1               Poslovni broj: Gž-1760/2020-2

Poslovni broj: Gž-1760/2020-2

 

 

U   I M E R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, po sutkinji Vesni Kuzmičić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice M. F. iz P., OIB ..., koju zastupa punomoćnik R. M.-B., odvjetnik u P., protiv tuženih 1. C. O. d.d., Z., Podružnica P., OIB ..., i 2. L. U. V., P., OIB ..., koju zastupa punomoćnik M. Č., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbama prvotuženika i drugotuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj 11 PU Pn-85/2020-79 od dana 24. kolovoza 2020. godine, dana 8. ožujka 2021.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se kao neosnovane žalbe prvotuženika i drugotuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj 11 PU Pn-85/2020-79 od 24. kolovoza 2020.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom odlučeno je:

 

"I. Nalaže se tuženima C. O. d.d. i L. U. V., P. solidarno naknaditi tužiteljici štetu u iznosu od 17.607,85 kuna sa zateznim kamatama koje teku od 8. veljače 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

II. Nalaže se tuženima C. O. d.d. i L. U. V., P. solidarno naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 15.095,54 kuna, a tuženoj C. O. d.d. i u daljnjem iznosu od 2.500,00 kuna, sa zateznim kamatama koje teku od 24. kolovoza 2020. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

III. Odbijaju se u cijelosti zahtjevi oba tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovani."

 

Protiv prvostupanjske presude prvotuženik i drugotuženik su podnijeli žalbe zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava iz odredbe članka 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19; u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku na način da odbije tužbeni zahtjev, podredno da ukine presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalbe prvotuženika i drugotuženika nisu osnovane.

 

Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženicima za solidarnu isplatu iznos od 17.607,85 kuna na ime imovinske štete na njenom vozilu koje je oštećeno dana 23. siječnja 2013. na dionici Istarskog ipsilona Rogovići-Ivoli naletom vozila na lisicu koje je pretrčavala cestu.

 

Među parničnim strankama nije sporno da je prvotužena C. O. d.d. u vrijeme štetnog događaja bila osiguratelj koncesionara predmetne ceste B. I. d.d., kao i društva zaduženog za upravljanje i održavanje B. I. upravljanje i održavanje d.o.o.

 

Sporno je da li se predmetni štetni događaj uopće dogodio na način kako tvrdi tužiteljica, s obzirom na to da o događaju nije obaviještena policija. Sporna je i odgovornost svakog od tuženika, te je li vozač vozila tužiteljice doprinio nastanku štetnog događaja.

 

U smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a ovaj drugostupanjski sud je ispitao prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Prema ocjeni ovoga drugostupanjskog suda u postupku pred prvostupanjskim sudom nisu počinjene apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Neosnovano žalitelji ukazuju da je prvostupanjski sud počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer u pobijanoj odluci ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava te pobijana presuda ne sadrži nedostatke zbog kojih se ne može ispitati. Izreka prvostupanjske presude je jasna i razumljiva, ista ne proturječi razlozima presude te obrazloženje prvostupanjske odluke sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama.

 

Nakon ukidnog drugostupanjskog rješenja stranke nisu predlagale izvođenje daljnjih dokaza na okolnost doprinosa vozača tužiteljičinog vozila nastanku štete.

 

Po provedenom dokaznom postupku sud prvog stupnja je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da se prometna nezgoda dogodila na način kako to opisuje tužiteljice – naletom na lisicu, budući da ta činjenica osim iz iskaza svjedoka P. F., koji je kao tužiteljičin suprug zainteresiran za ishod spora, proizlazi i iz iskaza svjedoka P. J., ophodara u B. I., za kojega nije utvrđeno da bi imao bilo kakvog interesa svjedočiti u korist tužiteljice. Iz iskaza svjedoka P. J. proizlazi da utvrđene činjenice kod njega nisu izazvale sumnju da je prometna nezgoda nastala na način kako to opisuje tužiteljica odnosno vozač njenog vozila P. F. pa je stoga i sačinio izvješće o nezgodi, kojega u protivnom ne bi sačinio. Činjenica što u konkretnom slučaju nije pozvana policija nije razloga radi kojega bi trebalo dovoditi u pitanje sam nastanak štetnog događaja, budući se isti može dokazivati i drugim dokaznim sredstvima a ne isključivo policijskim zapisnikom o uviđaju.

 

Na temelju iskaza svjedoka A. R. te zakonskog zastupnika drugotužene L. U. V., Ž. V. utvrđeno je da su se još od 2010. usmeno i pisanim putem obraćali B. I. radi označavanja prometnice znakom opasnosti „divljač na cesti“ i postavljanja zaštitne ograde. Uviđajem je utvrđeno da zaštitna ograda do danas nije postavljena. Iz navedenoga proizlazi da osiguranik prvotužene C. O. d.d. nije postupio sukladno zahtjevu drugotuženoga, L. U. V., P., odnosno na mjestu štetnog događaja nije postavio zaštitnu ogradu. Da je zahtjev za postavljanje zaštitne ograde bio opravdan proizlazi iz podataka o učestalosti naleta na divljač na predmetnoj dionici ceste prema kojima je u tri godine prije štetnog događaja na toj dionici evidentirano ukupno 44 naleta na divljač od strane policije. Nadalje, opravdanost proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka prema kojemu su znak opasnosti od naleta na divljač i ograničenje brzine od 80 km/h nespojivi, jer nakon znaka opasnosti od nalet na divljač ograničenje brzine treba iznositi 40 km/h. Pritom nije bitno radi li se u konkretnom slučaju o poluautocesti, na čemu inzistira prvotužena, jer neovisno o tome o kakvoj je cesti riječ, s obilježjima koje ime (učestala izlijetanja divljači, ograničenje brzine 80 km/h, bez zaštitne ograde) ona nije sigurna za promet.

