Baza je ažurirana 15.04.2025. 

zaključno sa NN 66/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

              - 1 -              Rev 462/2016-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

 

 

 

 

 

Broj: Rev 462/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. B. iz D., OIB: , kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u R., protiv I-tuženika M. B. i I.-tužene J. J., oboje iz R., koje zastupa punomoćnica S. S., odvjetnica u R., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-2083/13-2 od 7. listopada 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-2112/09 od 27. rujna 2012., u sjednici održanoj 9. ožujka 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja suđeno je:

 

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„Dužni su tuženici solidarno platiti tužitelju iznos od 254.730,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. srpnja 2009. godine pa do isplate po stopi određenoj prema čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

Dužni su tuženici naknaditi trošak postupka, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

 

II. Tužitelj je dužan naknaditi tuženicima prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 66.795,00 kn.“

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja, te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu.

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže se reviziju prihvatiti i pobijanu presudu ukinuti, te predmet vratiti na ponovni postupak.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

U smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud u slučaju kada je podnesena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete od tuženih zbog nemogućnosti ostvarenja više kupoprodajne cijene prilikom prodaje suvlasničkog dijela nekretnine kat. čest. 105/36 k.o. P., i to u iznosu od 254.730,00 kuna.

 

Nižestupanjski sudovi odbili su tužbeni zahtjev na temelju odredbe čl. 221.a ZPP zaključivši da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da tuženi nisu dozvoljavali potencijalnim kupcima da pristupe na nekretninu, te da su svojim ponašanjem prema potencijalnim kupcima onemogućili tužitelja u prodaji suvlasničkog dijela nekretnine za kupoprodajnu cijenu od 85.000,00 eura, a posljedično da tužitelj nije dokazao niti štetnu radnju tuženih i postojanje uzročne veze između ponašanja tuženih i ostvarene kupoprodajne cijene.

 

Naime, nižestupanjski sudovi su utvrdili da su stranke bili suvlasnici nekretnine - kuće u R., upisane u zemljišnim knjigama kao kat.čest. 105/36 k.o. P. (kuća i dvije dogradnje garaže i dvorište-190 čhv) u odnosu na koju nekretninu nije uspostavljeno etažno vlasništvo, da je tužitelj 2002. angažirao agenciju za prodaju nekretnina radi prodaje svog suvlasničkog dijela, da je tužitelj pokrenuo sudski postupak protiv I-tuženika radi predaje ključa ulaznih vrata okućnice, da to nije bio jedini prolaz do nekretnine koju je tužitelj prodavao, te da je tužitelj 1. rujna 2009. svoj suvlasnički dio prodao L. H. za kupoprodajnu cijenu od 50.000,00 eura.

 

Revident u okviru revizijskog razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka sadržajno ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i čl. 354. st.1. ZPP u vezi s čl. 8. i čl. 221.a ZPP, te čl. 354. st.1. ZPP u vezi s čl. 375. st.1. ZPP.

 

Suprotno navodima revizije tužitelja sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati, razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između izreke i obrazloženja pobijane presude, odnosno isprava i zapisnika koji se nalaze u spisu.

 

Valja reći da sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 8. ZPP, na koju revident ukazuje u reviziji, ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što je ocjena revidenta i ako izvodi drugačije zaključke nego što to čini sam revident. Nižestupanjski sudovi su pravilnom primjenom zakonske odredbe iz čl. 8. ZPP odlučili koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, te su o odlučnim činjenicama, pravno relevantnim za ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva zaključili primjenom pravila o teretu dokazivanja.

 

Protivno revizijskim navodima nižestupanjski sudovi su pravilno ocijenili da tužitelj tijekom ovog postupka, uz sve dokaze koje je predložio, nije dokazao osnovanost svojih tvrdnji, te su pravilno uporabili odredbu iz čl. 221.a ZPP o teretu dokazivanja i odbili tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

Tijekom postupka pred drugostupanjskim sudom nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s čl. 375. st.1. ZPP, obzirom su u obrazloženju pobijane drugostupanjske presude ocijenjeni svi žalbeni navodi tužitelja koji su odlučni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.

 

Drugi opsežni prigovori revidenta odnose se na osporavanje utvrđenih činjenica u spisu i načina na koji su sudovi utvrdili odlučne činjenice u ovom postupku i time takvi prigovori predstavljaju prigovor pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji prigovor nije moguće iznositi u ovoj revizijskoj fazi postupka sukladno odredbi čl. 385. ZPP.

 

Postojanje revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, osim što smatra da je ona posljedica pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, tužitelj ničim ne obrazlaže.

 

Stoga, ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 392.a st. 1. i 386. ZPP ovaj sud nije našao ni postojanje revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Radi navedenog valjalo je reviziju tužitelja odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 9. ožujka 2021.

 

                            Predsjednica vijeća:

              Katarina Buljan, v. r.

 

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu