- 1 -              I Kž 650/2018-7

 

 

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 650/2018-7

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća, te dr. sc. Zdenka Konjića i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog A. F. i dr., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19. - dalje u tekstu: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbi optuženog A. F., podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Sisku od 17. travnja 2018. broj K-32/12-133, u sjednici održanoj 9. ožujka 2021., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženog A. F., odvjetnika T. G.

 

 

p r e s u d i o   i   r i j e š i o   j e :

 

I. U povodu žalbe optuženog A. F., a po službenoj dužnosti, ukida se pobijana presuda u odnosu na kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., opisano pod točkom 4.) izreke i u tom dijelu predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Uslijed ove odluke, žalba optuženog A. F. u tom je dijelu bespredmetna.

 

II. Uslijed odluke pod I. te djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženog A. F., preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni te se optuženi A. F., nakon prihvaćanja po prvostupanjskom sudu utvrđenih pojedinačnih kazni zatvora u trajanju od po 1 (jedne) godine za svako od kaznenih djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11., opisanih pod točkama 1.), 2.) i 3.) izreke, uz primjenu članka 51. KZ/11. osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 7 (sedam) mjeseci u koju mu se, na temelju članka 54. KZ/11., uračunava vrijeme provedeno u pritvoru i istražnom zatvoru od 2. rujna 2010. do 7. listopada 2010.

 

III. Žalba optuženog A. F. u ostalom dijelu odbija se kao neosnovana te se u ostalom pobijanom, a neukinutom i nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Sisku optuženi A. F. i optuženi S. H. proglašeni su krivima da su na način i pod okolnostima opisanima u izreci počinili kaznena djela protiv gospodarstva, i to optuženi A. F. djelima pod točkama 1.), 2.), 3.) i 4.) kaznena djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11. u svezi članka 51. KZ/11., a optuženi S. H. djelom pod točkom 3.) kazneno djelo pomaganja u zlouporabi povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11. u svezi članka 38. KZ/11., pa su optuženom A. F. za kaznena djela opisana pod točkama 1.), 2.) i 3.) na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11. utvrđene kazne zatvora u trajanju po jedne godine za svako, a za kazneno djelo opisano pod točkom 4.) na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11. uz primjenu članka 48. i članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11., zatvora u trajanju šest mjeseci, pa je primjenom članka 51. KZ/11. optuženi A. F. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju tri godine u koju mu je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme provedeno u pritvoru i istražnom zatvoru od 2. rujna 2010. do 7. listopada 2010. Optuženi S. H. je za kazneno djelo pod točkom 3.) izreke, na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11. uz primjenu članka 38. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine te mu je na temelju članka 56. KZ/11. izrečena uvjetna osuda na način da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ukoliko u vremenu provjeravanja od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Na temelju članka 560. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) od optuženog A. F. oduzeta je imovinska korist ostvarena kaznenim djelom opisanim pod točkom 1.) u iznosu od 1.121.987,75 kn, koja postaje vlasništvo odnosno imovina Republike Hrvatske i koju je dužan naknaditi u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

 

Na temelju članka 560. ZKP/08. od optuženog A. F. oduzeta je imovinska korist ostvarena kaznenim djelom opisanim pod točkom 3.) u iznosu od 762.426,25 kn, koja postaje vlasništvo odnosno imovina Republike Hrvatske i koju je dužan naknaditi u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

 

Na temelju članka 560. ZKP/08. od D. G. oduzeta je imovinska korist ostvarena kaznenim djelom opisanim pod točkom 4.) u iznosu od 100.000,00 kn, koja postaje vlasništvo odnosno imovina Republike Hrvatske i koju je dužan naknaditi u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi članka 145. stavcima 1. i 2. točke 1. i 6. ZKP/08., optuženicima A. F. i S. H. naloženo je plaćanje troškova kaznenog postupka u iznosu od 15.936,00 kn, a koji trošak se sastoji od troška provedenog vještačenja u iznosu od 15.380,00 kn te troška pristupa svjedoka u visini od 556,00 kn, kao i plaćanje paušalnog iznosa sudu od po 3.000,00 kn svaki.

 

Žalbu protiv te presude podnio je optuženi A. F. po branitelju odvjetniku T. G. zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona te odluke o kazni, s prijedlog da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sud na ponovno odlučivanje. U žalbi je zatraženo da se o održavanju sjednice vijeća izvijesti optuženika i njegovog branitelja.

Državni odvjetnik podnio je odgovor na žalbu optuženog A. F. s prijedlogom da se ista odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

 

Na temelju članka 474. stavka 1. ZKP/08., spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Postupajući prema zahtjevu branitelja optuženog A. F. u žalbi, u smislu članka 475. stavka 2. ZKP/08., o sjednici vijeća izviješteni su optuženi A. F. i njegov branitelj, odvjetnik T. G., kao i državni odvjetnik. Sjednici je prisustvovao branitelj optuženika, dok uredno pozvani državni odvjetnik i optuženik nisu pristupili pa je, sukladno članku 475. stavku 4. ZKP/08., sjednica održana u njihovoj odsutnosti.

 

Žalba optuženog A. F. djelomično je osnovana, djelomično bespredmetna te djelomično neosnovana.

 

U odnosu na ovosudsko rješenje:

 

Ispitujući u povodu žalbe optuženog A. F. pobijanu presudu po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 476. stavka 1. ZKP/08., ovaj sud drugog stupnja je utvrdio da je prvostupanjski sud, u odnosu na kazneno djelo iz točke 4.) izreke pobijane presude počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. jer se presuda u tom dijelu temelji na nezakonitom dokazu.

 

Naime, točkom 4.) izreke pobijane presude utvrđeno je da je optuženi A. F. počinio kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. kojim je za D. G. pribavio nepripadnu materijalnu dobit u iznosu od 100.000,00 kn, čime da je za TD „S.“ d.o.o. S. prouzročio štetu u istom iznosu. Posljedično tome, na temelju članka 560. ZKP/08. od D. G. oduzeta je imovinska korist ostvarena ovim kaznenim djelom u iznosu od 100.000,00 kn, koja postaje vlasništvo odnosno imovina Republike Hrvatske, te je naloženo D. G. naknaditi taj iznos u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

 

Presuda prvostupanjskog suda u ovom dijelu temelji se i na iskazu svjedoka D. G. na kojega je prenesena imovinska korist, a koji upravo zbog tog svojstva ima posebna prava u odnosu na ostale svjedoke. Naime, na temelju članka 285. stavka 1. točke 7. ZKP/08. osoba na koju je prenesena imovinska korist oslobođena je obveze svjedočenja o načinu stjecanja imovinske koristi, a sud je, prije ispitivanja, mora upozoriti da nije dužna svjedočiti na tu okolnost. U suprotnome, a kako je to predviđeno člankom 300. stavkom 1. točkom 3. ZKP/08. iskaz svjedoka koji nije propisno upozoren ili se nije izričito odrekao toga prava, ne može se upotrijebiti kao dokaz u postupku.

 

Uvidom u sudski spis utvrđeno je da je D. G. ispitan na raspravi od 15. studenog 2016. (list 1193 spisa), a potom je njegov iskaz pročitan na raspravi od 24. listopada 2017. (list 1251 spisa) te da nije propisno upozoren u skladu s člankom 285. stavkom 1. točkom 7. ZKP/08. U odnosu na njega su, potom, primijenjene odredbe Glave XXVIII. ZKP/08. s obzirom na to da mu je oduzeta imovinska korist na temelju članka 560. ZKP/08.

 

Stoga, kako se iskaz svjedoka koji uživa blagodat nesvjedočenja, sukladno odredbi članka 300. stavka 1. točke 3. ZKP/08., ne može upotrijebiti kao dokaz u postupku kada svjedok na kojeg je prenesena imovinska korist nije upozoren u skladu s člankom 285. stavkom 1. točkom 7. ZKP/08., proizlazi da je iskaz svjedoka D. G. nezakoniti dokaz u smislu odredbe članka 10. stavka 2. točke 3. ZKP/08., zbog čega na njemu nije bilo moguće utemeljiti presudu.

 

Prema tome, kako je prvostupanjski sud svoju presudu u tom dijelu utemeljio na nezakonitom dokazu, počinio je bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. slijedom čega je prvostupanjsku presudu u odnosu na kazneno djelo opisano pod točkom 4.) izreke trebalo ukinuti po službenoj dužnosti, kako je i odlučeno u točki I. ove odluke. U ovakvoj pravnoj situaciji žalba optuženog A. F. u odnosu na ovu točku pobijane presude postala je bespredmetna.