 

Iznesena odlučna utvrđenja prvostupanjskog suda su u skladu sa sadržajem provedenih dokaza u postupku, koje dokaze je prvostupanjski sud pravilno ocijenio kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a, o čemu prvostupanjska presuda sadrži valjane razloge koje tužitelj svojim žalbenim navodima nije doveo u sumnju, pa zbog toga ta utvrđenja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Neosnovano tuženici ističu u žalbi žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud u provedenom postupku pravilno i potpuno utvrdio sve pravno odlučne činjenice za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu.

 

Dana 28. srpnja 2011. stupio je snagu Zakon o cestama ("Narodne novine", broj 84/11), kojim je u članku 50. propisano da za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara se po osnovi krivnje (st. 1.). te da pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu iz stavka 1. ovoga članka nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima (st. 2.), a stupanjem na snagu ovoga Zakona prestao je važiti prednje navedeni Zakon o javnim cestama („Narodne novine“, broj 180/04., 82/06., 138/06., 146/08., 152/08., 38/09., 124/09., 153/09. i 73/10.).

 

Potrebno je istaknuti kako prema sudskoj praksi za štetu koja je nastala naletom divljači na vozilo na javnoj cesti, solidarno odgovaraju lovačko društvo koje gospodari lovištem i to po načelu uzročnosti (objektivna odgovornost) jer je divljač u takvim okolnostima opasna stvar te nadležna organizacija za ceste zbog propusta u održavanju prometnice, po načelu presumirane krivnje (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev-1547/2011-2 od 9. studenog 2016.).

 

Obzirom da osiguranici prvotužene C. O. d.d., a to su i B. I. d.d. kao koncesionar i B. I. upravljanje i održavanje d.o.o., nisu održavali predmetnu cestu tako da je na siguran način mogu koristiti svi korisnici kojima je namijenjena, jer čak i unatoč zahtjevima lovoovlaštenika za postavljanje odgovarajuće opreme i signalizacije odnosno saznanju o učestaloj migraciji divljači na tom području, nisu poduzeli odgovarajuće radnje kako bi se ispunila obveza postojanja zaštitne ograde (ili druge odgovarajuće prepreke) koja bi zaštitila vozače (korisnike) brze ceste od naleta divljači, a postavljanjem zaštitne ograde bio bi izbjegnut nastanak štetnog događaja, prvotuženica odgovara za predmetnu štetu uslijed krivnje njenih osiguranika, sukladno prethodno citiranom članku 50. stavku 1. Zakona o cestama.

 

Budući da se prometna nezgoda dogodila unutar granica lovišta drugotuženice, lisica je ne cestu nesumnjivo dospjela iz toga lovišta pa je lovoovlaštenik lova unutar toga lovišta odgovoran za predmetnu štetu po načelu objektivne odgovornosti. Lisica koja istrči na cestu s ograničenjem brzine od 80 km/h predstavlja opasnu stvar.

 

Odredbom članka 1045. stavka 3. ZOO-a propisano je da se za štetu od stvari od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara bez obzira na krivnju (načelo objektivne odgovornosti za štetu).

 

Odredbom članka 1063. ZOO-a  propisano je da se za štetu nastalu u vezi s opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra da potječe od te stvari, odnosno djelatnosti, osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete, a odredbom članka 1064. ZOO-a propisano je da za štetu od opasne stvari odgovara njezin vlasnik, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njome bavi.

 

Odredbom članka 1067. stavka 1. ZOO-a propisano je da se vlasnik oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti, i (stavak 2.) ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći, ni otkloniti, dok je člankom 1064. ZOO-a propisano da za štetu od opasne stvari odgovora njezin vlasnik.

 

Drugotužena L. U. V. nije dokazala postojanje okolnosti za oslobođenje od odgovornosti u smislu članka 1067. stavka 1. i 2. ZOO-a, a to su viša sila, radnja oštećenika ili treće osobe. Okolnost što je L. U. V. obavijestila koncesionara o potrebi postavljanja zaštitne ograde nije razlog za oslobođenje od odgovornosti prema tužiteljici.

 

Iz navedenoga slijedi da su oba tuženika solidarno odgovorni tužiteljici za štetu koja joj je prouzročena naletom lisice, sukladno članku 1107. stavku 1. ZOO-a, na način kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud.

 

 

Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je prvotužena C. O. d.d. odgovorna za nastanak štetnog događaja po načelu presumirane krivnje solidarno sa drugotuženikom L. U. V. po načelu objektivne odgovornosti.

 

Visinu štete na osobnom automobilu tužiteljica je dokazala računom društva M. d.o.o. od 8. veljače 2013. na iznos od 17.607,85 kuna, a iz nalaza i mišljenja vještaka prometne struke A. R. utvrđeno je da su sva popravljena oštećenja mogla nastati u predmetnom štetnom događaju.

 

Dakle, prvostupanjski sud je na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilnom primjenom odredbe članka 1107. stavak 1. ZOO-a zaključio da je prvotužena C. O. d.d. odgovorna za nastanak štetnog događaja po načelu presumirane krivnje solidarno sa drugotuženikom L. U. V. po načelu objektivne odgovornosti.

 

Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi prvotuženika i drugotuženika, niti oni na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP), valjalo je temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti kao neosnovane žalbe prvotuženika i drugotuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

U Splitu 8. ožujka 2021.