- 1 -              Rev 1819/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1819/2019-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 2. d.o.o., V., A. W. 3/a, OIB …, zastupan po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva P. i Š. d.o.o. iz V., K. 12, protiv tuženika Grada B. n. M., T. k. T. 5, B. n. M., OIB …, zastupan po punomoćniku M. B. odvjetniku u Z., uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja M. o. P., M. t. 1, 2250 P., R. S., koju zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda M. M. i I.-K. T., Z., B. 4/II, radi predaje u posjed, odlučujući o reviziji tužitelja i umješača na strani tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovnog broja Gž-3791/18-2 od 6. studenog 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru poslovnog broja P-1520/09-53 od 23. veljače 2018., u sjednici održanoj 9. ožujka 2021.

 

 

 

r i j e š i o   j e:

 

 

I. Prihvaća se revizija tužitelja i revizija umješača na strani tužitelja i ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovnog broja Gž-3791/18-2 od 6. studenog 2018., a predmet se vraća sudu drugog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

II. Odluka o trošku revizijskog postupka ostavlja se za konačnu odluku.

 

 

 

Obrazloženje

 

 

Prvostupanjskom je presudom suđeno:

 

"I.  Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, a koji glasi:

 

''1.Nalaže se tuženiku G. B. n. M., B. n. M., T. k. T. 5, OIB: …, da u roku od 15 dana preda u posjed tužitelju 2. d.o.o. V., A. W. 3/a, OIB: …, dijelove nekretnine označene u "Geodetskom elaboratu za parcele 1068 1069 1070 1101 k.o. B. n/m, Z., listopad 2008.god.", sačinjenom po stalnom sudskom vještaku za geodeziju N. K., dipl. ing. geodezije predanom uz tužbu tužitelja od 19.11.2008.g. Općinskome sudu u Biogradu na moru, i to

- dio čk.br. 1478/144 u površini od 40 m2, koji u naravi predstavlja dio puta koji vodi uz obalu (prema marini – smjer pružanja SZ-JI);

- dio čk. br. 1478/143 u površini od 240 m2, koji u naravi predstavlja kolnik u Ulici M. P.;

- dio čk.br. 1478/14 i čk. br. 1478/113, površine 474 m2, koji u naravi predstavlja nogostup u ulice M. P.;

- dio čk.br. 1478/14 površine 33 m2, dio čk.br. 1478/113 površine 18 m2 i do čk.br. 1478/143 površine 56 m2, koji u naravi predstavljaju put ukupne površine 107 m2 (nastavak Z. ulice – spoj na U. M. P.);

- dio čk.br. 1478/113 stare izmjere k.o. Biograd, površine 146 m2 i dio čk.br. 1478/143 stare izmjere k.o. Biograd, površine 360 m2, koja u naravi predstavlja izlaz U. M. P. na Z. ulicu,

što odgovara dijelovima nekretninama prikazanim na:

 

"Dopuni dopune skice lica mjesta dijela č. zem. 1068 i dijela č.z. 3747/2 k.o. Biograd, mjerilo 1:500" izrađenoj po ovlaštenom inženjeru geodezije O. M., dipl. inž. geod., datiranoj sa danom 15.05.2017., i to:

 

-          Likom (1-2-3-1) označen kolnik u ulici M. P. na dijelu č.z. 1478/143 S.I. odnosno dijelu č.z. 1071 N.I P=240 m2, dio č.z. 1071 N.N.I.

