Poslovni broj: 6 Gž-848/2020-4.

             

                                                                                                        

 

 

 

 

           REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

       Tome Skalice 2, Slavonski Brod   

Poslovni broj: 6 Gž-848/2020-4.

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

                            Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od Irene Dikanović Terzić predsjednice vijeća, Draženke Ilak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Dubravke Šimić članice vijeća u pravnoj stvari I. tužitelja I. M. iz Z. (OIB:…) i II. tužitelja R. M. iz Z. (OIB:…), zastupani po punomoćniku M. M., odvjetniku iz Z., protiv tuženika F. Ć. iz Z. (OIB: …), zastupanog po punomoćniku Z. R., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja ništetnosti ugovora, rješavajući žalbu tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu od 6. srpnja 2020., poslovni broj: 6 P-798/2018-69., održanoj u sjednici vijeća 8. ožujka 2021.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

                         I. Žalba tuženika F. Č. iz Z. odbija se kao neosnovana, dok se žalba I. tužitelja I. M. iz Z. i II. tužitelja R. M. iz Z. prihvaća te se preinačuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu od 6. srpnja 2020., poslovni broj: 6 P-798/2018-69 i sudi:

 

                            1. Utvrđuje se ništetnim Ugovor o zajmu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na nekretninama radi osiguranja tražbine od 6. travanja 2012. sklopljen između I. tužitelja I. M. i II. tužitelja R. M., te prednika tuženika F. Č., solemniziran po javnom bilježniku V. Č. iz Z., poslovni broj: Ov-4149/2012.

 

                            2. Nalaže se u zemljišnim knjigama kod Općinskog suda u Samoboru brisanje zemljišno knjižnog stanja nastalog na osnovi Ugovora o zajmu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na nekretninama radi osiguranja tražbine od 6. travanja 2012. solemniziranog po javnom bilježniku V. Č. iz Z., poslovni broj: Ov-4149/2012. i uspostava zemljišno knjižnog stanja u z.k.ul. 1637 k.o. R. kakvo je bilo prije provedbe Ugovor o zajmu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na nekretninama radi osiguranja tražbine od 6. travanja 2012. tako da se tuženik briše vlasnikom k.č.br. 632 Oranica Đ. 6739 m2 kao i da se briše zabilježba da je prijenos prava vlasništva obavljen radi osiguranja novčane tražbine u iznosu od 15.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB uvećano za sve naknade i troškove koji proizlaze iz Ugovora, te da se briše zabilježba zabrane opterećenja nekretnine bez prethodne pisane i kod javnog bilježnika ovjerene suglasnosti tuženika, uz istovremeni upis predmetne nekretnine u vlasništvo ranije zemljišno knjižnog vlasnika I. M. iz Z.

 

                            3. Nalaže se u zemljišnim knjigama kod Općinskog suda u Velikoj Gorici brisanje zemljišno knjižnog stanja nastalog na osnovi Ugovora o zajmu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na nekretninama radi osiguranja tražbine od 6. travanja 2012. solemniziranog po javnom bilježniku V. Č. iz Z., poslovni broj: Ov-4149/2012. i uspostava zemljišno knjižnog stanja u z.k.ul. 974 k.o. K. kakvo je bilo prije provedbe Ugovor o zajmu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na nekretninama radi osiguranja tražbine od 6. travanja 2012. tako da se tuženik briše vlasnikom k.č.br. 275/251 Oranica P. u S. od 118 čhv, k.č.br. 275/250 O. P.-L. od 269 čhv, k.č.br. 275/203 Pašnjak P. u S. od 21 čhv i k.č.br. 275/204 Pašnjak P. u S. od 836 čhv, kao i da se briše zabilježba da je prijenos prava vlasništva obavljen radi osiguranja novčane tražbine u iznosu od 15.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB uvećano za sve naknade i troškove koji proizlaze iz Ugovora, te da se briše zabilježba zabrane opterećenja nekretnine bez prethodne pisane i kod javnog bilježnika ovjerene suglasnosti tuženika, uz istovremeni upis predmetne nekretnine u vlasništvo ranije zemljišno knjižnog vlasnika I. M. iz Z.

