- 1 -              Revd 4040/2020-2

 

 

 

 

Broj: Revd 4040/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

R J E Š E N J E

 

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, te Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jasenke Žabčić članice vijeća, pravnoj stvari tužitelja C. d.o.o., OIB …, P., kojeg zastupa punomoćnik Z. C., odvjetnik u Odvjetničkom društvu C. & D. d.o.o., Z., protiv tuženika Z. d.o.o., OIB …, Z., kojeg zastupa punomoćnik G. I., odvjetnik u Z., radi isplate iznosa od 1.518.953,46 kuna, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1200/2020-5 od 16. rujna 2020., kojom je djelomično potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1340/2018-101 od 23. siječnja 2020., u sjednici održanoj 9. ožujka 2021.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

              Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1200/2020-2 od 16. rujna 2020. se odbacuje kao nedopušten.

 

Obrazloženje

 

              Tuženik Z. d.o.o. je podneskom od 6. studenog 2020. predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1200/2020-2 od 16. rujna 2020. radi pravnih pitanja naznačenih u prijedlogu.

 

              Tužitelj nije odgovorio na prijedlog.

 

              Postupajući po odredbi čl. 387. st. 1. i 6. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19,  - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda RH je ocijenilo da nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost revizije  u smislu odredbe čl.  385.a. st. 1. al. druga ZPP jer je riječ o pravnim pitanjima koja nisu važna u smislu navedene odredbe.

 

              Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1340/2018-101 od 23.
siječnja 2020. održan je na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika I.
Ž. iz Z., poslovni broj Ovrv-15415/2013 od 24. prosinca 2013. u dijelu
kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.518.953,46 kn s pripadajućim
zakonskim zateznim kamatama i nadoknaditi troškove ovršnog postupka u iznosu od 18.750,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke). Tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 344.540,00 kuna (točka II. izreke).

 

              Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-1200/2020-2 od 16. rujna 2020. djelomično je odbio žalbu tuženika i potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu toč. I. izreke kojim je održan na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika I. Ž. iz Z., poslovni broj Ovrv-15415/2013 od 24. prosinca 2013. u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 1.518.953,46 kn sa zateznim kamatama koje teku na iznos od 1.311.036,08 kn od 4. kolovoza 2011. do isplate, na iznos od 199.256,43 kn od 28. kolovoza 2011. do isplate i na iznos od 8.660,95 kn od 30. rujna 2011. do isplate, koje teku po stopama u visini kako je navedeno u presudi (toč. I. izreke).

             

              Tom presudom je djelomično preinačena prvostupanjska presuda u dijelu točke I. izreke koji se odnosi na zatezne kamate na iznos od 1.311.036,08 kn za razdoblje prije 4. kolovoza 2011. te je u tom dijelu ukinut platni nalog i tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (toč. II. izreke).

 

              Tako je suđeno u sporu radi isplate iznosa od 1.518.953,46 kuna po osnovi naknade za radove izvedene prema Ugovoru broj 51/2010 o isporuci i ugradnji gotove opreme soba i javnih prostora hotela L. u R. od 16. prosinca 2010. (dalje: Ugovor) i tri aneksa tog ugovora. Tuženik je djelomično ispunio obvezu i platio naknadu, a zadržao je 1.518.953,46 kuna po osnovi ugovorne kazne zbog zakašnjenja tužitelja u ispunjenju obveze.

 

              Odredbom čl. 10.1. Ugovora stranke su predvidjele ugovornu kaznu za slučaj zakašnjenja (…) koja se obračunava u visini od 0,75% ugovorene vrijednosti radova za svaki dan zakašnjenja (nepridržavanja odredbi ugovora), a ne više od 10%.

 

              Nižestupanjski sudovi su našli da nema mjesta zadržavanju dijela naknade po osnovi ugovorne kazne, i pri tom su se pozvali na odredbu članka 353. stavka 5. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., 41/08., 125/11. – Zakon o rokovima ispunjenja novčanih obveza, 78/15. i 29/18., dalje:ZOO). Prema utvrđenju nižestupanjskih sudova do zakašnjenja je došlo uslijed uzroka za koje ne odgovara izvođač, pa je prema odredbi čl. 352. st. 2. ZOO sporazum o ugovornoj kazni izgubio učinak.

 

              Stoga je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju preostali iznos naknade koji je zadržao po osnovi ugovorne kazne.

 

              Tuženik je osporio pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje drugostupanjske presude i ukazao na (po njemu) bitne povrede odredaba parničnog postupka, te je naznačio više materijalnopravnih i postupovnopravnih pitanja.

 

              Materijalnopravna pitanja su određeno naznačena uz određeno navođenje materijalnog prava na koje se ta pitanja odnose,  ali u prijedlogu nisu izneseni razlozi važnosti naznačenih pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, u skladu s odredbom čl. čl. 385.a. st. 1. ZPP.