 

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti navedenu bitnu postupovnu povredu na način da će prvo zapisnik o ispitivanju svjedoka D. G. od 15. studenog 2016. izdvojiti iz spisa predmeta kao nezakoniti dokaz, a zatim će navedenog svjedoka ponovno pozvati radi ispitivanja na raspravi, pri čemu će ga propisno upozoriti. Nakon što izvede, uz ovaj, i sve druge do sada izvedene dokaze, a po potrebi i druge, izvedene će dokaze kritički analizirati i svestrano ocijeniti, kako pojedinačno, tako i u njihovom međusobnom odnosu te na taj način potpuno i pravilno utvrditi činjenično stanje na koje će ispravno primijeniti odredbe zakona. Potom će donijeti novu, na zakonu utemeljenu odluku koju će i valjano obrazložiti, uključujući i dio koji se odnosi na oduzimanje imovinske koristi.

 

U odnosu na ovosudsku presudu:

 

Žaleći se zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, optuženi A. F. tvrdi da se pobijana presuda ne može ispitati jer da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, pozivajući se ponajprije na propust prvostupanjskog suda da iznese razloge u odnosu na utvrđenje pravnog kontinuiteta te primjenu blažeg zakona u skladu s člankom 3. KZ/11. Ističe, naime, kako je prvostupanjski sud u odnosu na njega primijenio KZ/11. držeći da je počinio kaznena djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11., a da pritom inkriminirano postupanje nije doveo u vezu s KZ/97., i to s kaznenim djelom zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. KZ/97. koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja inkriminiranih mu kaznenih djela.

 

Osim toga, tvrdi da je obrazloženje pobijane presude u odnosu na točku 1.) izreke proturječno izreci s obzirom na to da se obrazlaže kako je optuženik A. F. počinio dva kaznena djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11., dok je proglašen krivim samo za jedno kazneno djelo.

 

Međutim, prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, koji su potpuno jasni i bez proturječnosti, kako međusobno tako i u odnosu prema izreci pobijane presude, pa i u pogledu okolnosti koje žalitelj iznosi.

 

Premda je u pravu optuženi A. F. kada tvrdi da prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nije posebno iznosio razloge u pogledu pravnog kontinuiteta i primjene blažeg zakona, ne radi se o propustu radi kojeg se prvostupanjska presuda ne bi mogla s uspjehom ispitati. Prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi iznio sve odlučne činjenice u odnosu na bitne elemente kaznenih djela za koja je tog optuženika proglasio krivim, zaključivši da se radi o kaznenim djelima zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11., koja su mu podnesenom optužnicom i stavljena na teret. No, neovisno o tome, valja uputiti žalitelja kako je dosljednom sudskom praksom u pogledu ocjene pravnog kontinuiteta i primjene blažeg zakona između kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. KZ/97. i kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11. zauzeto stanovište kako je blaži KZ/11. koji je primijenjen i u konkretnom slučaju.

 

Optuženi A. F. svojom žalbom neosnovano upire i na to da je u odnosu na kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavku 2. KZ/11. iz točke 1.) izreke, obrazloženje suprotno izreci, pa da je time počinjena bitna postupovna povreda iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. Naime, sud prvog stupnja jasno je i dostatno obrazložio na temelju kojih dokaza smatra utvrđenim da je optuženi A. F. djelom opisanim pod točkom 1.), alinejama a) i c) počinio jedno kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. Da se radi o jednom, a ne o dva kaznena djela kako to tvrdi žalitelj, proizlazi i iz dijela prvostupanjske presude koji se odnosi na odluku o kazni. Naime, prema izreci te presude prvostupanjski sud je optuženom A. F. za to kazneno djelo odmjerio kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine te je i u obrazloženju pobijane presude navedeno da mu je za to kazneno djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju 1 (jedne) godine (list 22).

 

Nadalje, optuženik A. F. u žalbi ističe i bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. i 3. ZKP/08. upirući na činjenicu da dipl. oec. V. A. u vrijeme ispitivanja na raspravi pred prvostupanjskim sudom više nije imala svojstvo stalnog sudskog vještaka financijske struke. U takvoj situaciji, smatra žalitelj, trebalo je izdvojiti njezin nalaz i mišljenje koje je sačinila u tijeku istrage te odrediti novo vještačenje po drugom stalnom sudskom vještaku. Ovako, nalaz i mišljenje koje je izradila dipl. oec. V. A. u tijeku istrage predstavlja nezakoniti dokaz te na njemu sud prvog stupanja nije mogao temeljiti svoju presudu. Sve ovako izložene okolnosti, prema stavu ovog optuženika, utjecale su na utvrđenje odlučnih činjenica u pobijanoj presudi.

 

Međutim, ovi žalbeni navodi nisu osnovani. Naime, neupitno je da je dipl. oec. V. A., tada sudskom vještaku, nalogom istražne sutkinje Istražnog odjela Županijskog suda u Sisku od 5. srpnja 2011. povjerena izrada nalaza i mišljenja u istražnom postupku Kio-58/10 protiv tada okrivljenog A. F. i dr., kao i izrada dopune nalaza i mišljenja 11. listopada 2011., te je vještakinja nalaz i mišljenje (kao i dopunski nalaz i mišljenje) izradila. Nesporno je, također, da je dipl. oec. V. A. pozvana i na raspravu pred prvostupanjskim sudom 24. ožujka 2017., kada je konstatirano da više nije stalni sudski vještak financijsko-knjigovodstvene struke. No, propisno upozorena u skladu s člankom 312. ZKP/08., odgovarala je na pitanja stranaka, pa i optuženog A. F., u odnosu na svoja utvrđenja iz nalaza i mišljenja koje je izradila u tijeku istrage kao sudski vještak, a u odnosu na koje je izradila i dopunu nalaza. Stoga je pogrešan stav ovog žalitelja da je trebalo izdvojiti ranije nalaze i mišljenja ove vještakinje te odrediti novog sudskog vještaka. Iako je, naime, dipl. oec. V. A. u međuvremenu prestao status stalnog sudskog vještaka, ona i nadalje posjeduje stručno znanje i kompetencije da razjasni stavove koje je iznijela u svom pisanom nalazu i mišljenju u razdoblju kada je bila stalni sudski vještak, a koje je žalitelj svojim pitanjima i primjedbama na raspravi pokušao dovesti u pitanje.

 

Osim toga, u pogledu zakonitosti tog nalaza i mišljenja kao dokaza u konkretnom slučaju, valja navesti da je člankom 311. ZKP/08. određeno kada se na nalazu i mišljenju vještaka ne može temeljiti sudska odluka, a okolnost da je vještaku, nakon izrade pisanog nalaza i mišljenja prestalo svojstvo vještaka ne nalazi se među tim razlozima. Stoga je očito da povrede odredaba kaznenog postupka na koje upućuje ovaj optuženik nisu ostvarene te da on prigovore koje iznosi u pogledu statusa dipl. oec. V. A. ističe motiviran nezadovoljstvom sadržajem njezinog nalaza i mišljenja.

 

Ispitujući pobijanu presudu u smislu članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08. ovaj sud drugog stupnja nije našao da bi u istoj bile ostvarene neke druge bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, pa žalba optuženog A. F. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka nije osnovana.

 

Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj optuženik iznosi primjedbe u odnosu na svaku od točaka pobijane presude, tvrdeći da je sud prvog stupnja pogrešno zaključio da je on poslovnom karticom D. C. I. d. „S.“ d.o.o. S. plaćao račune za svoje osobne potrebe (on tvrdi da se radilo o poslovno uvjetovanim troškovima), da je naložio izradu fiktivnih putnih naloga na temelju kojih je primio 50.297,00 kn (tvrdi da se radilo o novcu namijenjenom zaposleniku M. B. za liječenje bolesne supruge), da je odobrio plaćanje fiktivnih računa partnera „R. d.“ S., Makedonija (tvrdi da su svi poslovi za koje su računi izdani izvršeni) te da je primio novac od optuženog S. H. kojemu je prethodno novac isplaćen bez stvarne osnove. Tvrdi kako su sve njegove radnje bile zakonite, motivirane opstankom rada trgovačkog društva „S." d.o.o. S., kojeg je bio direktor u inkriminiranom razdoblju. Navodi i kako prvostupanjski sud nije uzeo u obzir njegovu obranu u odnosu na pojedine točke pobijane presude, a što je rezultiralo pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem.

 

Nasuprot takvim žalbenim prigovorima, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud na temelju potpune i pravilne ocjene svakog dokaza za sebe i u vezi s drugim provedenim dokazima, a uzevši u obzir i obranu optuženika, sve odlučne i važne činjenice raspravio i utvrdio, te potom ispravno zaključio da je optuženi A. F., postupajući na način opisan u točkama 1.), 2) i 3.) izreke pobijane presude ostvario sva bitna obilježja kaznenih djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11. za koja je i proglašen krivim, a za svoja utvrđenja je dao valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

Ponajprije, a to ovaj žalitelj niti ne dovodi u pitanje, u inkriminiranom je razdoblju optuženi A. F. bio glavni direktor trgovačkog društva „S.“ d.o.o. S., odgovoran za zakonito poslovanje tog društva i ovlašten za raspolaganje sredstvima na žiro računu društva te korištenje poslovne kartice, te je, na temelju članka 252. stavka 1. u svezi članka 430. Zakona o trgovačkim društvima i članka 2. Ugovora o radu glavnog direktora od ... 2005., u svome radu bio obavezan postupati pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika. Nadalje, nesporno je i da se TD „S.“ d.o.o. S. nalazilo u neprekidnoj blokadi od 7. kolovoza 2006.

 

U pogledu kaznenog djela iz točke 1)a izreke pobijane presude ispravno je prvostupanjski sud utvrdio da je optuženi A. F. poslovnom karticom D. C. I. d. „S.“ d.o.o. S., koju je imao na korištenje za plaćanje troškova za poslovne svrhe, u više navrata u inkriminiranom periodu plaćao račune za svoje osobne potrebe u ukupnom iznosu od 1.071.690,75 kn, za koje je potom naložio da se isti plate s računa TD „S.“ d.o.o. S. Takav zaključak prvostupanjskog suda na nedvojben način proizlazi iz dostupne materijalne dokumentacije, nalaza i mišljenja vještaka financijsko-knjigovodstvene struke, ali i iz iskaza svjedoka M. R. i A. F. Naime, iako ovaj optuženik ne spori da je koristio poslovnu karticu D. C. I., tvrdi da se radilo o poslovno uvjetovanim troškovima. Međutim, suprotno ovoj tvrdnji optuženika koju je već isticao u svojoj obrani tijekom postupka, nalazom i mišljenjem provedenog vještačenja je utvrđeno kako za dio troškova (koji ovdje nisu inkriminirani) postoji pokriće u računima koje je taj optuženik predao radi knjiženja, pa se može smatrati da se radi o troškovima učinjenima u poslovne svrhe. No, u odnosu na iznos od 1.071.690,75 kn u inkriminiranom razdoblju nema niti računa, a većim dijelom ni slipova, kao što nema niti izvješća kojim bi se opravdao utrošak po poslovnoj kartici. Kada se, potom, uzme u obzir da su plaćani troškovi putovanja, restorana, nabavke odjeće, obuće i kozmetike u luksuznim trgovinama (u P., M., G., A., Z., O., S., B., V., P.), onda je sud prvog stupnja ispravno zaključio da se radi o privatnim troškovima tog optuženika koji su, prema njegovom nalogu, plaćeni s računa TD „S.“ d.o.o. S. Tim više što iz telefonskih razgovora pribavljenih posebnim dokaznim radnjama proizlazi da su se smještaj i večere, pa i luksuzna roba, odnosili i na optuženikovu suprugu i obitelj, kao i „kuma“ R. iz M.

 

Iako ovaj optuženik u odnosu na dio inkriminacije opisane u točki 1)c ne spori da je dao nalog za sastavljanje putnih naloga na ime A. F., koji nalozi nisu imali osnova, a temeljem kojih je A. F. isplaćen u inkriminiranom razdoblju iznos od 50.297,00 kn, koji je potom predala ovom optuženiku, on tvrdi da je taj novac doista primio, no da ga je predao dalje, za potrebe liječenja supruge zaposlenika M. B. Međutim, u prilog navedene tvrdnje ovog optuženika ne postoji ni jedan dokaz, a o navedenoj okolnosti ne iskazuje niti M. B., inače predsjednik udruge malih dioničara TD „S.“ d.o.o. S. (ispitan 7. listopada 2010.). Stoga je ispravno sud prvog stupnja zaključio da se radilo o „izvlačenju“ novca s računa TD „S.“ d.o.o. S., koji je optuženi A. F. zadržao za sebe.

 

Nije u pravu ovaj optuženik ni kada tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio činjenično stanje kada ga je proglasio krivim za kazneno djelo opisano pod točkom 2.) izreke presude. Naime, sud prvog stupnja nedvojbeno utvrđuje kako je TD „S.“ d.o.o. S. imalo poslovne odnose s firmom „R. d.“ iz Makedonije te su njihovi međusobni odnosi regulirani Ugovorom od 1. kolovoza 2005., kojim je ugovoreno da firma „R. d.“ za TD „S.“ d.o.o. S. obavlja poslove vezane uz praćenje tržišta i konkurencije, unaprjeđenje prodaje, a obavlja i druge poslove na zahtjev TD „S.“ d.o.o. S., sve u cilju uspješnog poslovanja TD „S.“ d.o.o. S. na području Makedonije, Srbije i Crne Gore. Ugovorom je utvrđeno da će TD „S.“ d.o.o. S. za izvršene usluge plaćati mjesečni paušal od 500,00 eura te stvarne troškove nastale obavljanjem usluga po specifikaciji troškova. Međutim, iako firma „R. d.“ TD „S.“ d.o.o. S. u inkriminiranom razdoblju izdaje 24 računa, istima ne prileže niti specifikacije (koje su ugovorom dogovorene), niti kakvi drugi prilozi ili studije iz kojih bi se moglo zaključiti da je doista vršeno istraživanje tržišta koje opravdava plaćanje preko ugovorenih 500,00 eura mjesečno. Unatoč tome, optuženi A. F. daje nalog M. R., v.d. direktora financija TD „S.“ d.o.o. S., da se računi plate iako se očito radi o fiktivnim računima. Pravilan je, stoga, zaključak suda prvog stupanja da je inkriminiranim postupanjem tog optuženika za TD „S.“ d.o.o. S. nastala šteta u iznosu od 1.262,324,09 kn.

 

U odnosu na kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju za koje je optuženi A. F. proglašen krivim u točki 3.) izreke presude, pravilno je sud prvog stupnja presudnim cijenio obranu optuženog S. H. Naime, taj optuženik jasno u obrani iznosi kako je i inače vršio usluge prijevoza za TD „S.“ d.o.o. S. koje su mu i plaćane. No, u pogledu inkriminiranih uplata, radilo se o uplatama u vezi kojih nisu vršene usluge, već je dogovoreno da se novac isplati na račun te da ga potom optuženi S. H. digne s računa i preda dalje. Međutim, suprotno obrani optuženog A. F., koji sve inkriminirane radnje pripisuje sada pokojnom P. P., tvrdeći da je on dao nalog za isplate, da je samo on primao novac od S. H. te da ga je on predavao dalje „određenim političkim strukturama“, pravilno je prvostupanjski sud otklonio takvu obranu s obzirom na to da je u suprotnosti s obranom optuženog S. H. (da su svim isplatama bili prisutni i pokojni P. P. i optuženi A. F. kojima je predavao novac, što je potvrdila i svjedokinja S. H.) te da ništa od uplaćenih sredstava nije zadržao za sebe, ali i s iskazom M. R. (koja je navela da je naloge za sve isplate davao optuženi A. F. te da su se kasnije uplate knjižile kao pozajmice optuženom S. H.). Temeljem izloženih okolnosti, prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je inkriminiranim postupanjem optuženog A. F. za TD „S.“ d.o.o. S. nastala šteta u iznosu od 1.524.852,51 kn, koji iznos su sada pokojni P. P. i optuženi A. F. primili od optuženog S. H. i zadržali ga za sebe (pri čemu je neodlučno što su s tim novcem naknadno radili).

 

Optuženi A. F. u žalbi tvrdi i da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno jer da je prvostupanjski sud odbio prijedloge obrane za ispitivanje svjedoka koje imenuje, a koji bi trebali svjedočiti o tome da je optuženi A. F. u svome radu postupao s pažnjom dobrog gospodarstvenika. Međutim, i prema stavu ovog drugostupanjskog suda, pravilno je sud prvog stupnja prijedlog tog optuženika za ispitivanje svjedoka odbio kao nevažan s obzirom na to da su odlučne činjenice u konkretnom predmetu potpuno utvrđene, a okolnosti na koje se predlaže ispitivanje svjedoka nisu od značaja na utvrđeno činjenično stanje.