 

-          Likom (1-B-A-I-D-3-1) označen kolnik i nogostup u ulici M. P. na dijelu č.z. 1478/143 S.I. odnosno dijelu č.z. 1068 N.I. P=474 m2

 

-          Likom (I-4-5-6-7-8-11-I) označen dio č.z. 1478/113 S.I. odnosno dio č.z. 3747/2 N.I. P=146 m2

 

-          Likom (2-3-D-I-H-11-8-9-10-2) označen dio č.z. 1478/143 S.I. odnosno dio č.z. 3747/2 N.I. P=360 m2 predstavlja izlaz ulice M. P. na Z. ulicu

 

-          Likom (A-J-K-A) označena č.z. 1478/144 S.I. P=40 m2 odgovara dijelu č.z. 1098/1 N.I. odnosno dijelu č.z. 1098/1 N.N.I. P=40 m2

 

-          Likom (L-M-Š-L), označen dio č.z. 1478/14 S.I. odnosno dio č.z. 1068 N.I. P=33m2 odgovara dio č.z. 1070 N.N.I. P=13 m2 i do č.z. 1069 N.N.I. P=20 m2

 

-          Likom (M-N-O-R-S-Š-M) označen dio č.z. 1478/143 S.I. odnosno dio č.z. 1068 N.I. P=56 m2 odgovara dio č.z. 1069 N.N.I. P=36 m2 i do č.z. 1068 N.N.I. P=20m2

 

-          Likom (O-P-R-O) označen dio č.z. 1478/113 S.I. odnosno dio č.z. 1068 N.I. P=18m2 odgovara dio č.z. 1068 N.N.I. P=18 m2.

 

2. Nalaže se tuženiku G. B. n. M., B. n. M., T. k. T. 5, OIB: …, da u roku od 15 dana tužitelju 2. d.o.o., V., A. W. 3/a, OIB: …, naknadi troškove ovog parničnog postupka, zajedno sa zateznom kamatom koja na iznos troškova teče od dana donošenja presude do isplate po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.''

 

II. Nalaže se tužitelju da nadoknadi tuženiku trošak ovog postupka u iznosu od 28.125,00 kn, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

 

Drugostupanjskom je presudom potvrđena prvostupanjska presuda u dijelovima pod točkama I. i II. izreke.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju su u smislu odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – dalje u tekstu: ZPP), a koja se u ovom odlučivanju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/19), podnijeli tužitelj i umješač na strani tužitelja zbog pravnog pitanja koje smatraju važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložili su sudu ukinuti pobijanu odluku i vraćanje sudu drugog stupanja na ponovni postupka. Zahtijevali su trošak revizije.

 

Odgovor na revizije nije podnesen.

 

Revizije su osnovane.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1. ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

3. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji st. 2. toga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Predmet ovoga spora, u ovom, revizijskom stupnju postupka, je zahtjev za predaju u posjed tužitelju nekretnina opisanih u izreci prvostupanjske odluke, te je utvrđenje prvostupanjskog suda:

      da iz prodajnog ugovora od 14. travnja 2008. (i aneksa tog ugovora) zaključenog između M. o. P. kao prodavatelja, te P. d.o.o. (sada tužitelj), kao kupca (dalje: Kupoprodajni ugovor) proizlazi da je u zemljišnim knjigama za nekretnine koje su predmet ugovora i to čest. zgr. 343, 1478/14, 1478/113, 1478/143, 1478/144 i 1504/16 sve k.o. B. upisan prodavatelj O. P. kao nositelj prava korištenja uz upisanu zabilježbu zabrane prava raspolaganja i opterećivanja prema ranije važećoj Uredbi Vlade Republike Hrvatske od 17. srpnja 1991. i da stoga nije sređeno vlasničko-pravno stanje u smislu upisa prodavatelja kao isključivog vlasnika nekretnine,

      da će prema Kupoprodajnom ugovoru, a u svrhu prethodnog, prodavatelj izdati punomoć kojom ovlašćuje kupca da u njegovo ime ishodi u zemljišnoj knjizi upis prava vlasništva u korist prodavatelja,

      da su sve pravne slijednice bivše O. P. ovlastile G. O. P. za prodaju nekretnina koje su predmet ugovora temeljem posebne punomoći,

      da je javni poziv za prikupljanje ponuda za prodaju nekretnina objavljen i da se na natječaj prijavio P. d.o.o. izabran za sklapanje ugovora,

