredno gospodarstvo, odnosno nositelj toga gospodarstva, predstavlja trgovca u smislu spomenute odredbe čl. 1. st. 1. ZTD-a, a odredba čl. 1. st. 3. ZTD-a, prema kojoj individualni poljodjelci nisu trgovci, odnosi se upravo na tu fizičku osobu iz čl. 2. t. 5. Zakona o poljoprivredi (tako i u Gr1-30/10-2 od 15. veljače 2010, Gr1-337/09-2 od 29. prosinca 2009. i dr.)

 

Prema odredbi čl. 1. st. 1. Zakona o obrtu ("Narodne novine" broj 49/2003-pročišćeni tekst) obrt u smislu toga Zakona je samostalno i trajno obavljanje dopuštenih gospodarskih djelatnosti u skladu sa čl. 3. toga Zakona od strane fizičkih osoba sa svrhom postizanja dohotka ili dobiti koja se ostvaruje proizvodnjom, prometom ili pružanjem usluga na tržištu, te je obrtnik fizička osoba koja obavlja jednu ili više djelatnosti iz citiranih članaka (2. st. 1. toga Zakona) u svoje ime i za svoj račun, a pritom se može koristiti i radom drugih osoba.

 

Budući da je tuženik, prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova bio obrtnik, a ne poljoprivrednik u smislu istaknute odredbe čl. 2. toč. 5. Zakona o poljoprivredi, tuženik je nesumnjivo u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora bio trgovac.

 

Prema navedenom, tuženik je u ovom slučaju nastupao kao obrtnik, a ne kao poljodjelac, pa je na pitanje zastare pravilno primijenjen čl. 374. st. 1. ZOO-a, a ne čl. 371. ZOO-a, odnosno opći zastarni rok od pet godina, kako to pogrešno smatra tužitelj.

 

Pravna shvaćanja nižestupanjskih sudova, prema navedenom, ne odstupaju od pravnog shvaćanja i ustaljene prakse revizijskog suda o navedenim pravnim pitanjima, koje se svode na pitanje "smatra li se obrtnik subjektom trgovačkog prava kada sklapa ugovore iz djelatnosti s trgovačkim društvom, i sukladno tome radi li se o potraživanju iz ugovora o privredi (sada trgovačkom ugovoru) između subjekata trgovačkog prava, te treba li u takvoj situaciji o prigovoru zastare odlučiti primjenom odredbe čl. 374. st. 1. ZOO?"

 

O tom pravnom pitanju pravno shvaćanje revizijskog suda izneseno je u više odluka (Rev-x 659/15 od 31. kolovoza 2015., Rev-1262/12 od 10. travnja 2013, Rev-2385/12 od 14. siječnja 2015., Rev-4566/2019-2 od 25. veljače 2020.), a prema tome shvaćanju "u situaciji kada se radi o ugovoru iz djelatnosti zaključenom između obrtnika i društva s ograničenom odgovornošću radi se o potraživanju iz ugovora o privredi (sada trgovačkog ugovora) između subjekata trgovačkog prava radi čega je o prigovoru zastare valjalo odlučiti primjenom odredbe članka 374. st. 1. ZOO-a, a prema kojoj odredbi potraživanja društvenih pravnih osoba iz ugovora o prometu robe i usluga, te potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za 3 godine".

 

Tužitelj se u reviziji poziva i na odredbu čl. 366. st. 1. ZOO-a, navodeći da je tuženik priznao tražbinu tužitelja, (ukoliko bi se radilo o zastari) i da je došlo do prekida zastare, s obzirom da je na ročištu od 7. lipnja 2010. tuženik priznao da je primio sav materijal po utuženim računima, na ročištu od 2. ožujka 2011. je potvrdio da ne spori da je primio repromaterijal koji je predmet ove tužbe, te da je voljan platiti potraživanje tužitelja, a na ročištu od 18. svibnja 2012. je izjavio da vjeruje da postoji dug prema tužitelju, te smatra da je tuženik navedenim izjavama višekratno u ovom postupku priznao potraživanje tužitelja i to na pisani zapisnik presudom, te da, stoga što nije upotrijebio riječ "priznajem" predstavlja pretjerani formalizam zbog čega je prihvaćanjem prigovora zastare, povrijeđeno materijalno pravo iz čl. 366. ZOO-a.

