- 1 -              Rev-x 405/2018-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 405/2018-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja D. T., OIB: …, II. tužiteljice M. T., OIB: …, oboje iz Z., i III. tužiteljice A. T., OIB: … iz Z., koje zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik u Z., protiv tuženice S. P.-M., OIB: …, iz Z., koju zastupa punomoćnica Ž. P., odvjetnica u Odvjetničkom društvu K., H. i U. j.t.d. u V., radi naknade štete, odlučujući o reviziji I., II. i III. tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2618/17-2 od 30. siječnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-4144/15-69 od 20. ožujka 2017., u sjednici održanoj 9. ožujka 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija I., II. i III. tužitelja glede pobijanog dijela odluke o glavnoj stvari (toč. I. izreke) odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Revizija I., II. i III. tužitelja glede odluke o troškovima postupka (toč. II.-V. izreke) odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke odbijeni su kao neosnovani tužbeni zahtjevi kojim se nalaže tuženici da I. tužitelju i II. tužiteljici isplati svakome iznos od 221.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 26. veljače 2003. do isplate, na ime rente za izgubljeno uzdržavanje I. tužitelju iznos od 43.329,21 kn sa zateznom kamatom opisanom kao pod toč. I. izreke, II. tužiteljici na ime rente za izgubljeno uzdržavanje iznos od 54.152,31 kn sa zateznom kamatom opisanom kao pod toč. I. izreke; III. tužiteljici iznos od 10.204,74 kn sa zateznom kamatom tekućom od 17. srpnja 2001., iznos od 281,82 kn sa zateznom kamatom od 16. ožujka 2002., iznos od 19.457,78 sa zateznom kamatom od 30. svibnja 2002., te iznos od 220.000,00 kn sa zateznom kamatom od 26. veljače 2003; pod toč. II. izreke naloženo je I. tužitelju nadoknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 12.500,00 kn, pod toč. III. izreke naloženo je II. tužiteljici nadoknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 9.062,50 kn te pod toč. III. izreke naloženo je III. tužiteljici nadoknaditi tuženici na ime troška parničnog postupka iznos od 19.375,00 kn, dok je pod toč. V. izreke naloženo I., II. i III. tužiteljima nadoknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 122.256,25 kn.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba I., II. i III. tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

              Protiv drugostupanjske presude I., II. i III. tužitelji podnijeli su reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP) uz prijedlog da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine drugostupanjsku presudu, podredno preinači odnosno ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje drugom vijeću drugostupanjskog suda. Potražuje trošak sastava revizije.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija je djelomično neosnovana i djelomično nedopuštena.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidenata u postupku pred drugostupanjskim sudom kao niti u postupku pred prvostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP. To stoga što su u obrazloženju pobijane drugostupanjske presude, kao i u obrazloženju prvostupanjske presude, navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju. Kako pobijane nižestupanjske presude nisu proturječne niti u obrazloženjima tih odluka ne postoji proturječnost s odlučnim činjenicama koje proizlaze iz dokumentacije u spisu, to prema ocjeni ovoga suda nižestupanjske presude ne sadrže proturječnosti zbog kojih se pravilnost i zakonitost tih odluka ne bi mogla ispitati. Zbog navedenog nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP.

 

Iz sadržaja revizije proizlazi da revidenti podnose reviziju i zbog relativno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1 ZPP u vezi s čl. 230. st. 1. ZPP te iz čl. 354. st. 1 ZPP u vezi s čl. 250. ZPP učinjenih pred prvostupanjskim sudom. Takav revizijski navod nije dopušteno iznositi u reviziji, jer je odredbom čl.  385. st. 2. ZPP propisano da se protiv drugostupanjske presude protiv koje se može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP revizija može podnijeti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP koja je učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom, ali ne i zbog takve povrede počinjene pred prvostupanjskim sudom.

 

Dakle, sukladno citiranoj odredbi reviziju nije dopušteno podnijeti zbog revizijskog razloga relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka počinjene u prvostupanjskom postupku.

 

Što se tiče revizijskih navoda I., II. i III. tužitelja kojima u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iznose činjenice i upuštaju se u ocjenjivanje utvrđenog činjeničnog stanja treba reći da su svi ti prigovori po svojoj prirodi činjenični prigovori. Budući da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP redovnu reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ovaj sud činjenične navode iznesene u reviziji nije mogao uzeti u razmatranje niti se upuštati u ocjenjivanje njihove osnovanosti.

 

Osim toga, tijekom postupka pred drugostupanjskim sudom nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP jer je drugostupanjski sud u obrazloženju presude ocijenio sve one žalbene navode tuženika koji su bili odlučni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari. (Revident niti ne navodi koje to žalbene navode sud drugog stupnja nije ocijenio).

 

Zbog navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Također, neosnovan je i prigovor u odnosu na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

 

Predmet spora su zahtjevi I., II. i III. tužitelja za naknadu štete koju trpe zbog smrti njihovog prednika I. T. (oca I. i II. tužitelja te supruga III. tužiteljice) koji je preminuo ..., smatrajući da je do njegove smrti došlo zbog nesavjesnog liječenja i propusta tuženice jer kao liječnik opće medicine nije prepoznala bolest anginu pektoris već je na pregledu predniku tužitelja ordinirala antidoloroznu terapiju od koje istom nije bilo bolje pa je idućeg dana prednik tužitelja umro od posljedica srčane klijenuti.

 

Predmet revizijskog razmatranja pobijane drugostupanjske presude u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava prvenstveno se svodi na ocjenu jesu li sudovi, odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno primijenili materijalno pravo  iz odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO) kada su odbili tužbeni zahtjev za naknadom štete.

