1              Poslovni broj: Gž-1924/2020-2

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-1924/2020-2

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, po sucu tog suda Mihi Mratoviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari prvotužiteljice V. Z. iz R., OIB: …, zastupane po punomoćniku G. M., odvjetniku u Odvjetničkom društvu M. & P. d.o.o. iz R. i drugotužitelja D. Z. iz Z., OIB: …, protiv tuženika V. L. d.o.o. za leasing u likvidaciji, OIB: …, Z., kojeg zastupa punomoćnik G. J. L., odvjetnik u J. L. M. iz Z., radi naknade štete te u predmetu prvopredlagateljice osiguranja V. Z. iz R., OIB: … zastupane po punomoćniku G. M., odvjetniku u Odvjetničkom društvu M. & P. d.o.o. iz R. i drugopredlagatelja D. Z. iz Z., OIB: …, protiv protivnika osiguranja V. L. d.o.o. za leasing u likvidaciji, OIB: …, Z., kojeg zastupa punomoćnik G. J. L., odvjetnik u Odvjetničkom društvu J. L. M. iz Z., radi osiguranja nenovčane tražbine određivanjem privremene mjere, odlučujući o žalbi prvotužiteljice V. Z. i drugotužitelja D. Z. (kao nasljednika pok. drugotužitelja D. Z.), protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6242/2012-46 od dana 4. prosinca 2018., 9. ožujka 2021.,

 

 

p r e s u d i o j e

 

Odbija se žalba prvotužiteljice V. Z. i drugotužitelja D. Z. (kao nasljednika pok. drugotužitelja D. Z.) kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6242/2012-46 od 4. prosinca 2018.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev prvotužiteljice i drugotužitelja koji glasi:

"1. Tuženik je dužan drugotužitelju D. Z. isplatiti iznos od 22.000,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 18. lipnja 2012. do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene kamatne stope po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana
polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

2. Tuženik je dužan prvotužiteljici V. Z. isplatiti iznos od 20.000,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 18. lipnja 2012. do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene kamatne stope po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

3. Tuženik je dužan tužiteljima naknaditi troškove ovog postupka u roku od 15 dana.''

Odlukom o trošku naloženo je prvotužiteljici V. Z. i drugotužitelju D. Z. naknaditi tuženiku V. L. d.o.o. trošak parničnog postupka u iznosu od 9.062,50 kn u roku od 15 dana.

Prvostupanjskim rješenjem, na koje tužiteljica ne ulaže žalbu, odbijen je kao neosnovan prijedlog prvopredlagateljice osiguranja V. Z. i drugopredlagatelja osiguranja D. Z. radi osiguranja nenovčane tražbine na povrat automobila marke Renault Twingo, registarskih oznaka RI … određivanjem privremene mjere koji glasi:

"1. Zabranjuje se tuženiku da otuđi ili optereti automobil marke Renault Twingo reg. oznake RI… te mu se oduzima taj automobil i povjerava prvotužiteljici V. Z. na čuvanje.

2. Ova privremena mjera ostaje na snazi do pravomoćnog okončanja ovog postupka ili drugačije odluke suda.''

Prije odlučivanja o žalbi valja kazati kako je nakon donošenja prvostupanjske presude, zbog smrti drugotužitelja D. Z. „ex lege“ nastupio prekid postupka (članak 212. stavak 1. točka 1. ZPP-a), radi čega je ovaj sud presudom poslovnog broja Gž-910/19 odlučivao samo o žalbi tada prvotužiteljice V. Z. Rješenjem prvostupanjskog suda od 17. studenog 2020. pozvani su nasljednici pok. D. Z. i to V. Z. te D. Z. preuzeti ovaj postupak te je postupak nastavljen.

Stoga su ispunjenje pretpostavke za odlučivanje o žalbi koju je uložio sada pok. drugotužitelj D. Z.

Također je potrebno napomenuti kako je nakon donošenja prvostupanjske došlo do statusne promjene tuženika, o čemu u spisu prileži podnesak, te njegova tvrtka sada glasi: V. L. d.o.o. za leasing u likvidaciji, OIB: …, Z.