      da je odredbom čl. 2. Kupoprodajnog ugovora određeno da prodavatelj prodaje i predaje kupcu u vlasništvo navedene nekretnine, dok je čl. 3. Kupoprodajnog ugovora kupovna cijena određena u ukupnom iznosu od 1.117.000,00 eura u koju cijenu je uključena jamčevina od 111.700,00 eura,

      da je Kupoprodajnim ugovorom određeno da će kupac ugovorenu kupoprodajnu cijenu prodavatelju isplatiti umanjenu za iznos isplaćene jamčevine u roku od 10 dana od dana pribave mišljenja odnosno relevantne isprave nadležnog Ministarstva Republike Hrvatske o brisanju zabrane raspolaganje i provedbe upisa prava vlasništva nad predmetnim nekretninama u zemljišnoj knjizi u korist prodavatelja,

      da je odredbom čl. 4. Kupoprodajnog ugovora određeno je da će prodavatelj izdati kupcu dozvolu radi uknjižbe prava vlasništva kupca nad predmetnim nekretninama te istodobno predati kupcu nekretnine u posjed u roku od najkasnije 8 dana od dana isplate kupoprodajne cijene s tim da se nekretnine prodaju u zatečenom stanju (viđeno-kupljeno), da je odgovornost prodavatelja za stvarne i pravne nedostatke isključena,

      da su Aneksom 1. i 2. (od 28. studenog 2008. i 30. studenog 2009.) Kupoprodajnog ugovora ugovorne strane utvrdile su da je kupac odmah po sklapanju ugovora s prodavateljem stupio u posjed nekretnina te ih ogradio žičanom ogradom i da je kupac prvi obrok u iznosu od 200.000,00 eura uplatio dana 12. prosinca 2008., a da se drugi obrok ugovorene cijene od 805.300,00 eura obvezuje platiti nakon pravomoćnosti rješenja kojim je u korist prodavatelja dozvoljen upis uknjižbe stjecanja prava vlasništva na nekretninama,

      da je tužitelj, dakle, nakon zaključenja Kupoprodajnog ugovora stupio u posjed nekretnina koje su predmetom ugovora, međutim ne i u posjed predmetnih dijelova koje su tada bile u posjedu tuženika.

 

Slijedom tih utvrđenja prvostupanjski je sud dalje utvrdio da kupoprodajna cijena nije isplaćena u cijelosti, a da je odredbom čl. 4. Kupoprodajnog ugovora određeno da će prodavatelj izdati kupcu dozvolu radi uknjižbe prava vlasništva kupca u roku od najkasnije 8 dana od dana isplate kupoprodajne cijene koja nije isplaćena u cijelosti, iz čega je zaključio da tužitelj nije predmnijevani vlasnik, odnosno da nema valjanu osnovu stjecanja temeljem ugovora na koji se poziva, pa je tako prihvatio prigovor nedostatka aktivne legitimacije, pa, posljedično, tužbeni zahtjev odbio.

 

              Osim toga, nastavlja prvostupanjski sud, sve i da je tužitelj aktivno legitimiran na postavljanje ovakvog zahtjeva prema tuženiku, tužbeni bi zahtjev bio neosnovan i iz razloga što je tuženik dokazao da je na temelju zakona originarnim putem postao vlasnik predmetnih nekretnina, jer se u konkretnom slučaju radi o komunalnoj infrastrukturi izgrađenoj 1990. godine, nerazvrstanim cestama u smislu čl. 98. st. 1. Zakona o cestama (''Narodne novine'' broj 84/11, 22/13,54/13, 148/13 i 82/14-dalje ZOC) koje su, u smislu čl. 102. st. 1. i čl. 131. st. 6. ZOC-a, kao ceste koje su bile u uporabi kao nerazvrstane ceste ili javne prije 1. siječnja 1997. - javno dobro u općoj uporabi u neotuđivom vlasništvu jedinice lokalne samouprave na čijem se području nalaze te da se od stupanja na snagu ZOC-a, 28. srpnja 2011., sukladno čl. 131. do 133. ZOC-a, izvlaštenje provodi ex lege i nije vezano uz uporabnu dozvolu.