 

Prema tome, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te je savjesnom i potpunom analizom izvedenih dokaza navedenih u obrazloženju presude za svoja utvrđenja iznio jasne i uvjerljive razloge, koje u potpunosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, pa žalba optuženog A. F. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

Stoga, na tako pravilno utvrđeno činjenično stanje u konkretnom slučaju, prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, prvostupanjski je sud ispravno primijenio odgovarajuće odredbe kaznenog zakona, kada je djelatnost tog optuženika pravno označio kao kaznena djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavaka 1. i 2. KZ/11., opisano u točkama 1.), 2.) i 3.) izreke pobijane presude.

 

Optuženik A. F. nije u pravu ni kada tvrdi da je sud prvog stupanja povrijedio kazneni zakon na njegovu štetu jer da ukupnu kriminalnu djelatnost optuženika opisanu pod točkama 1.), 2.) i 3.) (a i pod točkom 4.), koja je ovom drugostupanjskom odlukom ukinuta) izreke presude nije kvalificirao kao jedno produljeno kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavaka 1. i 2. KZ/11. Naime, osim okolnosti da je taj optuženik bio odgovorna osoba TD „S.“ d.o.o. S., druge stvarne okolnosti opisanih postupanja (vrijeme počinjenja, način počinjenja, osobe kojima je pribavljena imovinska korist) ne čine jedinstvenu cjelinu radi koje bi se moglo smatrati da se radi o produljenom kaznenom djelu, pa je pravilno sud prvog stupanja optuženog A. F. osudio za pojedinačna kaznena djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavaka 1. i 2. KZ/11., nakon čega mu je utvrdio kazne za svako od kaznenih djela, a potom ga primjenom članka 51. KZ/11. osudio na jedinstvenu kaznu.

 

Stoga povreda kaznenog zakona na koju upućuje ovaj optuženik nije ostvarena, a ispitujući po službenoj dužnosti u tom dijelu pobijanu presudu, sukladno članku 476. stavku 1. točki 2. ZKP/08., ovaj sud drugog stupnja nije utvrdio da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

 

Ovaj drugostupanjski sud je odluku o kazni ispitao u skladu s žalbenim navodima optuženog A. F., ali i s obzirom na to da je prvostupanjska presuda ukinuta u odnosu na kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavaka 1. i 2. KZ/11. opisano u točki 4. izreke pobijane presude.

 

Optuženi A. F., pobijajući odluku o kazni tvrdi da sud prvog stupanja nije dostatno cijenio olakotne okolnosti na njegovoj strani, a da okolnost da je i sam 80% invalid uopće nije cijenio. Drži da je prvostupanjski sud trebao uzeti u obzir da se izricanjem kazne zatvora u trajanju tri godine dovodi u pitanje egzistencija njegove obitelji.

 

Ispitujući prvostupanjsku presudu u pogledu izrečene kazne, ovaj sud drugog stupnja je ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su, u smislu članka 47. stavka 1. KZ/11., od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja. Tako je pravilno tom optuženiku otegotnom cijenjena činjenica da je pokazao upornost u činjenju kaznenih djela kroz čak pet godina u okolnostima otežanog poslovanja TD „S.“ d.o.o. S., čiji račun je bio u blokadi te pribavljao sebi nepripadnu materijalnu dobit u visokim novčanim iznosima, dok mu je kao olakotno cijenjena neosuđivanost, kao i činjenica da je obiteljski čovjek, otac troje djece, od kojih je jedno invalid. Temeljem tako ispravno utvrđenih okolnosti, prvostupanjski sud je opravdano, a što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, tom optuženiku utvrdio pojedinačne kazne zatvora u trajanju od po jedne godine za svako od kaznenih djela iz članka 246. stavaka 1. i 2. KZ/11., opisanih pod točkama 1.), 2.) i 3.) izreke. Prihvaćajući utvrđene pojedinačne kazne, ovaj drugostupanjski sud je, potom, uz primjenu članka 51. KZ/11., optuženog A. F. osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i sedam mjeseci u koju mu je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme provedeno u pritvoru i istražnom zatvoru od 2. rujna 2010. do 7. listopada 2010.

 

Naime, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je upravo ovakva jedinstvena kazna zatvora primjerena težini i posljedicama kaznenih djela te stupnju krivnje tog optuženika. Za očekivati je da će se njome ostvariti svi vidovi svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11., odnosno izraziti društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela, kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo.

 

Slijedom svega iznesenoga, na temelju članka 483. stavka 1., članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci ove presude i rješenja.

 

Zagreb, 9. ožujka 2021.