- 1 -              Rev 2891/2018-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2891/2018-3

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja F. J. P. B. iz Češke, P., (OIB: …), zastupanog po punomoćniku G. D., odvjetniku iz Z. i II. tužitelja S. L. B. iz Češke, P., (OIB: …), zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku iz Z., protiv tuženice B. D. iz R., (OIB: …), zastupane po punomoćniku Z. V., odvjetniku u Odvjetničkom društvu V., J.1, Š., S., J.2 & J.3 iz R., radi predaje posjeda nekretnina i uklanjanja prolaza, te u pravnoj stvari po protutužbi protutužiteljice B. D. iz R., (OIB: …), zastupane po punomoćniku Z. V., odvjetniku u Odvjetničkom društvu V., J.1, Š., S., J.2 & J.3 iz R., protiv I. protutuženika F. J. P. B. iz Češke, P., (OIB: zastupanog po punomoćniku G. D., odvjetniku iz Z. i II. protutuženika S. L. B. iz Češke, P., (OIB: …), zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tuženice ujedno i protutužiteljice protiv presude Županijskog suda u Puli - Pola posl. br. Gž-80/2016-4 od 30. travnja 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Rabu posl. br. P-4373/2015 od 14. kolovoza 2015., u sjednici održanoj 9. ožujka 2021.,

 

r i j e š i o   j e :

 

Prihvaća se revizija tuženice ujedno i protutužiteljice glede prvog pitanja iz revizije: „Uračunava li se u vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva na nekretnini u društvenom vlasništvu vrijeme posjedovanja tuženice i njezinih prednika proteklo prije 8. listopada 1991.?“, te se ukidaju presuda Županijskog suda u Puli - Pola posl. br. Gž-80/2016-4 od 30. travnja 2018. i presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Rabu posl. br. P-4373/2015 od 14. kolovoza 2015. u dijelovima koji se odnose na odluke iz točaka 1., 3. i 4. izreke prvostupanjske presude (kojima tuženica ujedno i protutužiteljica nije uspjela u sporu: kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na predaju posjeda i odbijen protutužbeni zahtjev na utvrđenje vlasništva sa ovlasti uknjižbe, sa odlukom o parničnom trošku) - i predmet se u tome ukinutom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tužitelja i tuženice ujedno i protutužiteljice kao neosnovane i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je:

 

- u točki 1. izreke, prihvaćen kao djelomično osnovan tužbeni zahtjev tužitelja i tuženici naloženo predati ovima u neposredan posjed dio nekretnine koja se nalazi na dijelu zk. č. br. 30/3 upisane u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Rabu u zk. ul. br. 2967 k.o. R. - M. i to u površini od 60 m², a koji dio u naravi predstavlja djelomično betonirani i zemljani dio nekretnine upisane u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Rabu i koji je od ostatka navedene nekretnine odvojen živom ogradom koju čine posađena stabla, uglavnom lovora, te koji je dio nekretnine označen na prikazu situacije u mjerilu M-1:500 na izvodu iz katastarskog plana kao prilog nalazu vještačenja stalnog sudskog vještaka geodetske struke ing. geod. J. B. od 22. travnja 2014., na način da je odvojen od ostatka nekretnine zk. č. br. 30/3 upisane u zemljišne knjige Općinskog suda u Rabu u zk. ul. br. 2967 k.o. R. - M. crvenom crtom i kružićima tako da dio navedene nekretnine predstavlja onaj dio u kojem je na navedenom prikazu situacije na izvodu iz katastarskog plana u crvenoj boji navedeno "dio 30/3 dvorište 60 m²" te dio nekretnine u površini od 8 m² koji se nalazi na dijelu zk. č. br. 104/2 zgr. upisane u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Rabu u zk. ul. br. 1237 k.o. R. - M., a koji dio u naravi čini betonirani dio parcele tj. betonirana terasa koja predstavlja krov pomoćne prostorije i koji je dio nekretnine na istoj razini s površinom na nekretnini zk. č. br. 30/3 upisane u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Rabu zk. ul. 2967 k.o. R. - M. te koji je dio nekretnine na izvodu iz katastarskog plana u mjerilu M=1:500 s prikazanom situacijom koji je prilog nalazu vještačenja stalnog sudskog vještaka geodetske struke ing. geod. J. B. od 22. travnja 2014. označen plavom bojom, slobodne od stvari i osoba“,