 

Prema odredbi čl. 366. st. 1. ZOO-a pismeno priznanje zastarjele obveze smatra se kao odricanje od zastare, a prema odredbi čl. 387. st. 1. ZOO-a zastarijevanje se prekida kad dužnik prizna dug, a priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom vjerovniku, nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanje osiguranja (st. 2. citiranog članka). Nakon prekida, prema odredbi čl. 392. st. 1. ZOO-a, zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonu određeni rok za zastaru, dok zastarijevanje prema st. 2. tog članka prekinuto priznanjem od strane dužnika, počinje teći iznova od priznanja.

 

Da bi priznanje duga imalo za posljedicu prekid zastare, ono osim toga što treba biti dano od ovlaštene osobe, treba biti dano izričito ili određeno, tako da se nedvojbeno izražava dužnikova volja da priznaje postojeći dug (tako i Rev-271/03 od 12. travnja 2005., Rev- 509/07 od 1. kolovoza 2007., Rev-260/07 od 18. travnja 2007., Rev-1258/09 od 25. svibnja 2011. itd.) Priznanje duga u smislu čl. 387. st. 2. ZOO-a može se učiniti ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata i davanje osiguranja (tako i Rev-724/07 od 30. prosinca 2008.). Posredno priznanje duga ne proizlazi samo iz činjenja dužnika već iz drugih njegovih postupaka (tako i u Rev-493/03 od 17. ožujka 2004.), ali plaćanje jednog dijela duga ne smatra se priznanje njegova drugog dijela (tako i u Rev- 913/80 od 2. listopada 1980.).

 

Stoga, kada je tuženik nesporno platio tužitelju dio duga po računu broj ..., time nije priznao preostali dio duga, kako to pogrešno smatra tužitelj, pa nije ni došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 387. st. 1. ZOO-a. Osim toga pogrešno tužitelj smatra da je na navedenim ročištima tuženik priznao tužiteljev dug, odnosno da je navodima na ročištu od 2. ožujka 2011. prema kojima je "voljan platiti potraživanje tužitelja" priznao dug prema tužitelju, jer je tužitelj navedene izjave tuženika izvadio iz konteksta tuženikovih izjava jer je na ročištu 7. lipnja 2010. tuženik pojasnio da ne zna koliko realno iznosi njegov dug prema tužitelju s obzirom da nije mogao izvaditi repu zasijanu na 17 ha, a za što je odgovoran tužitelj jer je on obavljao uslugu vađenja repe, a kojom bi se kompenzirao dug prema tužitelju, jer je na ročištu 2. ožujka 2011. izjavio da mu tužitelj nije obračunao isporučenu šećernu repu i da je voljan platiti potraživanja tužitelja, a da je prethodno potrebno obračunati vrijednost šećerne repe koji je on isporučio tužitelju, dok je na ročištu od 18. svibnja 2012. ponovio da ne zna koliko iznosi njegov dug prema tužitelju jer se plaćanje vršilo kompenzacijama, vjeruje da postoji potraživanje tužitelja, ali ne zna koliko iznosi taj dug, a za njega da je odgovoran tužitelj jer je prekasno došao vaditi repu, koja se smrznula zbog čega u odnosu na vrijednost šećerne repe te godine krivnju za urod snosi tužitelj, a on mu za njezinu protuvrijednost nije dužan platiti.

 

Prema navedenom, iz cijele tuženikove izjave, u kojoj je on izrazio spremnost plaćanja samo onog stvarnog dijela duga koji preostane nakon što se izvrše sve kompenzacije između stranaka, s obzirom da on, po njegovoj tvrdnji, ima potraživanje prema tužitelju vezano za isporučenu mu šećernu repu, koju je isporučio tužitelju, a čiju vrijednost je potrebno utvrditi, i prema ocjeni ovog suda tuženik nije priznao dug tužitelju zbog čega nisu nastupile pretpostavke za prekid zastare u smislu citiranih odredbi ZOO-a.

 

Iz navedenih razloga reviziju je valjalo odbiti, kao neosnovanu, na temelju odredbe članka 393. ZPP-a.

 

U Zagrebu, 9. ožujka 2021.