 

                            4. Nalaže se u zemljišnim knjigama kod Općinskog suda u Pagu brisanje zemljišno knjižnog stanja nastalog na osnovi Ugovora o zajmu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na nekretninama radi osiguranja tražbine od 6. travanja 2012. solemniziranog po javnom bilježniku V. Č. iz Z., broj: Ov-4149/12. i uspostava zemljišno knjižnog stanja u z.k.ul. 676 k.o. B. kakvo je bilo prije provedbe Ugovor o zajmu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na nekretninama radi osiguranja tražbine od 6. travanja 2012. tako da se tuženik briše vlasnikom k.č.br. 4706/170 neplodno Z., površine 1841 m2 kao i da se briše zabilježba da je prijenos prava vlasništva obavljen radi osiguranja novčane tražbine u iznosu od 15.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB uvećano za sve naknade i troškove koji proizlaze iz Ugovora, te da se briše zabilježba zabrane opterećenja nekretnine bez prethodne pisane i kod javnog bilježnika ovjerene suglasnosti tuženika, uz istovremeni upis predmetne nekretnine u vlasništvo ranije zemljišno knjižnog vlasnika R. M. iz Z.

 

                            II. Nalaže se tuženiku F. Č. da tužiteljima I. M. i R. M. solidarno na ime troškova postupka plati iznos od 31.610,00 kuna u roku od 15 dana.

 

                            III. Nalaže se tuženiku F. Č. da tužiteljima I. M. i R. M. solidarno na ime troškova žalbe plati iznos od 3.437,50 kuna u roku od 15 dana.

 

                            IV. Odbija se tuženik F. Č. sa zahtjevom za nadoknadom troška žalbe i odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

                            Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

                            "I. Utvrđuje se da je ništav Ugovor o zajmu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na nekretninama radi osiguranja tražbine od 6.4.2012., sklopljen između I. i II. tužitelja i prednika tuženika, solemniziran po javnom bilježniku V. Č. iz Z., broj: OV-4149/2012., od 6. travnja 2012., preko iznosa zajma od 10.000 Eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate i ugovorne kamate preko 12% godišnje.

 

                            II. Odbija se tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti Ugovora o zajmu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na nekretninama radi osiguranja tražbine od 6. travnja 2012., sklopljen između I i II tužitelja i prednika tuženika, solemniziran po javnom bilježniku V. Č. iz Z., broj: OV-4149/2012., od 6. travnja 2012., u preostalom dijelu iz točke I. izreke, kao i u dijelu u kojem tužitelji traže da se naloži zemljišnim knjigama brisanje zemljišnoknjižnog stanja nastalog na osnovi Ugovora o zajmu sa sporazumom o osiguranju tražbine od 6. travnja 2012.

 

                            III. Svaka stranka snosi svoj parnični trošak."

 