 

- u točki 2. izreke, odbijen dio tužbenog zahtjeva tužitelja na obvezivanje tuženice „ukloniti prolaz vrata koja se nalaze na nekretnini zk. č. br. 104/3 zgr. upisane u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Rabu zk. ul. br. 694 k.o. R. - M. iz kojih se ulazi na nekretninu u vlasništvu tužitelja-protutuženika zk. č. br. 30/3 upisane u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Rabu u zk. ul. br. 296 k.o. R. - M. i to na način da ukloni vrata i zagradi prolaz postavljanjem kamenog zida ili željezne ograde ili na drugi odgovarajući način tako da nije moguć slobodan pristup s nekretnine zk. č. 104/3 zgr. upisane u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Rabu u zk. ul. 694 k.o. R. - M. na nekretninu tužitelja-protutuženika zk. č. 30/3 upisane u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Rabu zk. ul. 2967 k.o. R. - M.“,

 

- u točki 3. izreke, odbijen protutužbeni zahtjev protutužiteljice na utvrđenje „da je vlasnica dijela nekretnine koja je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rabu označena kao kč. br. 30/3 upisana u zk. ul. 2967 k.o. R. - M., u 60/327 dijela površine 60 m² i to njezinog sjeverozapadnog dijela koji dio nekretnine je na situaciji M=1:500 kao prilog nalaza vještačenja stalnog sudskog vještaka geodetske struke J. B., ing. geod. od 22. travnja 2014. a koji nalaz čini sastavni dio presude označen kao dio 30/3 dvorište 60 m² te je omeđen crvenom crtom i kružićima, uz ovlaštenje...protutužiteljice na temelju presude i bez ikakvih daljnjih dopuštenja izvršiti uknjižbu prava suvlasništva na nekretnini koja je u zemljišnim knjigama označena kao kč. br. 30/3 upisana u zk. ul. 2967 k.o. R. - M. u 60/327 dijela“,

 

- u točki 4. izreke, tuženici ujedno i protutužiteljici naloženo „naknaditi tužiteljima - protutuženicima trošak parničnog postupka u iznosu od 5.871,13 kuna“.

 

Protiv dijela drugostupanjske presude u odlukama kojima nije uspjela u sporu (onom kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev i onom kojom je odbijen njezin protutužbeni zahtjev) tuženica ujedno i protutužiteljica je podnijela reviziju pozivom na čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Predlaže nižestupanjske presude preinačiti tako da se odbiju zahtjevi tužitelja i prihvati njezin protutužbeni zahtjev, podredno da se one ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Tužitelji ujedno i protutuženici su odgovorili na reviziju i predložili da se ona odbaci kao nedopuštena podredno odbije kao neosnovana.

 

Revizija je osnovana.

 

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 30. travnja 2018., dakle nakon što je (2. lipnja 2011.) na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11 - dalje: ZID ZPP-a/11), slijedom čega se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbama čl. 29. i 36. ZID ZPP-a/11 i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) na ovaj spor glede dopuštenosti podnesene revizije (budući da je podnesena kao izvanredna) primjenjuju novelirane odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP-a), prema kojima stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

 

U reviziji iz toga stavka 2. stranka treba (prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a) određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Predmetom spora u ovome stupnju postupka:

 

- tužbeni reivindikacijski je zahtjev tužitelja kao zakonskih nasljednika prvotne tužiteljice F. B. na obvezivanje tuženice predati im u posjed „nekretnine zk. č. br. 30/3 dvorište od 60 m² upisane u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Rabu u zk. ul. br. 2967 k.o. R.-M., uz dio od 8 m² nekretnine zk. č. br. 104/2 zgr. upisane u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Rabu u zk. ul. br. 1237 k.o. R.-M., koje je njihova majka F. B., između ostalih, dobila zaključenom nagodbom u postupku koji je pokrenula radi povrata zemljišta“ (obzirom da nije sporno da su tužitelji u zemljišnim knjigama upisani kao suvlasnici tih nekretnina, inače sada u posjedu tuženice - koja se protivi predaji posjeda),

 

- protutužbeni zahtjev je protutužiteljice na utvrđenje da je dosjelošću stekla pravo vlasništva dijela nekretnine koja je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rabu označena kao kč. br. 30/3 iz zk. ul. 2967 k.o. R.-M.: njezinog sjeverozapadnog dijela površine 60 m².

