- 1 -              Revt 192/2015-2

 

 

 

 

Broj: Revt 192/2015-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja O. B. H. d.d. Z. kao pravni slijednik D. b. d.d. iz D., kojeg zastupa punomoćnik Z. V. odvjetnik u Z., protiv tuženika Stečajna masa I. d.o.o. iz S. kojeg zastupa punomoćnik T. K. odvjetnik u S., radi utvrđivanja osnovanosti osporene tražbine odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-3867/13-3 od 21. siječnja 2015. kojom je potvrđena i ukinuta presuda Trgovačkog suda u Splitu broj P-2084/11 od 9. studenoga 2012. u sjednici vijeća održanoj 9. ožujka 2021.

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom odlukom suđeno je:

 

»1. Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„Utvrđuje se postojanje tražbine tužitelja O. B. H. d.d. Z. (pravnoj slijednika D. B. d.d. D.) u iznosu od 10.641.366,64 kn po osnovu Ugovora o izdavanju garancije br. ... od 02.04.1999. godine na iznos od 2.500.000,00 CHF dospjele 11.02.2002. godine te se tužiteljeva tražbina u tablici ispitanih tražbina treba svrstati u opći isplatni red u stečajnom postupku nad I. d.o.o. u stečaju, S., koji se vodi pred Trgovačkim sudom u Splitu pod posl. br. St-93/01“.

 

2. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju iznos od 367.048,00 kn po osnovu troškova postupka u roku od 8 dana.«

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u točki 1. izreke. U točki 2. izreke prvostupanjska presuda je ukinuta i predmet je u tom dijelu vraćen na ponovni postupak.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitne povrede parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud uvaži reviziju, te preinači pobijanu odluku odnosno ukine istu i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, u povodu revizije iz st. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Ispitujući pobijanu odluku zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka sud je utvrdio da u istoj nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Naime, suprotno tvrdnji tuženika, izreka odluke je potpuno razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a odluka sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama koji međusobno nisu u proturječju, a niti postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi u sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

Okolnost da tuženiku nije prihvatljivo obrazloženje drugostupanjskog suda presudu ne čini nerazumljivom, kao što i tuženikova interpretacija provedenih dokaza drugačija od one kako su ju utvrdili sudovi ne znači da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama ili da ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati.

 

Potrebno je, također, naglasiti kako je pravo na izbor (čl. 220. st. 2. ZPP) kao i na ocjenu dokaza (u pravilu) pridržano za prvostupanjski sud koji prema svojem uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP).

 

Sudovi nisu počinili niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 6. ZPP na koju upućuje tuženik u reviziji navodeći da mu je onemogućeno da se izjasni na navode saslušanog vještaka obzirom je tražio odgodu ročišta kako bi se mogao pismeno očitovati na iskaz saslušanog vještaka. Punomoćnik tuženika bio je prisutan na ročištu na kojem je vještak saslušan te je imao priliku očitovati se na iskaz vještaka na navedenom ročištu.

 

Premda tuženik revizijom pobija presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, u obrazloženju tih revizijskih razloga u bitnome i osporava činjenična utvrđenja sudova prvog i drugog stupnja. Stoga slijedi da tuženik pobija drugostupanjsku presudu i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što nije dopušten revizijski razlog po čl. 385. ZPP, pa zbog tog razloga revizijski sud nije ispitivao pobijanu odluku.

 

Predmet spora je tužiteljevo potraživanje prema tuženiku koje se temelji na Ugovoru o izdavanju garancije br. ... od 2. travnja 1999. sklopljenog između pravnog prednika tužitelja i tuženika, a kojim se tužitelj obvezao tuženiku kao nalogodavcu izdati bankarsku garanciju na iznos od 2.500.000,00 CHF kao sredstvo osiguranja kredita kojeg je tuženik sklopio s ino kreditorom K. L. u. H. A. iz Republike Austrije.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su sljedeće činjenice:

-          da je pravni prednik tužitelja sklopio s tuženikom 2. travnja 1999. Ugovor o izdavanju garancije br. ... kojim je tuženiku a u korist K. L. u. H. A. izdao bankarsku garanciju na prvi poziv na iznos od 2.500.000,00 CHF uz dodatak svih kamata, zateznih kamata, troškova i provizija,

-          da je bankarska garancija trebala biti sredstvo osiguranja kredita kojeg je tuženik sklopio s K. L. u. H. A.,

-          da je sukladno vještačkom nalazu vještaka V. B. ukupan iznos glavnog tužiteljevog potraživanja 10.027.475,79 kn, uvećan za kamate na taj iznos dospjele do otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom 48.464,74 kn, za naknade po garanciji s kamatama prema čl. 3. Ugovora o izdavanju bankarske garancije 465.576,28 kn, za naknade za devizni platni promet 108.849,83 kn, ukupno iznosi 10.651.366,64 kn,

-          da je tužitelj svoj tužbeni zahtjev snizio na 10.641.366,64 kn,

-          da je tužitelj u stečajnom postupku koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Splitu pod brojem St-93/01 prijavio tražbinu u iznosu od 12.802.296,99 kn, koja mu je osporena rješenjem Trgovačkog suda u Splitu  broj St-93/01 od 14. svibnja 2002.,

-          da je tužitelj u skladu s odredbom čl. 178. st. 6. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj 44/96, 29/99, 129/00 dalje SZ) pokrenuo ovaj postupak radi utvrđenja osnovanom osporene tražbine  u iznosu od 12.802.296,99 kn (kasnije smanjeno na 10.027.475,79 kn) kao tražbine općeg isplatnog reda.

 

Na naprijed navedeno utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja, te je neosnovan prigovor tuženika da tužbeni zahtjev u pogledu isplatnog reda nije dovoljno precizan. 

 

Odredba čl. 180. st. 1. SZ propisuje da se u parnici utvrđenje tražbine može zahtijevati samo na temelju osnove, u iznosu i u isplatnom redu kako je ono označeno u prijavi ili na ispitnom ročištu.

 

Pravilno je drugostupanjski sud naveo da je tužbeni zahtjev u odnosu na isplatni red postavljen sukladno rješenju Trgovačkog suda u Splitu  broj St-93/01 od 14. svibnja 2002. prema kojem je tužitelju osporena tražbina općeg isplatnog reda te je sukladno odredbi čl. 180. st. 1. SZ sud u parničnom postupku vezan rješenjem donesenim u stečajnom postupku kojim je stečajni vjerovnik upućen u parnicu radi utvrđenja osnovanom takve osporene tražbine, te sukladno navedenoj odredbi čl. 180. st. 1. SZ stečajni vjerovnik ne može svoju tražbinu tužbenim zahtjevom stavljati u različiti isplatni red od onoga navedenog u rješenju stečajnog vijeća kojim je upućen u parnicu.

 

Sukladno izloženom, po ocjeni ovoga suda, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev, zbog čega je na temelju čl. 393. ZPP revizija kao neosnovana odbijena.

 

Zagreb, 9. ožujka 2021.