 

Drugostupanjski sud nadalje zaključuje da prodavatelj Kupoprodajnim ugovorom nije ovlastio kupca da na temelju tog ugovora izvrši upis prava vlasništva na svoje ime niti mu je izdao tabularnu ispravu, već ga je samo opunomoćio da može poduzimati pravne radnje na temelju kojih će se u zemljišne knjige upisati kao vlasnik prodavatelj, a potom da će prodavatelj izdati tužitelju tabularnu ispravu za prijenos prava vlasništva. Nastavlja da, kako niti prodavatelj nije upisan u zemljišnu knjigu kao nositelj knjižnog prava (a tabularnu ispravu mora u svoje ime dati upisani nositelj knjižnog prava) to tužitelj nije aktivno legitimiran na zahtjev za predaju u posjed, već bi to kao predmnijevani vlasnik bio tek nakon što se ispune pretpostavke za upis prava vlasništva u korist prodavatelja. To zato, što (zaključuje drugostupanjski sud) je kupac prema Kupoprodajnom ugovoru dobio tek ovlast da sređuje zemljišnoknjižno stanje za račun prodavatelja, ne u svoje ime.

 

Nastavno na ovako izraženo pravno shvaćanje drugostupanjskog suda revidenti kao važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni postavljaju sljedeća pravna pitanja:

 

„1. Koje su pretpostavke za postojanje aktivne legitimacije za podnošenje tužbe predmnijevanog vlasnika (actio Publiciana) – da li je to postojanje materijalnopravnih i procesnopravnih pretpostavki za upis uknjižbe stjecanja prava vlasništva nekretnine u korist tužitelja ili da je njegov posjed zakonit istinit i pošten, dok drugi posjed tuženoga nema takve kvalitete čime je posjed tužitelja u odnosu na posjed tuženog jači?

 

2. Ima li pravo na podnošenje tužbe predmnijevanog vlasnika (actio Publiciana) osoba koja je kao kupac nekretnine sklopila ugovor o kupnji iste te je ugovoren pridržaj prava vlasništva (pactum resevati dominii) uskratom dozvole za uknjižbu, ako je kupac u svoju korist nije zatražio upis predbilježbe stjecanja prava vlasništva?“.

 

Obrazlažući važnost postavljenog pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, revident navodi odluke sudova u kojima je izraženo pravno shvaćanje nepodudarno s onim u pobijanoj odluci, pa se tako pozvao na odluke revizijskog suda poslovnih brojeva Revt 267/2013, Revt 219/2013, Županijskog suda u Slavonskom Brodu, poslovnog broja Gž 166/2016 i Županijskog suda u Splitu poslovnog broja Gž 2101/2015.

 

Ovaj sud primjećuje nepodudarnosti između pravnog shvaćanja izraženog u pobijanoj odluci sa onim iz odluke ovoga suda na koje se pozivaju revidenti pa ocjenjuje prvo pravno pitanje postavljeno u tim revizijama bitnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a reviziju dopuštenom.

 

Dalje se pristupilo ispitivanju pobijane presude i to samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog (prvog) pitanja zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno, sve sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP-a.

 

Prvenstveno je za navesti da se, već iz gore citiranih činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova, ne može prihvatiti zaključak drugostupanjskog suda da je Kupoprodajnim ugovorom prodavatelj kupca (tužitelja) „samo opunomoćio da može poduzimati pravne radnje na temelju kojih će se u zemljišne knjige upisati kao vlasnik prodavatelj“. Naime, jasno je citirana i utvrđena stipulacija članka 2. Kupoprodajnog ugovora kojim se izričito ugovara prodaja, odnosno kupnja (i konstatira, aneksima Kupoprodajnog ugovora, čin predaje u posjed barem nespornog dijela nekretnine).