 

Drugostupanjski sud je (potvrđivanjem prvostupanjske presude) zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim i prihvatio a protutužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim i odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

- da „prednik tužene nije bio u zakonitom posjedu predmetne nekretnine, odnosno nije imao pravni temelj stjecanja, cijeneći kupoprodajni ugovor od 02. srpnja 1949., kojim je i stekao isključivo kč. zgr. 104/3 k.o. R.-M., dok vrijeme potrebno za dosjelost na nekretninama u društvenom vlasništvu od 06. travnja 1941. do 08. listopada 1991. se ne može uračunavati u vrijeme za stjecanje vlasništva dosjelošću na stvarima u društvenom vlasništvu prema odredbi iz čl. 388. st. 4. ZV-a“,

 

- da („stoga“) „od 08. listopada 1991. do podnošenja tužbe 06. listopada 2011., nije protekao izvanredni rok za stjecanje vlasništva dosjelošću na nekretninama u vlasništvu jedinice lokalne samouprave, odnosno fizičke osobe prema odredbi iz čl. 159. ZV-a“,

 

- da je „prvostupanjski sud pravilno zaključio da, unatoč tome što je tužena godinama u posjedu predmetne nekretnine, ona ne može ostvariti osnovu dosjelosti jer njezin prednik, otac E. B., nije bio u zakonitom posjedu, kad nije imao pravni temelj stjecanja“,

 

- da „žalbeni navodi kojima se na dosjelost poziva tužena povezujući sa pravnim prednicima koji su kao vlasnici tom pravnom osnovom držali i vršili posjed predmetne nekretnine, nisu osnovani. Dosjelost (usucapio) predstavlja stjecanje prava vlasništva na tuđoj stvari neprekidnim posjedovanjem, zbog čega se ne može tijek dosjelosti povezivati sa razdobljem u kojem se nekretnina posjedovala od strane njenih vlasnika u odnosu na koje nema ni osnove da bi se isti mogli smatrati pravnim prednicima tužene. Stoga se posjed te nekretnine ima cijeniti od 1949. godine i vremena kupoprodaje nekretnine od strane oca tužene, vezano za posjed toga prijepornog dijela nekretnine koja je ranije imala oznaku 30/1, za koju iz dokaza provedenih u prvostupanjskom postupku ne proizlazi zaključak da su do 06. travnja 1941., odnosno 1955., ostvarene pretpostavke stjecanja prava vlasništva dosjelošću, a nakon toga do 08. listopada 1991. nije bilo moguće stjecanje prava vlasništva dosjelošću jer se radilo o nekretninama u društvenom vlasništvu. Prema odredbi čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98,137/99,22/00, 73/00, 141/01 i dr.-dalje ZV), stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu toga Zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. Na temelju utvrđenih činjenica pravilno je sud prvog stupnja zaključio da pravni prednik tužene, a tako i tužena, nije imala pravni temelj stjecanja dosjelosti odnosno zakonit posjed a tako niti pošten posjed, te da pravo vlasništva dosjelošću u smislu pravnih pravila bivšeg Općeg građanskog zakonika (dalje OGZ), koja se primjenjuju o ovom postupku s obzirom na činjenice na kojima se i temelji protutužbeni zahtjev, a kojima je propisano da je nepošten posjednik onaj koji zna ili iz okolnosti mora misliti da je tuđa stvar koju posjeduje (pravno pravilo paragrafa 326 OGZ-a), te da se za svaki posjed presumira da je pošten (pravno pravilo 328 OGZ-a)“,

 