Pobijanu presudu žalitelji pobijaju iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19; dalje u tekstu: ZPP-a), predlažući ovom sudu žalbu usvojiti, pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba prvotužiteljice i drugotužitelja nije osnovana.

Predmet ovog spora je zahtjev za isplatom iznosa od 22.000,00 kuna s osnove štete koju prvotužiteljica i drugotužitelj trpe zbog nesklapanja ugovora o kupoprodaji automobila.

Ispitujući pobijanu presudu, sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje kakvih bitnih povreda parničnog postupka, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, učinjenih od prvostupanjskog suda, kao niti ostvarenje žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

Žalitelji tvrde da je prvostupanjski sud počinio apsolutno bitnu povredu odredaba ZPP-a jer su razlozi i zaključci suda potpuno nelogični i kontradiktorni te proturječe sami sebi i razlozima presude te zapisnicima i iskazima danim u postupku na zapisniku kao i ispravama koje se nalaze u spisu, štoviše, da u obrazloženju nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, čime ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

Bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a postoji ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako je izreka presude nerazumljiva, ako proturječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

Suprotno žalbenim navodima, u postupku pred prvostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer presuda nema nedostataka i može se ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

Izreka pobijane presude je jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Prema sadržaju izreke odbijen je tužbeni zahtjev, a u obrazloženju su navedeni razlozi zbog kojih prvostupanjski sud smatra da navedeni zahtjev nije osnovan.

Pobijana presuda sadrži jasne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama za ovaj spor te ne postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Okolnost što žalitelji ne prihvaćaju zaključke prvostupanjskog suda izvedene iz provedenih dokaza i iznose drukčije stavove o pravnoj odlučnosti utvrđenih činjenica ne predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

Tijekom postupka nije bilo sporno da je prvotužiteljica sa tuženikom 13. studenog 2006. sklopila Ugovor o operativnom leasingu broj 21678 (dalje u tekstu: Ugovor) predmet kojeg je vozilo Renault Twingo Privilege 1.2 16V.

Tuženik je tvrdio kako je Ugovor raskinuo zbog neplaćanja, a prvotužiteljica je tvrdila da bi uredno isplatila sve rate te da je, budući da je Ugovorom bio ugovoren operativni leasing upravo njen suprug (sada pok. D. Z.) bio treća osoba iz odredbe članka 24. Općih uvjeta tuženika, koja je trebala otkupiti predmet leasinga.

Pok. D. Z. je od tuženika najprije zahtijevao sklapanje ugovora o kupoprodaji predmeta leasinga, a nakon što je u postupku utvrđeno da bi automobil bio prodan, isplatu iznosa od 22.000,00 kuna.

Naime, pok. D. Z. je smatrao da bi taj iznos bio iznos za koji mu je predmet leasinga trebao biti ponuđen na prodaju te da zbog ponašanja tuženika (odbijanja sklapanja ugovora o kupoprodaji) trpi štetu jer takvo vozilo ne može kupiti za rečeni iznos.

Odredbom članka 5. stavka 4. Zakona o leasingu ("Narodne novine", broj 135/06) propisano je kako je posao operativnog leasinga pravni posao iz stavka 1. ovoga članka u kojem primatelj leasinga u razdoblju korištenja objekta leasinga plaća davatelju leasinga određenu naknadu koja ne mora uzimati u obzir cjelokupnu vrijednost objekta leasinga, davatelj leasinga snosi troškove amortizacije tog objekta leasinga i primatelj leasinga nema određenu opciju kupnje, može se prekinuti korištenje uz određene uvjete.

Prema odredbi članka 24. Općih uvjeta poslovanja tuženika (poleđina lista 22 spisa) primatelj leasinga je nakon isteka ili pri prijevremenom prestanku Ugovora obvezan vozilo vrati tuženiku u besprijekornom i za promet sigurnom stanju. Pri povratu vozila tuženik po ovlaštenoj osobi na trošak primatelja leasinga sastavlja zapisnik o ispitivanju i pregledu vozila koji služi i kao temelj za utvrđivanje vrijednosti vozila nakon isteka ili prestanka Ugovora. Na temelju procjene vozila primatelj leasinga prima obavijest o mogućoj ponudi trgovca za kupnju. Ako se s ovom ponudom za kupnju suglasi ili ako unutar roka od 8 dana od procjene imenuje trećeg kao kupca uz istodobno plaćanje za cijenu koja mora biti viša od one iz ponude trgovca, tada će se obračun Ugovora izvršiti na temelju takve izvršene prodaje vozila. Treći imenovan od strane primatelja leasinga je obvezan cjelokupnu kupovninu tuženiku platiti unutar 8 dana od procjene vozila, inače tuženiku pristoji pravo odustati od prodaje trećemu.