                            Protiv presude žalbu su pravovremeno podnijeli tužitelji i tuženik. Tuženik je žalbu podnio protiv točke I. i dijela točke III. izreke i to zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka. Ističe kako osporava zakonitost pobijanog dijela presude zbog evidentne proizvoljnosti prvostupanjskog suda prilikom razmatranja i utvrđivanja činjeničnog stanja, zatim zbog odlučivanja o tužbenim zahtjevima koje tužitelji nisu nikada ni postavili (odluka o ništetnosti kamate preko 12% godišnje), te nepostojanja razloga pobijanog dijela kao i zbog nerazumljivosti izreke presude. Smatra da je pobijani dio presude baziran isključivo i jedino na ničim dokazanoj tvrdnji tužitelja da su isti prilikom sklapanja ugovora od tuženikova prednika navodno zaprimili zajam u iznosu od 8.000,00 eura (a ne u iznosu od 30.000,00 eura) te da su s istim navodno ugovorili kamatu u visini od 10% mjesečno. Tuženik smatra da je prvostupanjski sud pobijanim dijelom presude išao ultra petitum odnosno da je pobijanim dijelom počinjena apsolutna bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 12. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, dalje u tekstu ZPP) i to stoga što tužitelji u ovom postupku nisu postavili zahtjev za utvrđenjem ništetnim predmetnog ugovora preko iznosa zajma od 10.000,00 eura, te ugovorene kamate preko 12% godišnje. Ističe kako je prvostupanjski sud tvrdnjama tužitelja (ničim dokazanim) dao prednost u odnosu na javnobilježnički solemniziranom ugovoru, te drugim javnobilježnički solemniziranim i ovjerenim ispravama koje su sačinjene prilikom zaključenja predmetnog ugovora (bjanko zadužnica i specijalna punomoć za prodaju nekretnina). Dalje navodi kako na iskazima dva navodna svjedoka (B. J. i T. K.) nije bilo moguće bazirati utvrđenja iz presude. Tuženik također navodi da se logičkom interpretacijom nespornih utvrđenja iz predmetnog postupka jasno nameće zaključak kako su tužitelji od tuženikova prednika pozajmili upravo iznos od 30.000,00 eura. Osim toga, ukazuje da je i prvostupanjski sud ispravno utvrdio da na strani tužitelja nisu postojale subjektivne okolnosti čije kumulativno ispunjenje traži članak 329. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO) za utvrđenje ugovora ništetnim, pa je stoga nejasno temeljem čega je isti ipak našao predmetni ugovor ništetnim preko iznos zajma od 10.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate i ugovorne kamate preko 12% godišnje. Tuženik osporava i odluku o parničnom trošku jer smatra, sve i da je odluka o meritumu ispravna pravilnom primjenom članka 154. stavak 2. ZPP-a nije bilo moguće odrediti da tužitelji nisu dužni isplatiti tuženiku procesni trošak postupka. Navedeno stoga što je prvostupanjski sud bio dužan provesti postupak utvrđivanja u kojem postotku su tužitelji a u kojem tuženik uspjeli u predmetnoj stvari, pa potom vidjeti je li riječ o podjednakom omjeru uspjeha u ovoj parnici. Da je tako postupljeno tada bi bilo nedvojbeno utvrđeno kako je tuženik uspio sa 66,68%, a tužitelji sa 33,32% i to iz razloga što su tužbom ostvarivana dva glavna zahtjeva: utvrđenje ništetnim cjelokupnog ugovora, te brisanje zemljišnoknjižnih upisa. Točkom I. udovoljeno je samo dijelu jednog od citirana dva tužbena zahtjeva i to dvije trećine tog prvog zahtjeva. Predlaže pobijane dijelove presude preinačiti na način da se tužitelji u cijelosti odbiju s tužbenim zahtjevom uz obvezu naknade troškova postupka. Traži i trošak žalbe.

 

                            Tužitelji su žalbu uložili protiv točke II. i III. izreke presude i to zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. ZPP-a. Smatraju da je počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer pobijani dio presude nema razloga o odlučnim činjenicama a razlozi koji se navode su nejasni i proturječni, također da postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. Ističu kako je prvostupanjski sud, cijeneći provedene dokaze, zaključio da su tužitelji paušalno iskazivali, bez navođenja i dokazivanja konkretnih činjenica iz kojih bi se sa sigurnošću moglo zaključiti o njihovom teškom materijalnom stanju i stanju nužde koja bi opravdala podizanje kredita sa visokom kamatom, da su imali tvrtku sa koncesijom za eksploataciju šljunka, da su bili vlasnici vrjednijih nekretnina u trenutku sklapanja ugovora koje su dali kao sredstvo osiguranja, da su zajam i otplaćivali sve dok prednik tuženika nije završio u zatvoru. Ovakav zaključak smatraju pogrešnim, a isti je posljedica toga što sud nije cijenio dokaze provedene u postupku, već ih je i apstrahirao u obrazloženju presude na način da ih uopće ne navodi. Ističu kako su na glavnoj raspravi održanoj 14. ožujka 2019. za sud i protivnu stanju predali kompletnu dokumentaciju kojom su dokazivali svoju tešku materijalnu situaciju u vrijeme zaključenja Ugovora o zajmu od 6. travnja 2012. te da su konkretno predali pravomoćno rješenje o ovrsi Općinskog suda u Gospiću od 25. veljače 2011. protiv ovršenika D. t. d.o.o. radi namirenja iznosa od 288.211,00 kuna sa pripadajućim kamatama od 2. listopada 2008. zbog kojeg ovršnog postupka je D. t. završio u blokadi i prijetilo mu je pokretanje stečajnog postupka, s tim da je to trgovačko društvo bilo nositelj koncesije za eksploataciju šljunka; zatim pravomoćno rješenje o ovrsi Općinskog suda u Pagu od 24. studenog 2014. poslovni broj: Ovr-277/2014. u pravnoj stvari ovrhovoditelja protiv ovršenika I. M. radi namirenja iznosa od 1.016.486,78 kuna sa kamatama, a radilo se o tražbini nastaloj temeljem ugovora o kreditu od 16. veljače 2006.; te pravomoćno rješenje o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 17. listopada 2011. poslovni broj: Ovr-230/2011. također protiv ovršenika I. M. radi namirenja tražbine u iznosu od 14.000,00 eura. Ove dokaze sud nije uzeo u obzir, odnosno uopće ih u svojoj odluci ne spominje. Također navodi kako je sud pogrešno zaključio da iskaze svjedoka B. J. i T. K. u dijelu u kojem su iskazivali da su tužitelji bili u stanju nužde, ne treba cijeniti kao uvjerljive, odnosno vjerodostojne, već da su isti iskonstruirani za potrebe ovog postupka. Smatraju stoga kako je zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja došlo do pogrešne primjene materijalnog prava kada je prvostupanjski sud zaključio da nisu kumulativno ispunjene sve pretpostavke iz članka 329. stavka 1. ZOO-a radi čega bi cijeli ugovor bio ništetan. Predlažu da se žalba usvoji, pobijani dio presude preinači na način da sud usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno da se pobijani dio presude ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Traže trošak žalbe.

 

                            Tužitelji, u odgovoru na žalbu tuženika, sve žalbene navode tuženika osporavaju. Ističu kako je žalba konfuzna, puna neistina i kontradiktornih tvrdnji, a ne sadrži ni jedan argumentiran navod ili tvrdnju koji bi doveli u pitanje pravilnost i zakonitost presude. Predlaže da se žalba tuženika odbije kao neosnovana.

 

                            Tuženik u svom odgovoru na žalbu tužitelja ističe kako žalbene tvrdnje tužitelja nisu činjenično ni pravno osnovane, već iste predstavljaju iskrivljenu interpretaciju tijeka predmetnog postupka. Predlaže odbiti njihovu žalbu.

 

                            Žalba tuženika nije osnovana, dok je žalba tužitelja osnovana.

 

                            Suprotno žalbenim navodima tužitelja prvostupanjska presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u suprotnosti sa provedenim dokazima, pa kako prvostupanjska presuda nema niti nekih drugih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, to nije počinjena bitna povreda postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi ukazuje.

 

                            Po ocjeni ovoga suda nije počinjena niti bitna povreda parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 12. ZPP-a na koju, u svojoj žalbi ukazuje tuženik tvrdeći da je sud prvog stupnja išao ultra petitum (izvan zahtjeva) jer tužitelji nisu postavili zahtjev za utvrđenjem ništetnim predmetnog ugovora preko iznosa zajma od 10.000,00 eura, te ugovorne kamate preko 12% godišnje. Naime, tužbenim zahtjevom tužitelji su tražili utvrđenje ništetnim cijelog Ugovora o zajmu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na nekretninama radi osiguranja tražbine od 6. travnja 2012., dok je prvostupanjski sud ništetnim utvrdio navedeni ugovor samo preko iznosa od 10.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate i ugovorne kamate preko 12% godišnje, dakle navedeno utvrđenje prvostupanjskog suda sadržano je u tužbenom zahtjevu tužitelja pa se ne može govoriti da bi se radilo o povredi načela ne eat iudex ultra et extra petita partium.