 

Imajući u vidu prethodno, dalje je za zaključiti da je, u okviru gornjih činjeničnih utvrđenja i u okviru pravnog shvaćanja drugostupanjskog suda, u bitnom i sažetom, tužbeni zahtjev odbijen:

 zbog toga što prodavatelj nije izričito ovlastio tužitelja na upis prava vlasništva u korist kupca, nego ga je samo ovlastio na ishodovanje upisa prava vlasništva u korist prodavatelja, tek nakon čega će prodavatelj kupcu izdati tabularnu ispravu (dakle, zbog nepostojanja tabularne isprave/izjave) i

 zbog toga što bi se tužitelj mogao smatrati predmnijevanim vlasnikom tek nakon što se ispune pretpostavke za upis prava vlasništva u korist prodavatelja, a to uzimajući u obzir da prodavatelj nije upisan kao nositelj knjižnog prava, već je u zemljišnim knjigama upisano pravo korištenja u korist P. d. o. P..

 

U konkretnom slučaju, a u okviru gore obrazloženih činjenica na kojim ga temelji, ne može se prihvatiti pravno shvaćanje o nedostatku aktivne legitimacije tužitelja na podnošenje ove tužbe predmnijevanog vlasnika u smislu odredbe čl. 166. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08; dalje: ZVDSP), barem u okviru razloga kako ih obrazlaže drugostupanjski sud.

 

Za davanje odgovora na dopušteno revizijsko pitanje je za citirati relevantne odredbe čl. 166. ZVDSP-a i to:

      stavka 1. koji glasi: „Onoga tko u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom dokaže pravni temelj i istinit način svoga stjecanja stvari smatrat će se vlasnikom te stvari (predmnjevani vlasnik) prema osobi koja stvar posjeduje bez pravnoga temelja ili na slabijem pravnom temelju.“,

      stavka 2. koji glasi: „Predmnjevanom će vlasniku na njegov zahtjev predati posjed stvari posjednik koji nema pravni temelj posjedovanja ili je slabiji time što mu je posjed nepošten ili nezakonit, ili što ne može označiti svojega prednika ili može samo sumnjivoga, ili što je stekao posjed stvari besplatno a onaj koji zahtijeva posjed bio ga je stekao naplatno; no neće mu trebati predati posjed stvari posjednik koji ima jednako jak pravni temelj kao on.“,

      stavka 4. koji glasi: „Predmnjevani vlasnik treba, umjesto da dokazuje vlasništvo, dokazati činjenice na temelju kojih se predmnjeva njegovo vlasništvo i činjenice od kojih zavisi utemeljenost njegova zahtjeva prema posjedniku stvari iz stavka 1. i 2. ovoga članka (…).“.

 

Sagledavajući odredbe stavaka 1. i 4. čl. 166. ZVDSP-a, razvidno je postojanje razlike u pogledu uvjeta za stjecanje prava vlasništva i u pogledu ocjene jesu li ispunjene pretpostavke za kvalifikaciju nekoga kao predmnijevanog vlasnika.

 

U tom smislu je dalje za zaključiti da činjenica da u Kupoprodajnom ugovoru nije inkorporirana (niti je uopće dana) tabularna izjava, nema sama po sebi za posljedicu da taj ugovor prestaje biti pravnim temeljem stjecanja u smislu čl. 166. st. 1. ZVDSP-a; dakle pogrešno je pravno shvaćanje da se samo zbog tog izostanka tužitelj ne bi mogao smatrati predmnijevanim vlasnikom u smislu čl. 166. st. 1. ZVDSP-a, a sve u okviru gornjih činjeničnih utvrđenja, osobito činjenice da se u Kupoprodajnom ugovoru izričito izražava stipulacija prodaje tj. kupnje sporne nekretnine pa tako prijenosa prava vlasništva.