- da je „za stjecanje prava vlasništva dosjelošću i prema pravnom pravilu paragrafa 1463 OGZ-a bilo propisano da posjed mora biti pošten. Prema pravnom pravilu paragrafa 1477 OGZ-a tko dosjelost svojega posjeda osniva na vrijeme od 30 ili 40 godina nije dužan pokazati zakonit naslov stjecanja ali ako bi suprotno njemu bilo dokazano nepoštenje posjeda, tada ne biva dosjelost ni ističenjem pomenutog duljeg vremena. Poštenje (savjesnost) posjeda je subjektivni element stjecanja vlasništva dosjelošću koji zavisi od posjednikovog faktičkog saznanja ili mogućnosti saznanja za takve okolnosti iz kojih se može pouzdano izvesti zaključak da je stvar koju posjeduje njegova ili da nije njegova. U ovoj parnici utvrđeno je da je prednik tužene znao da predmetna nekretnina nije njegova, obzirom to proizlazi i iz kupoprodajnog ugovora, pa je pravilan zaključak suda prvog stupnja da dosjelošću tužena nije mogla steći pravo vlasništva. Uz to tužena ne može polagati pravo osnovom svojega pravnog prednika obzirom da je upravo i nakon formiranja predmetne nekretnine koja je ranije imala oznaku 30/1, istom se samostalno raspolagalo. Stoga se vrijeme potrebno za dosjelost do prelaska u društveno vlasništvo ne može cijeniti kao vrijeme koje je proteklo osnovom dosjelosti za stjecanje prava vlasništva, a ni nakon toga, obzirom da nije proteklo propisano vrijeme za dosjelost...“.

 

Suština osporene odluke u svezi tužbenog i protutužbenog zahtjeva svodi se, uz ostalo, na shvaćanje da se vrijeme posjedovanja nekretnine, u zemljišnim knjigama upisane kao društveno vlasništvo, do 8. listopada 1991. ne uračunava u rok dosjelosti.

 

Revidentica je naznačila da reviziju protiv osporene presude, temeljene na takvome shvaćanju, podnosi temeljem odredaba čl. 382. st. 2. ZPP-a i u reviziji je postavila pitanja:

 

1. „Uračunava li se u vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva na nekretnini u društvenom vlasništvu vrijeme posjedovanja tuženice i njezinih prednika proteklo prije 8. listopada 1991.?“,

 

2. „Smatra li se posjednik nepoštenim posjednikom samo zbog činjenice da prijepor nije upisan u kupoprodajnom ugovoru temeljem kojeg je posjednik ušao u posjed nekretnine koju je kupio, kao i u posjed prijepora koji graniči s tom nekretninom i u koji se moglo ući samo iz nekretnine i to kuće koja je bila predmetom kupoprodaje?“,

 

3. „Je li drugostupanjski sud u žalbenom postupku dužan po službenoj dužnosti ispitati pravilnu primjenu materijalnog prava, odnosno je li žalitelj u žalbenom postupku ovlašten iznositi prigovore koji se tiču pogrešne primjene materijalnog prava na koje nije ukazivao tijekom prvostupanjskog postupka ?“,

 

4. „Je li drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo kad nije prihvatio žalbu tuženice već je potvrdio prvostupanjsku presudu kojom je tuženici naloženo da tužiteljima preda u posjed nekretninu koja je u suvlasništvu tužitelja i treće osobe GRADA R., a tužitelji nisu dostavili Sudu ovlaštenje trećeg suvlasnika za ispunjenje niti su se na to ovlaštenje uopće pozvali, kraj činjenice da je tuženica u cijelosti osporila tužbu i sve navode tužitelja osim onih koje izrijekom prizna odnosno učini nespornim ?“

 

Revizijski sud ocjenjuje prvo u reviziji naznačeno pitanje važnim za odluku o predmetu spora ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: o njemu je revizijski sud već izrazio svoje shvaćanje, prihvaćeno u suđenju već i sa značajem suđenja u skladu sa stabilnom, ustaljenom i dosljednom sudskom praksom - ali je odluka drugostupanjskog suda donesena uz propust da se takvo shvaćanje i primjeni.

 

Konkretno, revizijski sud je u više svojih odluka izrazio shvaćanje u svezi tog pitanja - pa tako primjerice i u odlukama:

 

a) posl. br. Rev 2021/2014-2 od 17. prosinca 2019., prema kojoj:

 

„...Revidenti u reviziji navode da reviziju podnose zbog pogrešne primjene materijalnog prava i tvrde da je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda o stjecanju prava vlasništva dosjelošću nepodudarno sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

 

Osnovano revidenti u reviziji navode da su drugostupanjski i prvostupanjski sud pogrešno primijenili materijalno pravo odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva u ovom postupku.

 

Pošavši od pravnog shvaćanja zauzetog u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-58/1997 od 17. studenoga 1999., prema kojem rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u društvenom vlasništvu treba računati tek od 8. listopada 1999., sudovi prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva nisu ispitivali postoje li pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću i prije 8. listopada 1991.

 

Naime, prema pravnom shvaćanju ovoga suda kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZVDSP), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.

 

Budući da iz činjeničnih navoda tužitelja i dokumentacije koja prileži spisu proizlazi da su prednici tužitelja posjedovali sporne nekretnine i prije 8. listopada 1991. prvostupanjski sud će u nastavku postupka iscrpno ispitati te okolnosti, provesti druge dokaze koje će stranke eventualno predložiti....“

 

b) posl. br. Rev 2469/2016-2 od 10. prosinca 2019., prema kojoj:

 

„...Iz sadržaja podnesene revizije može se zaključiti da tužitelj postavlja pitanje stječe li stranka pravo vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su bile u društvenom vlasništvu, ako su se pretpostavke za stjecanje dosjelošću stekle do donošenja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske kojom je ukinuta odredba čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 - dalje ZVDSP), odnosno mogućnost da se u vrijeme potrebno za dosjelost računa i vrijeme posjedovanja prije 8. listopada 1991.

 

Kao razlog važnosti tužitelj se poziva na odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu Trgo protiv Hrvatske (zahtjev br. 35298/04) od 11. lipnja 2009.

 

Naime, tužitelj tvrdi da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću do 17. studenoga 1999. budući je tužitelj, zajedno sa svojim prednicima bio u mirnom i nesmetanom posjedu spornih nekretnina više od 40 godina. Kod toga isti smatra da se obzirom na raniju odredbu čl. 388. st. 4. ZVDSP treba u rok dosjelosti uračunati i vrijeme prije 8. listopada 1991.

 

Nižestupanjski sudovi odbijaju zahtjev tužitelja usmjeren na stjecanje prava vlasništva dosjelošću na spornim nekretninama i zauzimaju pravno shvaćanje da, obzirom su predmetne nekretnine bile u društvenom vlasništvu, da je tada tužitelj trebao dokazati da su njegovi prednici sporne nekretnine stekli dosjelošću do 6. travnja 1941. prema pravnim pravilima Općeg građanskog zakonika, odnosno da su ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću nakon 8. listopada 1991., pri čemu se vrijeme posjedovanja do 8. listopada 1991. ne uračunava u vrijeme potrebno za stjecanja prava vlasništva dosjelošću.

 

Navedeno shvaćanje nižestupanjskih sudova ne može se prihvatiti pravilnim. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Rev-291/14-2 od 17. travnja 2018. zauzeo je slijedeće shvaćanje:

 

„Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991. ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.

 

Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.“

 

Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da su prednici tužitelja bili upisani kao posjednici spornih nekretnina u katastru još od 1954., 1956., odnosno 1963., da su neke od tih nekretnina bile ograđene suhozidom, a što bi ukazivalo na činjenicu da su isti bili u posjedu spornih nekretnina i prije 8. listopada 1991. Isto tako iz spisa nije vidljivo da bi tužitelju bio suprotstavljeni privatni interes trećih osoba, kao i da je majka tužitelja predmetne nekretnine dobila na temelju agrarne reforme 1946.

 

Obzirom na navedeno, a zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjskih sudova, bilo je potrebno prihvatiti reviziju tužitelja glede postavljenog pitanja, ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP.

 

U nastavku nižestupanjski sudovi će ponovno ocijeniti je li tužitelj stekao pravo vlasništva spornih nekretnina dosjelošću, vodeći računa o shvaćanju Europskog suda za ljudska prava izraženog u presudi Trgo protiv Hrvatske. U tu svrhu provesti će dokaze koje predlože parnične stranke, te donijeti novu zakonitu odluku....“

 

c) posl. br. Rev 1669/2017-2 od 11. veljače 2020., prema kojoj:

 

„...U podnesenoj reviziji tužitelj postavlja sljedeća pitanja:

 

„1. Može li se dosjelošću steći pravo vlasništva na nekretnini koja je bila u društvenom vlasništvu s obzirom na kvalificirani posjed posjednika barem od 1936. godine ?