 

                            Ispitujući dalje pobijanu presudu, sukladno članku 365. stavku 2. ZPP-a ovaj sud ne nalazi ni postojanje drugih bitnih povreda parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13., i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

                            Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je predmetni Ugovor o zajmu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na nekretninama radi osiguranja tražbina od 6. travnja 2012. ništetan, zahtjev za brisanjem zemljišnoknjižnog stanja koje je nastalo na temelju navedenog ugovora, kao i zahtjev za naknadom troškova postupka. Tijekom prvostupanjskog postupka pravilno je utvrđeno:

 

                            - da su tužitelji bili u potrazi za novcem koji im je trebao kako bi isplatili plaće radnicima, pa su se obratili predniku tuženika koji je imao mjenjačnicu, a čijeg je oca (sada tuženika) tužitelj I. M. od ranije poznavao i koji ga je i uputio da se obrati njegovu sinu;

                            - da je tužitelj I. M. zatražio od prednika tuženika zajam od 10.000 eura, a prednik tuženika odmah ga je pitao ima li nekretnina za hipoteku, te ga je zatražio da donese sve papire o nekretninama koje je potom dao odvjetniku;

                            - da su se dogovorili za zajam u visini od 10.000 eura na rok od mjesec dana uz kamatu od 1.000 eura mjesečno (10%)

                            - da su tužitelji pozvani nakon desetak dana u mjenjačnicu gdje su im ugovori dani na potpis;

                            - da je tužitelj R. M., prije potpisivanja ugovora, uočio da je u ugovoru bilo naznačeno da svaki od tužitelja prima iznos od po 15.000 eura (ukupno 30.000 eura), što nije bilo dogovoreno, pa je to i rekao ocu, tužitelju I. M., koji se obratio predniku tuženika zbog navedenog, na što mu je prednik tuženika odgovorio da se ne brine da će biti onako kako su se dogovorili jer se tužitelj i njegov otac (sada tuženik) poznaju i jako su dobri;

                            - da je prednik tuženika, nakon potpisa ugovora o zajmu tužiteljima predao iznos od 8.000 eura, a na upit tužitelja I. M. što je sa još 2.000 eura, s obzirom da je dogovor bio zajam od 10.000 eura, rekao mu je da je 1.000 eura uzeo za odvjetnika, a 1.000 eura odmah si je ostavio za kamatu;

                            - da je u ugovoru o zajmu bilo naznačeno da se zajam daje beskamatno na rok od jedan mjesec do 6. svibnja 2012.;

                            - da su svaki od zajmoprimaca (tužitelja) jamčili za solidarno ispunjenje obveze drugoga;

                            - da su kao osiguranje tražbine, tužitelji dozvolili predniku tuženika da se temeljem istog sporazuma upiše kao fiducijarni vlasnik na njihovim nekretninama, uz zabilježbu da je prijenos obavljen radi osiguranja potraživanja;

                            - da zajmodavac može nakon dospijeća tražbine provesti temeljem tog ugovora neposredu prisilnu ovrhu radi predaje u posjed nekretnina, te se može naplatiti prodajom istih i to sukladno članku 277. Ovršnog zakona;

                            - da je tužitelj I. M. ukupno vratio predniku tuženika 8.000 eura, da je imao namjeru vratiti i preostalih 2.000 tisuće ali je prednik tuženika u međuvremenu završio u zatvoru, a mjenjačnica je zatvorena;

                            - da je protiv prednika tuženika vođen kazneni postupak kod Općinskog kaznenog suda u Zagrebu te je 10. srpnja 2017. donesena presuda poslovni broj: Ko-1895/13-504 kojom je isti oglašen krivim, između ostalog, i zbog počinjenja kaznenog djela protiv imovine – lihvarskim ugovorom opisano i kažnjivo po članku 242. stavku 1. i 2. Kaznenog zakona, ali presuda nije postala pravomoćna jer je prednik tuženika tijekom žalbenog postupka umro.

 

                            Vezano uz žalbene navode tuženika kojima se osporava činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda da bi prednik tuženika pozajmio tužiteljima iznos od 10.000 eura umjesto u ugovoru napisanih 15.000 eura svakome (ukupno 30.000 eura) valja istaknuti da ovo činjenično utvrđenje prihvaća i ovaj sud prije svega jer je i sam tuženik, saslušan u svrhu dokazivanja, iskazao kako nema saznanja što su se tužitelji dogovorili sa njegovim sinom, niti kakav su ugovor sklopili. Tako tuženik u svom iskazu navodi: „ja znam da je sklopio ugovor, to mi je sin rekao, ali ne znam na koliki iznos zajma.“ Pored ovakvog iskaza tuženika, kojemu nije poznat dogovor između prednika tuženika i tužitelja, a uvažavajući iskaze tužitelja i saslušanih svjedoka B. J. i T. K. kojima je poznato da je predmet zajma bio iznos od 10.000 eura, a ne 30.000 kako to stoji u ugovoru, pravilno je prvostupanjski sud iskaze tužitelja i svjedoka ocijenio osnovanim.