 

              Slijedom toga u odnosu na prijedlog za dopuštenje revizije radi materijalnopravnih pitanja nisu kumulativno ispunjene pretpostavke iz čl. 377. st. 3. ZPP.

 

              Tuženik je naznačio i postupovnopravna pitanja koja glase:

 

              1. Može li drugostupanjski sud spornu činjenicu da li je dužniku (ovdje tužitelju) vjerovnik (ovdje tuženik) bez odgađanja priopćio zadržavanje prava na naplatu ugovorne kazne cijeniti na štetu vjerovnika (ovdje tuženika) kao nedokazanu činjenicu, nakon što je prvostupanjski sud kao irelevantan, odbio provesti dokaz za saslušanje svjedoka na okolnost da je dužniku bez odgađanja priopćeno da će vjerovnik (ovdje tuženik) zadržati pravo na naplatu ugovorne kazne, kao i razlog zašto se ugovorna kazna nije mogla izraziti u točnom iznosu do okončanog obračuna?

 

              2. Može li drugostupanjski sud o postojanju činjenica, a za postojanje kojih je potrebno stručno znanje građevinskog vještaka, za koje sud nema potrebna stručna znanja, unatoč uputi drugostupanjskog suda iz ukidne odluke broj Pž-5178/2017 prema kojoj je trebalo po vještaku utvrditi „točan broj dana kašnjenja i razloge kašnjenja za koje odgovaraju tužitelj, odnosno tuženik“, smatrati dokazanim da je razlog kašnjenja na strani tuženika, suprotno utvrđenjima vještaka i prvostupanjskog suda da nije moguće odrediti točan dan kašnjenja i razloge kašnjenja stranaka, već je predmetnu činjenicu trebalo cijeniti ako činjenicu koju je prema pravilu o teretu dokaza trebao dokazati, a nije tu činjenicu dokazao?

 

              Tuženik je u odnosu na razloge važnosti naveo da  je riječ o pravnim pitanjima o kojima odluka suda drugog stupnja odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda i to:

 

              - odluke broj Rev x-346/2016 od 9. travnja 2019. koje glasi: "Međutim, osnovano revident u reviziji navodi da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 250. ZPP koja je utjecala na zakonitost i pravilnost drugostupanjske presude. Prema odredbi čl. 250. ZPP vještačenje se provodi kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Zato revident u reviziji pravilno ukazuje da se drugostupanjski sud ne može stavljati u ulogu medicinskih vještaka i odlučne činjenice o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva, i koje je odlučio utvrditi upravo određivanjem medicinskog vještačenja, sam utvrđivati jer ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem."

 

              - Rev-76/81 od 26. svibnja 1982. koje glasi: „Presuda nema razloga o odlučnim činjenicama i onda kas sud nije obrazložio koje činjenice važne za odluku u sporu smatra istinitima i na čemu zasniva svoju odluku ili kad su u obrazloženju navedeni samo izvedeni dokazi i drugi procesni materijal , a izostali su zaključak i ocjena tih dokaza, kad ne postoje razlozi o tome kojim dokazima je sud poklonio vjeru, a kojima nije, te iz kojih razloga nije tako postupio?“

 

              Naznačena pitanja nisu važna za rješenje ovog spora jer polaze od pogrešne tvrdnje da obrazloženja nižestupanjskih sudova ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama. Naime iz obrazloženja presuda je jasno da je prvostupanjski sud postupio upravo po uputi Visokog trgovačkog suda RH, proveo je dokaze, uključivši i dokaz po vještaku odgovarajuće struke. U obrazloženju su navedene sporne činjenice i izvedeni dokazi, kao i zaključak i ocjena tih dokaza, pri čemu su sudovi pravilno ocijenili da je na tuženiku bio teret dokaza da su ispunjene pretpostavke iz čl. čl.10.1. Ugovora i zadržavanje dijela cijene po osnovi ugovorne kazne za slučaj zakašnjenja.

 

              Ocjenom svih dokaza utvrđen je da tužitelj nije odgovoran za kašnjenje. Pri tome valja imati na umu i utvrđenje da tuženik nije odmah po primitka ispunjenja priopćio tužitelju da pridržava svoje pravo na ugovornu kaznu, pa je već i zbog izgubio pravo na zadržavanje dijela naknade.

 

              Podredno se također napominje da je pravno shvaćanje u odlukama Vrhovnog suda RH zauzeto na temelju bitno drugačije postupovne situacije i činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova u odnosu na predmetni slučaj, pa nije riječ o pravnom pitanju o kojem odluka suda drugog stupnja odstupa od prakse revizijskog suda, uslijed čega naznačena postupovnopravna pitanja nisu važna niti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu u smilsu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP.

 

              Stoga je valjalo na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 1. i 5. ZPP odbaciti prijedlog kao nedopušten i riješiti kao u izreci.

 

Zagreb, 9. ožujka 2021.