 

2. Da li posjednik nekretnine koja je u društvenom vlasništvu, postaje vlasnikom u trenutku kada su za to ispunjeni zakonom propisani uvjeti ?“

 

Kao razlog važnosti tužiteljica ističe presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Radomilja i drugi protiv Hrvatske (zahtjev broj …), a radi koje bi bilo potrebno promijeniti sudsku praksu u Republici Hrvatskoj, koju je revizijski sud zauzeo u nizu odluka npr. Rev-1227/97, Rev-250/03, Rev-x-51/13 i drugima, prema kojima se u rok za stjecanje prava vlasništva nekretnina, koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, ne računa vrijeme posjedovanja koje je proteklo do 8. listopada 1991., te da se vlasnikom nekretnine u društvenom vlasništvu postaje ako su ispunjeni uvjeti za stjecanje dosjelošću na nekretninama u društvenom vlasništvu do 6. travnja 1941.

 

Naime, tužiteljica tvrdi da je dosjelošću stekla pravo vlasništva na spornoj nekretnini, pri čemu se u rok dosjelosti treba uračunati i vrijeme prije 8. listopada 1991. Kod toga se navodi da građani ne mogu snositi štetu zbog greške koju je država učinila donošenjem Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96 - dalje: ZVDSP), u kojem je zakonu postojala odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP, a koja je u vrijeme donošenja zakona određivala da se u vrijeme potrebno za dosjelost računa i vrijeme posjedovanja prije 8. listopada 1991....

 

...prvostupanjski sud zaključuje da tužiteljica ima posjed određene kvalitete i da je u posjedu sporne nekretnine preko 100 godina, zajedno sa svojim prednicima. Drugostupanjski sud pak ističe da svjedoci koji su saslušani ne navode na koji način su prednici tužiteljice stupili u posjed sporne nekretnine, niti od kada istu koriste, da bi se sa sigurnošću moglo utvrditi da bi dosjelošću stekla pravo vlasništva do 6. travnja 1941....

 

Prema shvaćanju revizijskog suda postavljena pitanja su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Pri tome valja naglasiti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu broj Rev-291/14-2 od 17. travnja 2018. zauzeo sljedeće shvaćanje:

 

„Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.

 

Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.“

 

Kako iz utvrđenih činjenica proizlazi da su prednici tužiteljice i tužiteljica u posjedu sporne nekretnine bili i prije 8. listopada 1991., da je taj posjed imao određenu kvalitetu, da su na spornoj nekretnini tužiteljica i njezin sada pok. suprug sagradili kuću u koju su preselili 1966., da su prednici tužiteljice bili u posjedu te nekretnine i prije 1941., sud će u nastavku postupka iscrpno ispitati i te okolnosti, te provesti dokaze koje će stranke eventualno predložiti. Kod toga će posebno ispitati postoje li okolnosti za primjenu pravnog shvaćanja koje je Europski sud za ljudska prava iznio u predmetu Trgo protiv Hrvatske (presuda od 11. lipnja 2009. broj zahtjeva …) kada se radi o stjecanju prava vlasništva na nekretninama koje su bile u društvenom vlasništvu....“

 

U tome je ovdje sadržan i jasan odgovor na u reviziji revidentice prvo postavljeno pitanje: ujedno, navedenim je odlukama (i drugim u istome sadržaju), a zbog promjena u pravnom shvaćanju uvjetovanim odlukama Europskoga suda za ljudska prava (Trgo protiv Hrvatske - Zahtjev br. …, od 11. lipnja 2009.; Radomilja i drugi protiv Hrvatske - zahtjev br. …, od 28. lipnja 2016.; Jakeljić protiv Hrvatske - zahtjev …, od 28. lipnja 2016.) - i shvaćanjima u njima izraženim, revizijski sud odstupio od svog ranijeg shvaćanja o mogućnosti stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu.