 

                            Na temelju utvrđenih bitnih činjenica sud prvog stupnja je zaključio da u konkretnom slučaju nisu kumulativno ispunjene sve pretpostavke iz članka 329. stavka 1. ZOO-a pa da bi cijeli ugovor bio ništetan (pogrešno sud prvog stupnja koristi termin "ništav"), već utvrđuje da bi se u konkretnom slučaju radilo o djelomičnoj ništetnosti u smislu članka 329. stavka 2 i članka 324. ZOO-a u pogledu ugovorene kamate.

 

                            Ovaj viši sud smatra da je prvostupanjski sud iz činjenica što ih je utvrdio izveo nepravilan zaključak, odnosno da dio priloženih dokaza nije uopće ocijenio, pa je posljedično tome i pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

                            Po članku 329. ZOO-a ništetan je ugovor kojim netko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekog trećeg korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio ili se obvezao dati ili učiniti.

 

                            Dakle, za ocjenu nekog ugovora zelenaškim, kumulativno trebaju biti ispunjeni uvjeti – da postoji očiti nerazmjer između onoga što je zajmodavac ugovorio u svoju korist i onoga što po ugovoru daje, da je oštećeni ugovaratelj na taj nerazmjer pristao zbog stanja nužde, teškog materijalnog stanja, nedovoljnog iskustva, lakomislenosti ili zavisnosti, te da je zajmodavac, znajući za okolnosti, njima se namjerno okoristio u svoju korist. Stoga, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, da bi se ugovor smatrao zelenaškim, u vrijeme njegovog zaključenja moraju se ostvariti svi citirani objektivni i subjektivni elementi, koji su u konkretnom slučaju, po shvaćanju ovog sud i ostvareni.

 

                            Naime, po ocjeni ovog suda, ponajprije iz iskaza tužitelja proizlazi da im je novac bio nužan za poslovanje njihova trgovačkog društva koje je imalo koncesiju za vađenje šljunka. U financijske poteškoće došli su u vrijeme predsezone. Nisu imali dovoljno novčanih sredstva da isplate plaće radnicima i da podmire tekuće troškove kao što je bilo gorivo. Novac im je trebao hitno, pa iako su imali nekretnine koje nisu bile opterećene uknjiženim hipotekama, naveli su, a što ovaj sud smatra točnim, da nekretnine nije lako prodati u kratkom vremenu, zbog čega su se odlučili uzeti zajam. Ovaj drugostupanjski sud ne prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda da bi tužitelji, vezano uz svoje teško materijalno stanje, paušalno iskazivali, bez navođenja i dokazivanja konkretnih činjenica, kako to navodi sud prvog stupanja. Naime, sud prvog stupnja nije dao ocjenu dokaza koje su tužitelji priložili u sudski spis na glavnoj raspravi od 14. ožujka 2019., a radi se prije svega o Rješenju o ovrsi Općinskog suda u Gospiću, Stalne službe u Donjem Lapcu od 25. veljače 2011. poslovni broj: Ovr-607/2010. kojim je određena pljenidba novčane tražbine ovršenika D. t. d.o.o. (trgovačkog društvo tužitelja) radi naplate novčanog potraživanja u iznosu od 288.211.00 kuna i iznosu od 9.382,00 kuna za korist ovrhovoditelja A. N. (strana 259-262 spisa), kao i rješenju o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 17. listopada 2011., poslovni broj: Ovr-230/2011. kojim je određena ovrha na nekretninama ovršenika (tužitelja) I. M. radi naplate novčanog potraživanja u iznosu od 14.000,00 eura sa zateznim kamatama od 14. siječnja 2009. kao i radi naplate troškova postupka u iznosu od 12.005,00 kuna sa zateznim kamatama od 25. ožujka 2010. za korist ovrhovoditelja L. B. Navedena rješenja o ovrsi donesena su 6 mjeseci odnosno 14 mjeseci prije sklapanja Ugovora o zajmu, pa je nepravilan zaključak suda prvog stupnja da bi se radilo o okolnostima koje su nastale tek nakon zaključenja Ugovora o zajmu a koje su onda otežavale ispunjenje njihove obveze prema tuženiku.