 

Nadalje, u konkretnom slučaju, niti činjenica da prodavatelj nije upisan u zemljišne knjige kao vlasnik, odnosno da se nisu ispunile pretpostavke za takav upis, sama po sebi ne isključuje mogućnost da bi se tužitelj mogao smatrati predmnijevanim vlasnikom, jer se predmnijevano vlasništvo može steći i od osobe koja bi se smatrala predmnijevanim (a ne uknjiženim) vlasnikom.

 

Pritom, pogrešan je pravni pristup nižestupanjskog suda kojim on izjednačava pretpostavke za upis prava vlasništva prednika sa pretpostavkama potrebnim da bi se sljednika (u odnosu na drugu osobu) smatralo predmnijevanim vlasnikom.

 

Također, ni neisplata dijela kupoprodajne cijene na to nema utjecaja (pravno shvaćanje prvostupanjskog suda), kao niti faktična (ne)predaja spornog dijela nekretnine u posjed tužitelju, jer predaja u posjed nije čak ni način stjecanja prava vlasništva nekretnine, a kamoli (u okviru gornjih činjeničnih utvrđenja) odlučna činjenica za nastup činjenica vezanih uz predmnijevano vlasništvo.

 

Slijedom navedenog ovaj sud utvrđuje da je u konkretnom slučaju sud u pobijanoj odluci pogrešno primijenio materijalno pravo u smislu gore navedenih odredbi ZVDSP-a, slijedom čega je, temeljem odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a, valjalo odlučiti kao u izreci ovoga rješenja, pod točkom I.

 

Osim što je sud u pobijanoj odluci pogrešno primijenio materijalno pravo (barem u okviru obrazloženja kakvo je dao za svoju odluku), vođen takvim pogrešnim pravnim pristupom propustio je i ocijeniti i ostale žalbene navode.

 

Naime, u slučaju utvrđenja aktivne legitimacije tužitelja, bilo bi potrebno dalje ocijeniti je li tužitelj u odnosu na tuženika predmnijevani vlasnik, a radi čega bi bilo potrebno pravo tužitelja suprotstaviti eventualno postojećem pravu tuženika u smislu čl. 166. st. 1., 2. i 4. ZVDSP-a.

 

              U tom smislu je prvostupanjski sud zauzeo pravno shvaćanje o prelasku predmetnih nekretnina u vlasništvo jedinca lokalne samouprave sukladno odredbama  čl. 131. do 133. ZOC-a, ali se drugostupanjski sud o tom, ožaljenom pravnom shvaćanju nije očitovao, jer je ocijenio da tužbeni zahtjev treba odbiti samim prihvaćanjem prigovora nedostatka aktivne legitimacije, kako je gore navedeno.

 

              Stoga će u ponovljenom odlučivanju drugostupanjski sud, uvažavajući pravno shvaćanje ovoga suda (čl. 394.a ZPP-a), predmet preispitati i u pogledu pravnog shvaćanja prvostupanjskog suda o originalnom stjecanju prava vlasništva tuženika nad predmetnim nekretninama, tj. o utjecaju odredaba ZOC-a na kvalifikaciju prava tuženika, kao i ocijeniti prvostupanjsku odluku u svjetlu svih ostalih žalbenih razloga i donijeti novu, zakonitu odluku.

 

              Zaključno je za napomenuti da je, s obzirom na to da je revizija prihvaćena na temelju prvog postavljenog pravnog pitanja, ovaj sud smatrao nepotrebnim upuštati se u ocjenu dopuštenosti drugog pravnog pitanja postavljenog u revizijama revidenata, jer to ne bi utjecalo na odluku u ovoj pravnoj stvari.

 

Odluka o trošku revizijskog postupka utemeljena je na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a (toč. II. izreke).

 

Zagreb, 9. ožujka 2021.

 

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Katarina Buljan, v.r.