Dakle, citirana odredba Općih uvjeta tuženika propisuje mogućnost (odluka je na davatelju leasinga – tuženiku) za ponudom prodaje predmeta leasinga trećoj osobi koju primatelj leasinga odredi i to samo pod uvjetom da je leasing u potpunosti isplaćen.

Dakle, jasno je kako nije postojala obveza tuženika, u smislu odredbe članka 248. ZOO-a, na sklapanje ugovora o kupoprodaji predmeta leasinga.

Prema odredbi članka 336. stavka 1. ZOO-a, ugovor stvara prava i obveze za ugovorene strane, dok je odredbom stavka 2. istog članka određeno kako se ugovorom može ustanoviti pravo u korist treće osobe.

Nadalje, odredbom članka 337. ZOO-a, propisana je mogućnost ugovaranja u korist trećeg pa tako stavak 1. propisuje da kad netko ugovori u svoje ime tražbinu u korist trećega, treći stječe vlastito i neposredno pravo prema dužniku ako nije što drugo ugovoreno ili ne proizlazi iz okolnosti posla, dok stavak 2. navodi kako ugovaratelj ima pravo zahtijevati da dužnik ispuni prema trećemu ono što je ugovoreno u korist te treće osobe.

U konkretnom slučaju, žalitelj ne bi bio osoba iz odredbe 337. ZOO-a, ovo jer bi se tek nakon što bi pružatelj leasinga – tuženik, uputio primatelju leasinga ponudu za prodaju predmeta leasinga s odredbom o imenovanju treće osobe, a primateljica leasinga imenovala treću osobu, ostvarile pretpostavke za ugovaranje u korist trećeg.

Stoga je tužitelj, budući da se na njega učinak ugovora o leasingu nije protezao, u postupku trebao dokazati odgovornost tuženika za štetu sukladno odredbi članka 1045. ZOO- a.

Prema odredbi članka 1045. stavka 1. ZOO-a tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, dok odredba članka 1046. stavka 1. ZOO-a navodi da bi šteta bila umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

Odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu (štetnik) počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravak štete (oštećenik) i ako postoji uzročna veza između štetne radnje i štete kao posljedice. Sve navedene pretpostavke (opće pretpostavke štete) moraju biti kumulativno ispunjene.

Stoga je i po ocjeni ovog suda, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

Naime, ponašanje tuženika u odnosu na pok. D. Z. nije bilo protupravno. Prema odredbi članka 2. ZOO-a, sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, s tim da ih ne mogu uređivati suprotni Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Ograničenje slobode ugovaranja propisano je odredbom članka 248. stavka 1. ZOO-a međutim, kao što je već ranije ukazano, tuženik nije bio po zakonu obvezan sklopiti ugovor sa pok. D. Z.

Žalbeni navodi žalitelja iscrpljuju se u osporavanju utvrđenja suda prvog stupnja glede nastupa raskida Ugovora o leasingu, ovlaštenja tuženika da zahtijeva povrat predmeta leasinga te u konačnici povrat i izvrši i predmet leasinga proda trećoj osobi.

Stoga je još jednom potrebno napomenuti kako prema odredbi članka 24. Općih uvjeta tuženika nije postojala obveza tuženika za sklapanjem ugovora o kupoprodaji sa trećom osobom (koja bi kako su tužitelji tvrdili bio pok. D. Z.). Dakle, činjenica da li je Ugovor raskinut ili je istekao nije od utjecaja u ovom konkretnom slučaju.

Odluka o parničnom trošku je pravilno i zakonito odmjerena, sukladno odredbama članka 154. i 164. ZPP-a i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje u tekstu: Tarifa).

Radi iznijetoga, valjalo je, temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, riješiti kao u izreci.

 

U Splitu 9. ožujka 2021.