 

                            O financijskim problemima tužitelja svjedočili su i B. J., te T. K. čije iskaze je prvostupanjski sud, samo u dijelu u kojem su svjedočili o stanju nužde na strani tužitelja, ocijenio iskonstruiranim za potrebe tog postupka.

 

                            Ovaj drugostupanjski sud ne prihvaća navedenu ocjenu dokaza suda prvog stupnja, jer nije jasno zašto bi saslušani svjedoci, samo u tom dijelu svoj iskaz prilagodili potrebama ovoga postupka. Naime, prvostupanjski sud, pravilno, kao vjerodostojne prihvaća iskaze saslušanih svjedoka u dijelu kada svjedoče da su tužitelji od prednika tuženika zatražili zajam u visini od 10.000 eura i da je kamatna stopa bila 10% mjesečno, a ne prihvaća u dijelu kada svjedoče o teškom materijalnom stanju tužitelja uz obrazloženje da su iskazi baš u tom dijelu iskonstruirani za potrebe postupka.

 

                            Dakle, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ostvarene su obje pretpostavke iz članka 329. ZOO-a. Ponajprije teško materijalno stanje odnosno stanje nužde jer je tužiteljima novac bio neophodan kako bi prije sezone podmirili tekuće potrebe (plaće radnika i gorivo), jer su, pritisnuti ovršnim postupcima koji su bili u tijeku i činjenicom da se radi o sezonskom poslu (vađenju šljunka) ostali bez financijskih sredstava, do kojih, unatoč činjenici da su imali nekretnine, nisu mogli doći u relativno kratkom roku u kojem im je novac bio nužan kako bi otpočeli sezonu. To je, po ocjeni ovog suda, bio osnovni motiv zbog kojeg su pristali na sve uvjete koje je od njih zahtijevao prednik tuženika.

 

                            Nerazmjerna korist ugovorena za zajmodavca vidljiva je prije svega iz vrijednosti nekretnina koje su temeljem Ugovora o zajmu radi osiguranja naplate tražbine prenesena u vlasništvo tuženika a radi se o nekretninama upisanim u zk. ul. 1637 k.o. R. z.k.č.br. 632 Oranica Đ. površine 6739 m2, z.k.ul. 974 k.o. K. i to z.k.č.br. 275/203  Pašnjak P. u S. površine 21 čhv, z.k.č.br. 275/204 Pašnjak P. u S. površine 836 čhv, z.k.č.br. 275/250 Oranica P.-L., površine 269 čhv, z.k.č.br. 275/251 Oranica P. u S., površine 118 čhv i nekretninama upisanim u z.k.ul. 676 k.o. B. i to z.k.č.br. 4706/170 neplodno Z., površine 1841 m2. Vrijednost navedenih nekretnina u kaznenom postupku ocijenjena u iznosu od najmanje 1.050.491,20 kuna.

 

                            Osim toga nerazmjerna korist za zajmodavca vidljiva je i iz niza uglavaka u samom Ugovoru o zajmu, pa je tako:

 

                            - ugovoren zajam od ukupno 30.000 eura, a stvarno su zajmoprimci dobili isplatu od svega 8.000 eura;

                            - zajam je ugovoren kao beskamatan, a stvarno se radilo o kamati od najmanje 10% mjesečno

                            - zajmodavac je za sebe, prilikom isplate zajma, zadržao iznos od 1.000 eura na ime troškova odvjetnika, te 1.000 eura na ime mjesečne kamate pa su tužitelji umjesto dogovorenih 10.000 eura stvarno dobili 8.000 eura, a obvezali su se, spornim ugovorom vratiti 30.000 eura, dakle gotovo četverostruko veći iznos.

 

                            Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sve naprijed navedeno u ukupnosti gledano, čini nerazmjernu korist ugovorenu za zajmodavca.