 

Slijedom toga, a kako shvaćanje nižestupanjskih sudova iz presuda koje su donijeli nije u skladu s takvim shvaćanjem ovoga suda - i kako nižestupanjski sudovi zbog pogrešnog pravnog shvaćanja (pogrešne primjene materijalnog prava) nisu razmotrili druge okolnosti i činjenice odlučne za odluku o predmetu spora i (time) za nastavak postupka, to je valjalo ukinuti obje nižestupanjske presude - te odlučiti kao u izreci ove odluke (na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a).

 

U ponovljenom suđenju prvostupanjski sud će postupiti u skladu s prethodno iznijetim shvaćanjem te ovisno o rezultatu ocjene svih okolnosti relevantnih za odluku (pa i prema navodima stranaka iz revizije i odgovora na reviziju) - ponovno odlučiti o zahtjevima glede kojih revidentica u sporu nije uspjela (tužbenom zahtjevu, ocijenjenim nižestupanjskim odlukama osnovanim - i protutužbenom, istim odlukama odbijenom), i to odlukom o predmetu spora s obrazloženjem prema odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a.

 

Pritom ima poći (jasno: uvažavajući da je ovdje riječ o dosjedanju na nekretninama u društvenom vlasništvu, glede kojeg postoje posebni rokovi):

 

- od toga da protutužiteljica protutužbeni zahtjev na utvrđenje vlasništva ne temelji na pravnom poslu i njegovoj provedbi u zemljišnim knjigama, koje uostalom nije niti bilo - već na institutu dosjedanja, pa okolnost što u kupoprodajnom ugovoru od 2. srpnja 1949. nije navedena i prijeporna nekretnina ne dokazuje da ovu u slijedu sa svojim prednicima nije imala u posjedu i da taj posjed već i zbog toga nije bio pošten,

 

- od smisla odredaba čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine", br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/2000., 73/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008. i 38/2009.), po kojima: "...dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari.“ (st. 1.), s time da „samostalni posjednik čiji je posjed nekretnine zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja.“ (st. 2.), dok „samostalni posjednik nekretnine kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja.“ (st. 3.), odnosno od prethodno važećih odredaba čl. 28. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (objavljenim u "Službenom listu SFRJ" broj 6/80, a koji je na snagu stupio 1. rujna 1980., preuzetog Zakonom o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, "Narodne novine", broj 53/91, kao zakona Republike Hrvatske), kojima je bilo propisano (st. 2.) da savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari na kojoj drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom deset godina, a da (st. 4.) savjesni posjednik nepokretne stvari na kojoj drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 20 godina, sve u svezi

 

- s odredbom čl. 18. st. 1. ZV-a, po kojoj: „posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja (pravo na posjed)“, a pošten je (st. 3. istoga članka) “...ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed“, s time da (st. 5) „posjed se smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno“, te odredbama čl. 72. ZOVO-a, po kojima: (st. 1.) „posjed je zakonit ako se zasniva na pravovaljanoj pravnoj osnovi koja je potrebna za stjecanje prava vlasništva i ako nije pribavljen silom, prijevarom ili zloupotrebom povjerenja“, (st. 2.) „posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova“ - i (st. 3.) „savjesnost posjeda se pretpostavlja“,

 

a prema kojima nepošten (nesavjestan) posjednik ne može steći vlasništvo nekretnine dosjelošću - ni redovnom niti izvanrednom, s time da se poštenje (savjesnost) posjeda pretpostavlja - pa onaj tko tvrdi da je nečiji posjed nepošten (nesavjestan) mora to i dokazati.

 

Kraj osnovanosti revizije revidentice već i osnovom pitanja pod 1. revizije, a polazeći od smisla odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP-a, prema kojoj: "U povodu revizije iz članka 382. stavka 2. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.", ovdje je za prihvatiti i da ostala pitanja postavljena po revidentici pod 2., 3. i 4. u reviziji nisu važna za odluku o konkretnom sporu.

 

Budući da odluka o troškovima postupka ovisi o konačnom uspjehu stranaka u sporu, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima (u smislu odredbe čl. 164. st. 4. i čl. 166. st. 3. ZPP-a).

Zagreb, 9. ožujka 2021.