- 1 -              Revd 3538/2020-2

Broj: Revd 3538/2020-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, te Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jasenke Žabčić članice vijeća, u pravnoj stvari I-tužiteljice L. K., OIB …, iz O., II-tužitelja M. K., OIB …, iz O., III-tužitelja B. K., OIB …, iz Č., i IV-tužiteljice I. K., OIB …, iz O., koje sve zastupa punomoćnik S. K., odvjetnik u V., protiv tuženika A. B. d.d. Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik H. M., odvjetnik u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-280/2018-2 od 12. svibnja 2020., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1052/16-29 od 16. veljače 2018., u sjednici održanoj 9. ožujka 2021.

r i j e š i o   j e :

Prijedlog tuženika A. B. d.d. Z. za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-280/2018-2 od 12. svibnja 2020. se odbacuje kao nedopušten.

Obrazloženje

Tuženik A. B. d.d. Z. (dalje u tekstu: Banka) je podneskom od 29. lipnja 2020. predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-280/2018-2 od 12. svibnja 2020. radi pravnih pitanja naznačenih u reviziji.

Postupajući po odredbi 385.a i čl. 387. st. 1. i 6. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 88/08. i 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda RH je ocijenilo da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije.

Pravomoćnom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev koji glasi na utvrđenje ništetnom odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora o kreditu broj … od 27. ožujka 2006. u odredbi čl. 4. kojom je ugovoreno „Ugovorne strane su suglasne da je kamatna stopa promjenjiva“ te o zahtjevu za povrat iznosa naplaćenog po osnovi. Prema shvaćanju drugostupanjskog suda odredba čl. 4. je ništetna, a ugovor može opstati i bez te odredbe, a tuženikov prigovor zastare je odbijen pozivom na pravno shvaćanje zauzeto na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. Tuženiku naloženo vratiti tužiteljima dosuđen iznos koji je preplaćen po osnovi nezakonito ugovorenih kamatnih stopa u visini iznad početne kamatne stope.

Tuženik je osporio pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje drugostupanjske presude, te je predložio dopuštenje revizije radi pravnih pitanja koja glase:

1. Može li sud ukinuti slobodu uređivanja obveznih odnosa između ugovornih strana na način da ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu izmijeni u fiksnu kamatnu stopu za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa?

2. Može li sud donijeti odluku da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju odluke Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., donesene u kolektivnom sporu, a bez pravne ocjene je li konkretna odredba u ugovoru istovjetna onoj koja je utvrđena ništetnom presudom u kolektivnom sporu?

3. Može li sud iz pravnog poretka ukloniti pravni institut zastare za povrat iznosa (restituciju) u slučaju ništetnosti ugovorne odredbe na temelju koje je plaćanje izvršeno?

Prvo naznačeno pitanje nije važno za rješenje ovog spora, jer sud nije mijenjao volju stranaka nego je utvrdio da je ugovor sadržavao ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi. Ta odredba već po samo zakonu ne čini valjani sastavni dio ugovora niti proizvodi pravne učinke prema ugovornim stranama.

Presudom je sud primijenio jasnu odredbu čl. 105. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), koji se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 125/2012), prema kojoj ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, pri čemu će ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje. Stoga se uloga suda u ovom slučaju iscrpila utvrđenjem ništavom jedne ugovorne odredbe.

Drugo pitanje nije važno za rješenje ovog spora jer je sud i u ovoj parnici utvrđivao odlučne činjenice, te je dao pravnu ocjenu o tome je li konkretna odredba u ugovoru ništetna, te je li u odnosu na pravnu osnovu istovjetna onoj koja je utvrđena ništetnom presudom u kolektivnom sporu.

Treće pitanje nije važno za rješenje spora a niti za osiguranje jedinstvene primjene prava je proizlazi od neutemeljene tvrdnje da je predmetnom presudom iz pravnog poretka uklonjen pravni institut zastare za povrat iznosa (restituciju) u slučaju ništetnosti ugovorne odredbe. Naime, pravo na isticanje ništavosti se ne gasi, jer je tako propisano prisilnom odredbom čl. 110. ZOO.

Riječ o pravnom pitanju o kojemu je i Građanski odjel Vrhovnog suda RH zauzeo pravno shvaćanje (1/20) na sjednici održanoj 30. siječnja 2020., koje glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

Obrazloženje drugostupanjske presude je u skladu s navedenim shvaćanjem.

Stoga naznačena pitanja nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP, pa je valjalo na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 1. i 5. ZPP riješiti kao u izreci.

Zagreb, 9. ožujka 2021.