 

                            Što se tiče subjektivnog elementa tj. da je zajmodavac znao za okolnosti pa se njima namjerno okoristio u svoju korist, govori činjenica da se tužitelj I. M. prvo obratio ocu zajmodavatelja kojega je od ranije poznavao, objasnio mu svoju situaciju, te ga je isti uputio na svog sina koji se bavio pozajmljivanjem novaca. Na sastanku sa prednikom tuženika bio je nazočan i svjedok B. J., koji je također bio u teškoj materijalnoj situaciji pa je, kao i tužitelji imao namjeru pozajmiti određenu količinu novca, ali s obzirom da nije imao uvjete (vrijedniju nekretninu koju bi dao pod hipoteku) ugovor nije niti sklopio. Prilikom tog sastanka, a prije nego je on došao na red, razgovarali su tužitelj I. M. i prednik tuženika, a na upit prednika tuženika tužitelju zašto mu je potreban novac, tužitelj mu je odgovorio „da bi pogasio vatru“.

 

                            S obzirom na navedeno, ovaj drugostupanjski sud, zaključio je da je predmetni Ugovor o zajmu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na nekretninama radi osiguranja tražbina od 6. travnja 2012. zelenaški ugovor i stoga je po članku 329. stavku 1. i 2. ZOO-a, u vezi s člankom 322. stavkom 1. istog zakonskog propisa, ništetan.

 

                            Zbog navedenog je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo u cijelosti usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja, jer je po članku 323. stavku 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

 

                            S obzirom na sve navedeno, a primjenom članka 373. točka 2. i članka 373a stavak 1. točka 2. ZPP-a, prvostupanjska presuda je preinačena.

 

                            Kako je uspjeh stranaka u postupku značajno izmijenjen, valjalo je po članku 166. stavku 2. ZPP-a preinačiti i odluku o trošku postupka iz točke III. izreke pobijane presude. Tužiteljima koji su u sporu uspjeli u cijelosti, trošak je obračunat temeljem članka 154. stavak 1. u vezi s člankom 155. ZPP-a. Trošak je obračunat u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12,103/14,118/14 i 107/15, dalje u tekstu: Tarifa), a trošak tužitelja sastoji se od sastava tužbe u iznosu od 2.500,00 kuna (Tbr. 7. točka 1. Tarife), sastava dva podneska u iznosu od po 2.500,00 kuna svaki (Tbr. 8. točka 1. Tarife), zastupanja po punomoćniku na ročištima od 14. travnja 2014., 4. srpnja 2014., 12. siječnja 2015., 10. srpnja 2015., 8. svibnja 2017. i 24. rujna 2019. u iznosu od po 625,00 kuna svako (Tbr. 9. točka 5. Tarife), troška zastupanja po punomoćniku na ročištima od 4. srpnja 2017., 15. siječnja 2019. i 24. veljače 2020. u iznosu od po 1.250,00 kuna svako (Tbr. 9. točka 2. Tarife), troška zastupanja po punomoćniku na ročištima održanim 17. rujna 2015., 18. veljače 2019., 14. ožujka 2019., 7. veljače 2020. i 26. svibnja 2020. u iznosu od po 2.500,00 kuna svako (Tbr. 9 točka 1. Tarife) ili ukupno 27.500,00 kuna. Ovom trošku dodan je trošak u iznosu od 2.750,00 kuna prema Tbr. 36 Tarife, kao i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 1.360,00 kuna, pa ukupni trošak tužitelja iznosi 31.610,00 kuna. PDV nije tražen. Zbog navedenog odlučeno je kao u točki II. izreke presude.

 

                            Kako su tužitelji uspjeli sa žalbom, temeljem članka 166. stavku 2. ZPP-a obvezan je tuženik da im solidarno naknadi trošak sastava žalbe. Odvjetnička nagrada za sastav žalbe iznosi 3.125,00 kuna (Tbr. 10. točka 1. Tarife) uz uvećanje za zastupanje dvije stranke od 10% u iznosu od 312,50 kuna (Tbr. 36. Tarife), što ukupno iznosi 3.437,50 kuna, zbog čega je odlučeno kao u točki III. izreke.

 

                            Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadom troška žalbe jer sa istom nije uspio, te sa zahtjevom za nadoknadom troška odgovora na žalbu jer je isti bio nepotreban.

 

                            Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.               

 

Slavonski Brod, 8. ožujka 2021.

 

 

  Predsjednica vijeća

 

Irena Dikanović Terzić