 

U postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno:

 

- da je prednik tužitelja preminuo ...,

- da se prednik tužitelja 11. srpnja 2001. javio u ambulantu tuženice kao liječnice opće prakse s nalazima Doma zdravlja Z. od 10. srpnja 2001., a zbog bolova između lopatica koji su se pojavili oko vrata i širili u oba ramena i obje ruke,

- da je tuženica obavila pregled prednika tužitelja i ordinirala terapiju Ketanolom,

- da se sada pok. prednik tužitelja javio dan ranije na pregled Hitnoj medicinskoj pomoći Domam zdravlja Z., jer je toga jutra imao pritisak u ramenima, te da mu je obavljen pregled te ordiniran Apaurin,

- da je Odlukom Povjerenstva za stručni nadzor HLK od 13. studenoga 2002. tuženici izrečena javna opomena kao disciplinska mjera zbog povrede dužnosti prema bolesniku iz čl. 7. Pravilnika o pravima i odgovornosti članova HLK,

- da je po prigovoru tuženice Odluka Povjerenstva za stručni nadzor HLK potvrđena Odlukom Izvršnog odbora HLK od 25. studenoga 2002. sa zaključkom da proizlazi da je ključno to što je tuženica ordinirala terapiju Ketanolom iz čega se zaključuje da nije posumnjala na anginu pektoris,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka određenih po Medicinskom fakultetu u Z., dr. Z. D. i dr. J. Š. od 16. prosinca 2004. proizlazi da je kod pok. prednika tužitelja učinjena liječnička greška, jer nije prepoznato stanje koronarne bolesti srca radi čega nije provedena odgovarajuća terapija

- da su na ročištu za glavnu raspravu od 8. svibnja 2014. vještaci naveli ako je tuženica izdala uputnicu za specijalistički pregled da u tom slučaju ne postoji njezina pogreška, da se u konkretnom slučaju radilo o infarktu akutnog oblika o zbivanju koje se dogodilo unutar nekoliko sati,

- da je na ročištu za glavnu raspravu od 2. veljače 2017. vještak dr. Š., nakon što mu je predočen zdravstveni karton prednika tužitelja koji se odnosi na pregled u ambulanti tuženice od 11. srpnja 2002., naveo da u završnom dijelu između ostalog stoji upisano „hitna interna – javiti se u ambulantu s nalazom“ te da je zaključio da je liječnik koji je pregledao pacijenta postavio sumnju radi koje upućuje pacijenta na pregled u hitnu internu ambulantu,  a što proizlazi iz upisanog izraza u zdravstvenom kartonu „in obs“ što znači da se radi o promatranju ili sumnji na neko stanje.

 

Stoga sudovi, prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka kao i njihova usmena očitovanja da je tuženica kao liječnica primarne zdravstvene zaštite I. T. (sada pok. predniku tužitelja) izdala uputnicu za specijalistički internistički pregled koja je upisana u karton pok. prednika tužitelja, zaključuju da je tuženica postupala po pravilima struke te da je oslobođena odgovornosti za smrtni ishod prednika tužitelja, jer da ne postoji uzročno posljedična veza između postupanja tuženice i smrti prednika tužitelja, a što da odgovara pretpostavci vještaka  dr. Z. D. i dr. J. Š. datoj na usmenom očitovanju na ročištu za glavnu raspravu od dana 8. svibnja 2014. „ako je tuženica izdala uputnicu za specijalistički pregled, da u tom slučaju ne postoji njezina pogreška“. U odnosu na javnu opomenu kao disciplinsku mjeru koja je tuženici izrečena od strane HLK sudovi zaključuju da se radi o disciplinskom postupku koji ne upućuje na zaključak o odgovornosti tuženice, jer je građanskopravna odgovornost širi pojam od disciplinske odgovornosti. Stoga sudovi ocjenjuju tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim, jer nisu ispunjene pretpostavke odgovornosti tuženice za naknadu štete sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP.

 

Slijedom takvih utvrđenja da je tuženica na pregledu predniku tužitelja izdala uputnicu za hitnu internističku obradu (uputnicu za specijalistički pregled), a što proizlazi iz dopunskog očitovanja vještaka na ročištu glavne rasprave od 2. veljače 2017., iskaza tuženice te iz sadržaja zdravstvenog kartona I. T., a na koji specijalistički pregled isti nije stigao, jer je u međuvremenu umro, pravilni su zaključci nižestupanjskih sudova da postupanje tuženice kod prvog pregleda 11. srpnja 2001. nije u uzročnoj vezi s nastupom smrti I. T., jer nije utvrđeno da bi opisana postupanja tuženice predstavlja pogrešku u liječenju. Utoliko je i pravilan zaključak da tuženica ne odgovara za nastalu štetu I., II. i III. tužiteljima, pa je i materijalno pravo iz čl. 154. st. 1. ZOO pravilno primijenjeno kada je tužbeni zahtjev kao neosnovan odbijen.

 

Revizijskim navodima odluka suda ničim nije dovedena u sumnju, jer se revizijski navodi uglavnom, u onom dijelu u kojem se osporava pravilnost u primjeni materijalnog prava, zapravo svode na osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja, a što nije dopušteni revizijski razlog sukladno odredbi iz čl. 385. ZPP.

 

Zbog toga glede odluke o glavnoj stvari, na temelju odredbe čl. 393. ZPP valjalo je odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu.

 

U odnosu na odluku o troškovima postupka ističe se da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP u vezi s čl. 400. st. 1. i 3. ZPP revizija tužitelja protiv drugostupanjske odluke o troškovima postupka odbačena kao nedopuštena.

 

Zagreb, 9. ožujka 2021.